| Zoran!: 04.07.2010. | Hvaljen Isus i Marija! Zašto je celibat obavezan, zašto se ne da izbor da li netko želi ili ne. Isus je izabrao Petra a on je bio oženjen, znači da Isusu nije igralo ulogu oženjen ili ne? I zašto na Misi nema Biblija na Oltaru, već samo Misal? Hvala! |
| KATARINA: 04.07.2010. | I molim Vas i ovo: da mi nešto kažete o planu Božjem za naše živote - tj. postoji li Božji plan za naš život ili ne postoji? Što su to putovi Božji? Što je Providnost? U jednom danu čovjek može imati sve i u treptaju minute izgubiti... Samo mi se čini da sreća što se tiče moga ljubavnog života nikako nije na mojoj strani. Prvo mi Bog daje, šalje, stavlja osobe do kojih mi je stalo, zatim ih život uzima. Kažu, Bog nas voli sretne... Ali mene ne mogu usrećiti materijalne stvari već osobe. Trebam nekog da ga volim takvog i da me voli ovakvu, a koga, jedinog muškarca kojeg sam ja primijetila, Bog mi je prvo stavio na put, ali prije nego se nas dvoje izaberemo, nemamo se pravo upoznati, jer je Bog odlučio promijeniti moj život za 360 stupnjeva. Mnogo toga mi je nejasno... Bog Vas blagoslovio! |
| - Tražite Božji plan za svoj život? Ako da, niste jedina. - Kriza identiteta i nedostatak vizije su vjerojatno među najvećim nevoljama koje udaraju suvremeno društvo. Suočenu s takvom zbunjenošću, podsjećam Vas da Vas je Gospodin stvorio za točno određenu svrhu i otkrit ćete je toliko koliko ćete rasti u njenu spoznavanju. - Kako pronaći Božji plan za svoj život? Možda nikad niste razumjela da Bog ima plan za Vaš život, plan koji obuhvaća sva područja Vašeg života, plan koji osigurava sve Vaše potrebe i omogućuje Vam da se u potpunosti ostvarite kao osoba. Da, Bog ima plan za Vas. Čudno kako mnogi vjeruju da Bog postoji, ali, kad nešto krene loše, vjeruju li da On ima plan za njih i da ih ljubi? Možda i mislite da Bog ima pravo na Vaš život, ali ne znate kako to otkriti. Zato se osjećate frustriranom i nezadovoljnom. - Umjesto definicija u odgovoru, želim Vas podsjetiti na nešto važno... - Gospodin Vas je želio. Čak i ako Vas Vaši roditelji nisu očekivali, On je uredio da dođete na ovu zemlju u ovo vrijeme. Postoji smisao i svrha za Vaš život. Imate jedan cilj, imate ogroman potencijal, Vi ste skladište puno prekrasnog zrnja: talenti, darovi koje je Bog stavio u Vas da Ga slavite i da služe Vašem naraštaju. Postoji problematika na ovoj zemlji koja iziskuje apsolutnu potrebu Vaše nazočnosti i Vaše intervencije. Niste došli na zemlju da preživite, da patite ili da živite neprestano u kaosu, frustraciji, kompresiji (pritisku) ili depresiji. Gospodin ima prekrasne 'planove mira, a ne nesreće', da Vam dadne 'budućnost i nadu' (Jer 29,11). On zna da je osoba bez nade već mrtva. Jedino je pitanje 'kad će biti pokopana?' - Odbijte napustiti zemlju bez ostvarenja tog cilja, jer niste ovdje na zemlji slučajno. Zapamtite to! Dan kad otkrijete zašto vas je Bog poslao na zemlju, bit će jedan od važnijih u Vašem životu. Otkrivanjem i hodanjem u Božjem planu doživjet ćete ispunjenje i zadovoljstvo kakvo nikada prije niste osjetila... - Niste prepuštena samoj sebi. Postoji Božja skrb o stvorenjima, posebno o čovjeku, pa i o Vama. Ona nije istovjetna sa sudbinom, nego je čin slobodne i dobrohotne Božje volje. Bog je ne samo sve stvorio već sve uzdržava i svime upravlja (usp. I. Vatikanski sabor), ne ograničavajući čovjekovu slobodu, u skladu s ljudskom naravi, što nas navodi na suradnju u otkrivanju i ostvarenju Božjeg plana. U SZ, pogledajte: Božji plan kao predviđanje; Job 10,12; Mudr 6,7; 14,3; 17,2; Ps 33,11), Božja skrb za sve ljude (Iz 44,7)... U NZ, pogledajte: Isus naviješta i uvjerava nas o Božjoj skrbi i Providnosti: Mt 6,25-34, te stalno ističe da nam je Bog 'otac'. Biblija ne govori o sudbini s elementima slučaja i fatalizma. Hebrejska riječ koja označava sudbinu znači: put, staza, putovanje, smjer ili tijek života. Sudbina je put kojim moramo ići (Iz 40, 27-28). Samo oni koji ne poznaju Boga mogu vjerovati u sudbinu i biti fatalisti, ali vjernici znaju da je njihova sudbina u rukama Isusa Krista, Sina Božjega (usp. Iv 3,35). Sudbina čovjeka je slijediti Isusa, hodati Njegovim stopama (usp. Iv 14,6: 'Odgovori mu Isus: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni')... Ali, ima li koji drugi put? Da, jer, ustvari, postoje dva puta i svatko ima mogućnost slijediti jedan ili drugi od tih putova. Ali postoji samo jedan koji vodi do Boga. Mt 7,13-14: 'Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze.' Od početka, Bog je stvorio čovjeka slobodnog da donosi odluke ('slobodna volja'). U svakom trenutku, Gospodin stavlja pred izbor, stavlja svakog pojedinca na raskrižje dvaju putova, da odluči svatko sam. Ali u svojoj bezgraničnoj ljubavi, On ne želi da itko propadne, nego da se svi po pokajanju spase (2 Petr 3, 9). Malo ih je koji pronađu vrata spasenja, a još ih se manje odlučuje ustrajati na uskom putu koji vodi u nebo (usp. Mt 22,14: 'mnogo je zvanih, malo izabranih'). Isto tako, ne može se cijelog svog života ići s jednog puta na drugi, jer tako ne biste imali koristi ni od jednog ni od drugog. Imate mogućnost odabrati pravi put...). Danas, ispitajte se i pomolite Bogu ovako: Ps 139,23-24: 'Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!'... A oni kojima se čini kao da imaju mučnu sudbinu, tešku i mračnu, neka razmisle: 'Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši' (Iz 43,19). Za sve koji se osjećaju izgubljeni, koji žive u pustinji samoće, odbacivanja, u tami i strahu, to je radosna vijest! - Vaša 'sudbina' pripada Vama. Odgovorna ste za svoju budućnost. Božje predznanje i Božja svemoć djeluju na naše odluke, ali uz našu slobodu. Iako Bog ima planove za Vas, Vi odlučujete hoćete li ući ili ne u Njegove planove (predestinacija u apsolutnom smislu ne postoji, jer ona isključuje ljudsku slobodu; usp. Prop 7,29). Posljedica naših izbora kao pojedinaca je bitna za našu vlastitu sudbinu, naše zemaljsko hodočašće, ali i za naš vječni život. - Kao što vidjesmo, kršćanska vjera u Providnost ne skriva opasnost fatalističke pasivnosti: iako 'božanska pedagogoja' nadilazi čovjekovu intelektualnu snagu shvaćanja, pozvani smo da otkrivamo i surađujemo s Božjim planom za nas, prihvaćajući nesigurnost i ograničenost našeg znanja. Prestanimo biti fatalisti, pokažimo se odgovorni i razumni u svojim izborima i načinu života! Providnost ostvaruje ili mijenja put onih koji imaju hrabrosti uzdići se iznad svoje sudbine. I konačno, iako negativni i patnički momenti individualne i kolektivne povijesti čovječanstva prilično proturječe božanskoj Providnosti, Božji providnosni plan odnijet će konačnu pobjedu. I kod Vas, vjerujte! Otvorite sada Božju Riječ. Otvorite se Božjoj Riječi: - Za početak, Ef 2,10, gdje Pavao označava što je Bog učinio za nas u Kristu: 'Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo'. Kakva prekrasna izjava od početka stiha! 'Njegovo smo djelo'. Božje djelo. Stvaralačko remek-djelo, djelo velikog umjetnika, pjesnika, dramatičara i kipara; nešto izuzetno. To je prva stvar koju morate shvatiti. Ako stavite svoju vjeru u Boga, po Isusu Kristu, Bog će od Vas stvoriti remek djelo svoga stvaranja, zatim, upotrijebit će Vas da ostvarite poseban i jedinstven zadatak. Veliki Stvoritelj svemira, koji je stvorio zvijezde, mora i planine, sve lijepe stvari koje vidimo oko sebe na zemlji, otišao je potražiti svoj materijal u ponor, kad je htio stvoriti svoje remek-djelo. I tamo je pronašao ljude poput mene. Znam točno gdje me je Gospodin našao. Bio sam u ponoru, ali u svome milosrđu i milosti ispružio je svoju ruku i uzeo bezizgledan materijal, neprerađen i u stanju pogibelji u kojoj sam bio i rekao: 'Učinit ću od tebe remek-djelo'... To ne vrijedi samo za mene. U stvari, ja nemam ništa posebno, a opet sam nekako poseban jer svi oni koji dolaze Bogu po Isusu Kristu su posebni. Svako dijete je posebno u Božjim očima. Važno je zapaziti u ovom stihu riječi 'stvorio', 'stvoreni u Kristu Isusu'. Postati ono što Bog želi da budem, to počinje stvaralačkim činom Božjim. Trebamo pustiti Gospodina da nas ponovo stvara u ono što On hoće da budemo polazeći od toga što jesmo. Kad grješnik dođe Bogu, On ga ne poboljšava, ne obnavlja, već svojom svemoću On ga stvara novim. Pavao to kaže ovako (2 Kor 5,17-20): 'Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!' Kako veličanstvena izjava! Koliko smo puta rekli: 'Samo da mogu početi sve ispočetka. Napravio sam gluposti u prošlosti, želim zbog mnogih stvari što sam rekao i učinio'. Radosna vijest Evanđelja je da možete ponovo započeti od nule. Ako dođete Gospodinu i ako stavite svoje povjerenje u Njega po Isusu Kristu, On će od Vas učiniti novo stvorenje. Moći ćete reći: 'staro uminu, novo, gle, nasta' (2 Kor 5,17-20). I trebate znati i razumjeti tko ste: novo stvorenje; Bog želi učiniti od Vas remek-djelo. - Iv 15,16: 'Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime'. Kakva izjava, opet! Izabranica Božja, određena da bude grana koja se savija pod teretom zrelih plodova. Grana na kojoj cvjetaju plodovi Duha Svetoga. Kakav Božji plan za Vaš život!... - Iz 43,1: 'Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao, Izraele: 'Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!' Znate li da Vas Gospodin želi povesti danas dalje? On Vas ljubi i brine se toliko za Vas da želi da iskusite život u kojem je sve moguće. To je život koji je živio Isus: da slušate Njegov glas i osluškujete Njegovu Riječ. Bog Vas nije stvorio da vodite dosadan i obični život. On vam nudi ekskluzivu nečeg izuzetnog. Mi se često sami ograničavamo i zbog toga dopuštamo drugima (i okolnostima) da nas sprječavaju da izvršimo Božji plan za naš život. Da, mi vjernici, prihvaćamo da nas zadržava ono što nas koči, ne ulažemo sami sebe u prekrasni Božji plan za naš život... - Ps 32,8: 'Poučit ću te i put ti pokazati, svjetovat ću te i bdjeti nad tobom'. Danas, sjetite se da Bog ima plan za Vaš život - ne znam koji, ali preuzmite rizik da Bogu kažete: 'Ja sam Tvoja službenica, posluži se sa mnom. Povjeravam Ti svoj život. Usmjeravaj moje korake. Pomozi mi da Ti ugodim i da Ti služim. Usmjeravam svoj život na Tvoje kraljevstvo i ono što si Ti predvidio da izvršim...'. On Vas je posebno pripravio da izvršite određeni zadatak. To možda ne izgleda logično za duh svijeta. Ustvari, čak je moguće da naiđete na zaprjeke i neuspjehe, ali morate vjerovati u Boga i ostati vjerni i poslušni Njegovu pozivu. Imajte u Njega povjerenja. Dopustite Mu da usmjerava Vaše korake. Nadiđite samu sebe danas i odgovorite na Božji poziv, uskladite svoj život s Gospodinom. Otkrijte pravu nadu koja je sadržana samo u odnosu prijateljevanja s Isusom Kristom. Bog Vas želi povesti još dalje! Uzmite si vremena da pitate Gospodina što On očekuje od Vas da potpuno uđete u 'sudbinu' koju je On predvidio za vas... Unatoč svojim strahovima, odlučite danas izići iz osjećaja poraženosti; unatoč svojim osjećajima nedostojnosti, slijedite Božji put, ostavljajući iza sebe svu svoju tešku bijednu povijest. Ne zaboravite da nužno treba jednog ili drugog dana napustiti status žrtve i suznu dolinu samosažaljevanja! - Mt 25,25: 'Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' Sluga je pokopao svoj talenat zbog straha! Čega se on bojao zapravo? Strah da će pogriješiti? Strah od ismijavanja? Strah da će teško raditi? Nisam siguran. Jedna stvar je jasna: ono čega se on bojao, toga se bojao više nego svoga gospodara... Kad je Bog stvorio Adama, stvorio ga je iz 'zemljanog praha'. Mi smo zemljane posude. I baš u tu 'zemlju' mnogi od nas zakopaju svoje talente... zbog straha... Ovih sam dana nešto lijepo pročitao: Groblje je jedno od najtužnijih gradskih mjesta. Ne zato što su tu ljudi pokopani, nego zbog onoga što je pokopano s osobama - od knjiga i pjesama koje nikada nisu bile napisane, propovijedi koje nikada nisu bile propovijedane, oprosta koji nikada nisu bili dani, izuma koji nikada nisu bili razvijeni, tolikih potencijala koji nikada nisu bili ostvareni! Tolike su stvari bile sahranjene i zauvijek izgubljene, jer se netko bojao kritike, odbijanja, financijskih poteškoća ili fizičke opasnosti... Netko je jednom rekao: 'najbogatija mjesta na svijetu nisu dijamantni rudnici Južne Afrike ili palače na Bliskom istoku, već groblja, jer su puna neispunjenih snova.' Koliko knjiga, službi, pothvata ili umjetničkih djela je zakopano u tim grobovima i nikada neće izići na vidjelo? Prijatelji, jednog dana stajat ćemo svi pred Gospodarom i morat ćemo Mu dati račun za sve što nam je povjerio. Trebamo se svakako bojati tog dana i prije nego što on dođe, riskirati sve, kada dođe, da se ne osramotimo... Što bi se dogodilo tom sluzi, da je uložio samo svoj talenat i da je zbog propasti burze sve izgubio? Gospodar bi zasigurno pokazao za njega više razumijevanja. Ta barem je nešto poduzeo. Uvijek ćete izgubiti 100% bitaka u kojima se niste borili. Danas, ima toliko ljudi koji čekaju, sjede i ništa ne čine jer ne znaju točno što učiniti. Što se bojite? Što imate izgubiti? Ne činiti ništa gore je nego ne uspjeti! - Rim 12,6: 'Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana: je li to prorokovanje - neka je primjereno vjeri'... Gospodin Vas je poznavao još prije postanka svijeta i zacrtao Vam specifičan plan. Dao Vam je talente, ideje, kreativnost i jedno područje koje Vam izvrsno odgovara. Morate pronaći cilj koji Vam je Bog odredio i nastojati ga slijediti. Mnogi ljudi prolaze kroz život jadno a da nikad ne spoznaju na što ih Gospodin poziva. Postoji blago u nama i ovaj svijet neće sijati kako treba sve dok ono ne bude oslobođeno. Danas Vas želim izazvati da otkrijete svoj poziv i slijedite ga strastveno, snažno i oduševljeno... Pronaći svoje mjesto nije komplicirano. Treba samo sebe ispitati i naći ono što volimo, što umijemo prirodno raditi i što nam donosi zadovoljstvo. Božji plan s Vama slijedit će uvijek dijelom ono što volite. Naši darovi, naše prirodne sposobnosti, naše sklonosti i želje nalaze se u našemu srcu, jer Bog ih je tu položio. Ne treba dakle previše spiritualizirati da upoznamo Njegovu volju. Gospodin Vam neće svojim visokim glasom reći: 'Ovako govori Gospodin, moja volja je da to učiniš.' Ono što volite činiti kazuje Vam što trebate učiniti. Božji plan s Vama povezan je dijelom na Vašu prirodu i ono što volite. Ako ono što činite stvara u Vama borbu ili Vam zadaje glavobolju, vrlo je vjerojatno da to nije za vas. Kada ste u svom elementu, to je uvijek užitak a nikad prisiljavanje. (Uzmimo primjer iz životinjskog svijeta. Sova ima vid koji joj omogućuje da vidi u mraku. Ona miruje danju a živi noću za hvatanje plijena. To je prirodno za nju a ne borba. Njen dar je nosi. Psi koji vuku saonice mogu terete vući satima i živjeti u ekstremnim vremenskim uvjetima. Oni to vole i time se odlikuju...). Kad uđete u svoju 'sudbinu', ne prisiljavate se, to Vam se čini prirodno i lako. Poznajete duboki osjećaj ostvarenja i ispunjenja. (Naravno, poznajemo napore i patnje kada ostvarujemo svoje snove, ali one su zdrave i vrijedne toga). Gospodin ne traži od Vas sve-znanje, već izvrsnost na jednom području. Težite za izvrsnošću na svom području i činite ono na što ste doista pozvana. Pronađite ono što Vas oduševljava. Budite izvrsna na tom području i dajite najbolje od sebe. Gospodin će otvarati vrata i donosit ćete sve više plodova... - Lk 2,52: 'A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi'. Nebeski Otac nije dao svoga Sina zemaljskoj Majci koja će ubiti njegove snove. Ona je promovirala svoje snove. Mladi vole sanjati, i ponekad nam se njihovi snovi čine ludi... Ustvari, najveći dio snova su doista snovi, ništa više. Ali neki postaju stvarnost, pogotovo kada ga oni, koji su oko sanjara, ohrabre umjesto da ga obeshrabre. Želim Vam pomoći da ostvarite svoje snove, da uspijete u onome što je Bog stavio u Vaše srce. Želim biti suradnik u snovima a ne uništavač snova. I da Vam pomognem razabrati koji Vas duh vodi. - ... Znate li da i Đavao ima za Vas plan? Ovaj plan uključuje činjenicu da Vas on želi vidjeti da živite neprestano u porazu, novom padu, krivnji. To je njegova uloga, on čini svoj posao đavla, nitko mu to ne može predbaciti. Naprotiv, apsolutno mu niste obvezni pomoći, ohrabriti ga da Vas uništi. 'Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!' (Rim 8,1). To je ispovijest koja Sotonu tjera u bijeg... Već ste izgradila svoj imidž gubitnika i sklona ste misliti da se tu maltene ništa ne može učiniti. Odbijte da se predate! To nikad nije ono što Evanđelje govori za Vaš život. Božji plan za vas sadrži ovu stvarnost: Vi ste više od pobjednika! 'U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi' (Rim 8,37). Čak i ako još ne vidite plodove ove pobjede, priznajte ju, jer Bog je vjeran! Do sada, bilo Vam je tako lako priznati poraz, Sotonin plan za Vas. Stop! Ispovijedajte pobjedu, plan Isusov za Vaš život! 'Gospodine, odbijam prihvatiti logiku i mentalitet poražene. Želim sada ispovjediti da sam više od pobjednice nad svim svojim nevoljama, brigama, napastima, mojim kušnjama i padovima, zahvaljujući Isusu'. - Da ukratko rezimiramo: Gospodin Vas je izabrao (Sveto Pismo takvim slučajevima obiluje!). Zato, dajte se promijeniti, da postanete osoba koju Gospodin od Vas želi. Postanite osoba koja trebate biti! - Vi ste kameni blok koji je Bog odabrao da iskleše svoje najbolje djelo. Dajte da vas milošću obradi, jer Gospodin se nije prevario kad Vas je izabrao! - Možete promijeniti svoju 'sudbinu'. Otkrijte svoju 'sudbinu', plan koji Bog ima za Vas. Bog je na Vašoj strani! - Prijeđite na drugu obalu! - Gospodin nas vodi i preko poraza, neuspjeha... Pustinja prije uspjeha! - Razmislite o svojim putovima. Slijedite li pravi put, živite li pravi život koji je Gospodin pripravio za Vas? Ako ste usklađena s Gospodinom u svojim mislima, stavovima, svojim riječima i postupcima (a ne da Vam život prolazi u traženju mladića i samosažaljevanju!), onda ste u položaju da uživate u svim svojim duhovnim blagoslovima! - Da, Vi ste (pred)određena za blagoslov, da budete blagoslovljena! Svi Božji blagoslovi sačuvani su za Vas. Sve što trebate za život pobjednika, već je u Vama po snazi Duha Svetoga. Sjeme uspjeha posijano je u onima koji vjeruju! - Odlučite započeti svaki dan proglašavajući ono što Bog kaže o Vama, proglašavajući Božju istinu nad svojim životom kako biste mogla biti sve ono što na što Vas je On pozvao da budete: 'Ja sam blagoslovljena. Ja sam uspješna. Ja sam jaka i zdrava. Milost Božja je na meni. Nijedno oružje protiv mene neće uspjeti...' Kad tako govorite, Nebesa Vas čuju, a sav se Pakao trese. Vaša vjera aktivira Božji plan za Vaš život. Anđeli slijeću na Vas! Blagoslovi su oslobođeni! I prije nego što toga postanete svjesni, uživat ćete smisleni život koji Vam je obećan i ući u blagoslovljeni plan koji Bog čuva za Vas! - Ne bojte se! Biblija to stalno ponavlja više od 365 puta, a papa Ivan Pavao II je to ponovio više puta. 'Ne bojte se', 'izvezite na pučinu'. Neuspjeh na putu rasta u Gospodinu nije zaprjeka napredovanju, već samo etapa, iskustvo koje nas pomiče naprijed. Daleko od toga da nas to žalosti, treba zahvaljivati, i vratiti se Gospodinu. On je Gospodar i zato Njemu treba predati vodstvo i ponavljati često s Isusom: 'Budi volja tvoja' ili 'ne moja volja nego tvoja neka bude' i moliti 'Djevicu od DA' da znamo prepoznati Božju nazočnost u našim životima... Vi ste mlada: dajte Slavu Bogu za čudesan dar života. On ima jedan plan Ljubavi za svakoga, treba znati biti strpljiv, On će Vam ga otkriti u svoje vrijeme ako sa svoje strane budete živjela na način velikodušne svjedokinje Njegove ljubavi, čega naše novo stoljeće tako očajnički treba! Pogledajte Onoga koji je na Križu i razumjet ćete i Božji plan i LJUBAV... - (Za one koji vole sheme, dajem nekoliko jednostavnih pravila koja im u tome mogu pomoći: Moramo vjerovati da će nas Bog voditi... prepustiti Mu svoju volju da bi nas mogao voditi... biti pozorni na Božji glas... čekati da se različiti Božji glasovi usklade... a kad smo sigurni u pravac kojim trebamo ići, moramo poslušati bez diskusije... I nudim DESET SREDSTAVA ZA RAZLIKOVANJE BOŽJEG POZIVA ZA SVOJ ŽIVOT: 1. Redovni i vjerni sakramentalni život; 2. Svakodnevna osobna molitva; 3. Neophodno i često duhovno vodstvo; 4. Čitati Božju Riječ; 5. Obrazovati se; 6. Darovati svoje vrijeme (Crkvi, braći, siromasima); 7. Voditi koherentan (suvisli) život; 8. Uzeti vremena za duhovne vježbe; 9. Družiti se s drugim tražiteljima Boga; 10. Tražiti pomoć Marije, Majke Božje)... | |
| Marija: 18.06.2010. | Sagriješiti protiv Duha Svetoga? Što točno znači? Ne morate se puno zamarati s odgovorom. Samo ukratko, jer vidim da se stvarno trudite ljudima odgovoriti u detalje. Mogli biste napisati vlastitu knjigu pitanja i odgovora. :))) BVB |
| - 'Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti' (KKC 977). 'No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga' (Mk 3,29; Mt 12,31-32; Lk 12,8 - koji nam nudi nastavak o tom grijehu u Dj 5). Božje milosrđe ne pozna granica. No, tko namjerno odbaci prihvatiti Božje milosrđe pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. 'Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti' (KKC, br. 1864). Ali to nije zato što to Bog ne bi htio, nego zato što takav grješnik sam onemogućuje da mu se može oprostiti. Razlog neopraštanja nije u Bogu, nego u nemogućnosti primanja oproštenja sa strane čovjeka. - To bi bio najkraći odgovor. Za one koji žele više, nastavljam... - 'Obratite se i vjerujte evanđelju' (Mk 1,15). A pred onim koji odbija svjetlost (Mk 3,29//) ili sebi umišlja da mu oproštenje nije potrebno, poput onog farizeja iz prispodobe (Lk 18,9s), Isus ostaje nemoćan. Npr.: 'što ću ja ići popu na Ispovijed, kad je on grješniji od mene. Nemam ja grijeha; nisam nikoga ubio/la'...; ili stav preuzetnosti i zlouporabe Božjeg milosrđa do kraja: mogu ja i dalje teško griješiti, pa šta, svećenik-moj prijatelj, lako mi da odrješenje...; ili stav očaja do kraja: Bog mi ne može oprostiti...). Ako li takav očajnik bez pokajanja umre, 'krivac je grijeha vječnoga', jedinog grijeha koji je neoprostiv... No, taj grijeh ne znači nijekati Božanstvo Duha Svetoga ili Njegovu ulogu. Kad bi se heretici vratili i povjerovali, Bog bi im oprostio njihovu prošlu nevjeru i izrugivanje protiv Boga i Njegova Duha. Kad bi se heretički sljedbenici macedonijevaca, koji su nijekali Božanstvo Duha Svetoga, obratili, Crkva bi ih prihvatila i dala im odrješenje... - Što je, dakle, 'grijeh protiv Duha Svetoga' koji je neoprostiv? - Hula (blasfemija) protiv Duha Svetoga je definitivno i trajno odbijanje Njegove uloge. To je odbijanje koje traje doživotno. I kao posljedica toga odbijanja, nema kajanja, ni oprosta, naravno. - Evanđeoski izričaj 'grijesi protiv Duha' - svjesno je i slobodno odbacivanje Boga proisteklo iz oholosti, mržnje prema životu i iz očaja. Tim evanđeoskim izričajem označuje se čovjekovo temeljno opiranje Bogu, svjesno, hotimično, nadahnuto mržnjom prema životu i očajanjem. - Najveća je nesreća otvrdnuće srca u zlu, konačno nepokajanje, okorjelost u grijehu... to je grijeh protiv Duha Svetoga. Protiviti se istini i odbaciti svjetlo - koliko li ih ima takvih... 'Odbijanje svjetla, po tome ćemo biti suđeni' (F. Mauriac). - S obzirom na kontekst - Isus je optužen da ozdravlja po Beelzebulu, poglavici demona - možemo Isusove riječi, teške i tvrde, shvatiti ovako: Bog može oprostiti nekome tko ne poznaje Isusa i Njegov autoritet kao 'Sina čovječjeg', ali ne može prihvatiti radikalni stav nijekanja Božjeg djela, koji vidi zlo posvuda, čak i tamo gdje Duh Sveti djeluje u sili. Tko odbija priznati Isusu autoritet Božji i pripisuje zloduhu ono što čini Duh Sveti (usp. Mk 3,30), odbija svjetlo božanske milosti i oproštenje koje iz nje izvire; tko ne priznaje Isusa svojim Spasiteljem, taj ne može biti spašen i osuđuje samog sebe da ostane zauvijek udaljen od Boga; takav stav po svojoj naravi isključuje spasenje; takav se grijeh neće oprostiti ni na ovom svijetu (u vrijeme prije Sudnjeg dana, ili dok čovjek živi), ni u budućem, pa traje svu vječnost... Zašto je taj grijeh neoprostiv? Jer onaj koji ne priznaje Isusu Božanski autoritet, ne može uopće čuti Isusa da mu je taj grijeh oprošten... - Ili pak ovako: Dok Isus oslobađa od zlog duha silom Duha ljubavi, Njegovi neprijatelji kažu da je On zapravo vođen Zlim duhom. Duh je u nama snaga, dinamizam života, poziv na sreću. Mogu imati poteškoća da odgovorim na Njegove zahtjevne pozive. Mogu se ponekad odreći da živim na visini živih riječi koje imaju svoj izvor u 'Duhu koji govori našem duhu'. To se zove grijeh i to je oprostivo. Ono što je neoprostivo, to je 'govoriti protiv Duha', reći da On nije sila života i uskrsnuća, nego da je duh zla, da su Njegovi zahtjevi suludi, da idu protiv života i sreće, ukratko, da Duh 'želi moju smrt'. Reći da je izvor žive vode otrovan, znači osuditi se na umiranje od žeđi. Ako se Duha niječe kao silu života, izvor oproštenja je odsječen: nikome se ne oprašta protiv njegove volje. Papa Ivan Pavao II. to ovako kaže: 'ako Isus reče da se grijeh protiv Duha Svetoga ne može oprostiti ni na ovom ni na drugom svijetu, to je zato što je to ne-opraštanje povezano, kao s njegovim uzrokom, s ne-pokajanjem, to jest, s radikalnim odbijanjem obraćenja' (enciklika 'Duh Sveti u životu Crkve i svijeta', br. 46). - Baš kao i ideja da pakao doista postoji, ovaj nas pojam grijeha, zauvijek neoprostivog, pogađa. Jedno i drugo izgleda teško pomirljivo s idejom koju imamo o Božjoj dobroti. No, Bog nas je stvorio slobodnima... pa i da se obratimo i ne živimo bez Njega. Granice Božje ljubavi sastoje se u tome da tu ljubav možemo i odbiti... U biti, griješiti protiv Duha znači odbiti da budem ljubljen, kad ta odluka obuhvaća temelj, dubinu mog bića... - Ako će Bog tražiti račun o svakoj nepotrebnoj (zlobnoj, klevetničkoj) riječi (Mt 12,36), kako će ljudi istom odgovarati za hulu na Duha Svetoga! Istovremeno, nijedan izgubljeni sin neće naći zatvorena vrata ako odluči vratiti se kući... - Ima li još netko da nije ovo razumio? Neka digne ruku... Aha, dva, tri... No, dobro, ponovit ću. Bog, u svom milosrđu, prihvaća sve one koji se pokaju i prašta im. On je rekao: 'i onoga tko dođe k meni, neću izbaciti' (Iv 6,37). Crkveni oci su s pravom rekli: 'Jedini neoprostivi grijeh je grijeh bez pokajanja'. Ustrajati u grijehu, sve do smrti bez pokajanja, znači propasti, prema onome što kaže Gospodin: '...ako se ne obratite, svi ćete tako propasti' (Lk 13,5). Odbijanje pokajanja sve do smrti jedini je neoprostiv grijeh. 'Jedina nepopravljiva nesreća bila bi pojaviti se jednog dana bez pokajanja pred Licem koje oprašta' (G. Bernanos). Može se također pitati: koji je odnos između pokajanja i hule protiv Duha Svetoga? To je jasan odnos jer nitko se ne može pokajati, bez djelovanja Duha Svetoga koji 'će pokazati svijetu što je grijeh' (Iv 16, 8). On je taj koji vodi i potiče čovjeka u duhovnom životu, On je sila koja potpomaže svako dobro djelo. Nitko ne može izvršiti neko duhovno djelo bez asistencije Duha Svetoga. Odbijanje asistencije Duha Svetoga nikada ne može stvoriti dobro koje apostol naziva 'plod Duha (Gal 5,22). A onaj koji je sterilan i 'ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca' (Mt 3,10; Iv 15,4-6). Odbijanje Duha je, dakle, trajno odbijanje pokajanja i svakog duhovnog ploda. Huliti protiv Duha Svetoga ne znači 'žalostiti Duha Svetoga' (Ef 4,30) ili 'trnuti Duha' (1 Sol 5,19) ili 'opirati se Duhu Svetomu' (Dj 7,51), već radikalno i kontinuirano odbacivati Njegovo djelovanje, odakle istječe odbijanje pokajanja i dobrih djela. Možemo si postaviti pitanje: što će biti s čovjekom koji je radikalno odbacivao djelo Duha Svetoga, ali koji je odlučio da se pokaje i da ga prihvati? Naš je odgovor: pokajati se znači prihvatiti djelo Duha Svetoga u sebi, čak i u posljednjim trenucima života. To je znak da Duh Sveti nastavlja raditi. To onda možda neće biti slučaj hule protiv Duha Svetoga, kao što smo već objasnili. Smatrati da je moj grijeh neoprostiv, djelo je Sotone koji nas nastoji utonuti u očaj i uništiti nas. Uvjeravam osobu koja je postavila ovo pitanje, jer činjenica da ga je postavila dokazuje njen živi interes za njenu vječnu sudbinu: to je djelovanje Duha u Vama, i takav strah bilo koga da je već neoprostivo sagriješio protiv Duha, nikad ne može proći kao hula protiv Duha Svetoga. Preostaje odgovor na zadnji dio problema: je li moguće da je Božje milosrđe u skladu s Njegovim odbijanjem oproštenja? Kažem da je Bog uvijek spreman oprostiti. Bog ne odbija svoj oprost iz nijednog razloga. Ali da bi se zaslužio taj oprost, nužno je pokajati se, obratiti se. Ako netko odbija pokajanje, Bog će ga čekati do posljednjih trenutaka njegova života, kao što je to učinio s dobrim razbojnikom, ali ako on još uvijek ustrajava u svom odbijanju i odbacuje djelovanje Duha do kraja, jedini on bit će odgovoran za svoju propast, a ne Bog milosrđa, blagoslovljeno Njegovo ime. | |
| Angelica: 02.06.2010. | Kako ispravno moliti? Kako prepoznati Božju volju? Iako se često srcem molim i živim urednim životom, nekada mi se čini kao da mi je Bog daleko i kao da nemam povratnu informaciju, tj. osjećaj. Također mi sve ide teškom mukom, iako me i drugi vide sposobnu, ali sam umorna od života. Takoreći i za čašu vode treba mi se, više nego drugima, potruditi. |
| - Isus nam je govorio o tome kako treba ispravno moliti... O tome postoji i brojna literatura iz koje se može naučiti 'umijeće moljenja' i uskladiti ga s 'umijećem življenja' i vjerovanja, i obratno. Zato kratki odgovor na prvi dio Vašeg pitanja. U molitvi se ne smiju tražiti 'osjećaji' (ponekad je to samo 'gola vjera' koja moli). Na njima se ništa ne smije temeljiti, jer su varljivi i prolazni (a što ostaje kad oni prođu?). Osjećaji, sami po sebi, izdvojeni, i nisu 'povratna informacija', barem ne jedina, i ne moraju biti znak uspješnosti molitve, iako i oni, u svom dijelu, sudjeluju u molitvi... - A kako treba moliti, naučio nas je sam Gospodin: 'Vi, dakle, ovako molite: Oče naš...' (Mt 6,9-15). Jeruzalemska Biblija (uz ovu biblijsku referencu) donosi notu 'f' koja daje odgovor na Vaše, kao i svako slično, pitanje (te Isusove pouke pod notom 'f'' svojevremeno sam zalijepio i na vrata svoje sobe): 'Isus je svojim primjerom (Mt 14,23) i svojim poukama poučavao učenike da treba i kako treba moliti. Molitva treba biti ponizna pred Bogom (Lk 18,10-14) i pred ljudima (Mt 6,5-6; Mk 12,40p), više izraz srca nego usana (Mt 6,7), puna povjerenja u Očevu dobrotu (Mt 6,8; 7,7-11p) te uporna sve do bezočnosti (Lk 11,5-8; 18,1-8). Biva uslišan tko moli s vjerom (Mt 21,22p), u ime Isusovo (Mt 18,19-20; Iv 14,13-14; 15,7.16; 16,23-27) i prosi dobre stvari (Mt 7,11), kao što je Duh Sveti (Lk 11,13), oproštenje (Mk 11,25), dobro progonitelja (Mt 5,44p; usp. Lk 23,34), nadasve dolazak kraljevstva Božjega i zaštita u vrijeme eshatološke kušnje (Mt 24,20p; 26,41p; Lk 21,36; usp. Lk 22,31-32). Sve to u biti sadrži molitva koju je Isus iznio kao uzorak (Mt 6,9-15p). - Čini mi se, kod Vas je središnji problem nešto drugo. Tjelesno osjećate umor, psihički nezadovoljna, na duhovnoj razini pomalo je oštećen odnos prema Bogu jer kao da 'ne odgovara' Vašim iščekivanjima... U odnosu na emocionalno stanje, pojavljuju se tjeskobe i depresivne osobenosti, konflikti unutar psihe, gubitak osjećaja samopouzdanja i vlastite vrijednosti, gubitak užitka u radu, otcjepljeni kompleksi u sebi, opća stagnacija i posustalost, frustracija koja prelazi stupanj podnosivosti, nutarnja napetost i strah, osjećaj zavisti drugima zbog njihova uspjeha... Tako bi rekli liječnici - sve to ili nešto od toga. Ili bi još malo dodali: osjećaj nesigurnosti, bespomoćnosti, pesimizma i beznadnosti, gubitak životnog smisla, manjkavi način suočavanja sa životom, osjećaj nesigurnosti i bespomoćnosti, gubitak životne radosti i životne energije, prerana sagorjelost i umor, tugovanje za izgubljenim, potisnuti bijes i ljutnja, promašene životne vrijednosti, očajnički krik za ljubavlju... Ponavljam, to kažu liječnici. Ili nešto od toga. Da vidimo, što kaže Bog!? Lijekovi iz Njegove ljekarne, a On je i liječnik i lijek, dostupni su svima... - Ma Vi ste idealan model za istinsko, Isusovo ozdravljenje snagom vjere, miljenica Božja. Trpite, teško uspijevate u poslovima... Blago Vama. Te situacije i stanja donesite pred Isusa. On je došao radi bolesnih i onih koji trpe. Potrebna Vam je samo vjera u svemogućeg Boga koji iznutra mijenja čovjeka i otvara mu vrata slobode i novog života. - Da, ali to su duboke rane. Ništa zato. One su Vaše suho zlato. Otiđite s njima pred Isusa. Nema boljega za onoga tko trpi nego otići pred Presveto. Takva Mu se predajte. Ne tražite ništa, ne tražite vidljive rezultate. Nemojte misliti samo na sebe, svoju bolest i nemoć. Središnja točka života neka Vam ne bude bolest, već Bog. U Njega gledajte...! Otvorite srce... Znate da Vas On vidi i to je dosta... Tko će Vas izliječiti nego živi Bog!? Mi imamo Liječnika, dajte Mu da uđe u tu ranu, da otvori duhovni put nade, iscjeljenja i spasenja... Svi govorimo o Isusu, a kad treba, ne računamo s Njim, kao da Mu ne vjerujemo... - Idemo! Zove Vas! Priznajte istinu o sebi. Spustite se u svoju nemoć. Susretnite se sa svojim manama, traumama i potisnutom tjeskobom koju izaziva osjećaj vlastite nemoći. Dođite pred Isusa takva kakva jeste, bez prethodne toalete. Izdržite pred Njim u tjeskobi. Priznajte vlastitu nemoć. Ne bježite od stvarnosti i istine. Priznajte, okajte i oprostite propuste i traume koje su Vas udaljavale od Boga... Svoj odnos prema Njemu izrazite na svoj osoban i osobit način... Ostanite pred Njim tako dugo dok Vam On ne riješi problem (Bog Vas voli kao cjelovito biće, pa u bolesti liječi tjelesnu, psihičku, socijalnu i duhovnu domenziju)... - (Zašto opet molitva, kad mi ne uspijeva? Jer ona je božanska energija za punjenje umornih osoba. Pod uvjetom da predaju svoju sudbinu u ruke Boga-Ljubavi. Bog-Ljubav je uz nas i u našim nevoljama. Bez molitve, naš život ne bi imao okusa, ovaj svijet bi ostao bez suptilnog miomirisa Božjeg. Molitvom crpimo unutarnju snagu iz božanskog izvora. Ona je otajstveni susret s Bogom, sigurnost da Ljubav uništava sve sile smrti koje nas obitavaju. Duh donosi svoje plodove, neizrecivo svjedočanstvo radosti i življene snage. Ne možete postati umorna slušanjem harmonije. Da! uronite u molitvu, zaplivajte u Ljubav...!) - Idemo zajedno moliti!..... Gospodine, umoran sam (Vi govorite: umorna sam), imam dosta briga za ovaj život, koje se vraćaju, za svoje obveze... Želio bih se okoristiti svojom obitelji, svojim prijateljima i svim stvarima što si ih tako lijepima stvorio (nabrajam još: molitvom...). Toliko bih želio imati više vremena za sebe... Uživati u životu bez svih tih odgovornosti koje me opterećuju svakog dana. Želio bih sačuvati svoj posao, ali da ne prevaljujem tako dalek put do posla svako jutro. Uspijevati tamo gdje drugi tako lako uspijevaju. Gospodine, promijeni moj život, već mi ga je dosta! - No, Bog mi u svojoj ljubavi govori, u mom umoru Bog mi kaže: 'Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako' (Mt 11,28-30). - U mojim legitimnim traženjima Bog mi je rekao: 'Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?' (Mt 6, 26-30). - Kad sam suočen s odgovornostima, Bog mi reče: 'Idi s tom snagom u sebi i izbavit ćeš Izraela iz ruke Midjanaca. Ne šaljem li te ja?' (Suci 6,14). I još reče: 'Učit ću te, put ti kazat kojim ti je ići, svjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom' (Ps 32,8). - Suočen s užicima i strastima, Bog mi kaže: 'A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njene odrekli. I njih se kloni!... Ti, naprotiv, ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen' (2 Tim 3,1-5, 14). - Suočen s patnjom drugih, Bog mi kaže: 'Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov' (Gal 6,2). - U mojoj boli: 'Sada ovako govori Jahve, koji te je stvorio, koji te sazdao: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitel. Za otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim' (prema Izaiji 43,1-4a). - Ako, dakle, razumijem što mi govori Gospodin i ako Ga slušam, onda Duh Sveti vodi moju molitvu. Rim 8,26-27 kaže: 'Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete'. - Moja molitva nadahnuta Duhom Svetim bit će: Gospodine, umoran sam, umoran od ovog života, ali sada želim staviti svoje povjerenje u Tebe jer si me ljubio i odabrao, Ti ćeš voditi moje poslove i izbore. Ti ćeš se brinuti o meni i znam da si u patnji tu. Dat ćeš mi snage i hrabrosti da budem smiren, jer moje je tijelo Tvoj hram: nisi li me otkupio velikom cijenom? Hvala Ti na Tvojim obećanjima i Tvojoj ljubavi. Amen. (za molitvu, usp.: http://www.dellynews.fr/blog/messages/95-savez-vous-prier-.html) - Osobno i svjesno opredijelite se za Njega. I bit ćete uslišana. Snaga vjere izliječit će Vas. Jer Božja ljubav ne može gledati da Njegovo dijete predugo trpi, On bi radije još jednom išao za Vas na Križ. Ta stvorio Vas je iz ljubavi! Bolest ne dolazi od Boga. Ona je prilika da se Bog proslavi u Vama. Vjerujte da Vas Bog sluša, čuje i želi Vam pomoći. Dopustite da Vas zagrli ozračje Božje ljubavi... Duh Sveti... Ta ljubav, koju osjećate pred Isusom i koja dolazi od Njega, čisti Vašu psihu od negativnih misli i deprimirajućih osjećaja, liječi Vaše rane i povećava jasnoću i slobodu duha. Od druženja s Gospodinom primate snagu da pobijedite sve oblike depresije. Molitvom i klanjanjem pred Presvetim, po snazi vjere, zadobivate zdravlje svoje duše. Doživljavate Božju ljubav koja Vas bezuvjetno prihvaća takvu kakva jeste. Raste u Vama osjećaj vlastite vrijednosti i dostojanstva. Iščezava u Isusu osjećaj manje vrijednosti i sva tmurna raspoloženja. Isus Vam naviješta Oca koji oprašta grijehe i uklanja osjećaj krivnje. Duh Božji čini da iziđete iz sebe i počnete se zanimati za druge. Njegova blaga ljubav odmrzava bolne emocije zamrznute u psihi i one nestaju u ozračju velikog povjerenja u Boga. Počinjete vjerovati kao nitko do sada, nadati se i ljubiti kao nitko do sada. Ne bojite se tjeskobnih patnja. Osjećate se slobodnom. Isusovom pobjednicom! - Eto, drago dijete, Isus Vas je izvukao iz osjećaja bespomoćnosti. Osmislio izgled besmislene patnje. Pomogao Vam u osmišljavanju života i savladavanju životnih poteškoća i psihičkih problema... Sad vidite i možete posvjedočiti drugima: nije tragično biti bolestan kad je tu Isus... Hvala Isusu! I želite, odjednom zaželite, da svi polete k Njemu! Da žive za istinskog Boga, a ne za lažne ideale... | |
| KATARINA: 02.06.2010. | POŠTOVANI SVEĆENIČE, HVALJEN VAM ISUS I MARIJA! Ovako mi je rekao jedan jako poštovan franjevac: Bog određuje bračnog druga, samo ga mi koji želimo brak trebamo prepoznati. Kako npr. prepoznati bračnog druga kojeg nam je Bog odredio? Kako znati da je to ta osoba koja je stvorena za nas? Što ako tu osobu ne prepoznamo? Unaprijed hvala na vašem odgovoru, BOG NEKA VAS BLAGOSLOVI... |
| - Iako je apsolutna predestinacija (predodređenje) osuđena na Tridentskom koncilu, pretpostavljam da je taj 'jedan jako poštovani franjevac' imao na pameti slijedeće. Ponajprije, koncept braka nastao je od Boga. Uzmimo Adamov primjer. To je Bog, a ne Adam, koji je odlučio da je Adamu potrebna žena. Adam nije bio svjestan svoje vlastite potrebe (Vi, ipak!). Drugo, to je Bog koji je oblikovao Adamu Evu. Samo On zna tip partnera koji treba Adamu. Treće, to je Bog koji je odredio način, put kojim će Eva i Adam ući u vezu. Svrha ovog odnosa je savršeno jedinstvo: 'Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo' (Post 2,24). Ova načela podrazumijevaju da će kršćanin imati povjerenje u Boga u onome što je On odabrao i da će ga On pripraviti za njegova bračnog druga, odnosno da je Bog onaj koji daje partnera kojeg je odabrao i pripravio za njega. Samo oni koji ispunjavaju gore navedene uvjete, mogu očekivati da žive u punini svrhu braka, tj. savršeno jedinstvo. - Neki će možda ove principe smatrati isuviše staromodnima i duhovnima. Ovo nije umanjivanje vrijednosti kraljevstva Božjeg, naglašavaju autori ovakvoga stava (uglavnom pripadnici protestantske provenijencije, 'solus Deus', 'sola Scriptura', 'sola fides'). Ti principi, po njima, ne moraju biti samo teoretski. U svakom slučaju, možete vjerovati da će Bog izabrati za Vas muža i da će On to učiniti. Bog može djelovati i danas u skladu s načelima koje je uspostavio 'na početku'... Kako ćete, dakle na osnovu ovog mišljenja, pronaći tog bračnog druga? To je kao traženje igle u plastu sijena. Bog nam daje odgovor: moramo naučiti biti vođeni Duhom (Rim 8,14). Samo On zna tko je i gdje je osoba, koju nam je namijenio. Za to postoje dvije ključne riječi: ovisnost i osjetljivost. Potvrdite i prihvatite svoju potpunu ovisnost o Bogu. Ako Vas On ne vodi, zanemarit ćete Božji plan. Gajite naviku da tražite Njegovu pomoć, malu ili veliku. Ponekad odluke koje ćete naći izgledaju beznačajne, mogu biti važne i obratno. Duh Božji neće izdavati naredbe kao narednik, ali će govoriti tiho. Moramo biti spremni priznati odgovor Duha Svetoga i Njegove pozive. Ako ne odgovorite na ovaj šapat, riskirate da propustite Božji plan za svoj život... Ponekad nas Duh Sveti vodi nadnaravnim putovima, a drugi put samo šapatom. Moramo biti otvoreni za jedno i drugo; inače stavljamo granice Božjem planu... A ako očekujemo samo nadnaravno, možemo propustiti blagi glas. Nije na nama odlučiti unaprijed kako će Duh Sveti raditi. - Razmislite kako se to primjenjuje na području pronalaženja prave osobe. Živite u Hrvatskoj koja ima 4,5 milijuna osoba. Među tim milijunima, Bog priprema jednu određenu osobu. U strogo ljudskoj perspektivi, ideja da postoji na ovoj planeti nekoliko milijardi ljudi, a samo jedna osoba koja Vam može najbolje odgovarati, nema smisla. Čak i kad bi to bilo moguće, kako možete biti sigurni da ste ju pronašli? Ako živite 80 godina i ako ste iznimno društvena osoba, susrećete svakog dana stotinu novih ljudi, upoznat ćete, tijekom svog postojanja, 2.922.000 ljudi, ili manje od 1 tisućinke svjetske populacije. Kako se može tvrditi da je 'idealni bračni drug' na ovako malom uzorku? Ljestvica je podignuta visoko za nesretnika čiji partner ispunjava zahtjeve ideala! Ipak, vjeruju oni, ako Vas Bog poziva da se udate/oženite, On Vam je odredio određenu osobu. Možete imati apsolutnu sigurnost od svojih susreta hodajući u svjetlu Gospodina. Nakon toga možete reći: 'ta osoba je ona koja mi odgovara'. - Pokušajmo staviti ove stavove u objektivno i realno moguće okvire... VOLJA BOŽJA U IZBORU BRAČNOG DRUGA. Prije udaje, treba tražiti volju BOŽJU u odnosu na brak. Vjerujemo u Boga koji odgovara na naše molitve (Dan 2,22: 'On otkriva dubine i tajne, zna što je u tminama i svjetlost prebiva u njega'). Bog Vam daje smjernicu... ali je na Vama da odaberete prema onome što ste od Njega dobili. Bog Vas ne prisiljava da odaberete X ili Y kao partnera. No, duboko u sebi uvijek ćete znati gdje se nalazite ako ste molili. Onaj tko je bio u tom zajedništvu s Bogom, ne može se prevariti... jer ako je Bog sa mnom za brak, ne mogu se probuditi jednog jutra i reći 'ja se razvodim'... Razvodi se jer se krenulo bez oslonca u Bogu. - Osnovni princip: Bog vodi svoju djecu i dopušta im spoznati svoju volju. Neki primjeri: Abraham kada je morao napustiti svoju rodnu zemlju. Abrahamov sluga kada je trebao pronaći ženu za Izaka (Post 24). Mojsije i gorući grm (Izl 3,2). Gideon i pokus s runom (Suci 6, 37-40). Nehemija i obnova zidova Jeruzalema (Neh 2,12). Filip i etiopski eunuh (Dj 8,27-30). Pavao na putu za Damask, Pavao za vrijeme svojih misijskih putovanja (Dj 16,5-10). - Neki ključni stihovi: 'Učit ću te, put ti kazat' kojim ti je ići, svjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom' (Ps 32, 8). 'On ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome' (Ps 25,9). 'Srce čovječje smišlja svoj put, ali Jahve upravlja korake njegove' (Izr 16,9). - Važno je biti apsolutno uvjeren da Bog uzima odgovornost obznanjivanja svoje volje svojoj djeci koja Ga to zatraže. 'U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša' (Ps 34,6). Ovo jako uvjerenje dopušta sigurnost da od trenutka kad molimo Gospodinovo vodstvo, ili da nam pokaže svoju volju u određenoj stvari, ON ĆE TO UČINITI! To je obećanje, biblijska istina. 'Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam - riječ je Jahvina - naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu... Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim' (Jer 29,11-13). Ovaj princip, jednom usvojen i uspostavljen u našim srcima, povlači neke praktične posljedice: kršćanin se ne treba bojati da je na krivom putu (dakako, ako prepusti put Gospodinu). Nije nestrpljiv ako još nema odgovora. Jedno je sigurno, Bog će odgovoriti. Kad mu Bog pokaže svoju volju, On sam će se pobrinuti da Njegovo dijete znade bez sjene sumnje da mu se upravo On očitovao. - Kako prepoznati volju Božju? I, kako se staviti pred volju Božju, kako primiti Njegovo nadahnuće za izbor bračnog druga? Gore je već rečeno: Bog preuzima odgovornost da nam obznani svoju volju. 'Zazovi me, i odazvat ću ti se i objavit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš' (Jer 33,3). Bog je onaj koji odlučuje, ovisno o tome koga ima ispred sebe. Međutim, može se objaviti na način kojim se Gospodin već služio da bi se oobjavio svojoj djeci. Evo samo neke od njih: - polazna točka je staviti se u potpunu tišinu pred Boga i predati Mu svoju odluku; - drugi korak je tražiti od Gospodina da otkrije svoju volju preko naših želja. Bog će se uvijek objaviti služeći se našim željama kad su one svete (Ps 37,4; Izr 10, 24). Bog uvažava želju čovjeka. Po Duhu Svetom, On stavlja u naša srca želju da vršimo Njegovu volju. Zato molite ovim riječima: 'Gospodine, daj mi sad želju koja odgovara Tvojoj volji'. Ustrajati u molitvi i imati povjerenja u Gospodina sve dok Vam On ne dadne božansku želju. Dok vi molite, mnogo prekrasnih želja uskoro će poteći Vašim srcem. Najbolji test je uvijek vrijeme. Ako imate strpljenja, vaše osobne želje i one koje dolaze od Sotone postupno će gubiti svoju snagu, dok će one koje dolaze od Duha Svetoga postajati sve moćnije; - istraživati Sv. Pismo, ispitivati Njegovu volju kroz filtar Njegove Riječi. Bog neće nikoga voditi suprotno svojoj Riječi. Može nas osobito dotaknuti neki stih ili tekst kao da nam Bog govori živim glasom (npr. u molitvi za izbor bračnog druga, On nam može jasno progovoriti u Post 24); - po svjedočanstvu Duha Svetoga. 'Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje' (1 Kor 2,9-10). Duh Sveti može djelovati na naš um, naše osjećaje i volju tako da smo jasno uvjereni što On želi. Bog doista može oblikovati naše misli i naše želje; - po savjetu drugih (duhovno vodstvo). Radi se o zrelim kršćanima koje Gospodin stavi na Vaš put. 'Slušaj savjet i primaj pouku, kako bi naposljetku postao mudar' (Izr 19,20); - po okolnostima. Niz okolnosti (dobrih ili loših) mogu nas upraviti prema određenoj točki; - po zaprjekama. Zatvorena vrata mogu značiti Božji NE. 'Kad su došli do Mizije, htjedoše u Bitiniju, ali im ne dopusti Duh Isusov' (Dj 16,7). Ali u tom slučaju, valja tražiti od Boga potvrdu (On se prilagođava našoj slabosti) i povjeriti se glasu Duha Svetoga. Bog može zatvoriti vrata i da vidi naš stupanj ustrajnosti i povjerenja u Njega; - po vanjskom znaku. Ako je Bog zaista govorio Vašemu srcu, On će Vam dati znak koji dolazi iz vanjskog svijeta... Ponekad je ovaj znak sasvim mali, ali je tu; - postoji i Božje vrijeme. Kada uđe mir u naša srca', to je znak da je Božji čas nastupio. Molimo sve dok ne osjetimo duboki mir. Možete si, nakon molitve, napisati popis osobina koje tražite kod svoga budućeg muža, hvalite Gospodina svaki dan za čudo susreta kojeg planirate učiniti... Može li Bog to tako urediti? Može li se sistematizirati ova vrsta 'idealnoga' duhovnog postupanja? To je čisto stvar vjere, ustrajnosti u molitvi i strpljenja. Možete se nadati da će se susret udesiti upravo po okolnostima koje će Bog planirati... Radi se o našoj sposobnosti da prepoznamo Njegovu volju i primimo nadahnuće na tom području, kako bi Vas On vodio u pronalaženju budućeg muža. Možda postoje baš duhovni razlozi zašto dosad niste susreli srodnu dušu...? - U zaključku: ponekad, smjernice Božje su jasne, drugi puta manje jasne. Bog nas vodi korak po korak. Ne objavljuje nam sve odjednom. Ali jedno je sigurno, oni koji iskreno traže Božje vodstvo, nikada neće oskudijevati da ga spoznaju. Njegova volja je dobra, mila, savršena. Bog je Ljubav. - A izbor supružnika u svemu tome? Samo nekoliko kratkih točaka: - u potrazi za svojim supružnikom, neće se tražiti savjet ili uputa od Gospodina o svim vjernicima suprotnog spola, koji žive u gradu ili državi... To znači da bi najveći dio vremena trebali tražiti volju Božju o nekome za koga pokazujete minimum interesa. Može se također moliti za spoznaju Božje volje za nekoga tko je došao do Vas i priznao svoje osjećaje. Vaša je odgovornost da idete Bogu s ovom stvari. - Bog Vam nikada neće nametati nekoga koga ne volite. No, osjećaji ljubavi mogu se pojaviti sekundarno... Dovoljno da kažemo da ne biste trebali prestati moliti za Božju volju za nekoga samo zato što 'luda ljubav' još ne postoji... Ona može doći kasnije. Treba nastaviti moliti sve dok Bog ne dadne jasno svoj sud. - Muškarac i žena moraju POJEDINAČNO svaki u svom dijelu primiti sud Božji, jedan u odnosu na drugog. Radi se o primanju čvrste i solidne sigurnosti, koja neće ovisiti o okolnostima. Sigurnost koja dolazi od Boga. To je prvi temelj čvrstog braka. 'Trostruko se uže ne kida brzo' (Prop 4,12). - Svi kršćani ne dijele ovo mišljenje. Neki kažu da Bog nije za nikoga rezervirao posebno određenu osobu. Kažu, bez previše dogmatizma, da se možete vrlo dobro udati/oženiti za jednu osobu među mnogim drugima. Duboke rasprave vodit će se uvijek o tome kada pokušate točno shvatiti kako Bog vodi naš život poštivajući našu slobodu. - Bog određuje bračnog druga?, samo ga treba prepoznati? A ako ostanete sami? Osjećali biste u pozadini ljutnju prema Bogu? Odjednom možete iz Crkve nestati? Jednostavno nećete moći hvaliti Boga koji 'Vas drži' u tako velikoj usamljenosti? Ili će Angelica početi razmišljati da bi joj Bog, ako se hoće vratiti u njen život, trebao dati supruga, i to brzo? MOŽEMO PROBLEM I OVAKO SAGLEDATI - Obećava li nam Bog bračnog druga? Sveto Pismo kaže 'da', jer opisuje kršćanina kao duhovnu zaručnicu Kristovu. - U potrazi za ljubavlju. Traženje bračnog druga može se pretvoriti u krug frustracija, jer muškarac može ženu i napustiti. A ako ostanete sami, počet ćete se pitati da li se Bog uopće brine o Vašim (ljubavnim) odnosima. I počet ćete jadikovati Bogu o nepravdi svog socijalnog života. Znajući da On ima svemoguću moć, inzistirat ćete na logici da će Vam On naći supruga. I svaki put kad ćete Ga moliti da Vam brzo dadne muža, možda ćete imati dojam da On šapuće u Vašemu srcu ovo pitanje: 'Angelica, da li ljubav Kristova nije dovoljna za tebe? Nisi li dopustila mom potpunom oproštenju i bezuvjetnom prihvaćanju Mene, ispunjenje svoga srca'? Sa suzama očaja, možete vjerovati da Vama treba ljubav druge osobe da bi se osjećala ispunjenom. Ustvari, Vi dajete veću vrijednost ljudskoj nego Božjoj ljubavi. Ako napravite retrospektivu svoje ljubavne prošlosti - nije li ta ljubav bila temeljena na izvanjskosti? Koga ste god sreli, niste li bili ili isuviše zahtjevni, ili Vas druga osoba nije prihvatila takvu kakva jeste? Jednog dana, možda ćete se zapitati: 'Zašto se ja uopće moram udavati? Samo mi Krist može dati ono što ja doista tražim'. Ta nova perspektiva mogla bi Vas dovesti da se odreknete tražiti od Boga da se udate. I dalje ćete željeti jednog dana naći muža, ali nećete smatrati brak kao apsolutno neizostavnim uvjetom ispunjenja svog života. Jer ako i ostanete sama cijeli život, i to će ići, jer je Bog obećao ispuniti Vaše srce. - Gospodin nas nikada neće prestati voljeti, ali mi Ga ignoriramo kad očajnički tražimo sreću od ljudskog bića. Štoviše, ono o čemu ovisimo da budemo sretni, završit će tako da nas to počne kontrolirati. Ako mislimo da nam je potreban ljudski partner da nas usreći, onda su to ljudi koji će, umjesto Boga, upravljati našim životom. - Bog sve vodi, ali neće intervenirati s jedinom svrhom da učini Vaš život lakšim. On ne namjerava udesiti da se iznenada odnekud magijom pojavi bračni drug koji će pred Vama zaljubljeno pasti na koljena. Baš suprotno, Bog želi koristiti svoju moć da Vas učini zrelijom te da postanete sposobna doživjeti žrtvujuću ljubav za ljude. Željeli ste dohvatiti ljubav, dok Vas Bog uči davati ljubav. - Sloboda za ljubav. I kod Vas, Bog je na djelu u Vašem životu i dolazi Vam u pomoć da sretnete i ljubite druge osobe. Međutim, Vi ste ta koja donosite konačnu odluku i izabirete koga ćete prihvatiti a koga odbaciti. Kad je već veza stvorena s drugom osobom, imate slobodu odlučiti koji smjer dati tom odnosu. Možete odabrati da se zaljubite, da budete samo prijatelji ili da se odvojite. Osim toga, druga osoba također mora donijeti odluku o ovom pitanju, što znači da ona može utjecati na ishod. Prema tome, veza se neće razviti ako se obje osobe ne odluče ljubiti jedna drugu. S druge strane, ako Vi ili druga osoba učinite sebičan izbor, vaš odnos može se raspasti. - Želja da se udate legitimna je želja, ali se u svijetu u kojem živimo može i spriječiti ostvarenje toga cilja. Na primjer, možete slijediti nekoga u svrhu ozbiljne ljubavi, ali osoba može izabrati da Vas ignorira, kriza ili bolest može Vas u tome spriječiti, ili ta osoba može odlučiti da Vas napusti. Grijesi čovječanstva stvaraju mnoge barijere dobrim odnosima... Pa zašto je život ponekad tako krut? Zašto Bog ne koristi svoju svemoć, kako da nas zaštiti od boli? U stvarnosti, Bog je na djelu, ali na drugačiji način nego što bismo to neki od nas mogli zamisliti. On koristi svoju suverenu moć da potakne ljude da vole jedni druge, ali nam dopušta i sebične izbore koji će nas slomiti. Bog dopušta nevolje kako bismo mogli koristiti Njegov veći dar, naš slobodni izbor. Bez slobode izbora, Vi i ja bili bismo roboti ili plišane i beživotne životinje. Bog ograničava svoju moć da bismo mi odabirali svoje putove. Je li taj slobodni izbor poništava Božju svemoć? Ne, kao što govori Psalam 37,23: 'Jahve vodi i učvršćuje korake čovjeku'. Bog je toliko moćan da može dati da mi izaberemo, a i On da učini, rezultat koji će Njega proslaviti. Zašto je slobodan izbor tako važan? Bog želi da uživate istinsku ljubav, a istinska ljubav ne postoji bez slobodnog izbora. Kad biste bili prisiljeni ljubiti Boga ili drugu osobu, onda bi nestala ljubav i bili biste izmanipulirani. Slobodan izbor je glavni začin prave ljubavi. Ljubav ne može postojati ako obje strane slobodno ne izaberu da budu zajedno. - Zato, naći bračnog druga ne znači moliti Boga da čudesno dovede nekoga na naša vrata. Vi ćete biti frustrirana ako vjerujete da Bog ljude mistično združuje. Ako Bog pre-determinira (unaprijed određuje) neki brak, zašto onda ne spriječi razvod? U stvarnosti, Bog nam omogućuje da donesemo odluku da nekoga volimo ili da ga, prije braka, napustimo. - Izbor za ljubav. Bog dovodi ljude na naš put i potiče nas da ih volimo, ali nam ostavlja slobodu na koji ćemo način odgovoriti na te odnose. Tako se brak oblikuje oko slobodne odluke da ljubimo drugu osobu. Možete povećati mogućnosti svojih odnosa odabirom požrtvovne ljubavi za ljude. Ili se možete odlučiti za sebičnost i povučeno ponašanje i smanjiti svoje projekte za odnose. Kvaliteta Vašeg društvenog života ovisi o izborima koje napravite. - Ponavljam: da li Bog obećava supružnika? Da, Vi ste zaručnica Isusa Krista. Da li Bog 'određuje' konkretnog, zemaljskog bračnog druga? Ne, jer naći muža je proces u kojem se dvije osobe slobodno odlučuju međusobno žrtvovati za dobrobit jedna druge. No, Bog želi da Vaš duhovni brak bude Vaš prvi izvor ljubavi i pristanka. Odnosi koje imamo na zemlji su putovi koji nam omogućuju da izrazimo Njegovu ljubav drugima. - Trebam li, dakle, 'čekati' u vjeri ili 'kretati se' u vjeri? Pitanje osobne inicijative. Mnogi kršćani misle da vjera obično znači čekanje, a ne inicijativu. Jer Bog je tvorac brakova. Tvrde da je bilo koji osobni napor da se pronađe supruga nedostatak vjere ('sola fides', dakle). Trebalo bi staviti svoje pouzdanje u Boga koji ispunjava sve naše potrebe u Kristu (Fil 4,19)... Svatko ima pravo na nadu da će Bog učiniti čudo odgovarajući na nečije iščekivanje, ukoliko ne promijeni njegovu želju i zatvori sva vrata... Neki zamišljaju da imati vjeru, znači u potpunosti prebaciti svoj teret na Boga i očekivati da On djeluje. Oni misle da nemaju odgovornost za slijed djelovanja. Naši napori da promijenimo stvari - uzurpiraju Božji autoritet. - Sv. Pismo uči, međutim, da smo pozvani da vršimo dvije različite razine vjere u raznim momentima kršćanskog života. Na prvoj razini, moramo biti neaktivni i čekati strpljivo Gospodinove poteze. Tu vjera znači vjerovati da će Krist naći rješenje bez obzira na napor s naše strane. Imamo mnoge situacije u Svetom Pismu, gdje su ljudi pozvani da ostanu mirni ili prisiljeni da ostanu pasivni i čekaju Gospodina da djeluje: Josip u zatvoru, Izraelci na obali neprohodne rijeke Jordana, učenici Isusovi nakon Uzašašća: 'zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo' (Dj 1,4)... Ali Sv. Pismo navodi u više navrata i vjeru koja uključuje osobnu odgovornost. U Bibliji ima mnogo primjera ljudi koji, bez ikakve Božje objave ili posebnog poticaja, poduzeli korake za postizanje osobnog cilja: Naomi i Ruth se upućuju iz Moaba u Betlehem da izliječi tugu zbog smrti svoga muža (zanimljivo, taj pokret inicirao je kontakt s Boazom koji postaje njen muž!), Nehemija hrabro vodi Izraelce za obnovu Jeruzalema, Pavao kuca na mnoga vrata da nađe priliku za propovijedanje - prema vlastitim riječima, 'i to tako da sam se trsio navješćivati evanđelje' (Rim 15,20)... Sv. Pismo zamišlja potragu za supružnikom kao zajednički korak, gdje ishod ovisi istovremeno i od Boga i kandidata za brak, svakog sa posebnom odgovornošću. To znači da kršćanin ne samo čeka u vjeri, nego i hoda u vjeri. Naprotiv, moramo moliti za svaki odnos, što znači da i vjera ima svoj udio. U 1 Kor 7, apostol nikad ne govori o pasivnom čekanju da će Bog osigurati bračnog druga. Motor našeg života trebao bi biti poduzimanje smjele inicijative. Pavao je, na primjer, općenito, mislio da bi trebao poduzeti inicijativu kod otvorenih vrata, osim za povremene trenutke kad ih je Bog jasno zatvorio (Dj 16,6-7; 16,39-40). Doista, ne treba ostati pasivno sjediti u crkvi i čekati da Bog spusti pred Vas ljubav Vašega života. Inicijative su bitan dio onoga što označava hodanje u vjeri kada su one okružene molitvom i motivirane željom častiti Gospodina. Prema Sv. Pismu, Bog usmjerava svoju djecu ne bez znanja njihovih racionalnih odluka, nego služeći se njima. Odluka za ženidbu mora uključiti koliko um toliko i srce. Nije li Bog naredio da Ga ljubimo svim svojim umom i svim svojim srcem? Isto tako, bitno da radimo umom koji nam je dan da za tako najvažniju donesemo i najmudriju odluku. Mnogi kršćani očekuju da će ih Bog upravljati na mističan ili natprirodni način koji će zamijeniti njihova razmišljanja i skinuti svaku osobnu odgovornost. - Odluka o braku je istovremeno i moja odgovornost i Božja (i budućeg partnera). To je minimalni i nezamjenjiv temelj 'praktičnog znanja' za napredak na tom području. - Uloga molitve. Bog nas potiče da Mu kazujemo svoje osobne potrebe (Lk 18,1-8; 11,5-8). Koliko bi više odluka za brak, koji će promijeniti tijek života i imati nesagledive posljedice, trebao biti uporan zahtjev pred Bogom. Ne ustručavajte se razjasniti Bogu svoju želju da se želite udati. Ali molite Ga jednako da promijeni Vaše unutarnje dispozicije u slučaju kada se Njegova volja ne bi uskladila sa Vašom tajnom nadom. Molite Ga jednostavno da vam u svojoj mudrosti i u povoljnom trenutku dade odgovarajućeg bračnog druga. Na taj način nećete prisiljavati Boga da učini ono što On ne želi (Rim 8,26), ali Mu dajte potpunu slobodu da djeluje najbolje u vašem životu. Bog nam daje milost da promijenimo tijek događaja po našim molbama, a naše molbe imaju veliki utjecaj... također i na ovom području! No, ne treba molitvu zlouporabiti opsesivnim moljakanjem. Ne dodijelite si više od nekoliko minuta da objasnite Bogu svoju potrebu za supružnikom. To vrijeme je dovoljno da izrazite svoju zabrinutost i dovoljno kratko da spriječite da suprug postane meta Vaše molitve. Općenito, dobro je da molite s upornošću i preciznošću, kako bi dobri Bog našao plodno tlo da objavi svoju volju... Sjetite se da je većina molitvi koje se pojavljuju u Bibliji sažeta. Mnoge od njih imale su nesagledive posljedice. Molite svaki dan: 'Gospodine, pomozi mi da budem na pravom mjestu u pravo vrijeme'. Intenzivno, kroz više dana..., razmatrajte Riječ Božju i molite za svog budućeg životnog partnera (usp.: http://www.jeunesse-en-jesus.com; http://voixbienaime.chez.com/vx_oli11.htm). | |
| Marijana: 01.06.2010. | Hvaljen Isus i Marija! Molim vas, napišite nam nešto o tome kako bi vjernici trebali pristupati Svetoj Misi, a zatim i o samom ponašanju na Svetoj Misi. Hvala. |
| Uskoro ćemo (dijelom) o tome raspraviti u jednom divnom prilogu na Naslovnici (KOMENTAR). Budite strpljivi. | |
| Ana: 28.05.2010. | Poštovani svećeniče, imam dilemu u svezi čistilišta. Čitala sam navode za i protiv, popraćene raznim citatima iz Biblije. Mene zanima pitanje: kada Isus dođe kao sudac, On će odlučiti po pravdi i milosrđu koja duša će gdje poći. Ako postoji čistilište, to bi značilo da je pravda sprovedena bez suda i suca! Ako postoji privremeni sud odmah nakon smrti za one duše koje su spašene, gdje su onda one druge duše koje nisu u čistilištu: u paklu? Odnosno, ako bi se duše u čistilištu očistile, čemu onda sud... kao takve mogu odmah u nebo, a i očišćene ne bi mogle ostati više u čistilištu, jer im tamo ne bi bilo mjesto... prije suda... ima li to smisla? Ako i jesu duše u čistilištu do sudnjeg dana, značilo bi da su jednako dugo, kako bi to bilo moguće kad imamo različite grijehe? S druge strane, ja bih osobno voljela da naše molitve i ljubav za pokojnike makar malo ublaže i pomognu tim dušama, ali... I imam još jedno pitanje uz tu temu: kada molimo za svoje mrtve, ne znamo gdje pripadaju te duše: da li su (ili će biti) spašene ili osuđene. Koja je svrha molitve za osuđene? Konačno, koliko se dugo ostaje u čistilištu i da li je logičnije umjesto za duše u čistilištu moliti za Božje Milosrđe na konačnom sudu? |
| - Čistilište je, prema katoličkom učenju, čišćenje kojem su, na putu prema raju, podložne duše ljudi preminulih u stanju prijateljstva s Bogom. U čistilištu se preminuli oslobađa od lakših neoproštenih grijeha i od posljedica koje su ostavili već oprošteni teški grijesi. Premda Biblija ne govori izričito o čistilištu, ali tom nauku niti ne proturječi, postoji nekoliko biblijskih tekstova koji su sugerirali mogućnost zagrobnog čišćenja (2 Mak 12,40-45; Mt 5,25-26; 12,32; 1 Kor 3,10-15: iako ne moraju imati nikakve veze s kasnijom razradbom nauka o čistilištu, ovi navodi ipak navode mogućnost da neki grijesi mogu biti oprošteni poslije smrti). Razvoj predodžbe o čistilištu proteže se od vremena prvih molitava za mrtve u II. st, preko teologije Tertulijana, Origena, Ciprijana, Augustina i drugih do odluka srednjovjekovnih sabora u Lionu (1274.) i Firenci (1439.) te dekreta o čistilištu Tridentskog koncila (1563.). Suvremena katolička teologija naglašava kako je čistilište postupak sazrijevanja u ljubavi prema Bogu, koji se zbiva u susretu s Kristom. Predlažem da te opće-religijsko-leksikonske navode malo razradimo... - Kako će na Sudnji dan Bog suditi 'žive i mrtve' - ako su oni koji su umrli već u raju ili u čistilištu odnosno paklu? Zar ćemo proći kroz dva suda? - KRŠĆANSKA ESHATOLOGIJA. Koja je konačna sudbina čovjeka kao pojedinca (individualna eshatologija) i konačnog dovršenja svijeta (kolektivna eshatologija)? Prema katoličkom učenju, 'posebni sud' (dio predmeta individualne eshatologije), slijedi odmah nakon smrti i razlikuje se od 'općeg suda' na kraju vremena. - Vaše se pitanje pretežito odnosi na 'međustanje' čovjeka koji je umro i kojemu je smrću određena njegova konačna sudbina, a kojega još ipak na kraju povijesti čeka Posljednji sud. Među kršćanskim crkvama sporno je pitanje o međustanju koje pruža mogućnost pročišćenja (čistilište) onima koji u ljubavi imaju još nesavršenosti i nedostataka - a to je pravoslavno i katoličko učenje. Protestantske crkve odbacuju prihvaćanje međustanja i mogućnost zagovora za mrtve kao nešto što se ne slaže s biblijskim stanjem stvari, smatrajući mogućnost čistilišta vrijeđanjem savršenog i potpunog Kristova djela. (Iako je Vaše pitanje iskreno, vjerojatno ste čitali i stavove pretežito agnostičke, katolikofobijske ili pseudokatoličke, eklezijalno-relativističke, tendenciozne uratke sekularističkog ili ultra-sekularističkog podrijetla...). - SVETO PISMO. I Sveto Pismo kaže da 'je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud' (Heb 9,27). Sudi nam se odmah u smrti, na posebnom sudu, odmah znamo kakva će biti naša vječna sudbina. Na kraju vremena, u vrijeme Kristova drugog (posljednjeg) dolaska, doći će do Općeg suda o kome Biblija govori npr. u Mt 25,31-32: 'Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca.' Na ovom općem sudu svi naši grijesi, osim oni oprošteni i okajani, bit će javno objavljeni (Lk 12,2-5). Židovi su vjerovali u stanje čišćenja duše nakon smrti (2 Mak 12,38-45), gdje bi neke duše pokojnika bile privremeno zadržane na pokorničkom čišćenju prije njihova pripuštanja u Nebo. U prilog stanju čišćenja navodi se i Mt 5,25-26, gdje je riječ o ispaštanju određene kazne koja ima svoje trajanje, ali i mogućnost prekida. O ognju kao vatri očišćenja govori i tekst 1 Kor 3,12-15. Jasno je da 'ništa nečisto ne može ući u kraljevstvo nebesko' (Otk 21,27)... - CRKVENO UČITELJSTVO. II. Lionski koncil (1274.), Firentinski (1439.) i Tridentski koncil (1563.) potvrdili su nauk o čistilištu. Osobito Tridentski koncil navodi: postoji čišćenje od grijeha nakon smrti; vjerničke molitve i njihova dobra djela, a osobito misne žrtve, mogu pomoći dušama u čistilištu. Koncil potiče biskupe da u narodu šire trijezno shvaćanje čistilišta, ali ih također upućuje da izbjegavaju sve što bi moglo nalikovati ispraznoj radoznalosti, praznovjerju ili zgrtanju novca. U 20. st., II. Vatikanski sabor, u svojoj Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, br. 51., prihvaća isto tako nauk o čistilištu. Papa Pavao VI., u svom 'Vjerovanju naroda Božjeg' (1968.) potvrđuje taj nauk, kao i Kongregacija za nauk vjere u svom 'Pismu o nekim pitanjima eshatologije' (1979.). - (To je pogodovalo nastanku teologije čistilišta kod katoličkih teologa, započeto u 12. st., a naročito u kontroverzama s protestantima u 16. i 17. stoljeću. To je pridonijelo i podjeli Crkve na putujuću, proslavljenu i trpeću. Taj razvoj potpomaže i pisanje ondašnjih teologa i mistična iskustva nekih svetaca /Origen, sv. Grgur, Tertulijan, sv. Ciprijan, sv. Ludviga, sv. Franciska Rimska, sv. Katarina Sijenska, sv. Terezija, sv. Ljudevit Bertrand, sv. Hildegarda, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, Suarez i drugi; oni svjedoče o svojim izravnim ili neizravnim dodirima s dušama u čistilištu i o djelotvornosti molitve za njihovo izbavljenje/. Tako npr. Augustin, u djelu 'O državi Božjoj', navodi da 'vremenitu kaznu neki trpe samo u ovom životu, drugi nakon smrti, a neki i sada i nakon smrti; ali svi prije posljednjeg i najstrožeg suda'). - KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE. Iako novija teološka razmišljanja odbacuju biblijski pojam da se vatra očišćenja doslovno tumači, službeni je stav Katoličke Crkve još uvijek jasan: Katekizam Katoličke Crkve definira čistilište kao 'čišćenje, kako bi se postigla svetost nužna za ulazak u nebesku radost', kojem su podvrgnuti 'oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti. iako su sigurni za svoje vječno spasenje' (KKC 1030s). Naznačuje i da se 'to konačno čišćenje izabranih posve razlikuje od kazne osuđenih' (KKC 1031). Takve osobe prolaze kroz 'čistilišnu vatru', a tu tvrdnju Crkva potkrjepljuje Isusovim riječima prema kojima onome tko pohuli na Duha Svetoga neće biti oprošteno ni na ovom ni na drugom svijetu (usp. Mt 12,32), na 2 Mak 12,45 te na nauku Tradicije. U čistilištu se najprije daje zadovoljština za vremenite kazne već oproštenih smrtnih grijeha, a potom i za lake grijehe te sklonosti prema grijehu. Vremenite se kazne za grijehe mogu podmiriti još na zemlji: molitvom, milostinjom, pokorom, strpljivim podnošenjem patnji, predanjem Bogu u smrtnom času..., ali ukoliko se ne podmiri u cijelosti na zemlji, ostatak se mora zadovoljiti u čistilištu. - RAZLIČITA SUVREMENA TEOLOŠKA POIMANJA ČISTILIŠTA. Ranija je eshatologija govorila da se u trenutku smrti duša dijeli od tijela, te da nastavlja živjeti kao 'anima separata' (odijeljena duša) sve dok se ne ujedini s tijelom do njegova uskrsnuću na 'kraju vremena'. U 'međuvremenu' je odijeljena duša ili već postigla sreću ili nesreću ili joj je pak potrebno čišćenje. Većina današnjih teologa, temeljeći svoje postavke na vidljivoj pojavi uskrslog Krista i naučavanju sv. Pavla, odbacuje podjelu umrlog čovjeka na propadljivo tijelo i besmrtnu dušu (smatrajući 'razlikovanje 'duše' i 'tijela' helenističkim iskrivljenjima Biblije). Suvremena eshatologija radije govori o novom, preobraženom tijelu (Karl Rahner, Piet Schoonenberg...). Suvremeni teolozi čistilište ne povezuju s kaznom, kako je to činila Crkva kroz povijest, već s Kristovim pashalnim misterijem, naglašavajući da je čistilište umiranje s Kristom, završetak obraćenja započetog sakramentom krsta, završetak koji ostvaruje sam Bog darujući čovjeku život. Zbog takve Božje ljubavi u čovjeku se javlja duboka bol i kajanje - vatra očišćenja - i to ga oslobađa kazne. Tijekom svoje povijesti Crkva je prenaglašavala čovjekove postupke, navode oni, a zanemarivala Božju ljubav i milosrđe. Stoga u novije vrijeme mnogi teolozi osjećaju potrebu prericanja ovog dijela crkvenog nauka, vezujući činjenicu ljudske smrti upravo uz Kristov pashalni misterij (H. U. von Balthasar, Karl Rahner, Y. Congar, G. Colzani, L. Boros i drugi). Kako vidjesmo, već sakramentom krsta, navode oni, započinje vjernikovo čistilište, tijekom života se, odbacivanjem Božje ljubavi, može izroditi u pakao, ili pak klanjanjem Bogu pretvoriti u raj, da bi još jednom, u trenutku smrti, prošlo kroz 'vatru čišćenja', ili bolje, 'očišćenja'. - Zaključimo raspravu: Crkveno učiteljstvo govori o posebnom i općem sudu. Posebni ili pojedinačni sud prolazi svaki čovjek već u smrti koja je jedinstveni proces (svršetak ljudskoga života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu). U tom procesu svaki čovjek ima priliku u svoj slobodi donijeti konačnu, sudbonosnu odluku za svu vječnost, tj. birati između vječnog zajedništva s Bogom i vječne izolacije od Boga. A već u času smrti, u posebnom sudu, kroz koji čovjek prolazi osobno i pojedinačno, koji čovjekov život stavlja u odnos prema Kristu, određuje se definitivna vječna sudbina svakog čovjeka: prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu, tj. ili treba proći kroz čišćenje za ulazak u vječnu sreću, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi, tj. odlazi u stanje vječne odbačenosti. Čistilište označava čovjekovu definitivnu preobrazbu, bezuvjetan prestanak odbacivanja božanske ljubavi, nuđene kroz cijeli ovozemaljski život, i prianjanje uz Krista - Put, Istinu i Život, sljubljivanje s Njim... No, vremenita povijest ne može biti potpuno ispunjena prije ponovnoga Kristova dolaska koji će biti u znaku općega suda. Taj opći sud uvažit će posebni sud, koji se umrlima već dogodio, te će biti početak potpunog ostvarenja 'novoga neba i nove zemlje' ili 'kraljevstva Božjega'. Na tom općem ili posljednjem sudu bit će vrednovano sve ono što su ljudi učinili pa se s pravom kaže da će Gospodin doći suditi 'žive i mrtve'. - No, a koliko dugo ostajemo u čistilištu? A 'što zna vrijeme što je vječnost'? Gledajući u nebo, izbjegavajmo to činiti u dimenzijama jednodimenzionalnog kontinuuma prolaznih stvari i događaja, jer 'gore' je vječno vrijeme kao životni element svih ljudi koji su 'izišli iz vremena'... Nebo ne zanima kvantitativno vrijeme mjerljivo tehničkim metodama. Čovjek živi u vremenu, Bog u vječnosti (nadvremenskoj nepromjenljivosti bez ograničenja i promjena); kod Njega je vječno sada, On 'jest'. Tamo se ne govore riječi vremena, već riječi vječnosti. Vrijeme je mjera zemaljskog trajanja... Koliko onda traje čišćenje? Ili, koliko je dobrom Bogu potrebno da odstrani od nas sve ono što nije ljubav? Krajnje pojednostavnjeno, u čistilištu će ostati duže onaj tko je vrlo malo mario za Boga u svom životu nego onaj tko je svoj život posvetio Bogu, razmjerno broju i naravi grijeha što ih je čovjek počinio u ovom životu (tj. razmjerno broju lakših neoproštenih grijeha i posljedicama koje su ostavili već oprošteni teški grijesi). Ali, možemo li govoriti o vremenu poslije smrti? Stoga neki suvremeni katolički teolozi, kako vidjesmo, ne govore rado o čišćenju kao nečemu što 'traži vremena' poslije smrti nego radije u samoj smrti; umjesto da govorimo o godinama trajanja, možemo isto tako govoriti o različitom intenzitetu boli i trpljenja u samom susretu s Isusom Kristom... Logika nam govori da trpi više onaj tko je više znao, tko je griješio iz zlobe od onoga tko je griješio iz slabosti, tko je manje ljubio... - ali je sigurno da nitko ne trpi više nego je zaslužio. Da li je moguće da bi netko i do 'kraja svijeta' bio u čistilištu? Moguće je u dimenzijama kvantitativnog vremena mjerljivog tehničkim metodama, u mjerama zemaljskog trajanja, iako nije pametno o vremenu iza smrti govoriti u jedinicama matematičkog (kronološkog) određenja... i nije na nama da odatle izvlačimo ikoje zadovoljenje naše nemirne znatiželje, nego radije da upravimo svijest o duhovnim zahtjevima što ih sa sobom nosi vrijeme u kojemu živimo. Osim toga, pojam 'svršetak vremena' ostaje Božjom tajnom, izvan dometa brojevnih spekulacija (Mk 13,32; Dj 1,7; 1 Kor 10,11). - Objava nam govori i o jednoj drugoj mogućnosti poslije smrti – o paklu ili vječnom prokletstvu i nesreći. Čovjek koji je potpuno svjestan da čini zlo, pa se trajno odupire Božjoj milosti i spasenju koje mu Bog nudi te nepokajan umre, zapravo sam sebe osuđuje na vječnu propast. Nakon smrti, za takve nastupa, kako Sveto pismo kaže, “druga smrt” ili vječna odijeljenost od Boga. Takvima se više ne može pomoći. Ali tko zna tko je osuđen? Nitko od smrtnika. Tko zna tajnu nečije konačne odluke u času smrti? Samo su Bogu poznata imena i broj onih koji se spašavaju ili propadaju. Sv. Pavao navodi: 'Bog hoće da se svi ljudi spase” (1 Tim 2,4). Ali i sv. Augustin: 'Bog te je stvorio bez tebe, ali te neće spasiti bez tebe, bez tvoga sudjelovanja.' To nas potiče da se s radošću posvećujemo životu, čovječnosti, dobroti, istini i ljubavi prema svim ljudima, da bez računice ljubimo Boga i braću svoju. Naš zemaljski život ima veliku vrijednost (usp. Mt 25). 'Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi' (Lk 9,25). 'Tko izgubi život poradi mene i Evanđelja, spasit će ga' (Mk 8,35). 'Ovo je najveća ljubav: položiti život svoj za one koje ljubimo' (lv 15,13). 'Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju' (Iv 10,10). 'Uvečer našega života bit ćemo suđeni prema ljubavi' (sv. Ivan od Križa, sv. Mala Terezija...). - Crkva ni za jednog čovjeka ne može tvrditi, niti je ikada za ikoga tvrdila, da je zauvijek propao. To znanje je Bog pridržao samo za sebe... Prisvajati sebi to znanje o tajni nečije konačne odluke protiv Boga u smrti, značilo bi dirati u Božje suvereno i autonomno područje... Pa iako ne znamo o imenima nespašenih, poznato nam je njihovo konačno stanje (njihovo je odredište 'pakao' ili 'ognjeno jezero'; svako spominjanje tog mjesta, osim jednoga, dolazi iz Isusovih usta /Mt 5,22.29, dalje, 10,28; 18,9; 23, 15. 33; Mk 9,43.45.47; Lk 12,5; Jak 3,6/; stanje beskonačne patnje ljudi koje muči savjest /crv/, strašna svijest o Božjem nezadovoljstvu /oganj/, spoznaja nepopravljivosti gubitka /krajnja tama/, samoosuđivanja i gnušanja samoga sebe /škrgut zuba/, saznanja da je zauvijek prekasno /vrata su zauvijek zatvorena/; stanje vječne odbačenosti iz Božje prisutnosti /Mt 8,12; 22,13; 25,30; 2 Sol 1,9/; vječni oganj pripravljen za đavla i njegove anđele /Mt 25,41/; stanje vječnih muka /Mt 18,8; 25,41; Mk 9,44-48; Otk 20,14; Lk 16,23.28; Otk 14,10, dalje, 21, 8/; zauvijek pod Božjim gnjevom /Iv 3,36; Mt 12,32; Lk 12,5/). - Ipak - molitve, žrtve, dobra djela, oproste... možemo prinositi za svakog pokojnika. To se uklapa u koncept 'zajedništva svetih', tj. osjećaj solidarnosti među ljudima koja traje i nakon smrti, prema kojoj molitva, misna žrtva i dobra djela živih mogu pomoći umrlima. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svoga oca, zašto bismo sumnjali da naši prinosi za pokojne tim pokojnicima ne bi pružili neku utjehu? A samo Bog znade kome to pomaže, a kome ne. Vjerujemo da naše molitve i djela prinesene za pokojne Bog pravedno raspoređuje, te ako je duša propala, Gospodin će npr. tu misnu žrtvu namijeniti za dušu kojoj je to najpotrebnije. Tako o tome razmišlja povjerenje... A možemo, kako navodite, 'moliti i za Božje milosrđe na konačnom sudu'; te molitve će nama i drugima Gospodin milosrdno uračunati na posebnom sudu. Važnije je upraviti sav svoj životni tijek prema iščekivanju i stvarnosti Posljednjeg suda (usp. Mt 25...)..., a sve ostalo s povjerenjem prepustiti pravednom i milosrdnom Gospodinu, s čijom odlukom ćemo se, jednog dana, sasvim sigurno složiti, ma kakva ona bila... | |
| Zoran: 17.05.2010. | Hvaljen Isus i Marija! Zašto časne sestre ne smiju nositi civilnu odjeću kada su u gradu, sada preko ljeta im je prevruće. Hvala! |
| Navijeke! - To ovisi o redovničkoj zajednici, biskupiji ili zemlji. No, većina novih zajednica, da ne kažem skoro sve, ima svoju redovničku odjeću. - Primijetit ćete jednako tako, da većina zajednica, koje cvjetaju i koje imaju zvanja, jesu upravo zajednice koje su sačuvale naviku nošenja svoje redovničke odjeće. Zajednice pak, koje su se skinule da bi obukle civilnu odjeću kako bi bile, kako navode, 'u svijetu i za svijet', umiruće su zajednice, ostarjelog kadra i na putu nestanka u bliskoj budućnosti. Vidimo onda gdje su znakovi vremena danas i sutra. Slično navodi i kardinal Franc Rode, pročelnik Kongregacije za ustanove posvećenog života (04.04.2010., u intervjuu 'Večernjem listu'): 'II. vatikanski koncil je preporučio da redovnici svoju odoru prilagođuju suvremenim potrebama, ali ne da je se i odreknu. Na žalost, na Zapadu su se gotovo sve redovnice odlučile za civilnu odjeću. S tim ništa nisu dobile. Suprotno! Nijedna civilna odjeća im ne može dati to dostojanstvo, tako posvećen izgled, kao što ga daje redovnički habit. U SAD-u je približno 80 posto redovnica u civilu, a 20 posto u redovničkoj odori. A tih 20 posto ima 80 posto svih novih redovničkih zvanja. To jasno govori da je budućnost redovništva u prepoznatljivosti, u čemu sudjeluje i odora'. To nalaže i Zakonik kanonskog prava (cf. kan. 284, 288 i 669). Osim toga, većina bi ljudi željela vidjeti redovnike/ce i svećenike u odjeći koja ih identificira; u društvu koje postaje sve više anonimno, redovnička odjeća uistinu postaje svjedočanstvo. - U trenutku kad u više zemalja zapadne Europe burka predstavlja problem (Francuska, Švicarska naprimjer), neki, koji se zalažu za striktni laicitet, traže da se to jednako primijeni i na redovničku odjeću. Apsurdno, razlika u odijevanju ne smeta svijet koji nameće uniforme za rad (liječnicima, vojnicima, policiji, pilotima, stjuardesama...). Pa zašto ih onda Crkva ne bi mogla koristiti? Dobra prilika da se zapitamo o smislu redovničke odjeće. - U svijetu postoji sve veći broj redovničkih zajednica koje svojim članovima daju mogućnost da djeluju ili u redovničkoj odjeći ili u civilnom odijelu s nekim znakom pripadnosti redovničkoj zajednici. Zagovornici civilne odjeće ističu da razlika često znači udaljenost, zaštićenost pa čak i privilegij. Oni, tako kažu, žele biti bliski ljudima, da ih ljudi ne prepoznaju po odijelu, već po životu. Žele biti ranjivi kao što je to većina njihovih suvremenika. Pa ako redovnička odjeća već i mora biti, žele samo da bude toliko jednostavna i neupadna da ih ne lišava truda da životom moraju dokazivati svoje redovništvo. - Činjenica da jedan materijalni predmet koji, po definiciji, pripada zemaljskom svijetu, može označavati otvorenost za duhovne stvarnosti, pa nadilaziti tako samog sebe, sve do dohvaćanja Božje beskonačnosti, stvarno je čudo; znak odgovara, naime, i potrebi transcendencije duboko upisane u našu prirodu i u naš kognitivni sustav. - Koje je, dakle, značenje prepoznatljive odjeće redovnika/ce? Taj izbor je znak. No koji je govor ovog svetog znaka? Odjeća je 'znak njihove posvete' (II. Vatkanski sabor, 'Perfectae caritatis'). Redovnička odjeća je svjedočanstvo jednog života posvećenog Kraljevstvu Božjem. Kao što habit pokriva čitavo tijelo, tako ih ta posveta obuhvaća potpuno; jer se redovnička odjeća nosi sve dane, tako ta posveta obuhvaća definitivni angažman cijelog života. Habit je neka vrsta male 'osobne samostanske ćelije', podsjetnik svog posebnog poziva, pomoć, zaštita i poticaj; on je i vidljivi znak pripadnosti (točnije, ona razlikuje, označava i podsjeća onoga koji ga nosi da predstavlja svoju Zajednicu i, preko nje, Crkvu); on je i znak siromaštva kojem su se redovnici/e zavjetovali/e. Koji izvor slobode ako se ne moraju brinuti za obnavljanje svoje garderobe! Redovnička odjeća ne podliježe prolaznoj odjevnoj modi, usprkos određenim prilagodbama; pohvalno je vidjeti neke zajednice koje nude i mogućnost različite odjeće, bilo za sjevernu hemisferu bilo za autohtona misijska područja; neki redovi imaju za rad sivu odjeću - ta boja je u isto vrijeme i praktična i simbolična... U našim hiper-modernim i post-sekularnim društvima, odjeća Bogu posvećene osobe nastavlja davati divno svjedočanstvo vjere... koje govori. - Možemo to (filozofsko-teološki) i ovako reći: Kao znak u sekulariziranom društvu, ta odjeća neposredno priziva Radosnu vijest da Bog nije definitvno nestao sa horizonta čovječanstva. Navještaj te nazočnosti, tog pravog Svjetla, tog neočekivanog upada Živoga, koji ne iziskuje nikakvu pripravu, ostvaruje se u evanđeoskoj jednostavnosti susreta s onim (onom) koji, na dosljedan način i do kraja, pa i u vanjštini, po svom habitu, svjedoči svoj vlastiti poziv nasljedovanja Krista, tj. da ljubi, bezrezervno i bez podjele, Onoga koji je Ljubav. Habit, svećenički ili redovnički, priziva, ponekad energično, indiferentnom svijetu, anesteziranom potrošaču, temelj koji mu nedostaje, onaj transcendencije, čineći opipljivim svjedočanstvo vlastite posvete. On ga jednako podsjeća na jedinstven i nezamjenljiv karakter poslanja posvećene osobe, kao posrednika i zagovornika, u službi njemu sličnima, stvarnosti koja izbjegava skalpelu 'kako' i, ponovno uvodeći pitanje o smislu života ('zašto'), dopušta mu da bolje shvati nužnost nazočnosti posvećene osobe. U stvari, preživljavanje, ili umiranje od duhovnog gušenja kapitalističkog, demokratskog i liberalnog Zapada, ovisi o pogledu koji građanin-potrošač želi imati o posvećenoj osobi, tom stranom i neproduktivnom biću, a time i naizgled nepotrebnom, koje ga podsjeća, uz rizik da ga izaziva, da je Božji poziv i njemu upućen, da mu Bog govori svaki dan po Crkvi i poziva ga, po konkretnom svjedočanstvu svećenika, redovnika i redovnice, na dijalog od kojeg ovisi njegova sreća, to jest, spas njegove duše. Stoga je habit potreban i onome koji ga nosi i onome koji ga vidi... Dakako, habit i izlaže (opasnosti) istovremeno; posvećena osoba može biti i napadnuta od strane svog sugovornika predrasudom, ali uvijek ostaje istina da je ona za sve, pogotovo za onoga koji ne vjeruju u Boga ili ne želi razmišljati o Njemu, podsjetnik, poziv i prije svega dar. Da, dar, posebno za vjernike i ravnodušne, čak više za one koji uzimaju isuviše olako Božju nazočnost; noseći odjeću svog stanja, klerik i redovnik/ca jasno pokazuju da Boga nikada ne umara ići u susret ljudima, da ih nastavlja zvati po imenu i da ih poziva na svadbu Jaganjčevu te da posebno izabire neke muževe i žene da na neki način budu Njegov 'megafon', to jest prenositelji Njegove riječi Života, Istine i Spasenja. - Papa Ivan Pavao II, u svom Pismo kard. Polettiu (08. 09. 1982.), o svećeničkoj /redovničkoj) odori posebno ponavlja 'vrijednost i značenje ovog razlikovnog znaka, ne samo jer on doprinosi dostojanstvu svećenika u njegovu izvanjskom ponašanju, ili u vršenju njegove službe, nego prije svega jer očituje... javno svjedočanstvo koje svaki svećenik daje o svom vlastitom identitetu i svojoj posebnoj pripadnosti. I jer taj znak izražava konkretno našu volju 'da nismo od ovoga svijeta' (usp. Iv 17,14), u moltvi na Veliki četvrtak ove godine... uputio sam Gospodinu ovu molitvu: 'Daj da ne žalostimo Tvog Duha... onime što bi se moglo označiti kao naša volja da skrivamo svoje svećeništvo pred ljudima i izbjegavamo svaki vanjski znak' (Ivan Pavao II..., 25. 03.1982: Insegnamenti di Giovanni Paolo II, V, 1 [1982] 1064).' Podsjeća da su svećenici poslani od Krista naviještati Evanđelje, oni prenose Poruku, ne samo riječima, nego i vanjskim znakovima, osobito u današnjem svijetu, koji je tako osjetljiv na govor slika... Prema tome, ističe Papa, habit je koristan i doprinosi ciljevima evangelizacije te razmišljanju o stvarnosti koju svećenici predstavljaju u svijetu, te o prvenstvu duhovnih vrijednosti koje oni afirmiraju u životu čovjeka. 'Uz pomoć ovog znaka, drugim ljudima postaje lakše da se približe Misteriju čiji smo nositelji, Onome kome pripadamo, i koga želimo naviještati cijelim svojim bićem'. Ono što je za Vaše pitanje od posebne važnosti, o tome Papa navodi: 'Poznati su mi povijesni razlozi, ovisni o okruženju, psihološkog i socijalnog reda, koji se ovome mogu suprotstaviti. Međutim, mogu reći da jednako valjane razloge, iste prirode, postoje u njegovu korist'. Razlozi ili contra prigovori čine se tako više posve ljudskog nego ekleziološkog karaktera te Papa, ponovno podsjećajući na vrijednost nošenja crkvene ili redovničke odjeće, ispravno zaključuje da bi takvi prigovori doprinijeli osiromašenju svećeničke službe (http://www.hermas.info/article-jean-paul-ii-et-l-habit-ecclesiastique-39770469.html : Jean-Paul II et l'habit ecclésiastique ). - No habit predstavlja ništa manje i promjenu života koju zahtijeva redovničko zvanje. U Svetome Pismu, odjeća označava osobu i poziv. Kad Ilija predaje svoju proročku službu Elizeju, daje mu svoj plašt. Novokrštenik oblači bijelu pashalnu haljinu nakon trostrukog uranjanja u vodu života i smrti jer odsad oblači Krista Živog i u Njemu nalazi svoje duboko dostojanstvo. Na Preobraženje i u uskrsno jutro, Isus se pojavljuje ogrnut sjajnom odjećom, blistajući božanskim životom jačim od smrti. - KVIZ 1. Što označava odjeća u Bibliji? a. Bogatstvo b. Osobu i poslanje c. Socijalnu klasu 2. Zašto redovnici/e nose (često) habit? a. Da se posebno ističu ili skreću na sebe pozornost b. Da se zaštite od hladnoće c. Znak svjedočanstva siromaštva i jedinstva sa zajednicom 3. Kako se zove obred gdje redovnik/ca prima svoju odjeću? a. Oblačenje redovničke odjeće b. Tonzura c. Akolitat (Odgovori: 1.b - 2.c - 3.a) - Konačno, nije li upravo znakovito da redovnice nose svoju redovničku odjeću i ljeti - kad se mnoge djevojke i žene razgolićuju i tako druge sablažnjavaju i predstavljaju za poštenu javnost, osobito djecu, bližu grješnu prigodu - možda baš zbog toga ili usprkos tome? Možda je i ta realnost, gdje čednost više nije krjepost nego problem, urgentni poziv da se i redovnici/ce vrate svome izvoru i prepoznatljivoj karizmi, u čemu sudjeluje i odjeća? Uostalom, malo konfekcijske čistilišne vatre, užgane lomačom ljeta, nikome neće naškoditi... s aspekta vječnosti. - (U ovoj Godini svećeništva, bilo bi dobro prevesti što sv. Ivan M. Vianney, zaštitnik svećenika, misli o crkvenom habitu: on je propovijed; ograda /odijeljenost od svijeta/); simbol Tijela raspetog Krista; znak nade; znak ljubavi; znak svetosti Crkve; vojna odora; vidi: http://foicatholique.cultureforum.net/questions-reponses-f20/abandon-de-l-habit-religieux-t2520.htm). - Jednom je sv. Franjo Asiški rekao bratu Leonu: 'Hajde, idemo propovijedati'. I iziđe sv. Franjo sa subratom i prolazi kroz grad Asiz, ostajući u potpunoj tišini. Nijedna riječ nije izišla iz njegovih usta; i vrati se u samostan. Brat Leon ga zapita: 'Ali, brate Franjo, ti si rekao da idemo propovijedati, a ništa nismo rekli!' 'Pa', odgovori mu sv. Franjo, 'mi smo propovijedali svojim habitom. Prolazeći gradom Asizom u svojoj odjeći, mi smo propovijedali Evanđelje.' | |
| DAVORKA: 26.04.2010. | Hvaljen Isus i Marija. Molim Vas, recite mi nešto o solarnoj jogi. Naime, moj je suprug prakticira, a ja osjećam da je to uvelo u naš odnos nesklad. Gledanjem u sunce svakog dana po deset sekundi osoba ozdravljuje fizički i mentalno. Mislim da on traži svoj put do Boga, JA vjerujem da gledanjem u našeg Presvetog postajemo također zdravi. Da li se to kosi sa katoličkom vjerom? Hvala! |
| - Solarno liječenje ('sungazing', 'solarna yoga'...) je pseudoznanstveno-ezoterijsko-okultni jogijski pokušaj prodavanja recepata ljudima kako se mogu povećati njihove frekvencije do razine na kojoj se bolesti i stalna glad za hranom lako mogu riješiti na način da ponovo prirodno 'napune' i 'obnove' svoje tijelo energijom zračenom iz sunca. Solarno liječenje, po tom receptu, može se koristiti za liječenje uma, tijela i duha, kao što to 'prodaje' Hira Ratan Manek, koji tvrdi da se, kao rezultat sungazinga, dolazi do boljeg fizičkog, mentalnog, emocionalnog i duhovnog zdravlja. (Sungazeri tvrde da su njihove oči sposobne za pretvorbu sunčeve svjetlosti u energiju za njihova tijela /metodologija je slična fotosintezi/. Ne postoji biološko-znanstvena osnova za tu tvrdnju, jer ljudsko tijelo nema sredstava za pretvaranje sunčeve svjetlosti u oblik energije koji se može koristiti kao gorivo /posmatranjem u sunce - kada tobože čovjek može primiti solarno 'ljekovito' zračenje, a njime naći i zamjenu za jelo - ne mislite li da se oni koji to čine nalaze u osnovi u sukobu s jednim od osnovnih zakona znanosti? Ne možemo uzimati sunčevu energiju i pretvoriti je u hranu; za razliku od biljaka, ljudi ne mogu stvarati fotosintezu/. Sungazing je također dio 'Bates metode', alternativne terapije namijenjene za poboljšanje vida; oftalmolozi ju ne smatraju korisnom /Chou, Brian //15. rujna 2004.//: 'Exposing the Secrets of Fringe Eye Care', Review of Optometry 141 //9//). - Kršćanin mora najprije shvatiti da smo u svakom trenutku angažirani u duhovnom ratovanju, a da se i Sotona modernizirao, tj. koristi nove načine zavođenja u skladu s modernim vremenom. U današnjem stresnom, materijalističkom i konzumerističkom svijetu postoji duboka duhovna žeđ i potrebno je pronaći načine za anti-stres terapiju. New Age gurui nude vježbe uma, meditacije, mantra skandiranja i yogu. - MOGU LI YOGU PRAKTICIRATI kršćani? Odgovor je, kratak i jednostavan: 'NE'. - Da li postoji i "kršćanska" YOGA? Opet, odgovor je nedvosmislen: 'NE'. (Postoji, doduše, određen broj ljudi koji pokušavaju 'kristijanizirati' sve. Kažu da sve što je ne-kršćansko može biti 'stavljeno pod Gospodstvo Isusa Krista'. Slažem se s njima do te točke. Sve se može, i mora, dovesti pod Gospodstvo Isusa Krista. Ali, oni idu korak dalje, i inzistiraju da takve stvari mogu 'koristiti' i kršćani. Ovo je mjesto gdje oni idu krivo. Vježbe koje su intrinsečno poganske, ne mogu koristiti kršćani. Pogotovo kada iza tih praksa stoje 'filozofije' koje su dijametralno suprotne objavi Biblije, koja je živa Riječ Božja. Kada kršćani kažu 'mi-vježbamo-yogu', to ima šire implikacije. Ako pažljivo promotrite one koji vas uče yogu, čak i ako su to i katolički laici i svećenici, 100 posto sam siguran da ćete otkriti da su oni prihvatili, zajedno sa svojom vjerom u yogu, i druga vjerovanja, filozofije i prakse koje nisu kompatibilne s katoličkom vjerom. Otkrit ćete da su učinili kompromis i na drugim područjima biblijske istine). Dokumenti Katoličke Crkve: - Sustav yoge nije samo grupa fizičkih vježbi. To je proces u osam stupnjeva koji započinje na fizičkoj razini (asane), kreće se kroz mentalnu razinu (tehnike meditacije), a završava na duhovnom nivou (samoostvarenje). Za bilo koji postupak ili praksu koja se odnosi ne samo na ljudsko tijelo, već i na ljudski um i na ljudski duh ili dušu, treba biti vrlo oprezan. Tako i na ovu tehniku yoge. Uostalom, DVA vatikanska dokumenta govore o ovom problemu. Jedan se odnosi na sustave meditacije, drugi na newageovske duhovne opasnosti. - Prvi je: 'Pismo biskupima Katoličke Crkve o nekim aspektima kršćanske meditacije'... Ne možemo pronaći ništa korisnog a možemo pronaći mnoge moguće duhovne štete u tehnici yoge. Nitko tko je predao svoj život Isusu Kristu i nalazi se u intimnoj relaciji s Njim po Duhu Svetom, nema potrebe za tehnikama ukorijenjenim u ne-kršćanskim religijama. 'Prava kršćanska mistika nema veze s tehnikom. Ona je uvijek dar Božji' (n. 23). Dokument izražava ozbiljna strahovanja o oblicima meditacije povezanih s istočnjačkim religijama i njihovim posebnim metodama molitve... Izraz 'metode s Istoka' se odnosi na postupke koji su inspirirani hinduizmom ili budizmom, kao što su zen, transcendentalna meditacija ili yoga (n. 2). Dokument je potpisan od tadašnjeg kardinala Ratzingera, a sadašnjeg pape Benedikta XVI. - Drugi je: 'Isus Krist - donositelj vode žive. Kršćansko promišljanje o 'New Ageu', 3. veljače 2003. On kaže: 'Među tradicijama koje su se slile u New Age nalaze se drevne egipatske okultne prakse,... yoga, itd.' (n 2,1). U dokumentu se navodi da za New Age 'nisu potrebni nikakva objava ni spasenje koji bi potjecali izvan osoba, nego samo iskustvo spasenja koje je u nama (samospasenje), moguće putem psihofizičkih tehnika (tj. yoge, zena, TM, tantričkih vježbi...) koje vode do konačnog prosvjetljenja' (n 2.3.4.1). - Associated Press, američka tiskovna agencija, izvijestila je o prvom dokumentu, da je Vatikan, pozivajući katolike da prave razliku između duhovne forme i sadržaja, upozorio na opasnost zamjene istočnjačke metode meditacije, poput zena, transcendentalne meditacije i yoge, za kršćansku molitvu... 2003. i 2004. g., Australian Broadcasting, New York Times, Times of India i dr. izvijestili su da je hrvatska Vlada bila prisiljena odustati od uvođenja yoge u škole, 'nakon što ju je Rimokatolička Crkva optužila da pokušava na mala vrata uvesti hinduizam u škole'. Vijeće hrvatskih biskupa okarakteriziralo je te 'fizičke vježbe kao heretičke' te da 'hinduističke vjerske prakse bit će uvedene u škole pod krinkom vježbe', navode agencije. Dakako da nas zabrinjava popularnost metoda kao što su yoga (u bilo kojem, pa i solarnom obliku), zen i 'ki' ('chi') energetski trening... među katolicima, pod izlikom kako ove tehnike pomažu da se postigne zdravlje tijela i duha. Takve tendencije su u ozbiljnom sukobu sa samom biti kršćanstva u pitanjima kao što su razumijevanje Boga, kristologija i ekleziologija. Meditacija, yoga, zen, ki-gong, tehnike disanja... predstavljaju opasnost za katolike da ih prakticiraju kao religiju ili objekte vjere. A to je onda već otpad, idolatrija... - 'Deklaracija o odnosu Crkve sa nekršćanskim religijama' (Nostra aetate) II. Vatikanskog sabora navodi da Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je 'istinito i sveto' u drugim religijama i da one često odražavaju zraku istine koja prosvjetljuje sve ljude. Dokument naglašava, međutim, da je Crkva dužna proglasiti, bez iznimke, Krista koji je Put, Istina i Život (Iv 14, 6) te nas potiče da uđemo s razboritošću i ljubavlju u raspravu i suradnju s pripadnicima drugih religija (n. 2). To potvrđuje da katolici mogu uzeti ono što je korisno iz drugih religija, sve dok kršćanska koncepcija molitve, njezina logika, i zahtjevi, nije zaklonjena (n. 16)... Ipak, savjetujem katolicima da ne koriste ove tehnike. Posebno ne mladi koji najčešće ne posjeduju dovoljan stupanj duhovne zrelosti, niti obrazovanje kojim je potrebno razabrati 'ono što je korisno iz drugih religija'. Nadalje, vjerujem da svatko tko je predao svoj život Isusu Kristu i nalazi se u intimnom odnosu ljubavi s Njim po Duhu Svetom, nema potrebe za tehnikama i praksama ukorijenjenima u nekršćanskim religijama... Crkva s pravom upozorava o zabludama orijentalne meditacije i molitvenih tehnika koje nisu dio kršćanske tradicije. Sjedinjenje s Bogom ne temelji se na bilo kojoj tehnici koja bi se osnivala na nekoj fizičkoj vježbi. Yoga (pa i ova) i dr. nisu u skladu s temeljnim načelima katoličanstva. Inkulturacijski planovi s hindusima trebaju odrediti jasnu granicu koja će stopirati konfuziju kod ljudi s obzirom na to gdje katoličanstvo prestaje a hinduizam počinje. - 'Laž zmije': Cilj yoge je 'oslobođenje', a time, posljedično, pobožanstvenjenje (deifikacija) čovjeka ('postati jedno s Brahmanom'). Kada hindu mistici govore o 'postati jedno s Brahmanom', oni opisuju iskustva sasvim drugačija od kršćanskih mistika izgubljenih u Bogu. Dualistički teizam biblijskog kršćanstva (razlika između Stvoritelj-stvorenje) je dijametralno suprotan monizmu jogijske filozofije koja, značajno, kao i ideologija New Agea, utjelovljuje 'laž zmije' (Post 3,4.5): '(Kad budete jeli od voća)... Ne, nećete umrijeti /reinkarnacija/... otvorit će vam se oči /prosvjetljenje/... i vi ćete biti kao bogovi /auto-deifikacija/... koji razlučuju dobro i zlo' /gnosis/ - i, kao četvrto osnovno načelo newageovske ideologije, subjektivitet dobra i zla, te odbacivanje pojma grijeha). - Yoga se ne može svesti na puki oblik psiho-fizičke terapije. Uvijek je bila smatrana kao put ka samo-ostvarenju ili 'transcendenciji', put nadilaženja svijeta iluzije i dosizanja Zadnje Stvarnosti. Njen karakter, sadržaj i težnje bile su i uvijek će biti religiozne, i to kršćanin treba znati. Unatoč zapadnjačkim prilagodljivostima, njezin se cilj nije nikada promijenio. Još uvijek ima za cilj poništiti čovjekov psiho-mentalni život i sve što može definirati osobnost. Božja Riječ nas potiče da 'imamo misao Kristovu' (1 Kor 2, 16). Od kršćanina se zahtijeva: 'preobrazujte se obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja' (Rim 12, 2), 'opašite bokove pameti svoje' (1 Pt 1, 13), 'pjevajte hvalospjeve i umom' (1 Kor 14, 15). Biblija demantira karmu (u jogijskom razumijevanju) i reinkarnaciju: 'I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud...' (Heb 9, 27). - Uvjeravam Vas da nisam našao nijednog, ponavljam - NIJEDNOG kršćanskog pisca o New Ageu, koji ne navodi yogu kao ezoterijsku/okultnu/duhovnu New Age praksu. - Na jednom francuskom blogu naišao sam na zanimljiv odgovor jednog posjetitelja: 'Yoga, feng-Chui, akupunktura i sl. jesu prakse koje se temelje na religijama i vjerama određenih skupina ljudi koje ne priznaju Isusa Krista. Isus je rekao (Iv 14, 6): 'Ja sam Put i Istina i Život', te: 'Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju' (Iv 10, 10). Isus nam daje sve što je za cijelo naše biće potrebno (duhovno, fizičko, mentalno), u zapovijedima koje On daje u Bibliji. On nam daje sve ako Ga nasljedujemo, pa zašto tražiti bilo koju sreću u onim praksama društava i kultura koje ne vjeruju u Njega? Ja ne pobijam činjenicu da li to pomaže ili ne, ali mi slijedimo Riječ Božju, te zašto tražiti drugdje neki oblik 'blagostanja'? Isus nam, po vjeri, daje sve da budemo savršeno sretni... Eto zašto se neki kršćani ne žele upraviti prema praksama drugih nekršćanskih društava'... - Zar - Vi ste to dobro rekli - u našoj Crkvi nemamo nešto daleko, daleko bolje nego što bilo tko drugi može ponuditi? U njoj, vlašću koju joj je dao sam Isus Krist, moli se nad ljudima koji onda, mnogo više nego li igdje drugdje, ozdravljaju, bivaju oslobođeni i obnovljeni... - Da zaključimo: 'gledanje u sunce' (slično je i sa: 'pozdravom suncu', tj. surya namaskar; Surya = vedski bog sunca) je, u konačnici, hindu ritual za obožavanje boga sunca. Zašto obožavanje sunca? 'Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova... oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja...' (Rim 1, 21-25). Kršćanstvo i yoga nisu kompatibilni. Uz sve već rečeno, yoga deificira (pobožanstvenjuje) sebe, dok kršćanstvo to negira. Isus reče: 'Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti' (Lk 9,23-24). Yoga (kao i New age) i kršćanstvo su apsolutno inkonzistentni. - Fizičke opasnosti: Praksa sungazinga je opasna, iako zagovornici sugeriraju sungazing sat ili 2 od izlaska ili zalaska sunca, kada je UV razina niža. Ona je veoma kontroverzna i pseudoznanstvena (prije bi spadala u 'okultopediju'), jer postoji znatni dokazi da gledanje izravno u sunce, pa i za kratko vrijeme, može uzrokovati sljepilo ili teška oštećenja oka. Solarna retinopatija je oblik oštećenja mrežnice oka (retine) zbog sunčeva zračenja koje često proizlazi iz sungazinga za vrijeme pomrčine sunca. Iako je gubitak vida zbog tog oštećenja uglavnom reverzibilan, većina liječnika specijalista za oči savjetuje bolesnike da izbjegavaju gledati direktno u sunce, za vrijeme pomrčine Sunca i na drugi način, što znači da oni koji to čine, uzimaju svoju 'viziju' u svoje ruke (usp.: D. van Norren /1. listopad 1991./: 'Photochemical Damage to the Eye', News Physical Sci 6, str- 232-234; 1548-9213/91; Chen JC, Lee LR /studeni 2004./: 'Solar retinopathy and associated optical coherence tomography findings', Clin Exp Optom, 87 /6/, 390-3; Yannuzzi LA, Fisher YL, Krueger A, Slakter J /13. travnja 1987./, 'Solar retinopathy: a photobiological and geophysical analysis', Trans Am Ophthalmol Soc 85, 120-58; 'Health Effects from Ultraviolet Radiation: Report of an Advisory Group on Non-Ionising Radiation', Documents of the NRPB 13 /6/...). Iako je gubitak vida zbog te štete uglavnom reverzibilan, bilo je i trajnog oštećenja i gubitka vida (Krasniz I, Beiran I, Miller B /1999-11-01/, 'Retinal lesion due to excessive exposure to sunlight', Harefuah 137 /9/, 378-80, 431, 430). Izloženost ultraljubičastom zračenju, prouzročenom od sunca, povezana je s oštećenjem oka, uključujući i pterigij (Solomon, AS /2006-06/, 'Pterygium', British Journal of Ophthalmology 90 /6/, 665+) i katarakte (Neale RE, Purdie JL, Hirst LW, Green AC, JL Purdie, LW Hirst and AC Green /2003-11/, 'Sun exposure as a risk factor for nuclear cataract', Epidemiology 14 /6/, 707-712)... | |
| Zoran: 26.04.2010. | Hvaljen Isus i Marija! Čitao sam Novi Katekizam (tzv. Nizozemski katekizam) i zanima me što Vi mislite o njemu. I zanima me da li je Marija znala što je Isusu, da će On otkupiti svijet? Hvala! |
| 1. - 'Nizozemski' ili Novi katekizam za odrasle (22. 11. 1966.), pod snažnim utjecajem protestantizma, objavljen deset mjeseci nakon završetka II. vatikanskog koncila, imao je velikog odjeka u javnosti, kako crkvenoj tako i društvenoj, ali se danas više toliko i ne spominje. A o njemu mislim isto što misli i Crkva (ne nužno i teolozi). Doći ćemo do toga... Navodi se da se on nije orijentirao na dotada uobičajene katekizamske obrasce, nego je pošao novim putem kako u odnosu na ustrojstvo i jezik, tako i u iznošenju samog sadržaja vjere, pa je zbog svoje nejasnoće u nekim teološkim pitanjima izazvao kritiku sa strane učiteljstva Crkve (http://hrcak.srce.hr/file/58825). On nije samo kristološki, već i antropološki obojen, tj. na nov, popularno filozofsko-religiozni način razmatra čovjekovu egzistenciju uopće, odnosno 'do sada smo bili naučeni da u katekizmu slušamo samo što Krist govori. U ovom katekizmu govori i Čovjek... I tako se stvara onaj plodni dijalog između Čovjeka današnjice i Krista. (C. Tomić, predavanje 'Rođen od Marije Djevice'). - Neki teolozi i svjetovnjaci iste godine kad se pojavio Katekizam, iznose u pismu papi svoju zabrinutost radi čistoće vjere i mole da se zabrani širenje Novoga katekizma. U pismu iznose sedam sumnjivih naučavanja u Novom katekizmu koja nisu u skladu s naukom Crkve (trajno Marijino djevičanstvo, istočni grijeh, Euharistija, način predstavljanja protestantizma, kontrola rađanja, stvaranje duše i njen duhovni i besmrtni karakter, postojanje anđela). - Radi dubljeg proučavanja Novog katekizma imenovana je u Rimu komisija teologa. I kad ona nije uspjela, Papa je odredio kardinalsku komisiju od šest članova da riješi spor. Kardinalska komisija u prosincu 1967. konstatira da u Novom katekizmu nema nikakvih hereza, ali ima dosta nejasnoće i stoga zahtijeva neke popravke i dopune u tekstu. Sveta Stolica je objelodanila zaključke kardinalske komisije u svojem službenom glasilu Acta Apostolicae Sedis 30. 11. 1968. Došlo je do kompromisnog rješenja. U Katekizmu samom neće se vršiti izmjene, ali će mu se nadodati primjedbe kardinalske komisije... (nastavlja se)... 2. - Je li Marija znala o otkupiteljsko-spasiteljskom značenju Isusova poslanja? Drugim riječima, 'Marijo, jesi li znala da će tvoje Dijete vraćati vid slijepima, davati sluh gluhima, obnavljati govor nijemima, ozdravljati hrome, podizati mrtve? Jesi li znala da će On otvoriti vrata vječnosti za cijelo čovječanstvo', kao što kaže jedna američka pjesma. II. Vatikanski koncil naglašava: 'Djevica Marija je po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ' (LG 53). To je naglašeno i razrađeno i u nizozemskom Novom katekizmu (iako stvara zabunu kad smatra da je za vjeru dosta prihvatiti moralno djevičanstvo i spasiteljsko značenje začeća Isusova, a ne i fizičko, biološko, tjelesno djevičanstvo Marijino u začeću i rođenju Isusovu). - Nisam mariolog. Ali ne vjerujem... da za tako velik i najveći događaj i Božji zahvat u povijesti spasenja i svijeta... u tom velikom religioznom iskustvu susreta Boga i čovjeka... u tom bogatstvu i dubini ovog susreta Marije s Bogom... u tom uzajamnom odnosu koji postoji u smislu i naumu Božjeg spasiteljskog čina između djevičanskog začeća i spasiteljskog otkupljenja... u tom vrhuncu sjedinjenja stvorenja sa svojim Stvoriteljem u Onoj koja postaje tako univerzalni prototip svakog sjedinjenja s Bogom, u Onoj koja naznačuje početak novog stvaranja, novog rođenja djece Božje, u Onoj koja je znak novog vremena, znak proročke, apostolske i misionarske revnosti koja omogućuje duhovno očinstvo i majčinstvo, znak Božjeg kraljevstva... - Gospodin Bog uključio Mariju kao neku neaktivnu, ne-svjesnu suradnicu, sudionicu ili posrednicu u Isusovu otkupiteljskom djelu. On nije htio 'kamen' u toj suradnji, već slobodno i razumno ljudsko biće... Takav je Bog. - Osim toga, ljudsko znanje nije isključivo temelj poznavanja Boga i Njegovih planova u povijesti spasenja. Boga se poznaje i na temelju onoga što je On sam rekao o Sebi ('on će otkupiti narod svoj od grijeha njegovih'). - I Crkva ispovijeda od svog početka do danas Marijino aktivno majčinstvo kao bitni element utjelovljenja Riječi, pa prema tome i kršćanske vjere. - No, mislim da je Marijino znanje o Isusovu otkupiteljskom djelu postepeno raslo. Saborska konstitucija navodi: 'Blažena Djevica je napredovala na putu u vjeri. Ona je vjerno sačuvala svoje jedinstvo sa Sinom sve do Križa. Tu je, ne bez božanske osnove, stajala (Iv 19,25)...' (LG VIII, 58). Pavao VI je izrazio ovu usku suradnju Marijinu u otkupiteljskom djelu njena Sina ovim riječima: 'Sam Isus Krist je htio da Njegova majka bude tako usko s Nim povezana u djelu za naše spasenje' (Govor 21. 11. 1964., u 'Osservatore Romano', str. 3). Anđeo Gabriel naviješta Mariji Božji plan spasenja, čiji je ona, i ne znajući, značajna suradnica, 'milosti puna'. Postat će tada svjesna i aktivna suradnica Otkupljenja čovječanstva. Tako u Kani čujemo njezine riječi: 'Što god vam rekne, učinite' (Iv 2, 5). Zamjećujemo 'da se u njima krije Marijina duboka vjera u Sina i njegovo poslanje koju ništa ne može poljuljati jer joj korijeni dosižu do božanskog izvora i napajaju se Duhom Svetim. Kao da kaže: 'Idi sinko, učini ono zbog čega si došao na ovaj svijet'' (B. Barun). Ovdje, 'ona je ne samo majka već i svjedokinja Isusova božanskog podrijetla i spasiteljskog poslanja' (isto). No, na Kalvariji, odano je pristala da žrtva, koju je rodila, bude prinesena nebeskom Ocu. - Što uči Sv. Pismo? Matej i Luka žele iznijeti povijesnu činjenicu Isusova djevičanskog začeća i njezino spasiteljsko značenje. Tako Mt 1,18-25 izražava spasiteljsko značenje djevičanskog začeća i rođenja Isusova, odnosno spasiteljsko značenje ovog Božjeg zahvata. (nastavlja se) | |
| Ivana: 26.04.2010. | Mislite da je Bog sretan što ljudi jedu njegovo stvaranje, životinje? Životinje imaju dušu, kolika je vaša odgovornost prema tome? U Bibliji piše da nam Bog daje sve bilje sa zemlje, nek nam je za hranu. To se ne može osporiti. Isto tako kaže da nam daje da gospodarimo svime na zemlji, ali nigdje nije objašnjeno točno što to znači. Na nama je odgovornost, da možemo ubijati ili biti samilosni i postupati prema Božjim zakonima. Svi možemo tumačiti kako to hoćemo, ali što je ispravno; Bog je rekao 'ne ubij', što se odnosi i na ljude i na životinje; da je rekao 'ne umori', značilo bi samo za ljude. Bog je bio direktan. Istina je da je Isus jeo meso, ali on je avatar, svetac, Božji opunomoćenik, i on to može, ali on je nama rekao da to ne radimo. Ne smijemo oponašati Isusa, već ga slijediti. Ne znamo da li je Isus jeo meso, ali i da je jeo, ne možemo znati u kakvim se to okolnostima zbilo i da li je bilo druge hrane, no nama je jasno rekao da to ne činimo. Životinje vrište kada ih se kolje, njih to boli, imaju dušu, ona su Božja stvorenja. |
| - Prvo: Ako niste znali, zoologija se i teološki promišlja, i to baš u Hrvatskoj na KBF-u: otkriva se mjesto životinja u povijesti spasenja i u svjetlu Božje Objave te njihovo autentično dostojanstvo pred Bogom i ljudima; njihova budućnost u Bogu poslije smrti; vjerovanja o dostojanstvu životinja kod ostalih velikih religija te, komparativno, produbljeno razumijevanje specifičnosti kršćanske Objave o dostojanstvu životinja - a sve u cilju stjecanja vještine teološkog promišljanja životinja u svjetlu vjere na osnovi sadržaja Objave i znanstvenih podataka o životinjama te vještine teološkog promišljanja pitanja vezanih uz životinje i odnos prema njima. Time teologija motivira na daljnje interdisciplinarno istraživanje i doprinosi dijalogu s prirodnim znanostima na tom području. - Uz to, poznato je i da postoji 'svemirsko bratstvo ili sestrinstvo' koje su priznavali Franjo Asiški, Julijana iz Norwicha i drugi kršćanski mistici, koji su time isticali da Bog ima sućuti prema stvorenju i ljudima te dpprinijeli duhovnosti bratstva i sestrinstva mnogo šire. - Biblija osuđuje kult životinja (zoolatrija, pobožanstvenjenje životinja ili klanjanje njihovu liku: Izl 32; 1 Kr 12, 28-32; Mudr 15, 18+; Ez 39, 4.17-20...). Ističe i bratsku vezu između 'živih bića' (Br 22, 23-35; 1 Kr 17, 6; Jona 2...); životinje podsjećaju čovjeka na to kako Bog neprestano obasiplje svojim dobročinstvima sva živa bića (Ps 104, 27; Mt 6, 26...) te zajedno sa svemirom ili Izraelom pjevaju hvalu Stvoritelju i Spasitelju (Ps 148, 7.10; Iz 43, 20); one su sastavni dio saveza što ga Bog sklapa s Noom (Post, 9+); one postaju čak podložne Mojsijevu Zakonu (Izl 23, 12; Pnz 5, 14); one su pridružene bilo pokori ljudi (Jona 3, 7), bilo njihovoj kazni (Izl 11, 5); smatrane su dostojnima da budu prinošene u žrtvama i da tako budu pralik božanske žrtve novoga Saveza (Post 22, 13; Izl 13, 12+). No Biblija isto tako naglašava nadmoć čovjeka nad životinjama potvrđujući čovjekovo gospodstvo nad životinjama (već u izvještaju o postanku: Adam ih imenuje /Post 2, 20; usp. 2, 18-23/). Čovjek, nadalje, smije ubiti životinju i njome se hraniti (Post 1, 1, 26-30; 9, 2+; Ps 8, 6-9). Tako se 'u povodu biblijskih životinja i kroz njih prikazuje... svakolika drama spasenja: pobuna; idolopoklonstvo; razlikovanje čistog i nečistog; pokoravanje Mojsijevu Zakonu; pokora; prinosi i žrtve; udioništvo u spasenju u korablji Noinoj; eshatološka krotkost' (P. Lamarche). I iz Isusovih riječi jasno proizlazi da ljudi imaju veću vrijednost od životinja: 'Tko to od vas jedinu ovcu koju ima ne bi subotom prihvatio i izvadio kad bi mu upala u jamu? A koliko je čovjek vrjedniji od ovce!' (Mt 12, 11-12); 'Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega... Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca' (Mt 10, 29.31). - Ovdje nije mjesto da o svemu, što navodite, raspravljamo (npr. o Vašim proizvoljnim konstrukcijama: 'Isus je avatar' = dakle, božansko utjelovljenje, samo jedan od drugih, stoga newageovski, ili pak Saibabin?; nadalje, 'nigdje nije objašnjeno što to točno znači', 'no nama je jasno rekao da to ne činimo' itd), niti da to nazovem 'bestijarijama' i kao takve ignoriram. Navest ću stoga samo ono najbitnije, orijentiran manje na etičko-filozofski aspekt promatranja životinja, odnosno njihovih prava u ljudskom društvu i etičnog postupanja s njima, a više na dogmatsko istraživanje - na razini vjere, tj. onoga što nam je Bog objavio (što su za Njega životinje; što On smatra da su one za nas i tko smo mi za njih). - Čovjek je stvoren drugačije nego životinje. U njega je Bog udahnuo dah života (Post 2, 7). U životinje ne. Ujedno, čovjeku je dano gospodstvo nad svim životinjama. Čovjek može spoznati Boga, slaviti Ga, i ljubiti Ga. Životinje ne mogu. Životinje nisu stvorene na sliku Božju, pa i ne mogu imati dušu. Biti stvoren na sliku Božju znači da su ljudi Bogu slični, sposobni za duhovnost, s umom, osjećajima i voljom - dakle, razumni Božji stvorovi i da se njihovo postojanje nastavlja i nakon smrti. Ako bi se ta 'posebnost' čovjeka dovela u pitanje, 'to bi imalo dalekosežne posljedice za rad na ljudskim pravima pa i za medicinsku etiku' (D. Carroll; B. Haering)... Doduše, Jahve doista na jednom mjestu kaže: 'A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje...'. Ukoliko idemo logikom, npr. Jehovinih svjedoka i doslovnog shvaćanja svake biblijske riječi, znači li to da će na Sudnji dan i životinje odgovarati za svoje postupke? Znači li to da Bog ne razlikuje svjesno od nagonskog ubojstva? Hoće li tražiti račun od životinje koja nema niti pameti niti razuma? Smješno je tako shvaćati Bibliju, jer takvi izrazi samo literarno i pjesnički pojačavaju tvrdnju: čovjekov je život svet, on dolazi od Boga. (Čovjek treba biti oprezan kad se poziva doslovno na SZ). Samo je čovjek stvoren na sliku Božju. To znači da 'čovjek ima moral i intelektualne sposobnosti slične Božjim, iako ne tako savršene i neograničene'. 'Bog reče: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...' (Post 1, 26); '...i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja' (Kol 3, 10). Čovjek je iznad životinja po 'racionalnim mogućnostima, svjesnosti morala, spoznaji ljepote, upotrebi jezika, i duhovnom shvaćanju', netko je rekao. Koliko god životinje bile slične ljudima, ili ljudi životinjama, još smo više različiti jer smo obdareni razumom. Zahvaljujući razumu mi posjedujemo osobine koje ostaju i jesu isključivo ljudske. Ako se kod životinja i pojave neke takve osobine (isključivo ljudske), one su nazočne samo u određenom rudimentarnom obliku, a nikada na ljudskom stupnju razvitka. Činjenica da je ljudski rod obdaren razumom te da zbog toga zauzima vrhovni položaj u prirodi, ujedno znači i odgovornost kako za sebe tako i za cijeli životinjski i biljni svijet, zaključuju suvremeni teolozi i filozofi. - A što za Vas znači 'duša'? Mislite li na platonističko, aristotelovsko semitsko ili neko drugo poimanje duše? Na 'psykhe' (počelo života) ili 'pneumu' (duh koji je izvorom tom počelu)...? Na 'dah života' u svakom živom biću (Post 2, 7; 7, 22), dakle dušu koja umire (Br 23, 10; Suci 16, 30; Ez 13, 19; Job 7, 8.21; Ps 39, 14...) ili na duh koji nikad ne umire, već se vraća k Jahvi (Job 34, 14+; Ps 31, 6; Prop 12, 7)? No, dobro. Životinja nema 'dušu' i čovjeku nije mogla prenijeti ono što ni sama ne posjeduje. Duša je stvorena neposredno od Boga. 'Nauk da Bog izravno stvara svaku pojedinu dušu drevna je doktrina Crkve' (usp. tumačenje dr T. Ivančića: Duhovna duša je naziv koji suvremeni filozofi i teolozi daju onom dijelu čovjekove duše po kojoj je on specifično čovjek. Time razlikuju u cjelovitoj čovjekovoj duši duhovnu dušu, koju ima samo čovjek, od vegetativnog i psihičkog dijela koji imaju životinje i biljke... Životinje su zadane instinktom, čovjek slobodan... Moći duhovne duše možemo nazvati strukturom duhovne duše, a one djeluju poput organa u nekom organizmu. One čovjeka izdižu iznad biljaka i životinja, koje imaju vegetativni i psihički ali ne i duhovni život. Životinje i biljke nisu osobe, nemaju svoj ja, dostojanstvo, životinje umiru fizički cjelovito, one nemaju morala, one ne misle, ne govore, ne pišu, ne kreiraju, one nisu slobodne nego zadane, one nisu karakter nego mehanizmi instinkta, one nemaju likovnu, glazbenu, dramsku umjetnost, one nisu religiozne, nemaju filozofije, vjere, znanosti, kulture, stvaralaštva, transcendencije. Čovjek, naprotiv, ima strukturu duhovne duše kojom nadilazi sav biološki svijet i sve stvari). - Zašto ne bismo malo i filozofirali? I La Fontaine je volio životinje, ali je držao da je samo ljudsko biće savršeno i dostojno čašćenja. U ideologiji New Agea, životinja je dostojna čašćenja. Ljudi danas više ne dijele ideje nego emocije i jedino područje gdje se govori o razumu jesu studije koje pokušavaju da ga identificiraju kod životinje... Vaš Vam pas govori, a Vi ga ne razumijete? Dijalog gluhih? Niste Vi gluhi, nego je životinja nerazumna. Ne miješajmo komunikaciju i govor. Životinja odgovara na signal koji aktivira djelovanje - a to ne pripada govoru, to je refleks i svojstven je životinji. Riječ koju koriste ljudi je znak, obdaren značenjem i orijentiran na prijenos neke spoznaje. Sve u svemu, ljudski govor izražava misao, dok je životinjsko ponašanje skup adaptivnih odgovora između organizma i njegove okoline. Životinjski instinkti nisu ekvivalent ljudskom razumu: razum je temeljen na procesu logike i sposobnosti razmišljanja. Čovjek je biće obdareno osjećajnošću, sposoban za razmišljanje, govor i misao. Životinja je pod pritiskom svog nagona i svojih odgovora na okolinu, obdarena osjećajnošću, ali lišena razuma. - Ipak, samo je čovjek sposoban ponašanju klasificiranom kao 'životinjsko'; čovjek može koristiti u pakosti svu svoju inteligenciju; ljudsko zvjerstvo simbolizira pobunu protiv duha, u konačnici protiv Boga. Životinja ne može biti okrutna, jer nije čovjek. Planirati neko djelo, uživati u patnji drugih, sve okrutnosti za koje je čovjek sposoban, nemaju ekvivalent u životinji. Problem danas nije životinja. To je čovjek. On gubi iz vida svoj vlastiti originalitet... Dati prava životinji? Dati juridički i politički priznata prava životinjama znači poništiti sam pojam Prava koji je svojstven čovjeku. Znači srušiti antropocentrizam koji stavlja čovjeka u središte Stvaranja. Tako bi prava životinje ubila Prava Čovjeka. (Ali im se mora priznati zaštita). Filozof i genetičar Patrice de Plunquett, u svom djelu 'Mi smo životinje ali ne zvijeri' ('Nous sommes des animaux mais on n’est pas des betes - Libres propos d’un philosophe sur les animaux et les hommes', Ed. Presses de la Renaissance, Avril 2007), navodi: 'Zagovornici prava životinje su ultra-ekologisti, kritičari biotehnološke industrije, ali dijele s njom ono neizgovoreno: zaboravljaju lice i otajstvo čovjeka. Ljudsko dostojanstvo više nije u središtu. Više se ne govori o čovjeku, već o 'živom biću' koje je materijal. Hiper-tehnologija uzima sebi pravo da manipulira čovjekom; hiper-ekologija upija čovjeka u 'Veliko Sve' (un 'Grand Tout') Prirode. Ove dvije struje čine istu zamku originalnosti ljudske vrste: ljudsko dostojanstvo nije više u središtu. Zaboravljaju bitno: razlikovanje između zaštite vrste i poštovanja osobe, a to iziskuje, ako je to još potrebno, hitnost filozofske budnosti'. Znamo da potpuna 'sloboda' životinja može ugroziti naš opstanak i zdravlje. 'Bog nije nijednom čovjeku dao poruku: ne ubijajte mrave, buhe ili moljce. Dosadni i štetni kukci i gmazovi moraju se uništavati i od njih se moramo čuvati, da bismo sačuvali sebe i svoj imutak od štete' (E. G. White, Selected Messages, 329). - To sve rečeno opet ne znači da životinja 'neće biti' na Novom Nebu i Novoj Zemlji (usp. Otkr 21, 1; Iz 11, 6; 65, 25). Bog je stvorio životinje kao dio Svoga stvaralačkog procesa i rekao da su 'dobre' (Post 1, 25). Znamo da je Bog pravedan i da ćemo se, kad dođemo u Nebo, potpuno složiti s Njegovom odlukom u ovom predmetu, koja god ona bila. Ali je sigurno da će na koncu vremena, kad svijet bude posve očišćen od svojih grijeha, nestati divljih životinja (Lev 26, 6; Ez 34, 25) ili će postati miroljubive (Hoš 2, 20; Iz 11, 5+; 65, 25). Pa i ono životinjsko u čovjeku isto će biti u potpunosti svladano i preobraženo (1 Kor 15, 44+) (inače bi moglo biti problema /neki su se o tome našalili/: zamislite, dođete u Raj, kad tamo vas čeka neko pile koje ste davno pojeli... i gleda vas onako i misli: 'A, ti si dakle taj'! A vi ga morate gledati cijelu vječnost... Tako bi se u Raju moglo naći više svinja nego ljudi, bilijarde životinja, davno pečenih pilića i sl. A zamislite da vas u Raju dočeka krava koju ste svojevremeno pojeli! I navali rogovima na vas!). - Mi u Hrvatskoj imamo doista dobar Zakon o zaštiti životinja (Sabor donio 1. 12. 2006., stupio na snagu 1. 1. 2007.). Zakon npr. navodi da je zabranjeno: nanositi bol, patnju i ozljede životinjama te ih namjerno izlagati strahu; uzgajati životinje na način da trpe bol, patnju i strah te ih namjerno ozljeđivati; prisiljavati životinje na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, ozljede ili strah; davati životinjama hranu ili tvari čije uzimanje uzrokuje bol, patnju, ozljede, strah ili smrt, zanemarivati životinje s obzirom na njihovo zdravlje, smještaj, ishranu i njegu; živim životinjama odsijecati osjetljive dijelove tijela; ograničavati kretanje životinjama na način koji im uzrokuje bol, patnju, ozljede ili strah; omamljivati, klati ili ubijati životinje u ritualne svrhe; uzgajati životinje u svrhu proizvodnje krzna itd... Zakon donosi i odredbe o zaštiti životinja pri držanju i uzgoju, obvezi pružanja pomoći ozlijeđenoj životinji, zaštiti životinja pri obavljanju zdravstvene zaštite i zootehničkih zahvata, o strogo određenim pravilima s obzirom na izvođenje zahvata na životinjama, zaštiti životinja pri usmrćivanju, postupanju sa životinjom koja trpi neotklonivu bol... te kaznene odredbe. Valjalo bi i to proučiti. Jer, svaki normalan čovjek mora biti protiv mučenja životinja, zanemarivanja, iživljavanja na njima, nanošenja im patnje, boli, sakaćenja, zlouporabe i svega što zakon proskribira kao odstupanje od društveno i humano prihvatljivog ponašanja prema njima... - Drugo: Istina je da zagovornici vegetarijanstva New age provenijencije uporno dokazuju da ljudi u zemaljskom raju bijahu vegetarijanci, te da je i sam Isus bio vegetarijanac. No, kakva je biblijska podloga za ovakve tvrdnje? Naš uvaženi bibličar Celestin Tomić o tome je rekao: 'Nikakva. Prije svega: prve glave knjige Postanka nisu ni povijest u današnjem smislu riječi, a niti mit ili legenda, već izriču našu sadašnju stvarnost palog čovjeka. Prije pada praroditelja vladao je sklad u čovjeku, stanje bez nasilja i krvi, i to biblijski sveti pisac izražava da su se praroditelji hranili voćem. Da nisu bili vegetarijanci dade se naslutiti što ih Bog nakon pada zaodijeva odjećom od 'krzna'. Abel prinosi ugodnu žrtvu Bogu 'od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu'. Blagovanje mesa Jahve daje čovjeku tek nakon Potopa, što kazuje da nastupaju teška i krvava vremena... Isus prihvaća pozive i farizeja i carinika. Sigurno ga nisu počastili samo ribom, već i mesnatom hranom, posebno ako je poziv bio subotom. I učenicima koje šalje u narod kaže: u kući koja vas primi 'ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe' (Lk 10, 7). - Kršćanstvo je odbacilo židovske prehrambene propise. Zabranu korištenja tzv. nečistih životinja ukida apostol Petar zahvaljujući svom viđenju u Jopi (Dj 10, 9-16). Za kršćanina više nema 'čistih' i 'nečistih' životinja, a to opet znači da te iste podjele nema više ni kod ljudi (ni u Crkvi). Kršćani nisu smjeli jesti samo meso koje je upotrijebljeno u žrtvovanjima poganskim bogovima ('meso okaljano idolima', radi opasnosti od idolopoklonstva). - Isto tako, kršćansko uzdržavanje od mesa - ako ima jasan cilj i čistu namjeru - ne protivi se katoličkoj vjeri. Ipak, to uzdržavanje se ne smije pretvoriti u 'ideologiju', u 'vegetarijanizam' koji bi 'prorokovao' da je jesti hranu životinjskoga podrijetla zlo. I u Crkvi postoje stroge redovničke zajednice (kartuzijanci, karmelićani, klarise...) koje se potpuno suzdržavaju od mesa u svojoj prehrani. No, Crkva uzdržavanje od mesa ne preporučuje zato što bi meso bilo 'nečisto', 'zlo u sebi', nego vjernicima preporučuje da se iz posve drugih razloga uzdrže od mesa u određenim danima i razdobljima. U iznošenju vrijednosnog suda o vegetarijanstvu, Crkva izbjegava generalnu osudu, ali i odobravanja, s obzirom da se iza ideje vegetarijanstva, kao i vegetarijanske prakse, mogu skrivati raznorodni motivi, od ideoloških, svjetonazorskih i religioznih do moralnih, zdravstvenih i naivnih. Vegetarijanstvo, stoga, treba razlikovati od vegetarijanizma, kao ideološke inačice onoga prvog koji je nastrojen neprijateljski prema onima koji ne slijede zahtjeve vegetarijanskoga svjetonazora. Načelni pristup vegetarijanstvu nalaže da se najprije otkriju motivi koji dotičnu osobu pokreću na takav stil života, odnosno način prehrane, a tek onda da se izreče konkretni sud, naime radi li se o naivnom, zdravstvenom, ideološkom ili protuvjerskom stavu... (usp. dr Tonči Matulić u: 'Glas Koncila', broj 6 /1755/, 10. 2. 2008.). | |
| Z.V.: 26.04.2010. | Ove subote na TV-u bio je prijenos otvaranja muzeja evolucije odnosno Krapinskog pračovjeka. Bio je prisutan i svećenik i blagoslovio taj objekat, a što znači i sve čega se te ustanove tiče. Da li to znači da Crkva priznaje i prihvaća Darwinovu teoriju evolucije, odnosno kao takvu i teoriju o postanku čovjeka? |
| - Ne znam zašto bi se još uvijek suprotstavljalo vjeru i znanost. Crkva želi dijalog sa znanstvenicima (i papa Benedikt XVI. je tijekom nedavnog posjeta Francuskoj /rujan 2008./ kazao kako vjera i razum nisu inkompatibilni). Vi ste, zapravo, postavili pitanje odnosa između teologije i znanosti, Biblije i prirodoslovlja, znanosti i vjere. U čemu je, zapravo, bit Darwinove teorije evolucije u svjetlu odnosa razuma i vjere? Je li riječ doista o dva nepomirljiva stava o postanku čovjeka i svijeta? Moraju li razum i vjera biti isključivo na 'suprotnim stranama' ili mogu i zajedno? - Prijatelju, evolucionističke teorije nisu a priori inkompatibilne s porukom Biblije, s teologijom i učenjem Crkve. Drugim riječima, teorija evolucije Charlesa Darwina kompatibilna je s učenjem Biblije te se može povezati s filozofijom svetog Augustina i Tome Akvinskog. To je objavio i predsjednik Papinskog vijeća za kulturu Gianfranco Ravasi na konferenciji za novinare u tiskovnom uredu Svete stolice 2009. godine. Teorija o evoluciji podrazumijeva Božje stvaranje svijeta. Darwin je bio otvoren za stvoriteljski zahvat (za kreacionizam). On nije nikada bio osuđen ili stavljen na popis zabranjenih pisaca, nastavio je mons. Ravasi. - Da napomenemo: u svojoj enciklici 'Humani generis' (1950.), papa Pio XII. dopušta i štoviše preporučuje istraživanje i zastupanje stavova o evoluciji ako se oni izravno ne kose s temeljnim naučavanjem Katoličke Crkve te navodi kako nema suprotnosti između evolucije i vjerske doktrine o čovjeku. Od tada, unutar evolucije pokušao se naći i prepoznati božanski stvarateljski zahvat. Pola pola stoljeća kasnije (1996.), Ivan Pavao II. je objavio da je 'načelo evolucije više od pretpostavke' te da je riječ o 'dosta konsolidiranoj znanstvenoj teoriji'. Uostalom, uz crkveno učiteljstvo, i vrhunski su crkveni mislioci dali doprinos katoličkom razumijevanju evolucije (o. Teilhard de Chardin, sa svojim znanstveno-biološkim istraživanjem i Karl Rahner, obradom problematike s teološko-filozofskog aspekta). Benedikt XVI. je još kao kardinal Ratzinger spominjao već spomenutog francuskog isusovca o. Teilharda de Chardina, koji je pokušao pomiriti evolucionizam i kreacionizam. Stoga se nemojte čuditi: i Sveta stolica je u povodu 150. obljetnice Darwinove teorije o evoluciji organizirala od 03. do 07. 03. 2009. savjetovanje o evolucionizmu. - Kod nas, KBF Sveučilišta u Splitu je u listopadu 2009. organizirao XV. međunarodni teološki simpozij na temu 'Kršćanstvo i evolucija'. Na tematsko pitanje 'Može li kršćanin biti iskreni darwinist?', prof. dr. Josip Balabanić (Zagreb) rekao je da evolucija postoji i mora postojati te da ona ne ugrožava našu vjeru, nego možda samo neke oblike vjerovanja. Stvaranje se uvijek nastavlja, ali se to događa zahvaljujući Božjem transcendentalnom 'da' (prenio 'Veritas', 23.10.2009.). Nema stvaranja hirom (Darwin je, prema nekima, objašnjavao evolutivni proces kao potpuni slučaj koji ništa ne duguje božanskoj Providnosti; op. moja), nego postoji smisleni plan, nastavio je predavač. Svi evolucionisti ističu borbu za život, opstanak, ali trebali bi istaknuti borbu za druge, nesebičnost, suosjećanje, altruizam. A teolozi bi trebali shvatiti evoluciju kao znak vremena, a znakove vremena treba znati čitati. Na istom simpoziju, prof. dr. Dieter Hattrup (Paderborn, Njemačka) održao je izlaganje na temu 'Evolucija utemeljuje slobodu ili kako Darwin postaje crkvenim ocem', gdje je istaknuo da najnovija istraživanja u fizici i biologiji potvrđuju da je istinski razvoj moguć jedino ako je otvoren prostor Božjem slobodnom djelovanju u svijetu. Tako teorija evolucije, tvrdi dr. Hattrup, ne pokapa vjeru nego joj širom otvara vrata. - Darwinova teorija evolucije nije ključni argument u pobijanju teološkog tumačenja postanka svijeta i živih bića, posebice čovjeka. Darwin ne samo da je studirao anglikansku teologiju, nego mu ni na kraj pameti nije bilo da svoje znanstvene teorije stavi izravno u službu ateizma, tj. negiranja Stvoritelja. A zašto je od samih početaka pitanje o evoluciji prestalo biti čisto znanstveno pitanje te se neopravdano pretvorilo u ideološko, te se upravo radi te činjenice ideologoziranja na mnogim razinama manipuliralo, odgovori se mogu naći u suvremenim raspravama. I sa Darwinom, biblijska slika svijeta ostala je nedirnuta. Štoviše, Darwin je doslovce rekao: 'Uistinu veličanstvena je pomisao da je Stvoritelj klicu svega živoga što nas okružuje udahnuo samo manjem broju formâ ili samo jednoj jedinoj formi, i da se je, dok se naš planet prema strogim zakonima vrti oko svoje osi, iz tako jednostavnih početaka razvio jedan niz čudesno lijepih forma, a taj razvoj traje i danas.' ''Darwin sa svojom teorijom evolucije, tj. djelima 'O postanku vrsta...' i 'Podrijetlo čovjeka', nikako nije mislio izravno i namjerno stavljati u pitanje biblijsku sliku svijeta, a pogotovo ne religiju kao takvu. Sve ono što je došlo poslije njega stvar je puke instrumentalizacije njegove vlastite teorije'' (dr. Stjepan Radić, profesor filozofije na KBF u Đakovu, u: 'GK', br. 10 /1811/, 08.03.2009.). Svi, naime, znamo da razvoj prirodnih i tehničkih znanosti ne ugrožava vjeru, ponajprije zato što im je metoda i cilj istraživanja drugačiji. - Da rezimiramo: u središtu povijesnih rasprava i stavova u Crkvi nije bilo odbacivanje teorije evolucije pod svaku cijenu, nego očuvanje izvornoga ljudskog duhovnog dostojanstva (papa Benedikt XVI.: 'Sama znanost nije dovoljna za shvaćanje vrjednote ljudskoga dostojanstva...', veljača 2010.). Evolucionizam stoga nije mogao potkopati biblijsku istinu o čovjeku kao Božjem stvorenju, tj. kao biću obdarenom razumom i slobodom i stoga kruni svega stvorenoga. Kršćanska doktrina čovjeka utemeljena na biblijskom izvještaju o stvaranju svijeta i čovjeka (Post 1,27), nasuprot 'znanstveno dokazanom' podrijetlu čovjeka iz nižih oblika života tijekom milijuna godina evolucije života putem prirodnog odabira, podrazumijeva antropocentričku koncepciju čovjeka, posljedično, i prirode i života. Kršćanstvo polazi od teocentričke i, posljedično, kristocentričke koncepcije svijeta, čovjeka, prirode i života, a zatim na osnovama te koncepcije izgrađuje ontološku i etičku hijerarhiju stvorenih bića sukladnu Apsolutnom Bitku koji se objavio u povijesti. Bit crkvenog stava o evoluciji zasniva se na činjenici, prihvaćaju li i koliko prihvaćaju zastupnici evolucije ideju da je ona bila vođena višim razumom ili se zasniva na pukom slijedu slučajnosti. Ako je sve samo plod puke slučajnosti, onda je to neprihvatljivo za Crkvu. - Konačno, svi mi moramo razumjeti da Biblija nije enciklopedijski priručnik, nego Božja Objava, inspirirana Duhom Svetim. Ona nije ni znanstvena knjiga. Biblija, dakako, može u sebi imati i ima velik broj povijesnih, arheoloških i drugih podataka, ali je njezina prvotna nakana odgovoriti na temeljno pitanje o Bogu i čovjeku. Ako Biblija nije napisana kao (prirodo)znanstveni tekst, onda u njoj niti ne treba tražiti čisto znanstvene podatke. Sve što ona opisuje samo je sredstvo da se prenese bitno religiozna i moralna poruka. - A teorija evolucije... uostalom, nikad nije dokazana. Možemo to i ovako postaviti: Je li čovjek doista rezultat evolucije, i je li Svemir proizvod autogeneze? Jer, da bi došlo do evolucije, uvijek treba biti neki stvaralački izvor. A misliti da su od jedne same stanice koja je nastala sama od sebe postale bezbrojne vrste, nemogući je besmisao. Kad bi bilo tako, ta bi stanica bila veća od Beskrajnoga, netko je pametno zaključio. - Uostalom, jedno je sigurno: 'mi nismo nikakav slučajan i beznačajan proizvod evolucije. Svaki od nas je plod Božjeg promišljanja. Svaki od nas je željen, svaki od nas je ljubljen, svaki od nas je potreban' (riječi pape Benedikta XVI, 24. travnja 2005., za vrijeme svečanosti inauguracije u papinsku službu). | |
| MIRJANA: 14.04.2010. | Hvaljen Isus i Marija. U braku sam 3 i pol godine. Imam jedno dijete. S mužem se dobro slažem, osim po pitanju spolnosti. Naime, muči me jedan problem. U bračnim odnosima koristimo kondom. Ja sam bila na Ispovijedi za Uskrs i kasnije ga nismo koristili, jer nisam htjela griješiti, a moj muž ga je kasnije stavio, jer je to bila njegova volja, ne moja. Da li je to moj grijeh? |
| - Ljudska spolnost je sposobnost otvaranja čitavog bića supružništvu. Ona je, u zakonitom braku, čin jedinstva koji podrazumijeva i izražava totalno darivanje (cjelokupne svoje subjektivnosti: tijela, duše i duha, odnosno fizičko, psihičko i duhovno jedinstvo) i stabilnost osoba. Autentična bračna ljubav je 'trinitarna' (usmjerena prema djetetu) ili to uopće nije. Konačni cilj samog bračnog čina, prema Božjem planu, jest: 1. potpuno darivanje (ujedinjavanje) u ljubavi bračnih drugova i 2. otvorenost životu (rađanju, prokreaciji). Za onoga tko je ušao u brak, rađanje je, dakle, jedan od ciljeva spolnosti i komplementarnosti spolova te ne može, po samoj naravi dostojanstva čovjekova bića i po samoj prirodi (po samoj konstituciji i konačnom cilju bračnog čina), biti isključeno. Svjesno i namjerno isključivanje rađanja iz bračnog zajedništva ljubavi i života znači proturječje konačnom cilju bračnog čina i, jer isključuje integitet bračnog čina, samim je time teški grijeh, jer ne priznaje odgovornost prema samome sebi, prema vlastitom supružniku (muž, koji bi npr. opteretio ženu teretom programiranja rađanja, nalažući joj izbor kontracepcije, ne priznaje joj njezino puno dostojanstvo), prema onome koji se ima roditi i prema Stvoritelju. - Za vjernika, prokreativni čin uključuje i poseban zahvat Božje stvaralačke ljubavi te je u svojoj najdubljoj biti suradnja s Božjom stvaralačkom moći i 'nastavak stvaranja'. Muž i žena 'nisu suci ni gospodari same te sposobnosti (tj. sposobnosti rađanja), nego su samo pozvani da u njoj i po njoj budu sudionicima Božje stvaralačke odluke' (Ivan Pavao II., 'Predavanje svećenicima na seminaru o odgovornom rađanju', 17. 09. 1983.). 'Stoga, kad supružnici, pomoću kontracepcije, oduzmu bračnom činu sposobnost rađanja, pripisuju sebi moć koja pripada Bogu: moć odlučivanja u zadnjoj instanciji ulazak u egzistenciju ljudske osobe. Pripisuju sebi naslov da budu ne suradnici Božje stvarateljske moći, nego krajnji čuvari izvora ljudskog života' (isto). Možete misliti što to znači 'pripisivati sebi moć koja pripada Bogu'... - Stoga moralnost rađanja mora poštovati načelo odgovornosti (prema istini bračnog čina: aspekt ljubavi i aspekt života, uvijek sjedinjeni) te isključivati te dvije međusobno ovisne dimenzije, sjedinjujuću i prokreativnu, znači manipulirati intimnom istinom jedne stvarnosti i norme koja je upisana u samu prirodu čovjeka. 'Pozivajući ljude na obdržavanje normi prirodnog zakona interpretiranog u njezinom ustrajnom nauku, Crkva uči da svaki bračni čin mora ostati po sebi otvorenim prenošenju života' (Pavao VI., 'Humanae vitae', br. 11). Nadalje, drugo načelo u moralu prokreacije jest načelo istine ljubavi. Drugim riječima, u vlasti je supružnika obaviti ili ne bračni čin, kao i obaviti ga u vremenima u kojima može doći ili ne doći do začeća, uz opravdane razloge (zdravstvene, ekonomske, duhovne...); ali 'nije u moralnoj mogućnosti supružnika manipulirati samim bračnim činom u njegovoj totalnoj i osobnoj objektivnosti' tako da izražava jedino psihološko-afektivnu dimenziju, a ne i prokreativnu, stvaralačku dimenziju, odnosno da izražava nekakav biološko-fizički čin, a ne također i duhovno i afektivno sjedinjenje, jer je osoba jedno jedinstvo (usp.: V. Valjan, 'Bioetika', Sarajevo-Zagreb, 2004., str. 172). '...Bračno sjedinjenje mora se događati u poštovanju otvorenosti rađanju, a rođenje osobe mora biti plod i svrha bračne ljubavi' ('Donum vitae', P. II, n.4). Treće načelo je 'načelo iskrenosti', koje, i u uporabi moralno ispravnih metoda (metoda prirodne regulacije plodnosti), isključuje puke sterilne egoistične ciljeve, subjektivni i intencionalno perverzan stav. - Kontraceptivni učinak spriječavanja začeća za vrijeme bračnog čina pomoću kondoma ili prezervativa, kako navodite, ne poštuje cjelinu i posebnost bračnog čina, namjerno razdvaja sjedinjujuću od prokreativne dimenzije te time ugrožava i u proturječju je s intimnom istinom i prirodom ljudske spolnosti, pa stoga uporaba tog kontracepcijskog sredstva nije dopuštena, a izlaže čovjeka i psihološkim smetnjama koje utječu na skladnost braka. Nedopuštena je jer remeti biološki red, osobni dignitet ljubavi i datosti racionalne ljudske prirode. A uostalom, tko Vam garantira da neće i uz pomoć te mehaničke, umjetne kontracepcije doći do začeća, kad znanstvenici navode da je uporaba kondoma dosta nepraktična (može puknuti, nedovoljno je djelotvoran, ne sprječava uvijek prenošenje bolesti...)?! Ako i uspije zaštita od začeća, ostaje grijeh protiv života (a Bog je Bog života!), protiv odgovornosti prema objektivnoj istini bračnog čina, njegove cjeline i posebnosti, protiv istine i iskrenosti ljubavi... Stoga je nedopušteno svako djelovanje koje, prije bračnog čina ili tijekom njegova odvijanja ili u odvijanju njegovih prirodnih posljedica, ima za cilj spriječiti rađanje (usp.: R. L. Lucas, 'Bioetika za svakoga', Verbum, Split, 2007., str. 63). To vrijedi za sve kontraceptivne metode (prezervativ, dijafragmu, spužvu, spermicide /ovule, gelove, kreme/, kontraceptivnu pilulu /estroprogestinsku, koja ima i abortivni učinak/, depo preparate /intramuskularne injekcije ili kapsule, koje imaju i abortivni učinak/, prekidanje odnosa /coitus interruptus/)... - Kako se trebate Vi ponašati, ako sudjelujete u grijehu sa supružnikom koji hotimice čini neplodnim bračno sjedinjenje, iako to ne želite? Odgovor se može naći u naputku Papinskog vijeća za obitelj ('Priručnik za ispovjednike. O nekim pitanjima bračnog ćudoređa', Dokumenti 108, KS, Zagreb, 1997., str. 29-30; u daljnjem tekstu: Priručnik). Ponajprije, navodi Priručnik, treba razlikovati pravu suradnju od nasilja ili nepravednog nametanja sa strane jednoga od supružnika, čemu se drugi ne može oprijeti (ako jedan od supružnika trpi grijeh, a da mu nije uzrokom, te, zbog doista teškog razloga dopušta izopačenost samog reda na koju također ne pristaje i za koju stoga nije kriv, premda svjestan, također i u tom slučaju, zakona ljubavi ne smije zanemariti pokušaj da odgovori supružnika od grijeha i da ga udalji od njega - Pio XII., 'Casti canubii', 561). Takvo sudjelovanje može biti dopušteno kad su zajedno ispunjena tri uvjeta: 1. Sudionik ne smije činiti ništa što je po sebi nedopušteno ('Enchiridion Symbolorum', 2795, 3634). 2. Da postoje razmjerni teški razlozi za sudjelovanje u grijehu drugog supružnika. 3. Treba nastojati pomagati supružniku da odustane od takva ponašanja, ali strpljivo, s molitvom, s ljubavlju, dijalogom; ne nužno u onom času niti u svakom slučaju. - (Nadasve treba pozorno vrjednovati suradnju u zlu kad se primjenjuju sredstva koja mogu imati pobačajne učinke. S moralnog stanovišta, nikad nije dopušteno formalno surađivati u zlu, tj. kad se izvršeno djelo procjeni kao izravno sudjelovanje u nekom činu protiv nedužnoga ljudskog života ili kao sudjelovanje u nemoralnoj namjeri glavnog počinitelja - usp.: Ivan Pavao II., 'Evangelium vitae', 74). - 'Kršćanski su supružnici svjedoci Božje ljubavi u svijetu. Stoga trebaju biti uvjereni da je, uz pomoć vjere i čak protiv iskustva ljudske slabosti, moguće Božjom milošću obdržavati volju Božju u bračnom životu. Neizbježno je često i ustrajno utjecanje molitvi, Euharistiji i Pomirenju, kako bi se stekla vlast nad samim sobom' (Priručnik, 15). | |
| katica: 29.03.2010. | Da li su meditacije, kao npr. transcedentalna i dr., protiv katoličke vjere? |
| - Transcendentalna meditacija (u daljnjem tekstu: TM) produkt je tzv. 'New age'-a. Ona je na Zapadu jedna prilagođena forma 'yoge' (psihijatar Joško Srdanović). Magijska okultna praksa spiritizma Indije. Svatko tko želi sudjelovati u toj meditaciji, mora se podvrgnuti obredu 'posvećenja' ili inicijaciji, pri čemu se doziva duh mrtvog gurua Deva i hinduističkih božanstava. U ceremoniji uvođenja učenik dobiva od 'učitelja' tzv. 'mantru', koju svaki mora tajno zadržati za sebe, jer ako je oda drugome, gubi se snaga. Ta 'mantra' ponavlja se dvadeset minuta. Indolog Gogler kaže da su mantre magijski izričaji ili vračarske formule. To je nepoznato ime nekog božanstva ili duha." (Veritas, ožujak 1994., str. 17). Sveučilišni profesor, teolog dr. Tomislav Ivančić navodi da TM 'donosi promjenu svijesti i unosi u dušu poganski mentalitet. Tako se može reći da je transcendentalna meditacija jedna vrsta spiritizma.' (Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije, br. 6, 1993, str. 196). O istoj pojavi, teolog Glasa Koncila govori sljedeće: 'Katolički teolozi svrstavaju tzv. TM među nekršćanske sekte koje su obično agresivnije i opasnije za vjernike Katoličke Crkve od kršćanskih sekti' (Glas Koncila, 23. siječnja 1994.). Otto Bischofberger ('Novi religiozni pokreti - znak vremena i izazov za nas', Đakovo, 1986., str. 13) upozorava na mnogo ozbiljnije opasnosti bavljenja TM-om te upozorava: 'Činjenica je, da je kod nekih koji prakticijraju TM došlo do duševnih i tjelesnih poremećaja. Tehnika meditacije može postati samorazarajućim oružjem'. Gore spomenuti psihijatar to isto potvrđuje svojim kliničkim iskustvima: 'Poznato mi je nekoliko slučajeva teških duševnih oboljenja kod osoba koje su se bavile 'Transcendentalnom meditacijom' i 'Yogom' kao magijskim praksama, a jedna je sebi i oduzela život' (Veritas, ožujak 1994., str. 17). - A što je 'mantra'? Kratka rečenica, obično na sanskrtu. Čovjek koji to ponavlja, zapravo zaziva neka poganska božanstva zbog čega može kasnije u životu imati i ozbiljnih problema. ''Za vrijeme tzv. inicijacije, učenik ponavlja molitvu na sanskrtu. Prevedena na hrvatski, ona glasi: 'Našem Gospodinu Narayana, u lotosu rođenom Brahmi, Stvoritelju ........... našem otkupitelju Shankaracharya , kojeg slavimo kao Krishna ..... ja se klanjam. Slavi gospodina ja se klanjam ponovo i ponovo, na čijim se vratima cijela galaksija bogova klanja dan i noć da bi postala savršena. Obožavan nemjerljivom slavom, učitelju svega svijeta, kad se poklonimo njemu, zadobijemo ispunjenje'. Očito je da je ova molitva zazivanje lažnih bogova a samim time i grijeh protiv prve zapovijedi: 'Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene' (Izl 20,2). Ova molitva inicijacije jasno pokazuje da TM proizlazi iz hinduizma, i zbog toga je za kršćane neprihvatljiva'. A hinduizam je politeistička religija. Mnoga hinduistička božanstva su zapravo demoni. To je razlog zbog čega ove meditacije i mantre mogu biti vrlo opasne. Iako bi TM trebala osloboditi ljude od stresa, dokazano je da tzv. "unstressing" (oslobađanje od stresa) proizvodi kod onih koji prakticiraju TM vrlo nasilna ponašanja i veliku ljutnju. Jedan bivši učitelj TM koji se obratio na Kršćanstvo, Greg Randolph, promatrao je takve reakcije i kaže: 'Kada se oslobađate od stresa dulje vrijeme, velika količina tog stresa može izaći i stvoriti kod čovjeka stanja ljutnje, tako da dolazi i do srčanih udara i drugih različitih stanja.' Jedino logično objašnjenje za ovo je da oni koji prakticiraju TM zapravo u svojim mantrama zazivaju demone... Ovo je citat iz njegove knjige 'Znanost o postojanju i umijeće života': 'TM je jedini put spasenja i uspjeha u životu, nema drugog puta' - ova rečenica pokazuje da Maharishi Mahesh Yogi ima pretenzije zauzeti mjesto Boga'' (p. Luka Rađa). - Učitelji TM često ističu da ova metoda nije u suprotnosti s kršćanskom vjerom, što bi značilo da je moguće biti vjernik i baviti se TM. To međutim nije istina. TM je neodvojivo vezana uz hinduizam koji je mnogoboštvo i koji uopće ne vjeruje u Božanstvo Isusa Krista. Radi se zapravo o hinduizmu koji je prilagođen zapadnjačkim potrebama. 'Glas koncila' navodi da je tehnika TM standardizirani oblik indijske mantra-meditacije koja se poglavito služi jednosložnim mantrama (magijskim izrazima) iz tantrijske tradicije (vjerovanja i obredi mlađega hinduizma ili budizma). Pripadnici TM imaju ambiciju promicanja svjetskoga mira i uređenja idealnoga društva, pa čak osnivaju političke stranke pod nazivom 'Stranke naravnog zakona'. TM je važan element 'postkršćanskog' i 'postreligioznog' pokreta New Age. - Pogled na svijet što ga zastupa TM nespojiv je s kršćanskim pogledom na svijet, a meditacijska praksa koju prakticira TM za kršćane je u najmanju ruku problematična. Stoga čovjek koji želi ostati pravi katolički vjernik nema što tražiti ni naći na tečajevima TM. To potvrđuje i 'Pastoralna izjava o određenim doktrinalnim aspektima Maharishijeva učenja' iz 1984. god. kardinala Jaime Sina, nadbiskupa Manile. U toj Izjavi on iznosi osnovne postavke sukoba između Maharishia i kršćanstva ('The basic conflict between Maharishi and christianity' /prijevod je moj/; usp.: http://www.ewtn.com/library/newage/sinmahar.txt): 'Maharishijeva doktrina i učenje o (1) Bogu, (2) čovjeku, (3) putu do Boga, (4) boli i patnji i (5) o grijehu, jest u otvorenom proturječju s kršćanskim naukom. 1. Maharischijev "Bog" je neosoban, za razliku od Boga koji se očituje u kršćanskoj Objavi, gdje je Bog osobni Bog koji ljubi svaku ljudsku osobu na intiman način. Negirajući vrhovnog Stvoritelja i podučavajući da "Sve je Jedan", Maharishi uklanja razliku između Stvoritelja i stvorenja. To izravno vodi do panteizma ili je njegov ekvivalentni oblik. "Mantre" za sljedbenike Maharishija otkrile su prizivanja, u većini slučajeva, pantheona hinduskih božanstava, čime i u pravom smislu Maharishi negira jednost Boga i njeguje politeizam. 2. Čovjek se smatra sposobnim da postigne neograničeno savršenstvo, da bude potpuno oslobođen od svih boli i patnji kroz instrumentarij TM prakticirajući je na Maharishijev način. Na isti način, zahvaljujući TM, čovjek može pronaći rješenje svih ljudskih problema u rasponu od kontrole elemenata do postizanja neuništivosti i besmrtnosti. Dva propusta, između ostalog, jasno se pojavljuju u ovoj doktrini: (а) ne prihvaća besmrtnost duše ni onostrani život, koji pripada prirodi duše; b) potpuno ignorira postojanje istočnoga grijeha, kršćansku dogmu, i posljedice za realnosti života. 3. Put prema Bogu Maharishi polaže u TM, kako ga razumije on, njegove knjige, i njegovi sljedbenici, i taj se put nalazi u TM kao isključivom putu k Bogu. Dva su nedostatka, ponovo, skrivena u ovim tvrdnjama: a) zloporaba pojma 'TM' koja ih je prisvojila kao svoje 'par excellence,' kao da je TM jedino autentična (tu je i kršćanski misticizam, uostalom i autori govore o hindu i budističkom misticizmu, i sigurno postoji poznati za-zen način meditacije; b) put k Bogu u aktuelnoj ekonomiji za sve je put križa, dokle god smo hodočasnici, kao što je izričito propovijedao sam Krist i kako je prihvaćeno u kršćanskoj doktrini i životu. Heroizam kršćanskog vjernog podnošenja patnje s najvećom hrabrošću i dostojanstvom, čini se da je odsutan na Maharishijevom putu prema Bogu. 4. Implicitno u Maharishijevu pristupu problemu boli i patnje, odbacivanje je otkupiteljske vrijednosti patnje i postojanja Krista kao Otkupitelja. U stvari, Maharishi u svojoj knjizi 'Meditacije Maharishi Mahesh Yogia' izričito navodi: 'Ne mislim da je Krist ikada trpio ili da je Krist mogao trpjeti'. (Ovo stajalište se ponavlja na mnogim mjestima i od Maharishijevih sljedbenika). 5. Grijeh. Maharishi pokušava ignorirati postojanje grijeha. Maharishi slijedi vedsku doktrinu u onome što smatra grijehom, upravo kao tjelesne tvari i koja nema ništa sa duhom ili dušom čovjeka. Cijeli koncept 'grijeha', ako se implicitno prihvati, smatra se kao nešto izvanjsko i legalističko. Pravi smisao slobode i odgovornosti je odsutan, i 'učinci' grijeha su predmetom rituala, mantre i TM. Nema nutarnjeg obraćenja, nego radije manipulativno korištenje TM za postizanje oslobođenja. Na temelju ovog koncepta, pristup je i konceptu Boga, čovjeka, puta prema Bogu, boli i patnje, gore opisano. Iz ovog ishodišta, ne može se biti kršćanin i Maharishijevac. 6. Što se tiče TM, ona se može smatrati kao doktrina (sadržaj) ili kao tehnika (metoda). S ove točke gledišta, ova doktrina nije u tome prihvatljiva za katolika, kršćanina. I kao tehnika, TM, na način kako je on prikazuje, nije prihvatljiva zbog svoje unutarnje veze s doktrinom (usp. 'mantre' te 1 i 2 gore). Ovu vrstu TM treba razlikovati od raznih oblika molitvi vlastitih orijentalnim religijskim sustavima, od kojih neke mogu biti prihvatljive, pa čak i korisne, ako se pravilno provjere i koriste. TM je, međutim, kao što je predlaže Maharishi i kao krajnji rezultat Maharishijeve doktrine i sljedbenika, najblaže rečeno, prilično rizična. To nije lijek, već bijeg. Njen neizbježni rezultat, u kontekstu Maharishijeve doktrine, jest desenzibilizacija savjesti te pokušava osloboditi - ne od krivnje i stvarnog nereda - već samo od simptoma i pratećeg nemira. A ŠTO KAŽU ZNANSTVENICI O TM? - U svijetu su provedena nezavisna znanstvena istraživanja koja mjere negativne učinke prakticiranja na duži rok TM-a, odnosno o učincima programa TM. Sažetak ovih učinaka te multinacionalnih i polivalentnih nezavisnih istraživanja (vidi: http://www.trancenet.net/research/index.shtml) svodi se na slijedeće: 1. Nema posebnih ili širokog razmjera posebnih pogodnosti 2. Nuspojave u društvenim odnosima 3. Djelomično oslabljene mentalne sposobnosti 4. Gubitak samoodređenja i motivacije 5. Derealizacija i depersonalizacija 6. "Ego-alien" (ego-izvanzemaljac) i iskustva slična epilepsiji 7. Visok postotak psihičkih problema 8. Pogoršanje prethodne mentalne bolesti 9. Pojava mentalne bolesti. - Izvršni direktor njujorške Akademije znanosti, Pagels Heinz, razotkriva obmanu, distorziju i namjerno iskrivljavanje znanstvene istine i 'znanstvenih' načela u TM-u. 'Čitanje ovih Maharishijevih materijala me žalosti, jer ja sam čovjek za kojeg vrijedi istina... želio bih biti velikodušan prema Maharishiju i njegovu pokretu jer podržava mir u svijetu i druge visoke ideale. Ali nijedan od tih ideala se ne može eventualno realizirati u okviru filozofije koja tako namjerno iskrivljuje znanstvenu istinu.' - Profesor, filozof i znanstvenik Evan Fales i sociolog Barry Markovsky, obojica s University of Iowa donose konačni zaključak: 'Teorija Maharishi efekta' i dokazi nisu spremni za ozbiljno znanstveno razmatranje. Teorija je nejasna i slabo izgrađena, a aspekti metoda i statističkih podataka vrlo su upitni' ('Social Forces', Volume 76 (2), 1997, 511-25). - U članku 'Meditation and Its Side-effects in Therapy' ('Meditacija i nuspojave u terapiji'), Alberto Perez-De-Albeniz i Jeremy Holmes, odabrali su recenzije 75 znanstvenih članaka iz područja meditacije, uključujući i transcendentalnu meditaciju. Sažimaju definiciju meditacije, psihološke i fiziološke promjene i negativne nuspojave na koje je naišao kod 62,9 posto proučavanih meditatora. Iako autori ne ograničavaju svoju studiju na TM, nuspojave kod praktikanata su slične onima gore: opuštanje praćeno tjeskobom i panikom, povećanje paradoksalne napetosti, manja motivacija u životu, dosade, bol, smanjena sposobnost svjesnosti o stvarnosti; zbunjenost i dezorijentiranost; osjećaj 'spaced out' (izvanvremenosti), depresija, povećana negativnost, osjećaj ovisnisti o meditaciji, neugodne kinaesthetic senzacije, blaga disocijacija, osjećaj krivnje, simptomi poput psihoze, megalomanija, ushićenje, destruktivno ponašanje, suicidalni osjećaji, osjećaj nezaštićenosti, straha, srdžbe, očaja... - Usput ukratko i za yogu sa služenih stranica najveće privatne katoličke TV mreže EWTN, kratko i jasno: (http://www.ewtn.com/library/NEWAGE/SINMAHAR.TXT): 'Yoga kao oblik meditacije, kao način življenja, način poboljšanja, nije ništa drugo nego varljiv način da se zaniječe Krista i prihvati moć demona! Bilo koji oblik posredovanja koji potječe iz drevne Indije je drevni hinduistički način priprave duše za smrt i ništa više. Guru je prilagodio svoj tradicionalni način da manipulira, uvjeri i opsjeni naivce sa Zapada sa svojim demonskim silama. Guru smatra sebe većim od Boga, jer kroz njega možete postići prosvjetljenje. Reinkarnacija nije realna, ona je poganski demonski oblik opsjednuća i, kao što to hindus kaže, prokletstvo koje je teško nositi. Yoga je moderna Poganska Religija i njen konačni cilj je (pored toga da učini gurua 'vrlo bogatim') porobiti svo stanovništvo obmanom, u svom konačnom obrascu: New Age. Čudesna ozdravljenja, moći, levitacija, materijalizacija jesu oblici demonske manifestacije i oni koji im se izlažu, nalaze se u strahovitoj opasnosti'). - Medicinski antropolog i profesor psihologije na Havajskom univerzitetu R. J. Castillo ('Depersonalization and Meditation. Psychiatry', 53, /1990/, str 158-168) navodi neopisivo iskustvo jednog znanstvenika (M. Barendregta) koji je eksperimentirao sa tečajevima TM nad studentima. Došao je do slijedećih zaključaka: 'Kaos': percepcija je potpuno konfuzna, sve se okreće. 'Anksioznost': postoji beskonačno 'jaka' anksioznost, sve ostale tjeskobe izgleda da proizlaze iz ove bazične napetosti. Mučnina' ('disgust'): osjećaj izuzetne bolesti, okretanje želuca i povraćanje. 'Ludilo' ('craziness'): osjećaj ludila, um i tijelo su prisutni, ali nema više ega koji sve kontrolira. Iskustvo je strašnije od smrti, barem je takav sličan osjećaj. Ipak misli djeluju kao i obično. Gubitak motivacije i pojava straha... Studija utvrđuje stanje depersonalizacije, jer se tvrdilo da TM program vodi duhovnom rastu. I studija, između ostalog, zaključuje: meditacija može uzrokovati depersonalizaciju i derealizaciju; indikacije u duhu meditanta s obzirom na iskustvo depersonalizacije u velikom će dijelu odrediti je li anksioznost prisutna kao dio iskustva; depersonalizirano stanje može postati stalni način funkcioniranja; bolesnici s poremećajem depersonalizacije mogu se liječiti promjenom osobitosti povezanih s depersonalizacijom u duhu pacijenta, smanjujući tako anksioznost i 'funkcionalni poremećaj'... I Deikman (1963, 1966) i Kennedy (1976) su izvijestili o slučajevima u kojima se depersonalizacija i derealizacija pojavila kod pojedinaca koji su prakticirali meditativne tehnike za mijenjanje svijesti'. U svojim radovima iz Indije, dr R. J. Castillo navodi funkcionalne psihoze i stanja meditativnog transa na onima koji su se bavili yogom (10 ili više godina meditacije): dvostruka osobnost, vizuelne i auditivne religiozne halucinacije i uvjerenja u vlastite duhovne moći, kao što su mogućnosti kontroliranja temperature ili hodanja po vodi. Ali isto tako trajno stanje izmjenjene svijesti karakterizirano podijeljenom sviješću te vizijama i rekurentnim religijskim vjerovanjima, što bi se u modernoj zapadnoj kulturi karakteriziralo kao delirij. U svom studiju zaključuje, da meditacija prakticirana intenzivno može uzrokovati stanje svijesti poznato u pshijatriji kao iskustvo negativnih psihotičnih simptoma. Autor sugerira da su mehanizmi meditativnog transa slični simptomima nekih psihoza. On izvještava da je svrha meditacije stalna promjena svijesti. Navodi da je cilj yoge isključiti se iz aktivnosti svijeta, socijalnih kontakata, događaja, želja, akcija i izbjeći patnju u životu. Ove prakse se temelje na duhovnim i religijskim vjerovanjima. Slično i: Chan-Ob T, Boonyanaruthee V. (1999). Meditation in association with psychosis. Journal of Medical Association of Thailand, 82(9): 925–930. J. L. Craven (Meditation and psychotherapy, Canadian Journal of Psychiatry, 34, /1989/, 648-653) navodi i druge neželjene učinke te meditacije: neugodna kinestezijska uzbuđenja, blaga disocijacija, osjećaji krivnje i, kroz pojave koje izazivaju tjeskobu, simptome slične psihozi, megalomanije, ushićenje, destruktivno ponašanje i suicidalne osjećaje. U Perez-De-Albeniz, Alberto and Holmes, Jeremy. (2000). Itd., mogu nizati znanstvena istraživanja unedogled... Kada sve rezimiramo, možemo izvući neke opće kontraindikacije koje su navedene u različitim znanstvenim studijama o meditaciji općenito: - za meditaciju općenito: bol, pogoršanje stvarnosti manje motivacije u životu opuštanja koja izazivaju anksioznost od blage do teške paradoksalno, porast mentalnog stresa zbunjenost i dezorijentacija isjećaj izgubljenosti u 'izvanprostoru' teška depresija, povećana negativnost osjećaj ovisnosti o meditaciji simptomi nalik psihozi/shizofreniji. pojave potisnutih sjećanja na prošlost, kao što su incest, odbijanje i napuštenost...; druge štetne nuspojave (kao neugodni osjećaji, osjećaji krivnje, ushićenja, destruktivno ponašanje i suicidalni osjećaji); može potaknuti osobu da postane opsesivno-kompulzivna i da se zaustavlja na sitnicama; stanja disocijativnog polu-transa mogu neku osobu poremetiti; može uzrokovati nesanicu, pokušaje samoubojstva i povlačenja te usredotočenost na unutarnjost zanemarujući izvanjskost; - za transcendentalnu meditaciju: tjeskoba, zbunjenost, depresija, emocionalna nestabilnost, frustracije, mentalna i fizička napetost, odgađanje za kasnije (prokrastinacija), nemir, sumnja i netolerancija naspram drugih, povlačenje... Moguće fizičke nuspojave: - nekontroliran umor, spavanje tijekom dana - nesanica i hipersomnija - paraliza sna (često shvaćena kao oblik 'kontrole sna') - noćne halucinacije (često shvaćene kao 'vizije') - možda narkolepsija - poremećaji u prehrani, uključujući anoreksiju, prejedanje, morbidne pretilosti - mučnina u želucu i crijevima - kronična bol u vratu i leđima (osobito kod 'yogijskih letača') - kronična glavobolja - problemi s menstrualnim ciklusom - prisilni pokreti tijela (tikovi, grčevi, drhtanje glave, itd. za vrijeme i nakon meditacije) - ozbiljni zdravstveni problemi, uključujući i smrt, kad su se praktikanti okrenuli Maharishi Ayurvedi i zanemarili tradicionalne medicinske tretmane. Moguće emocionalne nuspojave: - napetost ili strah - opsesivne ideje - patološka krivnja - disocijacija (gubitak svijesti, buljenje u prostor, zaborav onoga što se čini, gubitak tijeka vremena, osjećaj kao da praktikant nije stvaran, nemogućnost prisjećanja događaja ili razdoblja iz svog života, osjećaj odvajanja od svoga tijela ili svoga duha) - pseudo-identitet (slično poremećaju multiplicirane osobnosti) - neobične poteškoće sjetiti se imena ili riječi - česta zaboravljanja riječi u sredini rečenice, ne biti svjestan što drugi govore, ali ne razumjeti što govore - suicidalne ideje, geste ili uspješni pokušaji - nervne depresije (depresija ili druge mentalne bolesti koje su prouzročile nemogućnost normalnog funkcioniranja - ili hospitalizacije) - konfuzija identiteta: brze promjene u vjerovanjima i duhovnosti, seksualnosti, osobnim interesima; nesposobnost nastaviti karijeru; nestabilni interpersonalni odnosi - psihoza (najvjerojatnije trend već prisutan u ovoj bolesti pokrenut je pretjeranom meditacijom) - depresija - neuobičajeno izbjegavanje ljudi, situacija ili mučnih uspomena - često utjecanje meditaciji - narcizam - bunovne (pomahnitale) misli - auditivne i vizualne halucinacije - česti i višestruki razvod (često pripisivan brzom duhovnom rastu i činjenici bržeg razvoja od svog partnera). Mogući neželjeni kognitivni efekti: - značajne poteškoće s pamćenjem i/ili koncentracijom - skakanje misli ili djelovanja s jednog na drugo, stalna aktivnost bez ostvarenja cilja. Moguće duhovne nuspojave: Sukob s religijom rođenja (judaizam/kršćanstvo: puja, korištenje slika, mantre su imena hinduskih bogova, Yagii hindu božanstvima - duhovna zbunjenost - zamjena vjere po rođenju TM-om/hinduizmom i drugim duhovnim praksama (usp.: http://knappfamilycounseling.com/tmdangers.html ). - Pokušaji uvođenja tehnike istočnjačke meditacije u kršćanstvo. Takozvana 'kršćanska meditacija', koju je širio benediktinac John Main, a iza njegove smrti 1982. nastavio njegov učenik Laurence Freedman, je u stvari pokušaj 'kristijanizacije' tehnike istočnjačke meditacije. Umjesto da se mantra ime nekog hindu-božanstva, John Main je uveo 'kršćansku' mantru, tj.: 'Maranatha'. Ova riječ je preuzeta iz Otkrivenja, međutim, potpuno izvan konteksta. (Sličan je pokušaj poduzeo prije izvjesnog vremena Daniel Maurin sa svojom Molitvom srca, u kojoj je prepisivao riječ po riječ iz uvoda u transcendentalnu meditaciju Maharishi Mahesh Yogia, mijenjajući samo istočnjačku mantru u mantru proizašlu iz judeo-kršćanske tradicije, čuvajući nepromijenjenom ukupnost hinduističke tehnike).To nije u stvari meditiranje nad sadržajem, nego se koristi da se fokusira pažnja, a zatim se postupno prepušta smirivanju mentalne aktivnosti, sve dok se ona potpuno ne obustavi - ako je moguće. Radi se zapravo o tehnici interiorizacije, što dovodi do iskustva vlastite psihe, ali ni u kom slučaju se takvo iskustvo ne može opisati kao duhovno. U kršćanskom kontekstu, taj pojam je rezerviran za iskustvo susreta s Duhom Svetim, koji je osobni i živi odnos između Oca i Sina i između vjernika i Krista. - Vidi: Mike Shreve, stari instruktor yoge i New agea, predavao na četiri univerziteta, u emisiji na radiju: 'Plan Sotone je uvjeriti da ne postoji ništa loše u yogi koja se prodaje kao kršćanska', part1 of 2 i part 2 of 2 (http://www.youtube.com/watch?v=XjxQaVtOxUA&feature=related; http://www.youtube.com/watch?v=XjxQaVtOxUA&feature=related). | |
| T.M.: 22.03.2010. | Hvaljen Isus! Na koje se načine čovjek može otvoriti utjecaju Zloga, i ako je već pod tim utjecajem, što on osobno može učiniti da izađe iz toga? |
| Navijeke! - 'Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima' (1 Tim 4,1). - Brojni su koji vjeruju da tamo gdje je Krist, nema potrebe spominjati Sotonu i demone. Ne priznaju akciju neprijatelja! To je opasan stav! Sam Isus Krist je pokazao svu važnost koju je ova stvarnost imala za Njega (Lk 10,18-21). Biblija je jasna kad govori o našoj borbi: 'Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima' (Ef 6,12). Nedovoljno poznavanje demonologije, zbog straha od stvaranja nezdravog zanimanja o tome, samo potpiruje vatru. Kao što se ne treba pretjerano preokupirati demonologijom, jednako tako, negirati stvarnost Zloga znači izlaziti iz okvira eklezijalnog i biblijskog učenja (biti heretik!). 'Poricanje djelovanja demona je uvrjeda Autoru Svetoga Pisma' ('Anđeli i demoni', G. Needham, str. 100). Kršćanin može nadvladati neprijatelja pod uvjetom da poznaje njegove 'namjere' (2 Kor 2,11). Treba znati boriti se! Treba se oduprijeti! Treba i poznavati demonske zamke. Moramo biti opremljeni i spremni za borbu sa Zavodnikom i njegovim slugama! - Časopis "Newsweek" navodi da 'danas u čitavome svijetu milijuni ljudi prakticiraju sotonizam, magiju, voudoo i druge oblike crne ili bijele magije'. Naše su knjižare preplavljene magijskim i okultnim knjigama. Okultizam je prisutan na TV-ekranima i u kinima... Mali oglasi pozivaju nas da se obratimo marabuima, medijima i upućenima u okultne tajne... Utvrđeno je da u Francuskoj na 120 ljudi postoji jedan medij i da su iscjelitelji brojniji od liječnika... A mi spavamo, poput apostola u Getsemanskom vrtu... Ne, mi hrčemo. A 'dok mačka spava, miševi su gazde u kući'... - Navodim, pretežito uz pomoć dr Ivana Petersona (revija 'Promesse', 'La lutte contre le monde invisible', n. 122, octobre-decembre 1997), neke od najčešće uobičajenih načina koji se mogu izravno pripisati napadima Zloga. - Stari zavjet predstavlja Sotonu i demonske sile: njihov pad (Ez 28,15-17; Iz 14,12-15); lažovi (2 Ljet 18,19-22); uhode i tužitelji (Job 1,7), itd. - Novi zavjet nam pokazuje da demoni: napadaju (2 Pt 5,8); uzrokuju nevolju (2 Kor 2,11); varaju i prerušuju se (2 Kor 11,14 i 15); opsjedaju (Mt 8,31); čitaju (Lk 13,16); osljepljuju pameti ( 2 Kor 4,4); muče (Lk 9,39); govore (Mt 9,32), itd. - Pnz 18,10-12 klasira okultne prakse starih vremena. Oni koji pažljivo promatraju taj katalog, moraju zaključiti da je on danas više nego ikad aktuelan. Karakteristike demonske opsjednutosti - Isus je povukao razliku između demonskih, mjesečarskih i paralitičnih nevolja. Ali kako možemo razlučiti da li je osoba opsjednuta ili trpi samo od duševne bolesti? Sigurno je da Gospodin daje dar razlikovanja (1 Kor 12,10) i da sve ovisi o Njemu. Međutim, postoji 'pet oznaka' koje nas mogu voditi i pomoći nam. Svijet duhova je promjenljiv, jer je Đavao lukav. Tih pet točaka nisu nepogrešiv test i ni u kom slučaju se ne mogu razdvojiti! Ako je samo jedna od tih karakteristika očita u životu neke osobe, ne bi trebalo donijeti preuranjeni zaključak. - Za jedan problem đavolskog reda, ovih pet elemenata mora koegzistirati (budući da ovdje nije postavljeno pitanje opsjednutosti, samo ću ih navesti, jer za djelovanje Zloga uopće, mogu biti indikativni): 1. Reakcija na duhovnom području. Može li osoba javno priznati da je Isus Krist Bog, utjelovljeni Jahve? Kada je riječ o 'Krvi Isusovoj', 'Blaženoj Djevici Mariji', kako sugovornik reagira? 2. Izmijenjena osobnost. Kada se ljubav pretvori u mržnju, vulgarnost zauzme mjesto ljubaznosti, razumnost se pretvori u ludilo... nevjerojatnom brzinom, treba ispitati da li ova promjena proizlazi iz opsjednutosti. Potrebna je velika mudrost, jer su ti simptomi jednaki onima kod bolesti shizofrenije. 3. Neobične pojave i lažna čudesa. Ako se ti fenomeni ne mogu objasniti ili odvraćaju od našeg Gospodina (Pnz 13,1-5), ovaj simptom, zajedno s ostala četiri, može pomoći da dođemo do zaključka o povezanosti s opsjednutošću ili o njoj samoj. Ako je žrtva prakticirala okultne prakse, jogu, konzultirala medije i iscjelitelje, obraćala se visku i tarot kartama, čitala horoskope, itd., znači da se sigurno otvorila snazi Zloga. 4. Ekstremni grijesi: a) Seksualna perverzija. Ef 5,12 naglašava da ljudi koji žive u tami, čine u tajnosti (na okultni način) djela o kojima je sramotno govoriti. Đavao tjera svoje žrtve u nemoral, seksualnu perverziju i u nudizam (čovjek koji je živio među grobovima /Mk 5/, bio je gol). Ako postoje krajnosti u tom području, treba to gledati kao simptom moguće demonske prisutnosti. b) Hula. H. Linsey je napisao: 'Stalna tendencija da se vrijeđa Ime Božje i Kristovo Ime, može biti, s drugim simptomima, znak demonskog utjecaja'; čak i ako Zmija ne može huliti protiv Boga, ona može pogrditi Njegovo Ime po nama; biti bogohulnik nije znak sam po sebi, ali sa drugima, označava veze s demonskom opsjednutošću ili samo opsjednuće. c) Nasilje (usp. Lk 8,26-39). Đavao je ubojica od početka (Iv 8,44). Zao duh je bacao dijete u vatru i vodu da ga upropasti (Mk 9,22). d) Droge i alkohol. Ovi stimulansi ispiru mozak i uništavaju volju. Grčka riječ za čaranje je 'pharmakeia', odakle dolazi 'farmacija'. Otkr 18,23 navodi da će Antikrist zavesti narode 'čaranjem' (pharmakeia). Riječ bi se mogla prevesti i kao 'drogama'. Alkohol je isto neka vrsta droge. Francuski Nacionalni institut za borbu protiv alkohola nedvosmisleno izjavljuje: 'Alkohol je droga!' Alkohol također može uništiti volju i na taj način omogućiti demonima da zaposjednu osobu. e) Grijesi protiv života (kontraceptivna sredstva /prekinuti odnošaj, tablete, prezervativ/ i abortivna sredstva /pilule, spirala.../: Zloduh smrti polaže pravo na onoga tko takva zlodjela čini. 5. Fizički znakovi. Pojave koje utječu na oči ili uši (Mt 9,32 i 33), drugačiji glas, neobjašnjive bolesti (Lk 13,1), neobična fizička snaga (Mk 5,4), težnja za uništenjem ili tjelesnim samouništenjem, sve su to fizički simptomi koje treba ocijeniti. Svi ovi simptomi moraju biti uzeti u obzir zajedno, ali ponekad to nije dovoljno. Tek Gospodinova mudrost i razlikovanje duhova što On daje po svome Duhu pomažu nam da prepoznamo neprijatelja. - Prema nekima, S obzirom na pitanje 'može-li-kršćanin-biti-opsjednut', neki navode da sličnost između simptoma demonske aktivnosti u životu nevjernika i neki simptomi u životu kršćanina može postojati, ali ne dopušta da se kaže da kršćanin može biti opsjednut. Ovi navode da tijelo kršćanina može biti opsjednuto, ali ne i njegov duh. Drugi misle da kršćanin može biti opsjednut u 'određenoj mjeri... privremeno, ali nikada u potpunosti'. Za prve, Božja Riječ objašnjava da je to nemoguće! I navode biblijske dokaze: sigurnost vjernika (Rim 8,38-39); zaštita Božja (1 Iv 5,18); pečat Duha Svetoga (1 Kor 6,19 i 10,21); naš položaj na nebesima (Ef 2,6). Navode da nije moguća nikakva sloga između Belijara (Sotone ili demona) i Krista (2 Kor 6,14.15). I kako bismo mogli, kažu, biti opsjednuti jednim od onih bića koje ćemo suditi jednog dana (1 Kor 6,3, Rim 16,20)? Ipak takvi afirmiraju da napadi, pritisak i utjecaj demona na kršćanina postoje. Mogu nas napadati na mnoge druge načine. Pavao je bio napadnut (2 Kor 12,7), ponekad će nas prosijavati kao pšenicu kao što je to htio i s Petrom (Lk 22,31) i dogodilo se Jobu (Job 2,7). Ananija i Safira (Dj 5,9) za to su dobri primjeri. Demoni mogu: citirati Sv. Pismo (Mt 4,6); preobraziti se u anđela svjetla (2 Kor 11,14); fizički žalostiti (2 Kor 12,7); nanositi duhovnu slabost i paralizirati kršćansku aktivnost (1 Kor 4,13; 5,3.5); uzrokovati nečiste misli (2 Kor 11,3; 7,3); napastovati ohološću (1 Tim 3,6); zavoditi po užicima ii požudama (1 Tim 3,14-15; 5,11-15); progoniti (Otkr 2,10); kvariti misli (2 Kor 11,3); lagati (1 Sol 2,9). Svjesni su da na tisuću i jedan način Đavao stavlja svoje zamke (2 Tim 2,26). Obraćenik može biti 'napadnut'... 'potlačen'... 'pod utjecajem'. Ali nikada 'u vlasništvu', 'opsjednut' - navode oni. Treći kažu, najviše na osnovu životne prakse, da i krštenik može biti opsjednut... - Koje su ZAMKE, osobito danas, što ih Đavao postavlja da vezuje vjernike? One su brojne, no ovdje nabrajam samo jedanaest (ima ih mnogo više). Moram reći: ako netko prakticira stvari navedene u nastavku, to ne znači nužno da je napadnut ili opsjednut. Ipak, upuštanje u takve prakse su otvorena vrata, poziv, put koji vodi do demonskih napada, pa i opsjednuća. 1. Prijenos. Mnogi vjeruju da se prijenos zlih sila (prokletstava npr.) s jedne osobe na drugu vrši nasljedno. Citiraju retke iz Izl 20,3-5: grijesi koje počine roditelji padaju na djecu do 3. i 4. koljena. Ali Ez 18,2.19-20 pokazuje da nema mjesta citirati dalje te riječi. Zaista izgleda logičnije da se ovaj prijenos događa druženjem, to jest u kontaktu s nekim tko prakticira okultno. Također je važno zamoliti Gospodina Njegovu zaštitu prije početka molitve za oslobođenje. Kršćanin kojemu slabi štit vjere može biti napadnut. Srećom, 'Onaj koji je u nama jači je od onoga koji je u svijetu' (1 Iv 4,4). Bog nam daje oružje da se obranimo! 2. Idolopoklonstvo. U Lev 17,7, termin 'jarac' je 'daimonia' u grčkoj verziji Septuaginte. 'Jarac' je sinonim za idol, ovisno o kontekstu. U 1 Kor 10,19-20 Pavao kaže: 'Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu'. Iza svakog idola (religijskog ili ne) krije se demonska sila. 3. Kemijski stimulansi. Droga i alkohol slabe štit vjere i direktno izlažu vatrenim strjelicama Zloga! Oslabljuju volju da bi ostavili vrata širom otvorena napadima. 'Opijanje i uporaba droge su otvorena vrata za ulaz demona' (R. Peterson). Otkr 18,23 nam govori da će u posljednje dane Antikrist zavoditi sve narode... svojim čaranjima. Podsjetimo da je 'čaranje' prijevod 'pharmakeia'-e, ponekad prevedeno kao "čarobnjaštvo", ali u osnovi znači "droga". Protivnik naveliko koristi ove metode danas! 4. Seksualna perverzija. Mnogi su privučeni u Sotonsku crkvu putem seksualnih perverzija. Iako smo već spomenuli ovu temu opisujući karakteristike demonske opsjednutosti, potrebno je naglasiti činjenicu da se otvaramo Zlome perverznim seksualnim praksama. Velika većina okultnih praksa povezana je sa seksualnim zastranjivanjima. Ovo potonje može dovesti do veza s opsjednućem ili do samog opsjednuća, kao što i okultizam često dovodi do seksualnih perverzija. 90% problema s demonima vezano je za seksualnu izopačenost. 5. Sekte. 'Ali se bojim da se - kao što zmija zavede Evu svojom lukavštinom - misli vaše ne pokvare... Uistinu, ako tko dođe i propovijeda drugog Isusa... ili ako drugoga Duha primate... ili drugo evanđelje... takvi su ljudi lažni apostoli... I nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla' (2 Kor 11,3-4. 13-14). Sekte i demoni koriste iste lukavštine... Evo samo tri primjera: a) Riječ Božja. Dodavati, oduzimati, izvrtati smisao Svetoga Pisma, upravo to čine sile zla od početka. b) Božanstvo Isusa Krista. 'A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga' (1 Iv 4,3). Koliko li samo puta možemo provjeriti duhove ovom izjavom: 'Reci da je Isus Bog!' Mnogi od opsjednutih nisu u stanju to učiniti. Demoni ne mogu priznati tu istinu! Oni vjeruju, i drhću (Jak 2,19). Oni su Ga priznali Sinom Božjim... ali nikada i samim Bogom! Tako je i kod sekti. Njihova gorljivost je ponekad psihička, ponekad demonska, ali nikad ne dolazi od samoga Boga. Stoga moramo primijeniti 2 Iv 9-11 kako bi se spriječilo ulazak ljudi animiranih demonskom revnošću u naše domove (tj. 'ne primati ih k sebi' i 'ne pozdravljati ih'). c) Krv Kristova. Demoni se izgone po Njegovoj Krvi. Kada je se spomene, oni dršću. Oni koji su opsjednuti, ne mogu izgovoriti riječi: 'Krv Isusova'. Sekte ne podržavaju doktrinu otkupljenja Njegovom Krvlju. Demoni i sekte se boje Njegove Krvi. Zamahnuvši Krvlju Kristovom znači njima zadati konačni udarac. 6. Psihička praznina. Sotona ima svoje vlastite metode kontroliranja mozga. Cilj što ga Sotona želi postići je da nas dovede do nutarnje praznine da bi nas kontrolirao. U Mt 12,43-45 Isus nam govori, da kad ovaj demon izađe iz čovjeka, vraća se sa sedam drugih duhova, još gorih od sebe. Hipnotizam, transcendentalna meditacija, joga, itd. jesu oružje Sotone kako bi postigao svoje ciljeve. 7. Rock glazba (+ heavy metal...). Vrlo često riječi izražavaju seksualnu perverziju, uporabu droga, nasilje i okultne scene, baš kao i demonske sile. Podsvjesne poruke uključene su u mnogim rock i heavymetal pjesmama. Na primjer: ploča 'Stairway to Heaven' hvali opasnu silu kad je se vrti unatrag. Druga, od grupe ACDC, proglašava 'đavao u meni' barem 18 puta. Rock glazba nije sklop neutralnih zvukova. Njezin ritam je prvotno bio demonski. Isti onaj kojim se uzdiže duhove u šumama Afrike. Pojam 'Rock and Roll' iznjedrio se iz newyorkših geta i znači... 'seks na pločniku'. Kako tekstovi tako i rock glazba često čine opasnost. 8. Okultna literatura. Vjernici u Efezu spalili su svoju (Dj 19,17-19). Knjižare osiguravaju široke police takvim knjigama. Možete čak kupiti i knjige za djecu koje podučavaju okultna znanja. Knjige su brojne, ali su najopasnije: 'VI i VII Mojsijeva knjiga' i 'Sotonska biblija'. U bilo kojem pokretu, ispisana stranica je od najvećeg značaja. Đavao je koristi! Apsolutno je potrebno spaliti ovu vrstu literature... 9. Okultni filmovi. 'Devil', 'Brotherhood of Satan', 'The Crow Haven Farma' i mnogi drugi filmovi pokazuju želju da se ide mnogo dalje... sa Sotonom. Film 'Egzorcist' ne daje istinitu koncepciju egzorcizma te kao i ostali filmovi, otvara širom vrata utjecaju zlih duhova. 10. Alternativna (nekonvencionalna) liječenja. Činjenica da Bog može podariti ozdravljenje, neporeciva je biblijska stvarnost. Jak 5,14-16 pokazuje nam jedan proces ozdravljanja. Ali Sotona ima imitatore koji zavode i dovode ljude do potpune pokornosti. Iscjelitelji su brojni, oni koriste visak, magnetizam, 'kozmičke vibracije', polaganje ruku, talismane i mnoge druge metode. Iscjelitelj, potčinjen okultnoj sili, s medijalnim moćima, je opasan. Ne treba ga posjećivati. Može se možda i biti izliječen od svojih fizičkih problema, ali se pada u zamku Đavla i upropaštava dušu. 11. Okultizam i okultna praksa. 'Okultno' znači 'skriveno'; ljudi koji prakticiraju okultizam žele otkriti skrivene stvari. Lista je duga, ali evo nekih od tih znanja: tarot karte, hipnoza, transcendentalna meditacija, vještičarstvo, prijenos misli, astrologija, vidovitost, levitacija, I-Ching, reinkarnacija, crte na dlanu, automatsko pisanje, bijela magija, fetišizam, astralna projekcija, itd. Ez 47,11-15 razotkriva ispraznost i opasnost takvih praksa. Igre koje prakticiraju gatanje gade se Jahvi. Ako podižemo ili okrećemo stolove, ili ako okrećemo čašu na stolu postavljajući joj pitanja, vrši se sotonski čin. Mogu se, nažalost, i danas kupiti 'kompleti' za prakticiranje voudoo kod kuće... Čitati linije ruke, ili igrati se s 'ouia' daskama, znači prakticirati jedan oblik divinacije koji označava poziv duhovima (Pnz 18,10-12). OBRANA Postoji biblijski pristup da se suočimo s napadima kneza ovoga svijeta. U Jak 4,7 je ključni stih: 'Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas!' Ključne su riječi: 'podlaganje' Bogu, 'odupiranje' đavlu i 'pobjeda'! (usp. 2 Petr 5,6-10). 1. Podlaganje. Svaku prepreku treba ukloniti. Grijehe ispovjediti. Zle stavove i misli pročistiti u Krvi Kristovoj. Ljudska volja treba ustupiti Njegovoj volji. Brige na Njega prebaciti. Sve mora biti ispravno. Djelomično podlaganje volji Božjoj nije dovoljno (Rim 12,1-2) i beskorisno je odupirati se ako se neki koraci nisu učinili! 'Liječenje duše' je neophodno za oslobođenje! 2. Odupiranje. Kršćanin se odupire zlim dusima sa slijedećih sedam 'vlasti': 1. Vjera (1 Pt 5,9; Ef 6,16); 2. Riječ Božja (Mt 17,21; 6,17-18); 3. Duh Sveti (1 Iv 4,4; Mt 12,28); 4. Ime Isusa Krista (Otk 12,11; Iv 12,31-33); 5. Sakramenti i redovni sakramentalni život; 6. Molitva (Mt 17,21; 18,19-20); 7. Post (Mt 17,21; 6,17-18). Prema Božjoj Riječi, riječ je jednostavno o odupiranju u potpunom podlaganju. Božja Riječ ne uči da možemo vezati Sotonu. On će to zapravo biti tijekom tisuću godina, ali ne sada. Međutim, u nekoliko navrata, poučeni smo da mu se odupremo (Jak 4,7; 1 Pt 5,9). Odupirući se ovim sredstvima, možemo naređivati tim silama da prekinu svoje napade i ostave nas na miru. No, bez potpunog podlaganja, trud će biti uzaludan. Opirati se, prema Božjoj Riječi, donosi pobjedu. Ona je osigurana, jer ju je Bog obećao. 3. Pobjeda. Ona dolazi od Boga! Oslobođenje dolazi od Njega! Do nje se dolazi po vjeri (Lk 10,19-20). Pa da i svi pobješnjeli demoni hoće da te unište, ne boj se! Oni su osuđeni i ne mogu ti nauditi. Dovoljna je riječ vjere... - Osoba koja je pod jakim utjecajem Zloga, za nju bi bilo najbolje da se obrati svećeniku koji se razumije u 'materiju'. Kakva mora biti osoba koja moli za oslobođenje od demonske opsjednutosti (ovdje mislim isključivo na karizmatsku molitvu, a ne na egzorcizam, koji može vršiti samo od biskupa ovlašteni svećenik)? Iako je svaki svećenik, po Sakramentu Sv. Reda, primio od Isusa i vlast da izgoni zle duhove, ova služba ipak nije za svakoga: 'i različite su službe... A svakome se daje očitovanje Duha na korist', tj. na opću korist (1 Kor 12,5.7). Svećenik koji se je posvetio ovoj službi oslobađanja, mora uzeti u obzir slijedeće točke: 1. Njegove kvalifikacije: nanovo je rođen, očišćena je srca, hrabar je, potpuno posvećen, ustraje u molitvi i postu, ima jaku vjeru, dobro poznaje Riječ Božju, slobodan je od bilo kakvog okultnog utjecaja, ima u tome iskustva, psihički je uravnotežen, obučen je u svu opremu Božju, ima dar razlikovanja i nije ohol. Podrazumijeva se da sve ove osobine dolaze od Boga, uz osobno prihvaćanje ponuđene milosti! Ako nam naš Gospodin povjeri taj zadatak, On daje i sredstva da ga ispunimo. On je onaj koji čini da Đavao pobjegne. Nijedan element oholosti ne smije zaraziti misli službenika oslobađanja. Bog je onaj koji osposobljava one koji imaju tu službu! 2. Izvori autoriteta. Snaga ne dolazi od nas, našeg znanja, naših darova ili naših ruku, nego od Boga. Ova se snaga pretvara u autoritet nad zlim dusima. Ovdje su sedam načina da se odupremo Zlome: a) Ime Isusa Krista. Učenici prvog stoljeća koristili su moć nad demonima u Isusovo ime. Lk 10,17 i Mk 16,15 uče nas tu istinu. Sotonine su sluge prestrašene Njegovim Imenom koje proglašava njihov ponižavajući poraz uskrsnućem Kristovim. Sva moć Presvetog Trojstva stoji iza Imena 'Isus', Imena utjelovljenog Boga. b) Krv Kristova. 'Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom...' (Otkr 12,11). Veliko proroštvo iz Post 3,15 se ispunilo u Ivanu 12,31: 'sada će knez ovoga svijeta biti izbačen'. A to se dogodilo kad je Krv Isusa Krista prolivena na Križu. Kad svećenik vrši autoritet nad demonima Njegovom Krvlju, prizvana je sva snaga otkupljenja. Ima sa sobom svemoćnu ruku Jahvinu da udari na Zloga. c) Riječ Božja. Spiritistički mediji koriste Bibliju. Sotona je to isto činio s Isusom. Mnogi od onih koji su se obratili, spalili su Biblije koje su koristili za vidovitost. Biblija nije magijska knjiga... Ona je silna Riječ Božja u našim srcima koja, upotrijebljena s autoritetom, istjeruje demonske sile. Oduprite se Riječju Božjom! Isus je to učinio u Lk 4. Demonske sile sigurno imaju gorko sjećanje na događaje iz Luke 10,18-19. Njegova Riječ, Njegovo Ime i Njegova Krv daju pobjedu. d) Molitva. Kada učenici nisu uspjeli egzorcizirati jednog dječaka, Isus je izjavio: 'Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom' (Mt 17,21; Mk 9,14). Zajednička molitva je snažna (Mt 18,19-20). Kada su ispunjeni uvjeti, možemo se molitvom osloniti na Njega (Mt 21,22; Iv 14,13-14; 15,7). e) Post. Post je također uključen u Mt 17,21. Kažu da se post u ovom tekstu ne nalazi u najstarijim rukopisima, ali ipak je to biblijski princip (Mt 6,17-18). Post je praksa koja nestaje. Mi se borimo protiv sila i post zajedno s molitvom je sredstvo da se obučemo u Njegovu silu. Post je konkretno očitovanje da je zajedništvo s Bogom važnije od hrane. Post usko povezan s molitvom (Mt 4,2; 6,16; Dj 13,3; 2 Kor 11,27)! I Isus je postio četrdeset dana prije nego se odupro Đavlu! Oduprite se posteći! f) Vjera. Treba imati potpuno povjerenje u Gospodina! Inače, ne treba ni misliti suočiti se sa Sotonom! Štit vjere treba biti vrlo visoko podignut (Ef 6,16). 'Oduprite mu se stameni u vjeri' (1 Pt 5,9). Bog je obećao pobjedu. On nam je podario ono što je nužno za nju. Možemo je uzeti s povjerenjem. Pravednik će od vjere živjeti! g) Duh Sveti. 'Vi ste, dječice, od Boga i pobijedili ste ih (duhove) jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu' (1 Iv 4,4). Isus je izgonio demone snagom Duha Svetoga, On je onaj koji pobjeđuje i daje moć nad neprijateljem. Budite ispunjeni Duhom Svetim! (Ef 6,18). Svećenik, pozvan od Boga za ovu službu (ili osoba koja moli sama za sebe), može koristiti ovih 7 sredstava autoriteta, a Bog, po njemu, istjeruje demone iz žrtve. 3. Akcija. Ali kako točno postupati? Svaki slučaj je drugačiji. Svaki demon ima svoju osobnost. Svaki onaj koji trpi od napada Sotone djeluje drugačije, Sotona je lukav! Ali, evo ovdje ukratko nekoliko načela koja treba slijediti: a) Molitva zaštite. Prije ulaska u duhovni boj, moramo moliti za Božju zaštitu nad svećenikom (ili osoba nad sobom, ako sama za sebe moli), njemu povjerene osobe (ili za svoje voljene ako osoba moli za sebe), nad žrtvom, njegovu obitelj i sve koji će sudjelovati u borbi. Vapaj Bogu Svemogućemu i Krvi Kristovoj osigurava zaštitni zid, saopćava tim silama što im je činiti s onima koji su Božji i drže Njegova obećanja (Ps 34,8). b) Molitva oslobođenja (ponekad je potrebno dodati i molitvu otklinjanja, molitvu otkupljenja od grijeha i sablazni...). Nakon otkrivanja svih relevantnih informacija od strane onih koji eventualno doprate osobu za koju se traži molitva za oslobođenje, ili pak od same te osobe, svećenik treba, u Ime Isusovo, zahtijevati i prisiliti, snagom Kristova Imena i Njegove Krvi, demonsku silu da ode. Mk 6,7 : '...i dade im vlast nad nečistim dusima i oni im se pokoravahu'. Najbolje je zamoliti Isusa da On to učini. OPASNO JE dijalogizirati sa zlim duhom. Nije dovoljno samo moliti i pjevati, čak i ako Sotona mrzi te dvije stvari. Mora se oduprijeti đavlu i tražiti u Ime Isusovo da ode. To je metoda Pavla u Dj 16,13. Isus je uporabio samo jednu riječ: 'Idite!' (Mt 8,32). Postoje iznimke (Dj 19,12), ali u većini slučajeva samo jedna naredba je dovoljna. Polaganje ruku da se molitvom izgone demoni nije biblijsko i MOŽE BITI OPASNO. Ono što vrijedi za ozdravljenje ne vrijedi za molitvu oslobođenja. Lk 13 je jedino biblijsko mjesto spominjanja polaganja ruku na osobu s demonskim problemom. Ali kad pročitamo cijeli odlomak, nalazimo da je osoba već bila oslobođena kada joj je Isus položio svoje ruke. Ne može se pronaći tekst, ni u Djelima ni u Poslanicama, koji bi opravdao polaganje ruku kod oslobađanja od zlih duhova! c) Ispovijed. Oni koji su se bavili praznovjerjem i 'koji su povjerovali dolazili su ispovijedati i očitovati svoja djela' (Dj 19,18). Svatko tko je prakticirao okultizam, mora ispovjediti svoje okultne prakse, uništiti predmete i knjige koje se na to odnose. Biblija to naziva pokajanjem. Treba priznati Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja. Nakon oslobođenja od utjecaja demona, većina je spremna predati se Bogu. Ako to ponekad nije slučaj, onda je potrebno upozorenje i navesti primjer u Mt 12,43-45. d) Odricanje. Potpuno i iskreno odvajanje od Sotone je nužnost, što je i u duhu obnove krsnog saveza. To je odricanje đavla i njegovih djela i usluga. Grčka riječ 'apostasomai' (Lk 14,33) ima vojno značenje i znači 'povući iz bitke'. Treba presjeći sa silama Zloga. 'Odrekosmo se sramotnoga prikrivanja' (2 Kor 4,2). Odreći se glasno svih veza s neprijateljem. Njegov utjecaj mora biti razbijen! e) Uputa. Oprema oslobođenoga je bitna. Oklop za obranu od kontranapada je dio posla koji slijedi (Ef 6): proučavanje Riječi Božje, molitva, bratsko zajedništvo i svjedočenje, redovita praksa - ako je moguće - svakodnevne Pričesti i česte Ispovijedi, molitva krunice, djela milosrđe i ljubavi... A svećenik će na kraju zamoliti Gospodina da oslobođenu osobu ispuni svojim Duhom Svetim... - Zaključak: Sotona i njegovi sluge su osuđeni. Oni se boje kad se Isus suoči s njima (Mt 8,29). Crkva će im suditi (1 Kor 6,3). Čekajući konac vremena, pozvani smo da se borimo protiv sila tame. Molimo Gospodina da podigne službenike za ovu službu oslobađanja, jer u ova posljednja vremena, aktivnosti Sotone i okultista se povećavaju. Nadam se da Vas je ovaj pokušaj barem malo uspio rasvijetliti u odnosu na neprijatelja naših duša, na snagu Božju i proces koji vodi oslobođenju. | |
| Dalibor: 18.03.2010. | Da li se Sakramenti koje smo primili, a to su Krštenje i Potvrda, moraju "otpakirati", kako kažu karizmatici, ili oni djeluju samim činom primanja? |
| Kako djeluju Sakramenti? Sakramenti podjeljuju milost koju označuju ako se slave u vjeri tj. djeluju ex opere operato (samim ti što je čin izvršen). Sakramenti su djelotvorni samom Božjom milošću i ne ovise o dostojanstvu onoga koji ih podjeljuje ili prima. Ipak, plodovi Sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima. Djelitelj Sakramenta mora imati nakanu činiti ono što Crkva čini. Djelotvornost Sakramenata dolazi izravno od Krista. - Karizmatici, kako oni navode, shvaćaju krštenje Duhom kao iskustvo Duha i to osjetno primjetno kroz govor stranim jezicima. U Katoličkoj karizmatskoj obnovi krštenje Duhom Svetim se shvaća kao obnova Sakramenta Krizme. Djela apostolska nas izvješćuju da su apostoli poslije Pedesetnice na krštenike polagali ruke i time im podjeljivali snagu Duha da mogu svjedočiti za Krista. Sakrament Krizme je povijesno trajanje iskustva Duhova. Krštenje Duhom u Katoličkoj karizmatskoj obnovi je, kako ističe H. Muehlen, aktiviranje Sakramenta Krizme. To nije Sakrament niti viši stupanj inicijacije u kršćanstvo, već svjesno doživljavanje onoga što je primljeno u Sakramentu Krizme, dar kršćanskog svjedočenja i naviještanja. - Kod "krštenja u Duhu" ili "novog izlijevanja Duha'' postavlja se pitanje: zar nismo već jedanput kršteni? Je li riječ o drugom Sakramentu? - Jedan poznati karizmatik na to pitanje odgovara ovako: 'Kad katolici koriste izraz "krštenje u Duhu," obično misle na preplavljenost Duhom, ili svjesno iskustvo Duha koji je već darovan u slavljenju kršćanske inicijacije. Odnosi se na prvotno buđenje sakramentalne milosti i nikako ne znači drugo krštenje. Radi se o oživljavanju krsnih voda milosti, koje smo primili na krštenju. Naime, po sakramentu krštenja svaki krštenik dobio je Duha Svetoga, ali ga je potrebno aktivirati da postane aktualan u životu. Za protestante i evangelike krštenje u Duhu Svetom čini novo djelo milosti. Kod nas katolika govori se o djelu "starom" a ipak u praksi dolazi "novo". Govori se o "izlijevanju" Duha koje ne dolazi izvana, nego iznutra poput "žive vode". Duh Sveti je već u nama po krštenju, samo ga treba osloboditi. To znači: ne radi se o primanju Duha Svetoga, već o njegovu oslobađanju u čovjeku.' - Poznati francuski mariolog Rene Laurentin ističe: "Primiti izlijevanje Duha Svetoga zapravo znači postati putpuno svjestan prisutnosti Svetoga Duha u vlastitom životu. To je djelo Duha Svetoga koje budi u nama uspavanu snagu i oživljava umrtvljene darove. Krštenje u Duhu "porađa našu vjeru", uči ufanju i donosi snagu za ljubav'' - Kad govori o krštenju u Duhu, kardinal Suenens (- čiji sam blagoslov imao čast još u ranoj mladosti primiti i ja u sljemenskoj kapelici - op. moja) ističe: "Čini se sasvim jasno da se u mnogim katolicima karizmaticima obnovila i ponovno aktivirala snaga Sakramenata Krštenja i Krizme. Događa se ono što se nije na neki način dogodilo kad smo bili potvrđeni. Ne radi se ovdje o novoj Krizmi, već se oslobađa ono što je bilo dobiveno, a zatvoreno je u nama kao u "hladnjaku". Sila koju smo primili u Krštenju i Potvrdi mora izaći iz hladnjaka, u koji smo je pospremili. U tom smislu može se reći da Duh Sveti može biti vezan u nama, blokiran, zarobljen u najdubljim dubinama našega bića zbog grijeha, nevjere... 'Krštenje u Duhu' aktualizira snagu krsne milosti. Takva aktualizacija milosti susreće se u Novom zavjetu. U pismu Timoteju apostol Pavao kaže: 'Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva' (1 Tim 4, 14-15). - Ovakav proces uvođenja u sadržaj Sakramenta Krštenja i Krizme nesumnjivo je važan osobito za one do kojih ne dopire organizirano djelovanje Crkve kroz župni pastoral. Međutim, prigovaraju neki, problem može nastati kad se ovakav proces pojednostavi do banalnosti i svodi samo na oslobađanje emocionalne dimenzije kod tih osoba te namjerno ili nesvjesno provociranje spektakularnosti. Nastup pred velikim brojem vjernika, koji nisu uopće upućeni u sadržaj, smisao i molitvenu praksu Karizmatskog pokreta, stvara pomutnju Babela više nego jedinstvo Pedesetnice... Zato u svemu - razuman oprez. | |
| katica: 16.03.2010. | Da li je otvaranje 'trećeg oka' opasno i po čovjeka i protiv katoličke vjere? |
| - 'Treće oko' (ajna; srednje oko Shive; oko Horusa u egipatskoj tradiciji, 'rog jednoroga') trebalo bi, prema učenju o čakrama, biti 'energetsko središte' u sredini čela između obrva. Uglavnom ga dalekoistočne religije i ezoterika navode kao vidovnjački organ vizije koji 'obuhvaća vječnost'. Dok ga antropozof Rudolf Steiner vidi kao 'izgubljeno oko', ezoterici vide u njemu priliku da se vidi iza zavjese, u budućnosti ili prošlost. 'Treće oko' ('nebesko oko' 'za buđenje svijesti') bi bila 6. od sedam čakri. Okultisti je smatraju sjedištem paranormalnih ili nadnaravnih sila (tobože izvor duha i mudrosti). U budizmu i hinduizmu, posebno u Tantrayani, šesta čakra (ili Ajna čakra) naziva se i 'treće oko', a simbol je prosvjetljenja. Budistička ikonografija izjednačava to s točkom na čelu prosvijetljenog bića (vidi slike Buddhe ili Bodhisattve). Hindu žene nose na tom mjestu 'bindi', muškarcima i ženama nacrta se u ceremoniji 'tilaka', znak 'blagoslova'. Sljedbenici pokreta Falun Gong-a smatraju da njihova vjerska djelatnost otvara to treće, 'nebesko oko'. U narodnim vjerovanjima, ali i u ezoterici, pojam 'trećeg oka' se povezuje s ljudima čijim se sposobnostima pripisuju iskustva viđenja povezanih s proricanjem (mantika, fortune telling). U kundalini-yogi, 'trećim okom' se naziva druga čakra s vrha, koja se nalazi između očiju na korijenu nosa te bi kroz razne vježbe predodžbi i vizualizacija trebale biti omogućene percepcije 'suptilnog' svijeta. Poklonici traže i znanstveno utemeljenje, posebno s područja biologije i fiziologije, navodeći važnost srednjeg mozga i endokrinih žlijezda, osobito pituitarne i pinealne žlijezde. 'Treće oko' navode i kao 'pinealno oko' i kod čovjeka je, navodno, prisutno kao pinealna žlijezda (epifiza). - Izraz je postao poznat po istoimenoj knjizi tibetanskog okultnog pisca Lobsanga Rampe. O 'moći trećeg oka' navodi da je 'nekolicini izabranih data moć viđenja, s jednim kratkim pogledom, duboko u najskrivenije misli drugih, prepoznajući njihove srdžbe i njihove radosti, čak dijagnosticirajući i njihove bolesti'. On opisuje kako je, navodno, kao dječak 'od samo sedam godina ušao u samostan Chakpori, hram tibetanske medicine, gdje je studirao kod velikih učitelja, učeći od mistika vidovitost, levitaciju, letenje na zmajevima, astralne projekcije...'. Iako je providno da se radi o 'magiji, mjesečarstvu ili još gore', ipak još mnogi i danas vjeruju u autentičnost 'New Statesman Laminih' priča. Pokazujući na mnoge slike tibetanskih božanstava koje pokazuju između dva oka 'treće oko' na čelo, kažu da je ovo 'oko mudrosti' koje 'omogućuje' spoznaju praznine i zajedno s dva 'normalna' oka u glavi percepciju tri vremena - prošlost, sadašnjost i budućnost. - Podsjetimo da je Descartes, izvan svake razumske logike (bio je inicirani rozenkrojcer!), učinio od epifize sjedište duše. Ta žlijezda se nalazi, po njemu, unutar lijevka koji ponire duboko u frontalni dio lubanje, čija revitalizacija, kroz meditaciju, može dovesti do otvaranja "trećeg oka", odnosno vizije hiperfizičkih područja. - Tu praksu manifestacije paranormalnih vještina nalazimo na stranicama teozofije, antropozofije, magije, New agea, razvoja okultnih moći, magičnog svijeta istoka, astralnih putovanja, terapije bioenergijom, paranormalnih pojava, alternative, astralnih projekcija, reikista, vidovnjaštva, trećeg oka gmaza, astrologije, solarne i tantričke yoge itd... - Da možda i Vi ne želite doći do nirvane kroz Buddhino (400 pr. Kr.) kozmo-ekstraterestralno 'treće oko' indijske kobre? Ili želite eksperimentirati s okultnim 'znanjima' u potrazi za tajnovitim 'skrivenim tajnama prirode i u čovjeku pozaspalim potencijama' i sa prastarim tibetanskim i sakralnim budističkim simbolima mitskoga svijeta prema shvaćanju i praksi tibetiziranih današnjih teozofa i okcidentaliziranih ambivalentnih okultista? Ili kao 'izobražena' bijela lama, tražiti operaciju 'trećeg oka' za spoznaju egzotičnog, iracionalnog, mitološkog, čakrastog bordela za svoj hektični život? Kao eventualni provjereni kadar kroato-budizma, želite li posvetiti svoj život vraćanju tih 'izgubljenih božanskih mogućnosti' posvojivši 'božanski vid' 'svevidećeg Božjeg oka', tobožnju 'senzitivnost i vidovitost sa pristupom mnogim nivoima supersvjesnosti, unutrašnjim svjetovima svjetla' te upravo takove moći meditativne koncentracije koja, zamislite, 'oslobađa'? - Pretpostavljam da Vi tu psychostasu s telepatskim i telekinetičkim opskurnim moćima, naprimjer, iz 'parka božanske energije' ipak ne biste željela... - Krivotvoreći kršćansku mistiku i unoseći kvazimisticizam, sljedbenici 'trećeg oka' izjednačavaju fenomen s 'nutarnjim gledanjem' duše, potkrepljujući to Poslanicom Efežanima 1,18 ('prosvijetlio vam oči srca'). Pozivajući se na Sveto Pismo, samo je Sotona mogao na tako perfidan način stvoriti jedan takav oblik koji je samo na izvanjski način sličan kršćanskom i svetopisamskom. Ta nadahnuća ne 'dolaze od Boga' nego Ga žele doseći izvan i iznad Njega te ih, kao svaku apostaziju u okultizam, magiju i neo-paganizam, treba egzorcizirati dahom Božjih usta... - Htio bih one, koji razumiju francuski, uputiti na web-stranicu: http://journalquebecpresse.org/modules/news/article.php?storyid=717. Sada kanadski svećenik u misiji evangelizacije, do nedavno stari praktikant New Agea, u svom intervjuu i na predavanjima govori kako je uistinu puno pretrpio zbog otvaranja čakri. Naime, guru spiritističkog centra mu je predložio dan kad će mu otvoriti čakre. On je, nažalost, pristao, jer je u to vrijeme mislio da će ga osloboditi od njegovih 'prošlih života'. Nije znao, kaže, da je reinkarnacija sotonska laž. Kako je proteklo otvaranje čakri? Guru je položio ruke na njegove energetske centre i otvorio ono što se zove čakra 'trećeg oka' i 'čakra srca', 'i na žalost za mene, kundalini se probudio i skoro sam umirao nekoliko mjeseci. Morao sam se posvetiti Bezgrješnom Srcu Marijinu da iz toga izađem i čak sam morao primiti peti Sakramenat bolesničkog pomazanja, jer sam nekoliko puta bio u fizičkoj agoniji, ali Isus, koji me je čistio desetak godina, i Marija, bili su uvijek uza me da mi pomognu i blagoslove me. Kao što možete konstatirati, vratio sam se izdaleka...' - (Ako nekog zanima, svakako treba upozoriti i na posljedice otvaranja 'trećeg oka', koje su opisane čak i na stranicama gurua koji izvode otvaranje 'trećeg oka' /vidi: http://metaphysic.free.fr/enseign3.html/, osobito u vidu halucinacija koje mogu uplašiti i daleko ozbiljnijih slučajeva psihosomatskih oboljenja koja mogu nastupiti)... - Želio bih nešto reći i o gledanju, vizijama, koje nam omogućava Bog, dok nas je obdario našim očima i mozgom. Mi možemo na sasvim prirodan način sve zemaljske stvari, a to je za nas sasvim prirodno, jasno vidjeti i prepoznati, ako nismo slijepi. Ali time nije ograničena naša sposobnost viđenja i doživljavanja. Kad god je riječ u tom kontekstu o gledanju i otvorenom oku, ne radi se samo o materijalnom gledanju, nego isto tako i o nadnaravnoj viziji ili o viđenju pomoću našeg unutarnjeg oka, unutarnjeg oka koji nam je Bog otvorio. Kad su nam na taj način otvorene oči, tada vidimo svijet i ljude u novom svjetlu, u novoj perspektivi, u novoj viziji. Ako nam Bog otvori oči, ako se radi o Božjem Otkrivenju, onda je rezultat uvijek upravo suprotan od onoga o čemu se gore radi kod 'trećeg oka'. Otkrivenje i spoznanje čine nas aktivnima. I to je upravo najvažniji zadatak kršćana. Kršćani su novorođeni po Božjoj Riječi. Gdje se ljudi u taj novi život uranjaju sa Kristom, mijenjaju svoje nutarnje i vanjske odnose, tu gledaju 'trećim okom' i prepoznaju smisao svoga života. | |
| Franjo: 12.03.2010. | U djetinjstvu su mi se rugali i odbacivali, nemam samopoštovanje ni vjeru ni povjerenje; komu da se obratim za pomoć. Ovo je samo mala naznaka problema. |
| Dragi prijatelju, pa Isus Te voli! Vrijediš toliko koliko pred Bogom vrijediš. Možeš potražiti pomoć psihijatra... Ali ja Ti radije preporučujem Isusovu psihijatrijsku i duhovnu kliniku: otiđi na neki susret ili seminar gdje se moli za nutarnje ozdravljenje, pa i od rana prošlosti, uvrjeda, neprihvaćanja drugih, nedostatka ljubavi u djetinjstvu itd. (Tabor i sl.). I neka se svećenik svakako pomoli nad Tobom za duboko nutarnje iscjeljenje... I idi često na Sv. Ispovijed, svaki dan ako možeš na Sv. Pričest, ako si mlad - uključi se u jednu zdravu zajednicu mladih koji se vole i međusobno prihvaćaju u Isusu onakvima kakvi jesu... Za razliku od ljudi, Bog gleda Tvoje srce, koje je toliko povrijeđeno i podsjeća Ga na Srce Njegova Sina... U Tebi, Njegov Sin trpi i krvari... a Otac to ne može dugo gledati. Kod Njega si Ti najljepši, predragocjen, uvijek prihvaćen neizmjernom ljubavlju. Za Njega si Ti suho zlato. On će Ti nadoknaditi ono što su Ti ljudi nepravedno uzeli i uskratili u djetinjstvu. I On Te brani... Dok imaš Isusa, ne moraš trpjeti zbog rana iz djetinjstva i biti zarobljenik ranjene prošlosti... Otiđi samo k Njemu. Reci Mu da te je poslao p. Ivan MSC... i da si prvi na listi čekanja. Vjeruj, sve će biti u redu. Živi danas a ne jučer. - Do tada možeš moliti, naprimjer, i ovako: Isuse, moj Spasitelju, prikazujem ti godine mog djetinjstva i mladosti. Blagoslovi moje prijatelje i one koji me nisu prihvaćali. U Tvoje Ime želim iskreno oprostiti onima koji su me odbacili, ismjehivali, ranili i posebno... Daj da se sjetim bez gorčine najbolnijih scena moje prošlosti, da ih mogu ponovno proživjeti s Tobom, vjernim i jakim Prijateljem koji sve razumije. Tvoja nazočnost sve preobražava u milost; sve ono što boli, Ti liječiš i ispunjaš ljubavlju i nadom. Učini da moja prošla iskustva naprave od mene zrelu osobu... Hvala, Isuse, jer Ti mijenjaš moj život. (Nastavi se sjećati svoje prošlosti, zamišljajući bolne događaje svoga života i povjeravajući ih spasiteljskom Isusovom djelovanju. Oprosti svim osobama koje su te ranile i slavi Gospodina jer je dobar i jer je vječno Njegovo milosrđe)... ... Gospodine Isuse, Ti nas pozivaš: "Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" (Mt 11, 2). Ti si uvijek blizu siromašnih u duhu i onih koji pate. Kao odgovor na Tvoj poziv, želim staviti pod Tvoje noge svaki teret koji me priječi da Te spremno i radosno slijedim. Oslobodi me, Gospodine od onoga što me onesposobljava i zarobljava; oslobodi me svega onoga što me priječi da se otvorim drugima i da ih ljubim kao braću. Stavljam pred Tvoje noge svoje strahove: strah da budem odbačen od drugih, strah da budem odbačen i kažnjen od Boga koji kažnjava, strah koji osjećam u odnosima s drugima i strah da ostavim krivi utisak o sebi pred drugima, moje strahove u susretima s određenim situacijama i mjestima... Oslobodi me nemira i straha da se suočim s nesigurnom budućnošću i teškim situacijama. Ako si Ti sa mnom, koga da se bojim? Stavljam, također, pod Tvoje noge svoju nesigurnost i samoodbačenost nakupljenu tijekom mog životnog puta; sumnju da ću biti prezren i odbačen od drugih, sumnje o sebi samom, kompleks manje vrijednosti, prijezir koji ponekad osjećam prema samom sebi i životu. Hvala Isuse, jer me Ti do dna poznaješ i ljubiš me onakvog kakav jesam. Da si me htio drugačijeg, stvorio bi me drugačijim. Hvala Ti što me ljubiš, neizmjerno ljubiš takvoga kakav jesam. Tvoje prijateljstvo me čini novom osobom. Hvala, Isuse, jer Ti si Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Tebi mogu s povjerenjem prići, znajući da me ispričavaš i braniš. Prikazujem ti, Gospodine, sve trenutke žalosti i samoće mog života, sva stanja depresije koja poznajem. Ti si jedini koji ih možeš raspršiti. Dođi, ispuni svjetlošću, mirom, snagom i ljubavlju svu prazninu koju nađeš u meni, ispuni me Duhom Blaženstava. Gospodine, dolazim Tebi da poraste moja vjera i nada. Oslobodi me obeshrabrenosti, duhovnog umora, samosažalijevanja, bavljenja samim sobom. Obuci me u snagu svoga Duha, jer "kada sam slab, onda sam jak" (2 Kor 12, 10) Tvojom milošću. Zahvaljujući Tvojoj ljubavi, u svemu ćemo biti pobjednici (Rim 8,37). U nebu ću provesti najviše vremena upravo s onima koji su me najviše povrijedili i najviše mi se rugali... jer tamo vlada zakon Tvoje ljubavi. Hvala Gospodine za zakon ljubavi i oproštenje koje si nam dao, to je zakon koji nas spašava od osude i kazne. Ti znaš da želim ljubiti i oprostiti kako Ti zapovijedaš. Stoga Te molim da me oslobodiš osjećaja agresivnosti, osvete, srdžbe na one koji su me ranjavali, mržnje... Ne dopusti da zlo nadvlada dobro; učini da ljubav pobijedi mržnju, da dobro uvijek pobijedi zlo (Rim 12, 21). Gospodine Isuse, Ti si svjetlost koja nas pohađa s visine "da obasja one koji stoje u tmini i sjeni smrtnoj i upravljaš noge naše na put mira" (Lk 1, 79). Proglašavam te Gospodarom i Gospodinom moje podsvijesti. Zaposjedni je svojom svjetlošću, ispuni svojim mirom. Uzdižem te za Gospodara i Gospodina svih mojih obrambenih mehanizama, posebno... Učini da padnu pod dahom Tvoga Duha. Nauči me živjeti kao Ti: otvoren pred Bogom, razoružan pred ljudima, naoružan samo za duhovnu borbu i ljubav. Konačno, Isuse, želim podložiti Tvom Gospodstvu i osloboditeljskom djelovanju Duha sve moje mane i nedostatke... Dotakni ih svojim Ranama... Ti si Sin Božji. "Ako nas Ti oslobodiš, bit ćemo uistinu slobodni" (Iv 8, 36). Kako sam sada lijep, predivan... u Tebi, Isuse. | |
| kristina: 10.03.2010. | Hvaljen Isus i Marija. Molim odgovor na moje pitanje. Ja sam vjernica katolkinja. Primila sam sve Sakramente. Prije 10 godina sam se udala. Muž mi je iz miješanog braka. Otac mu je pravoslavac, a majka katolkinja. Vjenčali smo se u Katoličkoj crkvi, međutim, sina smo krstili u Pravoslavnoj. Pošto moj muž nije neki vjernik, ja i djeca idemo u katoličku crkvu na misna slavlja. On nam se ne želi pridružiti. Sin mi pohađa školski vjeronauk od prvog razreda i želi pristupiti Prvoj pričesti. Molim vas da mi kažete, je li to moguće i da me uputite što trebam činiti, jer i ja i moja djeca želimo početi živjeti u čvrstoj vjeri. Unaprijed zahvalna |
| - Prvo malo za one koji žele više i za one koji vole da im dosađujem... - Općenito uzevši, pravoslavne Crkve i Katolička Crkva priječe praksu 'intercommunija' jer kršćanska podijeljenost krši načelo da je Euharistija savršen izraz punoga zajedništva vjere i života, koje ujedinjuje članove Crkve međusobno i s Bogom. Imati dioništvo u Euharistiji, dok još nije ostvareno puno zajedništvo, protivi se samom značenju Euharistije, koja je najviši izraz takva zajedništva. - Za primanje pravoslavaca u Katoličku Crkvu: U Obredniku ima obred za primanje odraslih u Katoličku Crkvu, onih osoba koje su krštene izvan Katoličke Crkve. Kod Sv. Mise se izmoli Nicejsko-carigradsko vjerovanje i doda se formula da dotična osoba vjeruje sve što vjeruje i vjerovati uči sveta majka Crkva katolička. To je vjeroispovijest punog zajedništva s Katoličkom Crkvom. I nigdje nije rečeno da za to treba tražiti biskupovu dozvolu. - Negdje je praksa i ova, a ona je iz praktičnih razloga vrlo dobra, da svećenik poslije obreda primanja u puno zajedništvo Katoličke Crkve napravi zapisnik i da stranka potpiše da je potpuno slobodno, bez ičije prisile, ušla u Katoličku Crkvu. - Kako postupiti u odnosu na upis u Maticu krštenih kad je neko dijete rođeno od jedne katoličke strane? Prisjetimo se da je katolička strana prije sklapanja katoličkog braka izjavila da će otkloniti opasnost otpada od vjere i da će učiniti sve što je u njezinoj moći da će sva djeca rođena u tom braku biti krštena i odgojena u Katoličkoj Crkvi; pravoslavna je strana obavještena o ovim obećanjima katoličke strane i izjavila da je svjesna obećanja i obveza katoličke stranke (inače im ordinarij ne bi ni odobrio sklapanje tzv. 'mješovite ženidbe' u Katoličkoj Crkvi!). No, navodite, da je u konkretnom slučaju dijete ipak kršteno u Pravoslavnoj crkvi. Pretpostavljamo da dijete nije prisilno (po baki odnosno mami muža pravoslavca ili sl.) odneseno u Pravoslavnu crkvu i ondje kršteno. I Vi sada tražite da dijete bude katoličko. Dijete koje je na taj način kršteno u Pravoslavnoj crkvi, ubilježeno je u matice krštenih u Pravoslavnoj crkvi. A ako roditelj hoće da se dijete odgaja katolički, onda bi ga i župnik trebao ubilježiti u svoje matice, ali ga neće ponovno krstiti (jer je krštenje u Pravoslavnoj crkvi valjano te se ne može ponoviti). Odgoj djeteta uostalom je ionako stvar roditelja. Unijevši ime djeteta u svoju Maticu krštenih, župnik će unijeti opasku da je dijete (prisilno?) kršteno u Pravoslavnoj crkvi. Uostalom, vlastiti župnik treba i o tome pitati svog ordinarija, a on će mu dati savjet što učiniti. - A sada, konačno, i završni odgovor na Vaše pitanje... - Pa Vaše dijete je već primilo Prvu Pričest! U istočnjačkim pravoslavnim crkvama, naime, Prva Pričest se podjeljuje u pravilu djetetu na krštenju. Dijete tako dobiva isti dan, u istome slavlju, redom, Krštenje, Krizmu i na kraju Euharistiju. To je uobičajena praksa te Crkve da u jednom slavlju podjeljuje tri Sakramenta kršćanske inicijacije. Dakle, Sakrament pravoslavne Prve pričesti podjeljuje se za vrijeme euharistijske liturgije neposredno nakon krštenja. Dijete prima Euharistiju na dan njegova krštenja tako da se Hostija malo namoči ili pod prilikom vina tako da se sa nekoliko kapi navlaže njegove usne. Zatim se dijete poziva da sudjeluje u liturgiji, sada bez pričešćivanja. - Može li, dakle, Vaše dijete primiti Prvu Pričest s ostalom katoličkom djecom iz svoga razreda? - Naravno, no tada to nije njegova 'PRVA Pričest' (koju je već primio sa Sv. Krštenjem), već 'Sveta Pričest' kao i za katoličko dijete koje će kasnije primati Sv. Pričest nakon svoje Prve Pričesti. | |
| davor: 09.03.2010. | Što mislite, s moralnog stanovišta, o masoneriji i njenoj aktivnosti? |
| - Katolička Crkva je svoja stajališta o masonima više puta iznosila kroz razne dokumente, s obzirom da se njihovo naučavanje i djelovanje protivi katoličkom. Ona se protivi masonstvu od samog stvaranja Velike lože Engleske. Dvanaestorica papa pismeno su osudila slobodno zidarstvo. Samo dan prije stupanja na snagu novog Kanonskog zakonika Katoličke crkve iz 1983. godine, koji za razliku od prijašnjih nije izrijekom zabranjivao masonstvo, nego općenito 'rovarenje protiv Crkve', Zbor za nauk vjere objavio je 'Quaesitum est' (s potpisom prefekta Josepha Ratzingera i tajnika nadbiskupa Jeromea Hamera te s odobrenjem pape Ivana Pavla II, 26. 11. 1983). - U toj 'Izjavi o masoneriji' izrijekom stoji: 'I dalje nepromijenjen ostaje negativan sud Crkve glede masonskih udruženja, jer su se njihova načela uvijek smatrala nespojivima s naukom Crkve i stoga je upisivanje u njih i dalje zabranjeno. Vjernici koji pripadaju masonskim udruženjima nalaze se u stanju teškoga grijeha i ne mogu pristupiti Svetoj Pričesti.' Godinu dana nakon toga, Zbor za nauk vjere objavio je dokument 'Razmišljanja nakon godine dana od Izjave Zbora za nauk vjere o nespojivosti između kršćanske vjere i masonerije', gdje se navodi: 'Otkako je Crkva započela davati izjave glede masonerije, njezin negativni sud nadahnjivao se različitim razlozima, praktičnima i doktrinalnima. Ona nije prosuđivala masoneriju koja je odgovorna samo za subverzivno djelovanje prema njoj, već je od prvih papinskih dokumenata o tom pitanju, a osobito u enciklici 'Humanum genus' Lava XIII (20. travnja 1884.), crkveno učiteljstvo u masoneriji prokazivalo filozofske ideje i moralna shvaćanja suprotna katoličkom nauku.' Iz crkvenog učiteljstva jasno proizlazi da su kršćanstvo i masonerija u svojoj biti nespojivi, tako da 'upisati se u jedno znači odvojiti se od drugoga'. Zbor za nauk vjere, dakle, samo potvrđuje svoje uvjerenje o temeljnoj nespojivosti između načela masonerije i načela katoličke vjere te njezinih moralnih zahtjeva. Neki masoni su, naime, tvrdili da ne nameću nikakva 'načela' u smislu filozofskog ili vjerskog stajališta koje bi obvezivalo sve pripadnike, već da bez obzira na različite religije i svjetonazore, okupljaju sve ljude dobre volje 'na temelju humanističkih vrijednosti što ih svi mogu shvatiti i prihvatiti'. Prema tom tumačenju, s kojim se Crkva ne slaže, masonerija bi predstavljala 'kohezioni element' za sve one koji vjeruju 'u Arhitekta univerzuma' i koji osjećaju da ih vežu 'one temeljne smjernice koje su definirane naprimjer u Deset Božjih zapovijedi'. Stoga masonerija nikoga ne bi udaljavala od njegove vjere, već naprotiv - predstavljala bi poticaj da joj bude još odaniji. Ne možemo ovdje raspravljati o svim povijesnim i filozofskim problemima koji se skrivaju iza takvih tvrdnji, no pridružiti se masoneriji i učlaniti se u to društvo, upozorava Zbor za nauk vjere, znači ići daleko izvan legitimne suradnje oko promicanja dobra. Drugim riječima, vjernik ne može biti član i masonerije i Katoličke Crkve, jer ne može živjeti svoj odnos s Bogom 'na dva načina'. - Za svježije tumačenje, pogledaj: http://www.saintpiocenter.org/bbs/topic.asp?TOPIC_ID=1789 - 22. 06. 2007. agencija 'Zenit' objavila je razgovor s Manuelom Guerraom, autorom 'Masonske zavjere', članom Real Academia de Doctores de Espanja i svojevremeno dekanom Teološkog fakulteta sjeverne Španjolske sa sjedištima u Burgosu i Vitoriji. Na pitanja: 'Je li istina da postoji masonska zavjera? Je li spojivo biti katolik i mason? U Europskom parlamentu vladaju li masoni?', profesor Manuel Guerra je, između ostalog, istaknuo: 'Masonske metode su usko povezane s laicističkim shvaćanjem, odražavaju povijesni relativizam i vode prema socijalno-kulturnom relativizmu promičući ga.' Je li glasovita masonska zavjera legenda?, slijedilo je dalje pitanje. 'Treba razlikovati masone i masoneriju. Masonerija teoretski ne teži za moći, ili da ju ima u službi vlastitih načela i interesa. Međutim, činjenica je da masoni postoje u skoro svim utjecajnim međunarodnim organizacijama i u multinacionalnim poduzećima koje utječu na gospodarsku i političku moć. Logično je da oni nastoje nametnuti i širiti svoja ideološka načela (relativizam, laicizam, agnosticizam) gdje god se nalazili. S druge strane, u anglosaksonskom svijetu i nordijskim zemljama, i još nekima, masoni ne da žele vladati, već su oni vlast. Tako je na primjer vladar (kralj) Ujedinjenog kraljevstva - veliki meštar Velike ujedinjene lože Engleske (GLUI) te preko 150 drugih Velikih loža (po jedna u svakom narodu i po jedna u svakoj državi SAD-a). GLUI je 1995. imao 750.000 članova i 8.000 loža po čitavom svijetu. Kako je na snazi pravilo tajnosti, ne zna se sigurno gdje djeluju i dokle dopire njihov izravan, a još manje neizravan utjecaj. Vlada Tonyja Blaira tražila je da se masoni, osobito državni dužnosnici, javno očituju, posebno ako djeluju u policiji i pravosuđu. Preko 1.400 engleskih sudaca dobrovoljno je priznalo vlastitu pripadnost masoneriji. Jasno je da ih ima mnogo više. Nakon skandala s tajnom ložom P2 Licija Gellija, talijanski dužnosnici u javnoj administraciji, ako su masoni, dužni su to objaviti pod rizikom gubitka posla (zakon regije Toscane od 1983. godine)'. (n.b.: Trebalo bi i kod nas objaviti tu listu, iako smo ih već prepoznali... jer su se odali; šta se imaju skrivati?!). - Na pitanje, odgovara li istini podatak da su 60% članova Europskog parlamenta masoni, profesor odgovara: 'To je potvrdio Josep Corominas, veliki meštar Velike lože Španjolske (GLE), u ožujku 2006. On je napustio GLE 9. veljače 2007., iako je potvrdio da nastavlja biti mason. Radi li se o novom rascjepu koji uzrokuje stvaranje novog masonskog posluha ili njegov prijelaz u nešto drugo? Činjenica je da su sva pitanja koja su izglasana u Europskom parlamentu, a koja se odnose na obiteljska pitanja i bioetiku, u raskoraku s naukom Crkve i čak s naravnim zakonom... Bez obzira na objektivnu nesukladnost između masonerije i katoličanstva, katolici mogu raspravljati s masonima na raznim razinama, osim onoga što je Sveta Stolica, svjesna opasnosti, rezervirala isključivo za svoju ovlast: 'Nisu ovlaštene lokalne crkvene vlasti izjasniti se o prirodi masonskih udruga s prosudbom koja uključuje odstupanje od gore utvrđenog.' To je u skladu s Izjavom Kongregacije za nauk vjere od 17. veljače 1981. (Izjava o masoneriji, 26. studenoga 1983.; AAS 73, 1984, p. 100)... Upravo masonska metoda sadrži jedan od razloga zbog čega masonerija ne može biti sukladna s kršćanskim naukom. Usko je vezana za laicističko shvaćanje, odražava povijesni laicizam i vodi društveno-kulturnom relativizmu promičući ga... Otuda proizlazi masonska alergija na dogme, dogmatske i objavljene religije, posebno onu kršćansku. Masoni nastoje gledati demokraciju kao vlastito djelo i demokratsku metodu (izglasavanje većinom glasova) kao nešto prirođeno masoneriji, koja ju širi na sve stvarnosti, uključujući i istinu, dobro, itd. - Bivši američki visokopozicionirani mason John Salza (američki odvjetnik i publicist; bio je mason 32. stupnja Škotskog obreda /33. je najviši/ i član masonskog Drevnog arapskog reda plemića mističnog hrama – Shrinersa) kaže da je slobodno zidarstvo - religija ('MASONSTVO BEZ MASKE. Antikrist pod pregačom'). Družba se u javnosti prikazuje kao humanitarna, prepuna kršćana, a po svojim je karakteristikama religija čiji je cilj uspostava novog svjetskog poretka. Postavlja pitanje: Smiju li kršćani biti masoni, u doba kad se pripadnost ovom kontroverznom društvu sve više tumači kao humanitarni rad na sveopćem dobru i širenju ideja prosvjećenja i jednakosti za sve ljude? Zvuči primamljivo za ljude dobre volje, bez obzira kojoj religiji pripadali, a upravo u tom i jest zamka - masonstvo sve religije izjednačuje, stvarajući svoju koja je pod vlašću samog - Antikrista - tvrdi Salza. Salsa navodi kako je bio uvjeren, a što su mu govorili i kolege, čak i svećenici, da se njegova pripadnost katoličanstvu ne kosi s masonstvom. Zaključio je kako masonstvo za početak podrazumijeva ravnodušje spram pripadnosti religiji, dovoljno je ispovjediti vjeru u Vrhovno biće, a zakletva na masonskom oltaru polaže se na knjizi religije kojoj pripada kandidat: Bibliji, Knjizi mormona, Kuranu, Vedama, Zenda-Avesti, Zoharu, Kabali, Upanišadama... No masoni nikad neće spomenuti Isusa Krista, već svoje vrhovno božanstvo zovu Veliki Arhitekt Svemira, predstavljen Svevidećim okom. Iako je masonstvo preuzelo puno toga od kršćanstva, isto tako crpi i iz judaizma, te ponešto iz islama, gnosticizma, ezoterije, okultizma, drevnih poganskih misterija... Radi se, dakle, o sinkretističkoj praksi, miješanju svih religija - navodi Salza, objašnjavajući kako se Veliki Arhitekt Svemira smatra bogom koji predstavlja božanstva svih religija. Njega se u ložama engleskoga govornog područja predočuje slovom G, što označava Boga (engl. God), Geometriju i Gnozu, dok je Svevideće oko simbol egipatskog boga Ozirisa. Kršćanski Bog nije neko univerzalno božanstvo u čijem su okrilju sve vjere. On je jedinstven i isključiv - navodi Salza, ukazujući kako su molitve u masonskim ložama redovito upravljene Velikom Arhitektu, izbjegavajući ime Isusa Krista. Takav kompromis - drži on - nikada ne može biti dijelom istinske katoličke molitve, niti ima veze s međureligijskim dijalogom, već masonstvo želi biti savez religija, odnosno nadreligija. John Salza se suprotstavlja i priči o masonskome moralu, navodeći, između ostalog, kako su utemeljitelji i vođe Ku-Klux-Klana iz redova slobodnih zidara... Masonski obred ne samo da ne podrazumijeva nikakve doktrinalne iskaze o Isusovu uskrsnuću, nego ga svjesno ignorira, što je krivovjerje - tumači Salza, te nastavlja priču o vrbovanju kandidata privlačnim pamfletima, inicijaciji u obredima, te tzv. zakletvama saveza, čuvanju masonskih tajni po cijenu života. Salza se bavi i pitanjem masonske urote, koja se, po njemu, u SAD-u tijekom XX. stoljeća očitovala zahtjevima za potpunu sekularizaciju i dekristijanizaciju društva i školstva, postavljanjem gotovo svih sudaca Vrhovnog suda iz redova masona (praksu su započeli predsjednici Roosevelt i Truman, također masonski meštri). Potpuno odvajanje Crkve od države, do kojeg je uvelike dovelo upravo slobodno zidarstvo, dokaz je kako masonstvo uspijeva u nastojanjima postizanja sekularističkoga Novog svjetskog poretka. Organizacije koje idu za ujedinjenjem moći i ideologije, poput UN-a, Trilateralne komisije, NATO-a, Svjetskog vijeća crkava, Svjetskog futurističkog društva, nose takav prizvuk, tvrdi Salza, zaključujući kako mnogi kršćani, usprkos zabrani Crkve, ostaju članovi masonskih loža. - Usp.: novčanicu od jednog dolara; usp. 21. 09. 1994.: rješenje Ministarstva uprave Republike Hrvatske kojim se odobrava upis Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske u Registar udruženja građana; u prvoj polovici mjeseca studenog 1994. u Zagrebu se osnivaju: loža Hrvatska vila, Grof Ivan Drašković i Tri svjetla; usp. i piramidu na početku Ulice V. Holjevca u Zagrebu (i nitko im ništa ne može!)... - Čini mi se da će Biblija uskoro biti proglašena kao antisemitska i antihomoseksualna knjiga, te da će samo pozivanje na Bibliju biti kažnjivo. Hrvatska vlada i Sabor prihvatili su već zakon protiv diskriminacije koji nam dolazi iz masonerijske EU, što u krajnjem slučaju može značiti i da će svatko tko bude primjerice govorio da je istospolni blud i brak odvratan grijeh u očima Boga, citirajući pri tom Bibliju, moći biti progonjen i kažnjen od strane države! Radi rečenica u udžbenicima kao 'u pubertetu sazreli mladići i djevojke postaju sposobni za normalni, heteroseksualni odnos'; 'kontracepcija blokira normalnu funkciju spolnih organa', 'namjernim pobačajem prekida se život ljudskog bića i ugrožava zdravlje žene', Europski odbor za socijalna prava i odnose ukorio je Hrvatsku zbog homofobije u školskim udžbenicima, tako tvrdi Večernji list u izdanju od 27.8.2009., a pritom se poziva na izjavu Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. Isti je nadodao da se ukor odnosi i na program seksualne edukacije Teen Star. Večernji list dalje navodi da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, kao 'sluga-pokorni-ljubim-ruke', povuklo udžbenike iz uporabe. Nadalje, u vijestima nekih medija od 19. 03. 2009., nalazimo da bi sporan prijedlog EU zakona koji bi mogao ukinuti sve kršćanske simbole iz javnih ustanova, trebao biti izglasan još te godine. Na 'kath.net'-u mogli smo pročitati da se trenutno radi na nacrtu zakona, koji predviđa da ateisti imaju pravo na tužbu protiv postavljanja kršćanskih simbola kao npr. raspela. Ovaj bi se zakon odnosio na sve zgrade u kojima se pružaju javne usluge, kao hoteli, zatvori i zgrade dobrotvornih organizacija. Hoće li sudovi zabraniti i 'jaslice' ispred crkava u božićno vrijeme? - U svakom slučaju, njihov je cilj uništenje kršćanstva, nametanje svojih vjerovanja i gospodstvo nad svijetom. Budući da masonerija kontrolira i Europu, naravno da su postavili zahtjev za uklanjanjem Boga iz Ustava. Štetnost te inicijative sastoji se u uklanjanju moralnih kriterija čovječanstva, koji izviru iz vjere u kršćanskoga Boga, navode objektivni analitičari. A njihovu svjetsku vladu, netko je to sažeo, najčešće povezuju sa slijedećim ciljevima: 1. raspad tradicionalne obitelji (legalizacija homoseksualnih brakova, primat državnog umjesto roditeljskog odgoja djece, lako ostvarive rastave braka, ukinuće monogamnih brakova...); 2. ukidanje privatnog vlasništva (vlada će postati vlasnik svih čimbenika proizvodnje); 3. ukidanje religija (ukidanje religija kakve su danas, osobito zatiranje kršćanstva, ozakonjenje samo jedne religije: obožavanje čovjeka i njegova uma, prisila na sve da vjeruju u tu novu religiju....); 4. univerzalnost u svemu (univerzalni sustav kreditnih kartica, porezni sustav, vojna regrutacija, nadzor nad svim zalihama hrane...). - (Evo i nešto od stručne literature za samoobrazovanje: Katolička crkva zabranjuje svojim vjernicima da se mogu učlaniti u masonstvo: Zbigniew Suchecki, 'La Massoneria nelle disposizioni del Codex iuris canonici del 1917 e del 1983', Libreria Editrice Vaticana, Roma, 1997., s. 110-111, 243; prijevod ove Deklaracije kao i nekih drugih važnih dokumenata o ovoj problematici objavljen je pod naslovom 'Stajališta crkve o rotarijanskim i masonskim društvima', Nova tribina (Split), II/1991., 5, 15/; Ivan Fuček, profesor moralne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu ovako izlaže masonski nauk: '...vrhovno biće /Bog/ nije osobno biće; Providnosti nema; Božja objava ne postoji; Krist je, istina, 'animator sveopćeg bratstva' i 'uzoran mučenik', ali nije Bog ni Božji Sin; istočnog grijeha nema, zato otkupljenje po Kristu Otkupitelju nema vrijednosti; vječno spasenje u blaženom gledanju Boga ne postoji; Crkva i njezin nauk vjerskih i moralnih istina su likvidirani, itd. A na moralnom polju danas, ne samo u Americi, nego u većini takozvanih civiliziranih krajeva masoni provode pobjedničku ofenzivnu politiku rastave braka, pobačaja, eutanazije, genetičke manipulacije, enormnim novcem planirane kontracepcije, itd. /'Mi', broj 5 za 1997., s. 6/; spisi koji sugeriraju da su veliki međunarodni klubovi Rotary, Lionsi i Kiwanis asocijacije u kojima masoni regrutiraju najveći dio svoga kadra: Alfonso Sorrenti, 'Clubs e massoneria'. Edizioni Segno, Udine, 1993., s. 70; masonstvo je utemeljilo Rotary klub, a osnivač Paul Harris je bio rukovođen unošenjem u klub jedne 'nove moralnosti, koja je iznad i izvan svake religiozne koncepcije'/Luigi Torisi, 'Dizionario massonico', Ed. Bastogi, Foggia, s. 347; Lions klub je udruženje 'jasnoga masonskog podrijetla utemeljeno od masona 1917.'/'Troisi', ibid., s. 228/; na hrv.: Ralph Epperson, 'Novi svjetski poredak', 2. preuređeno izdanje, Sion, Zagreb, 2003). - Dosta je pročitati encikliku Ivana Pavla II 'Splendor veritatis', osobito II. poglavlje, pa da se vidi kakove se sve ateističke zablude, na moralnom području, naučavaju danas i s katedri najvećih katoličkih učilišta... - Gospa u Fatimi najavila je da će Sotona imati pristup do samog vrha Crkve. Zadatak te zvijeri je uništiti Krista i njegovu Crkvu, praveći novog idola, tj. lažnog Krista i lažnu Crkvu. Pokušat će zamračiti Kristovu božansku Riječ pomoću prirodnih i razumskih tumačenja, sociologiziranja i psihologiziranja, te joj oduzeti sav nadnaravni sadržaj. 'Doći će vremena u kojima će mnogi izgubiti pravu vjeru.' Cilj je crkvene zvijeri da nađe opravdanje za grijeh, da ga predstavi ne više kao zlo, nego kao nešto normalno; grijeh se, štoviše, preporučuje kao jedan način zadovoljavanja potreba vlastite prirode te, uništavajući korijen iz kojeg bi se moglo roditi kajanje, kaže se da ga nije potrebno više ispovijedati. Tako će nestati osobna, pojedinačna Ispovijed. Na kraju se dolazi i do nijekanja povijesne stvarnosti čuda i Kristova uskrsnuća, i dovodi se u pitanje samo Isusovo božanstvo i njegovo poslanje spasenja. Pokušat će uništiti mističnog Krista, tj. Crkvu. Pokušava uništiti Crkvu i lažnim ekumenizmom koji dovodi do prihvaćanja svih kršćanskih crkvi, tvrdeći da svaka od njih posjeduje jedan dio istine. Pokušat će osnovati jednu sveopću ekumensku Crkvu, koja bi nastala spajanjem svih kršćanskih konfesija, od kojih je jedna i Katolička Crkva. Na podmukao način nastojat će ugroziti crkvenu pobožnost prema Sakramentu Euharistije, tako da će od Euharistije smatrati vrijednim samo aspekt Večere, te na minimum svesti njenu žrtvenu vrijednost, pokušavajući poreći stvarnu i osobnu nazočnost Isusa u posvećenim Hostijama. Zbog toga će se pokušati postupno ukinuti svi oni vanjski znakovi koji pokazuju vjeru u stvarnu nazočnost Isusovu u Euharistiji, kao što su klečanja na koljena, javno klanjanje... Pokušat će uništiti temelj jedinstva Crkve podmuklim i lukavim napadima na papu; kovat će spletke osporavanja i pobijanja pape; podržavat će one koji ga preziru i ne slušaju; propagirat će kritike i suprotstavljanja biskupima. Rušit će sam temelj crkvenog jedinstva... Što je na nama? Proroci današnjih dana savjetuju ('Svećenicima - mojim predragim sinovima'): - Velika ljubav i svjedočanstvo za Isusa - Istinu. Velika svetost za Isusa - Život. Da budemo u životu samo Evanđelje življeno i naviještano za Isusa - Put. Sve veća ljubav za Crkvu - istinu. Postajati snažni navjestitelji svih istina katoličke vjere, te se snažno i hrabro suprotstavljati svim zabludama. Ljubav za Crkvu - život. U njoj - vjerni i sveti svećenici. Uvijek na raspolaganju potrebama duša. Darivati se, s velikodušnim samoprijegorom, službi pomirenja. Biti gorući plamen ljubavi i revnosti prema Isusu nazočnom u Euharistiji. Uvoditi javno klanjanje i zadovoljštinu Presvetom Oltarskom Sakramentu. Svjedočanstvo u Crkvi - putu; biti dragocjena sredstva njenog jedinstva; jačati jedinstvo s papom. Svi skupa ljubimo, slušajmo i slijedimo Isusa i jednako tako ljubimo, branimo i posvećujmo Njegovu Crkvu. - Svrha je masonerije ne da zaniječe, nego da huli na Boga. Najveća psovka je poricanje bogoštovlja Bogu i davanje tog istog stvorenjima i samom Sotoni. Danas se, iza izopačenog djelovanja masonerije, posvuda šire crne mise i kult Sotone. Nadalje, dok je Gospodin objavio svoj Zakon preko Deset zapovijedi, masonerija posvuda širi svoj zakon koji je potpuno suprotan onom Božjem. - Gospodinovoj zapovijedi: 'Nemaj drugih bogova uz mene', ona suprotstavlja druge, lažne idole pred kojima se mnogi danas duboko klanjaju. - Zapovijedi: 'Ne spomeni uzalud imena Gospodnjeg', ona se suprotstavlja huljenjem Boga i njegova Krista, i ide do te mjere da njegovo Ime svodi na nečasni prodajni žig, te proizvodi bogohulne filmove o njegovu životu i njegovoj božanskoj Osobi. - Zapovijedi: 'Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji', ona se suprotstavlja tako da pretvara nedjelju u vikend, dan športa, igara, zabave. - Zapovijedi: 'Poštuj oca i majku', ona suprotstavlja novi model obitelji, koji se bazira na zajedničkom življenju, pa čak i medu homoseksualcima. - Zapovijedi: 'Ne ubij', ona se suprotstavlja tako što je uspjela ozakoniti abortus svuda u svijetu, te je iznudila da se prihvati eutanazija i da potpuno nestane dužno poštovanje vrijednosti ljudskog života. - Zapovijedi: 'Ne sagriješi bludno', ona se suprotstavlja opravdavanjem, veličanjem i propagiranjem svih oblika bluda i ide sve dotle da opravdava i čine suprotne ljudskoj prirodi. - Zapovijedi: 'Ne ukradi', ona se suprotstavlja tako da potiče krade, nasilja, zapljene imovine i otimačine. - Zapovijedi: 'Ne reci lažna svjedočanstva', ona se protivi u smislu sve jačeg propagiranja zakona prijevare, laži i dvoličnosti. - Zapovijedi: 'Ne poželi tuđe stvari ni tuđeg ženidbenog druga', ona se protivi tako da iz dubine kvari svijest, razum i srce čovjeka. - Na taj su način duše gurnute na izopačeni i zao put neposluha Gospodnjem Zakonu, te su utonute u grijeh, postale nesposobne primiti dar milosti i Božjeg života. - Umjesto sedam teoloških i stožernih krjeposti, koje su plod življenja u milosti Božjoj, masonerija ima i poštuje sedam kardinalnih poroka, koji su plod stalnog življenja u stanju grijeha. Zato je na svakoj glavi zvijeri iz Otkrivenja napisano jedno bogohulno ime. Svaka masonska loža ima zadaću da se pokloni i štuje jedno različito božanstvo. Prva glava nosi bogohulno ime oholosti, koja se suprotstavlja vrlini vjere, i daje štovanje bogu ljudskog razuma i oholosti, tehnike i napretka. Druga glava ima bogohulno ime bludnosti, koja se suprotstavlja krjeposti nade, i daje štovanje bogu seksualnosti i bluda. Treća glava nosi bogohulno ime škrtosti, koja se suprotstavlja krjeposti milosrđa, i posvuda širi štovanje boga novca. Četvrta glava nosi bogohulno ime srdžbe, koja se suprotstavlja krjeposti razboritosti, i daje kult bogu nesloge i razdora. Peta glava nosi bogohulno ime lijenosti, koja se suprotstavlja krjeposti jakosti i širi kult idola straha, javnog mnijenja i iskorištavanja. Šesta glava nosi bogohulno ime zavisti, koja se suprotstavlja krjeposti pravednosti, i daje kult božanstvu nasilja i rata. Sedma glava nosi bogohulno ime proždrljivosti, koja se suprotstavlja vrlini umjerenosti, i daje kult toliko uzvisivanom božanstvu hedonizma, materijalizma i užitka. - Zadaća je masonskih loža da dovedu do preziranja Božjeg Zakona, do djelovanja u očitoj suprotnosti s Deset zapovijedi, do davanja lažnim bogovima onog kulta koji priliči jedino Bogu, a ta su božanstva, kojima se sve veći broj ljudi danas klanja i veliča ih: razum, tijelo, novac, nesloga, vlast, nasilje i užitak. - Na nama je da još više poštujemo Deset zapovijedi Božjih: da doslovce živimo Evanđelje; da često pristupamo Sakramentima, naročito Ispovijedi i euharistijskoj Pričesti, da u život snažno sprovodimo krjeposti, kako bi uvijek mogli hoditi cestom dobra, ljubavi, čistoće i svetosti. - Terorizmu, ratovima, drogi, korupciji, pljačkama, svetogrđima, moralnim sablaznima (homoseksualizam, mazohizam, pedofilija i ostale nastranosti), slabljenju vjere, blijeđenju ljubavi koja se namjerno (opet) usmjerava na seksualnost, ulaganju novca u naoružavanje dok ljudi umiru svakodnevno od gladi… suprotstavimo se i pojačanom molitvom Gospodinu. On će nas pomagati do konačne pobjede nad demonima našeg vremena. Povrh svega, Marijino Bezgrješno Srce postaje danas znakom njene sigurne pobjede u velikoj bici koja se danas bije između sljedbenika velikog zmaja i sljedbenika Žene zaodjenute suncem. | |
| Zoran: 09.03.2010. | Zašto nije Markovo Evanđelje prvo, a ne Matejevo, kad je prvo napisano? Mir S Vama! |
| - Zašto je Matej na prvom mjestu u kanonskoj Bibliji? Prema predaji, Matej je oko 60. napisao evanđelje na aramejskom; izvornik, koji se rano izgubio, neki drže istovjetnim s izvorom Q, kojim se vjerojatno služio i Luka i na temelju kojeg je poslije na grčkom napisano 'Evanđelje po Mateju' (oko 75.-80.) (tako navodi 'Opći religijski leksikon'). Danas znamo da je Markovo Evanđelje najvjerojatnije prvo napisano Evanđelje. Nekad se smatralo da je napisano nakon Evanđelja po Mateju, što je razlog da se u Bibliji nalazi poslije njega (to je i najkraći odgovor na Vaše pitanje, ako ne želite dalje čitati). Tako je Augustin mislio da je najprije nastalo Matejevo Evanđelje, da je Marko kopirao Mateja, te da se Luka služio s ova dva starija Evanđelja. I bibličari Jeruzalemske Biblije ('Sinoptička evanđelja', hrv. izdanje, str. 1385), pozivajući se na crkvenu predaju, navode da je po toj predaji Matej prvi napisao svoje Evanđelje u Palestini, na aramejskom jeziku, kasnije prevedeno na grčki. Drugo je Markovo, treće po redu Lukino. No, ipak je prilično jasno, nastavlja Jeruzalemska Biblija, da Mt i Lk ovise o Mk. - Danas većina stručnjaka za Novi zavjet prihvaća 'teoriju o dva izvora'. Prema toj teoriji, prvi izvor sinoptičkim Evanđeljima bilo je Evanđelje po Marku (nastalo oko 70.), koje je sadržavalo Isusova djela, a o kojem ovise Mt i Lk; drugi izvor je tzv. Q (njem. 'Quelle': izvor; nastao 50.-60.-ih godina), koji je sadržavao Riječi Gospodinove. Uz te izvore Matej (napisao Evanđelje oko 75.) i Luka (napisao Evanđelje oko 85.) koristili su se i posebnim izvorima, neovisno jednim o drugima. Neki tumači smatraju Q grčkim prijevodom gore spomenutog aramejskog praizvornika (nastalog oko 40.-50.) koji vjerojatno potječe od Mateja a koji se izgubio. - No, Jeruzalemska Biblija je dosta skeptična prema ovoj teoriji. Prema njoj, Mk svakako izlazi češće stariji od Mt i Lk, ali se jednako može reći i obrnuto; čini se izvjesnim tumačenje da su Mt i Lk poznavali i upotrebljavali Evanđelje po Marku drukčije i starije od današnjega. Posljednja je njegova redakcija morala nastati već pošto su se njime poslužili Mt i Lk... Ništa još, dakle, nije gotovo, i pred bibličarima je još prilično posla... - Kod nas neki bibličari (Zovkić npr.) smatraju da je Marko aktualizirao tradiciju koja potječe od Isusa, a Matej i Luka su aktualizirali Markovo Evanđelje te su se referirali na ovo prvo Evanđelje, ali to ne znači da je Matejevo ili Lukino Evanđelje manje kanonsko ili manje obvezno ili značajno zato što predstavlja aktualizaciju ranije građe. One obogaćuju različnost novozavjetne poruke i daju raznolikost u jedinstvu. | |
| Suzi: 08.03.2010. | Hvaljen Isus i Marija! Molim Vas, zanima me slijedeće; pri blagoslovu doma i obitelji rečeno mi je da se automatski blagoslov odnosi na sve što je u stanu; mene zanima postoji li razlika u načinu-vrsti samog blagoslova ulja, vode i soli te nabožnih predmeta i svijeća tj. npr. voda u boci koja je bila u stanu pri blagoslovu, da li je jednaka blagoslovljenoj-svetoj vodi koju nalazimo u crkvi? Kao krizmanik u odrasloj dobi (Hvala Bogu na toj milosti!), još uvijek učim, pa se nadam da mi neće biti zamjereno što ovo ne znam. Zahvaljujem Vam od srca na odgovoru na moje pitanje i želim reći: hvala i na svim odgovorima na tuđa pitanja, jer ste i mene poučili na više načina i otkrili nešto što, na žalost, u mojoj župi nemam prilike čuti /u više navrata sam po Vašim odgovorima shvatila potrebu za Ispovijedi/, niti za vrijeme Sv Mise niti u razgovoru sa svećenicima. Mir Kristov sa Vama! |
| U novom, obnovljenom Obredniku iz 1985. godine, ograničena je praksa da svaki predmet može biti blagoslovljen, te su blagoslovi uvjetovani da se udijele onim predmetima ili prigodama koji mogu promicati ljudski i kršćanski rast osobe. Blagoslov obitelji i doma nije Sakramenat. Spada u 'blagoslovine'. Što o tome kaže Katekizam Katoličke Crkve? 1667 - "Sveta Majka Crkva ustanovila je blagoslovine (sakramentale). To su sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuju i molitvom Crkve postižu nadasve duhovni učinci. Njima se ljudi pripremaju da prime glavni učinak Sakramenata i bivaju posvećene razne zgode života". (Tu se postavlja logično pitanje: ako se tim svetim znakovima 'ljudi pripremaju da prime glavni učinak Sakramenata' - čemu blagoslov kuća onima koji uopće ne žele Sakramente (ni nedjeljnu Misu, ni Ispovijed ni Bolesničko pomazanje ni druge Sakramente?!). (ZNAČAJKE BLAGOSLOVINA): 1668 - Ustanovila ih je Crkva radi posvećivanja nekih crkvenih službi, nekih životnih stanja, vrlo različitih okolnosti kršćanskog života, kao i uporabe čovjeku korisnih stvari... Blagoslovine uvijek sadrže molitvu, često popraćenu određenim znakom, kao što je polaganje ruke, znamenovanje križem, škropljenje blagoslovljenom vodom (koje doziva u pamet krštenje). 1670 - Blagoslovine ne podjeljuju milost Duha Svetoga na način kao sakramenti, nego po molitvi Crkve pripravljaju za primanje milosti i raspolažu za suradnju s njome. "Pravo raspoloženim vjernicima pruža se mogućnost da im se gotovo svaka zgoda života posveti božanskom milošću koja proistječe iz vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća, iz kojega svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć; gotovo i nema ni jedne čestite upotrebe tvarnih dobara koja se ne bi mogla usmjeriti na posvećenje čovjeka i na hvalu Bogu". (RAZNI OBLICI BLAGOSLOVINA): 1671 - Među blagoslovinama najprije su blagoslovi (osobâ, stola, predmeta, mjesta). Svaki je blagoslov hvala Bogu i molitva za postizavanje njegovih darova. U Kristu kršćani su blagoslovljeni od Boga Oca "svakim blagoslovom duhovnim" (Ef 1,3). Zato Crkva podjeljuje blagoslov zazivajući ime Isusovo i obično čineci sveti znak Isusova križa. - U životu Crkve blagoslov ima važno značenje, ponajprije za osobe, a onda i za predmete. Blagoslov, u liturgijskom smislu, označava obred kojim svećenik posvećuje neku osobu ili predmet. Najnoviji obrednik 'Blagoslova' sadrži oko 200 blagoslova osoba, zgrada i predmeta. Blagoslov osoba uvijek je i molitva da se u životu jedne osobe ostvari spasenjski čin koji se već dogodio u Isusu Kristu. Isus Krist i poznavanje Krista najveći je Božji blagoslov. - Od davnine Crkva poznaje i blagoslov predmeta. S blagoslovom predmeta pak treba postupati opreznije i jasno tumačiti značenje toga blagoslova i značenje predmeta nad kojima se blagoslov izriče. Prema liturgijsko-pastoralnim uputama Crkve, blagoslov nad predmetima odnosi se najprije na osobe koje će se služiti tim predmetima da bi nalazile Boga. Blagoslovljeni predmeti potiču na nasljedovanje Isusa Krista i vršenje Evandelja. Ovo je važno znati, te u tom duhu blagoslivljati predmete i njima se služiti. - U blagoslovnoj molitvi svećenik moli Gospodina da 'blagoslovi ovu obitelj, njihov stan i svu imovinu'. Uz blagoslovnu molitvu za osobe i stvari u kući, koristi se i vlastita blagoslovna gesta znamena križa nad stvari i osobe, kojim se one dovode u posebnu vezu s Bogom (blagoslivljaju), a taj znamen križa, najkraća kršćanska molitva, označava i sažetak vjere koji bi članovi obitelji trebali pretočiti u svoj život, da budu ljudi zahvaćeni kršćanstvom, koji žive od duha i mudrosti križa te kao takvi budu znak novoga svijeta; želi se time reći i da međusobni odnosi u toj obitelji trebaju biti oplođeni smrću-uskrsnućem našeg Učitelja i Gospodina, odnosno, da ne stvaraju i ne žive roditeljsko-bratsko-sestrinsko zajedništvo bez križa, da ne traže sami sebe, već da se povezuju sa životnim izvorištem i mudrošću. Ukratko, da žive odnos ispunjen ljubavlju, i upravo po križu, dođu do punine vlastite osobe. S toga križa vidi se obitelj i kuća Kristovim očima i srcem i moli se da članovi obitelji žive načinom života kakvim je živio Isus, kako bi njihovo življenje i međusobni odnosi bili trajan izvor Radosne vijesti. Taj znak priziva početak pravoga života i uzdiže ih prema punini slave i pobožanstvenjenja. - Škropljenje je 'prateća gesta blagoslivljanja osoba i predmeta. Taj nas obred uranja u događaj sreće, da uvijek hodimo u duhu Gospodnjega Vazma, uporištu za svagdašnje odluke. Predmeti su sredstva kojima ljudi olakšavaju i mogu poboljšati svoj život, ako se njima pravilno služe. Blagoslovljena voda podsjeća ljude da uporaba tih predmeta treba biti u duhu kršćanskoga dobra, tako da svakodnevni život u svojoj cjelovitosti može biti izgrađen u skladu s Očevom voljom' (usp. Ivan Šaško, 'Liturgijski simbolički govor', s. 153). - Poručujući apostolima da ulaze u kuće i blagoslivljaju, Isus je rekao kako će blagoslov ostati na ljudima samo ako budu dostojni blagoslova. - Nema, dakle, mjesta zaključku automatskog posvećivanja vode u slavini sve do izvora Rječine ili Save, osim u gore navedenom smislu... | |
| tonći: 08.03.2010. | Ja nisam vjernik, ali pokušavam razumijevati neke stvari iz Biblije, tj. počinjem je čitati. Kako: Adam i Eva su imali djecu, te sa kime su dalje imali potomke; je li postojao među potomcima 'incest' u današnjem smislu?... |
| Najstariji izvještaj (Post 2,4-25) o stvaranju, bavi se, doduše, i stvaranjem prvog ljudskog para i okvirom njihova života, ali želi, prije svega, naglasiti da sve što postoji, plod je Božje osobne konkretne stvaralačke djelatnosti. U svećeničkom izvještaju, Čovjek je, 'stvoren na sliku Božju da sebi podloži zemlju i da je napuči, u stvari ljudski par (Post 1,26sl.)' (Claude Wiener). SZ 'se ne zanima za stvaranje zato da udovolji ljudskoj radoznalosti rješavajući pitanje postanka. On u stvaranju vidi prije svega polazište Božjeg nauma i povijesti spasenja...' (Paul Auvray). - Izraz 'Adam' u Bibliji ima čitav niz značenja; Židov, kad kaže 'Adam', ni izdaleka ne misli prvenstveno na prvog čovjeka. Kao što navodi 'Rječnik biblijske teologije', sigurno je da Adam označuje prvog čovjeka samo na 4 mjesta (Post 4,1.25; 5,1.3sl; Tob 8,6). Obično se ovaj izraz, s razlogom, prevodi kao čovjek općenito (Job 14,1), ljudi (Iz 6,12), netko (Prop 2,12), kao bezlično 'se' ('kaže se', 'kažu' i sl.; Zah 13,5), nitko (1 Kr 8,46; Ps 105,14), ljudsko biće (Hoš 11,4; Ps 94,11). - U promatranju razvoja čovjeka čija je duša stvorena neposrednim Božjim činom, postavlja se problematika: da li je ljudski rod proizišao iz jednog čovjeka (monogenizam) ili više korijena (poligenizam). Biblija spominje samo Adama. Riječ 'ha´adam', kako vidjesmo, može značiti i čovjeka i čovječanstvo. Zbog konteksta o govoru o Adamu, gdje kolektivno značenje prevladava, uzima se radije tumačenje da je u njemu, Adamu, predstavljeno cijelo čovječanstvo. - To isto vrijedi i za izraz 'sin Adamov', kojim se nikad ne smjera na nekog potomka Adamova kao pojedinca, već se on javlja usporedo s izrazom čovjek (Job 25,6; Ps 8,5), označuje neku osobu (Jr 49,18.33) ili skup ljudi (Izr 8,31; Ps 45,3...), itd. Prema tome, 'sinovi Adamovi' jesu ljudi u svom stanju zemaljskih stvorova: Adam je zemljani stvor, onaj koji je načinjen od praha zemaljskoga. Teološki gledano, u prvom Adamu ne možemo gledati pojedinca jednakog ostalima, osobito na biblijskom mjestu začudnog prelaženja od jednine na množinu u riječima Boga Stvoritelja u Post 1,26: 'Načinimo Čovjeka /Adama/ na svoju sliku... da 'budu' gospodari...'. Znate li, što je, dakle, htio reći pripovjedač prvih poglavlja Postanka? Svećenički izvještaj (Post 1) uz pomoć rodoslovlja (Post 5;10) pokazuje kako svi ljudi, zajedno s Izraelom, čine jedinstvo, tj. ljudski rod; no, rodoslovlja tih predaja (Post 5,11) osobito povezuje slijed naraštaja s Božjim izabranjem i spasenjem, uspostavljajući neprekinutu vezu između samog Adama i patrijarhâ. Iz izvještaja o stvaranju, jahvist (Post 2-3) je jednako uvjeren - a to je semitsko shvaćanje - da predak uključuje u sebi sve svoje potomke ('korporativna osobnost'). Drugo poglavlje Knjige Postanka ne odnosi se samo na povijest jednog čovjeka, već na povijest svekolikog čovječanstva (Adam = Čovjek); tu se čovjek pojavljuje u Adamu sa svoja tri bitna odnosa: s Bogom, sa zemljom i sa svojom braćom. I 'Eva' znači 'majka svim živima' (Post 3,20). Treba znati, da se 'rodoslovlja' u Bibliji ne trude suviše da slijede lanac naraštaja s oca na sina; fizički dar života je temelj očinstva, ali njime se ne iscrpljuje smisao očinstva, jer se božanski blagoslov ne prenosi samo vezama krvi (X. Leon-Dufour); rodoslovlja mogu prikazati jednoga čovjeka kao oca čitavoga grada ili naroda. Osim toga, rodoskvrnuće se Zakonom osuđuje već u Lev 18,6-19. Biblija, u svakom slučaju, ne pruža znanstveni odgovor o ocima tjelesnoga potomstva (ocima po tijelu), ali se zato ne trudi manje da istraži taj iskonski misterij ljudskoga roda osvjetljavajući ga svjetlom Objave. - Treba znati da oba prikaza o stvaranju ('svećenički' i 'jahvistički') upotrebljavaju mitološki okvir kako bi prenijeli važne istine o vjeri: stvaranje muškarca i žene šestog dana predstavlja vrhunac Božjeg stvaralačkog djela; stvaranje je čin koji je slobodno poduzeo svemogući Bog i koji je izvršila Božja riječ prema Božjem planu punom ljubavi. U svakom slučaju, još je Konstitucija o Božanskoj objavi II. Vatikanskog sabora (DV 12) dala načelno odobrenje znanstvenom istraživanju Biblije (koje uključuje tekstualne, književne i povijesne metode), te slijedeći encikliku pape Pija XII., 'Divino afflante Spiritu', ohrabruje biblijske znanstvenike da paze na književne oblike u kojima je izražena Božanska Objava, da istražuju nakanu biblijskih pisaca u njihovim povijesnim stanjima i kulturama, kao i da uzimaju u obzir povijesna shvaćanja, govora i pisanja koji su prevladavali u ono vrijeme. Sukob između teologije i znanosti, dakle, tu ne postoji, jer su obje odvojene discipline koje ne proturječe jedna drugoj jer imaju različite predmete istraživanja i metodologije te se obje moraju uključiti 'u uzajamni plodotvorni i poporavljački dijalog' (K. Rahner, W. Pannenberg). Kao što znanost više ne može tvrditi da daje 'potpuno tumačenje stvarnosti', tako se teologija više ne smatra 'izvorom zastarjelih i neznanstvenih pojmova o svijetu već ozbiljnim partnerom znanosti, osobito u epistemološkim pitanjima' (P. C. Phan). Za vjernike je važnije od svega da je Isus Krist glavar obitelji - Crkve, počelo društvenog sjedinjenja ljudi (Ef 1,10), te da Adam... nalazi smisao svog bića i postojanja samo u Isusu Kristu, Božjem Sinu, koji je postao čovjekom da bismo mi postali sinovi Božji (Gal 4,4sl) (na taj način antropologija povezana s teologijom postaje neodvojivom od kristologije). | |
| Marko.: 08.03.2010. | Prema Bibliji, Bog je stvoritelj svega živoga i neživoga, i sve je stvorio kroz sedam dana, a znanost govori o svemu u velikim brojevima i razvoju Zemlje i svemira kao i samog života u milijardama godina. To bi značilo da je Bog stvorio i praživotinje (dinosaure i ostale), a zašto ih je stvarao (Stvoritelj po Bibliji slovi kao nepogrešiv), a da bi na kraju svi morali izumrijeti kao neprilagodljivi i nepodobni za život, tako barem znanost kaže. A postojali jesu kad se pronalazi njihovi ostaci. Da li je paralelno sa praživotinjama postojao i čovjek? U tome svemu meni osobno, a vjerojatno i mnogim drugim ljudima, nešto nije jasno. Da li vjerovati znanosti ili teologiji, koje se, u mnogim stvarima, htjeli priznati ili ne, razilaze. |
| - Najstariji biblijski tekst o stvaranju ('jahvistička predaja': Post 2,4b-25) govori o stvaranju čovjeka; Božje djelo je otprve savršeno; tek će grijeh uvesti nered i prokletstvo u taj iskonski dobri svijet. Tek poslije 'svećenička predaja' (Post 1,1-2,4a) opisuje stvaranje zemlje, biljaka, životinja i dr. iz iskonskoga kaosa i prije stvaranja čovjeka; kad Bog stvara, nema materije iz koje stvara. No, biblijska nauka o stvaranju ne udovoljava ljudskoj radoznalosti rješavajući pitanje postanka, već u stvaranju vidi polazište Božjeg nauma i povijesti spasenja. - Kad Biblija govori kako je nastao čovjek, tada antropomorfno kaže: Bog je uzeo od praha zemaljskog (Post 2,7)... 'Prah zemaljski' nije prašina. To su mogle biti životinje, možda čak majmun. I kad ga je oblikovao, što je tada napravio? Ono što nijedna životinja nije dobila: Bog je udahnuo svoga osobnog Duha u čovjeka. Tad je čovjek postao 'živa duša', iznad svih životinja, posve 'drugi' i 'mnogo više' negoli one. To, dakle, nije 'evolucija', nego revolucija. 'Svijet je započeo kad je bio iz ništavila izvučen Božjom riječju. Sva postojeća bića, sva priroda, sva ljudska povijest imaju svoj korijen u tom prvobitnom događaju: to je postanak kojim je svijet sazdan i započelo vrijeme' (KKC 338). Nije važno samo da se zna kada je i kako tvarno nastao svemir (to je područje istraživanja prirodnih znanosti), ni kada se pojavio čovjek, nego radije da se otkrije koji je smisao toga porijekla: vlada li njime slučaj, slijepa sudbina, bezimena nužda ili dobri Bog? (usp. 284 KKC). - 'Čovjek je vrhunac Božjega stvarateljskog djela. Biblijski izvještaj to izriče jasno razlikujući stvaranje čovjeka od stvaranja drugih bića' (KKC 343). Čovjek je sastavljen od nebeskog i zemaljskog elementa, od tvari i duha; u svjetlu Novoga zavjeta (Iv 1,1-3.14), njegova ontološka čitavost je, u Logosu, 'slika Božja'. - Početno poglavlje prve biblijske knjige (Knjiga Postanka) se ne tumači kao manje ili više točan opis događaja koje donosi. Npr., kad se kaže da je Bog stvorio svijet u šest 'dana' (govori se o šestodnevnom Božjem 'radu'), riječ dan ne znači tijek od 24 sata. Simbolična slika, naprotiv, želi istaknuti da s Božjim stvaranjem počinje vrijeme i da ono teče, te da su različita stvorenja povezana jedna s drugima. Tekst koji nam Biblija pruža ne govori o tome 'kako' je nastao svemir, nego o tome 'tko' ga je oblikovao. Izraelski narod ispovijeda o tome svoju vjeru u Boga koji bijaše prije svakoga početka, koji je stvorio svijet iz ljubavi i koji ostaje vjeran svomu stvorenju sve do njegova dovršetka. - A nestale životinjske vrste? 'Po Božjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bića uključuje nestajanje drugih, uz ono što je savršenije uključuje ono što je manje savršeno, uz izgradnju prirode također i razgradnju... sve dok stvorenje ne dostigne savršenstvo' (KKC 310). Bog pun ljubavi nije odmah stvorio savršeni svijet, ili današnji svijet, nego u 'stanju putovanja' prema konačnom usavršenju, jer je htio da čovjek s Njim ima udjela na dovršenju stvaranja; ali mu On ostaje vjeran sve do njegova dovršetka. - Ljudi kreću u otkrivanje 'Zemlje'. Oni tumače kako se tako raznovrstan život razvijao tijekom tisućljeća. Današnja slika svijeta razlikuje se od one biblijske, kažete. Pa i suvremena teologija stvaranja i stvorenja bavi se tim pitanjem odnosa između teologije i prirodne znanosti, započet još s Gallilejevom hipotezom o heliocentrizmu i Darwinovom teorijom o evoluciji. Ponuđena su četiri rješenja za taj sukob: a) Biblija i teologija prihvaćaju evoluciju utoliko ukoliko se vjeruje da je Bog aktivno prisutan u razvojnom procesu svemira (klasični liberalni protestantizam, T. de Chardin); b) odbacuju se evolucionističke teorije pomoću biblijske vjere u stvaranje; ona je sada preoblikovana u znanost o stvaranju (fundamentalistički kršćani); c) teologija i znanost su dvije odvojene discipline koje ne proturječe jedna drugoj jer imaju različite predmete istraživanja i metodologije (K. Barth i mnogi rimokatolički teolozi); d) teologija u znanost se moraju uključiti u uzajamni plodotvorni i popravljački dijalog (K. Rahner, W. Pannenberg). Mnogi znanstvenici priznaju da je znanost daleko manje objektivna nego što bi trebala biti i da se više ne može tvrditi da daje potpuno tumačenje stvarnosti (Einsteinova teorija relativnosti, načelo neodređenosti u kvantnoj teoriji Bohra i Heisenberga). S druge strane, teologija se više ne smatra 'izvorom zastarjelih i neznanstvenih pojmova o svijetu', već ozbiljnim partnerom znanosti. Na pitanje o početku, o posljednjem uzroku života, postoje različiti odgovori. Mi ne vjerujemo u slučaj, nego u Boga živoga koji je na iskonu svih početaka. Po vjeri u toga Boga usvajamo gledište koje nam dopušta da razumijemo naš svijet i same sebe. Stoga što vjerujemo, možemo biti sigurni da su svijet i čovjek u konačnici u sigurnosti kod Onoga koji je bio na početku i koji ostaje blizak svomu stvorenju. - I da znate: Biblija nije prirodoznanstvena knjiga i zbog toga je ne treba iščitavati na taj način - tražeći u njoj znanstvene činjenice (Galileo Galilei: "Biblija nam govori kako doći u Nebo, a ne kako se nebesa kreću"). Drugo, ta ista Biblija ne smije se iščitavati doslovno. Važno je uzeti u obzir barem hebrejski način mišljenja i izražavanja, raznorodnost biblijskih književnih vrsta, raznovremenost postanka pojedinih knjiga, povijesne i zemljopisne okvire Biblije, postupnost religiozne misli u Bibliji, inspiraciju i kanonicitet Biblije... U enciklici 'Vjera i razum' spominje se da se istina tekstova Biblije 'ne svodi samo na pripovijedanje povijesnih događaja ili na otkrivanje pukih činjenica, kao što to tvrdi historicistički pozitivizam. Naprotiv, ovi tekstovi iznose događaje čija se istina smješta onkraj pukog povijesnog događaja: ona se nalazi u značenju tih događaja u povijesti spasenja i za povijest spasenja'. | |
| Davor: 14.02.2010. | Koliko je dobro moliti za druge? Možda Vam se čini glupo pitanje, ali ja se uglavnom molim za druge. Ponekad imam osjećaj kao da u jednoj sekundi želim obuhvatiti sve ljude koje poznajem i za koje znam da imaju problema. Kada se podiže Tijelo i Krv Kristova za vrijeme Pretvorbe, posebno u tom trenutku uputim molitve. Znam imati osjećaj nakon toga kao da sam se izgubio jer ne mogu sve pohvatati. Mogu li moliti na svakome mjestu? |
| - 'Kad bih znao da moleći za druge NE molim ujedno i ZA SEBE, nikada ne bih molio za njih' (iz knjige T. Ivančića). - Sv. Pismo je puno molitava za druge. Npr., prošnja, kao molitva za druge, je odvažni istup za druge u teškim okolnostima. U Starom zavjetu od Abrahama, preko Mojsija, pa dalje do kraljeva i proroka, upoznajemo se sa takvom molitvom. Samo nekoliko primjera: Abraham usrdno posreduje pred Jahvom za Sodomu, ustrajan je i ne odustaje do kraja (Post 18, 23-33). Mojsije se upravo pokazao kao tvrdoglavi molitelj, pri čemu nije štedio samoga sebe; ne moli za sebe nego za narod koji je Bog odabrao te pri tom ide do same granice mogućega: 'Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti... Ako nećeš, onda i mene izbriši iz knjige koju si napisao' /Izl 32, 31-32/). Prorok Ilija je isto tako usrdno molio Jahvu i bio uslišan (1 Kr 18, 36-37)... I vidimo da Jahve nije ostajao ravnodušan, već je uslišavao posredničku molitvu i po njoj blagoslivljao svoj narod, a u odgovorima na takvu molitvu pokazivao put spasenja. U Novom zavjetu, znajući silu uzajamne molitve, Božji izabranici su uvijek pribjegavali molitvenoj pomoći braće po vjeri. Tako Pavao moli kršćane: 'Braćo! Molite se Bogu za nas' (1 Sol 5, 25; Rim 15, 30), a i sam se svagda u svakoj molitvi sa radošću molio za sve (Fil 1, 4; Kol 4, 2). A i sam Gospodin Isus posreduje kod Oca nebeskog za sve one koji su mu dani. I to je najljepša molitva - Isusova velikosvećenička molitva (Iv 17). Osobiti primjer savršenog ostvarenja prošnje dao nam je Isus na Križu. Naše prošnje tu trebaju tražiti svoja mjerila. Isus će svojim učenicima staviti na srce 'kako valja svagda moliti i nikada ne sustati', jer 'neće li Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?' (Lk 18, 1. 7). Sveto Pismo nas uči da se molimo i za sebe i za spasenje svih ljudi (Mk 14, 38; Lk 21, 36; Jak 5, 16; 1 Tim 2, 1-4). Sam Gospodin se stalno molio (Lk 6, 12; 5, 16), ali je molio i za vjeru apostola Petra (Lk 22, 32), a i za sve vjernike ovoga svijeta (usp. Iv 17,20). No, On nas isto tako poučava na ustrajnost u molitvi (Lk 18, 1-8). On je dobro znao da plod molitve nije isključivo dobitak traženog, već i istinska promjena nas samih. I to je ono najljepše uslišanje koje nam se kroz molitvu događa. Molitva je susret s Bogom, susret koji mijenja nas i svijet oko nas. Takva molitva je puno više nego samo molba. Ona je put, kako se mogu pridružiti Bogu, ali i s bližnjim u susretu uspostaviti iskreni odnos kao i susret u iskrenu odnosu. - Kad molim za drugoga, molim zapravo najviše - za sebe. Lijepo je netko napisao: 'Kad god molimo za druge, kad god želimo njihovo spasenje, njihovo oslobođenje, njihovo božansko posinjenje, onda umnažamo i u sebi tu milost i ljubav. Zato su silno moćne duše koje mole za druge. One pišu povijest spasenja. One se uključuju u Božju svemoguću i svudašnju ljubav. I tako sudjeluju sa samim Bogom u traženju duša, u oslobađanju duša; i tako mi u molitvi sabrani, kroz Božju svudašnjost, možemo doprijeti do kraja zemlje, do svake duše i svakog čovjeka donijeti pred Božji pogled'. Jer je ona ispunjenje zapovijedi Božje, molitva za bližnje mnogo može pred Bogom (Jak 5, 16); kada se molimo jedni za druge, Gospodin nam prašta i naše grijehe. U konačnici, molitva za druge je razgovor s Bogom koji vodi spasenju nas i onih za koje molimo. No, molitva za drugoga mijenja ponajprije mene. Tako dobivam i sebe i drugoga. I gledam ga - Božjim očima... Tako je ta molitva, iz srca, uvijek uslišana. - Ali to nikako ne znači propisivati Bogu što mora s drugim učiniti. Inače je naša molitva za drugoga - molitva protiv njega, ali i u 'korist vlastite štete'. Molitva za druge je kao bjanko ček. Mi odašiljemo svoju ljubav za druge. Što će druge osobe raditi s njima (baš kao bjanko ček), to je njihova stvar: one mogu po ovoj molitvi pronaći jasnoću, napraviti novi izbor ... ili možda ne. Nije naš zadatak da manipuliramo drugima: "ja to želim". Ja mogu drugome samo ponuditi svoju ljubav i svoje molitve... kao bjanko ček ... i napuštam sve ideje o tome što bi se trebalo dogoditi... Dovoljno je gledati ga samo Božjim očima ('Najbolja je molitva ona u kojoj ima najviše ljubavi' /Charles de Foucauld/)... baš kako netko reče: dati za drugog krv svoga srca, s njime trpjeti, zajedno s njime stati pred Boga i zajedno se predati Bogu; odjednom drugi postaje slika kroz koju mogu gledati Boga. Ili kako to navodi Henry Nouwen: 'moliti za druge znači najprije pročistiti vlastito srce da bi drugi imali u njemu mjesta... Naprotiv, ako sam još uvijek pun predrasuda, ljubomore i osjećaja srdžbe, svatko tko uđe, bit će ranjen. Moliti za druge znači ponuditi drugima gostoljubivo mjesto, na kojemu zaista mogu čuti njihove brige i boli'. Treba, dakle, sebe promijeniti: očistiti se od svega negativnog što vidimo na toj drugoj osobi. I oprostiti joj ako nešto imamo protiv nje. Po našem oproštenju, u nas teče Božja milost i ozdravlja i nas i tu osobu, a Bog nadoknađuje štetu i nama i toj osobi. - Molitva za druge nipošto nije ultimaracionalno sredstvo koje nam preostaje nakon što smo iscrpili sve mogućnosti u želji da pomognemo drugome, već je ona ono najbolje što mu možemo dati - kad se u čovjeku nađu vjera u Boga i ljubav prema bližnjemu. Znamo da za žive i mrtve Bogu se moliti - jest sedmo duhovno djelo milosrđa. Blažena Djevica je u Lurdu tražila da molimo za obraćenje grješnika. Time nam direktno odgovara na pitanje važnosti molitve za druge, što je najveće dobročinstvo za bližnjega. A kad molitvi pridružimo još i pokoru, eto nam snage pred kojom će pasti i sam knez tame. Eto nade i za one koji su već bili pred vratima pakla. Jer naša molitva za druge je zaista moćna. Toliko je moćna da može dovesti do obraćenja i spasenja i najtežih grješnika. Ipak, tek u vječnosti Bog će nam pokazati prave rezultate naše nesebične molitve za druge... osobito za bolne, stradalne, ožalošćene, nevoljne, za one koji nas vrijeđaju, za neprijatelje... (I ne morate Vi 'sve pohvatati', važno da ih Isus 'sve pohvata' kao što je za sve i umro...). - Taj podvig uzvišene, iskrene, milosrdne i žrtvene ljubavi možemo prinositi svaki čas i na svakom mjestu. Tako poučavaju osobito duhovni pisci i drevni oci. 'Treba moliti na svakom mjestu. Kada netko želi moliti, neka zauzme tjelesni stav koji mu najbolje odgovara [...] koji mu pomaže pokrete duše. Kad se duša potrese, kad je pobuđena željom da vapije neizrecivim uzdasima - u bilo kojoj situaciji da se čovjek nađe, ne bi trebao odgoditi molitvu tražeći samotno mjesto ili vlastito mjesto gdje bi uspravno stajao ili klečao. Pozornost duše rađa samoću i često se izgubi osjećaj za orijentaciju ili za vanjski stav kada nas ovaj povlašteni trenutak iznenadi' (usp. sv. Augustin, 'Dvije knjige Simplicianusu', II, 4). Tako i Origen: 'Svaki kršćanin, čak i bez kulture, zna da je svako mjesto dio svemira i da je sam svemir hram Božji. On moli na svakom mjestu, držeći zatvorene oči osjetila, budeći osjetila svoje duše, i zahvaća milošću čitav svijet...'. ('Protiv Celsusa', 7, 44). A Ivan-Josip Surinski navodi: 'Da bismo dobro molili, nije nužno uvijek biti na koljenima; ali ono što je važno, jest da sva svoja djela činimo u duhu molitve, to jest u privrženosti Bogu, s vjerom, ljubavlju i usklađenošću da Mu se dopadnemo' (Jean-Joseph Surin, 'Oratorij pobožnih duša'). Slično i Petar Damaščanin: 'Apostol kaže: bez prestanka molite; time nas uči da se treba sjetiti Boga u bilo koje vrijeme, bilo gdje i u svim stvarima. Ako radiš nešto, trebao bi misliti o Stvoritelju svega što postoji; ako vidiš svjetlo, sjeti se Onoga koji ti ga je dao; ako promatraš nebo, zemlju, more i sve što oni sadrže, divi se i slavi Onoga koji ih je stvorio; ako se pokrivaš odjećom, misli na Onoga od koga si ju dobio i zahvali Mu, Onome koji se brine za tvoje postojanje. Ukratko, neka ti svaki pokret bude poticaj da slaviš Gospodina; tako ćeš neprestano moliti i duša će ti se uvijek radovati' ('Priča o ruskom hodočasniku', 4. priča). To potvrđuje i sv. Bazilije Cezarejski: 'Kršćaninu nije potrebno da se snabdije formulama molitvi da bi ispunio svoju zadaću molitve. Molitva ima svoju vrijednost u nakani duše, u krjeposnim djelima proširenim na sav naš život. Sjediš li za stolom, moli, zahvaljuj; oblačeći svoju košulju, zahvaljuj... zahvaljuj za sunce i svjetlo noći... Dakle, moli bez prestanka, ne samo dok formule ispunjavaju tvoju molitvu, već se u svakom trenutku svog života sjedini s Bogom, i tvoj će život biti neprekidna stalna molitva' ('Propovijed o sv. Julijeti', 4). Sveti Izak Sirijski to ovako navodi: 'Kad se Duh Sveti nastani u čovjeku, čovjek ne može prestati moliti, on u Duhu moli bez prestanka. Makar i spavao, u njegovu srcu molitva je uvijek na djelu. Bilo da jede ili pije, da sjedi ili radi, tamjan molitve spontano on uzdiže iz svoga srca. Molitva u njemu više nije vezana za određeno vrijeme, to je bez prekida. Čak i u snu, on i dalje moli. Šutnja u čovjeku koji je postao slobodan je sama po sebi već molitva. Njegove misli su inspirirane od Boga. Najmanji pokret njegova srca je kao glas, tiho, tajno, pjeva za Nevidljivoga' ('Asketski govori', Govor 35). Itd... (Diadoque de Photice, 'O duhovnoj savršenosti'; Silouan, 'Spisi'; J.-B. Saint-Jure, 'O poznavanju i ljubavi prema Sinu Božjemu', L. III, pogl. VI; Origen, 'Homilije o Samuelu'; Sv. Klement Aleksandrijski, 'Stromates', VII, 7...). | |
| Tomislav: 10.02.2010. | Zašto Crkva ne priznaje Sai Babu, velikog sveca, a Zlatka Sudca priznaje? |
| Drago dijete, ljudi mogu vjerovati u pravoga Boga kao i npr. u gurue koji se predstavljaju bogovima ili baštinicima okultnih moći, poput Sai Babe. - Indijski guru Sai Baba, koji na temeljima sinkretizma preuzima tuđa učenja i, sa svojim sljedbenicima, ima 'misiju' ujedinjenja religija, ispred svoga imena stavlja epitet 'Sathya', što na sanskrtu znači 'istina'. Njegovo neobično uzdizanje sebe na mjesto Boga, postavljanje iznad Isusa Krista koji se objavio kao 'Put i Istina i Život' (Iv 14,6), jednako kao i 'čudesa' koja naziva svojom 'posjetnicom', vjernika dovodi do jasnog zaključka da dvostruka pripadnost, s jedne strane pripadnost Isusu Kristu a s druge strane Sai Babi, istovremeno nije moguća. Indijski guru Sri Sathya Sai Baba, glasovit po svojim 'čudotvorstvima', za sebe tvrdi da je on Isus koji se vratio ('Avatar'), a svoje zapadnjačke poklonike uvjerava da je moguća istovremena dvostruka pripadnost: njemu i Isusu Kristu. Jasan katolički odgovor jest ovaj: dok je dvostruka pripadnost u hinduizmu moguća, jer je on obilježen politeizmom (štovanjem više bogova), u kršćanskoj vjeri, koja je monoteistička (vjera u jednoga Boga), istovremena pripadnost Isusu Kristu i Sai Babi nije moguća. Kršćanin ga nikada ne može priznati Bogom. Kao što navodi jedan katolički poznavatelj Saibabina djela, Indiji treba 'bog' koji stvara brašno, a ne pepeo, a u tomu se Sai Baba nije pokazao osobito 'čudotvornim'. Dok njegovi sunarodnjaci umiru od gladi, on zlato 'materijalizira' i poklanja bogatim zapadnjacima, a 'sveti pepeo' pretežno siromašnim Indijcima kojima je, kaže, 'karma' odredila takvu sudbinu. No, konzumacija od strane vjernika Sai Babinog pepela može ostaviti strahovite posljedice, i to daleko teže na duhovnom negoli na psihičkom području – i sam sam tome bio svjedok. - U Hrvatskoj je službeno registrirano petnaestak 'SATYA SAI CENTARA' koji šire okultizam indijskog gurua Sai Babe. Svi takvi ne uviđaju vlastito idolopoklonstvo. Među njima se ističe i poznata hrvatska književnica Vesna Krmpotić, koja je cijelu svoju knjigu 'Bhagavatar' posvetila Sai Babi, a prigodom obilježavanja Sai Babinog rođendana 1990. u Puttaparthiju, nagutavši se dosta Saibabinog praha, kao i Vi po svojoj tvrdnji, uvježbavala je 'hodočasnike' ovu pjesmu: 'Swami o Bhagavan, Swami o Bhagavan - Sretan Ti ovaj dan, sretan Ti ovaj rođendan - Mi smo iz Zemlje koja Te čeka - Mi smo iz kraja koji je Tvoj - Sva nam je nada odvijeka dovijeka - Vjera u Tebe o Bože moj. - Duge su bile samoće i zime - Teška je bila žalost i strah - Sva nam je snaga to Tvoje ime - I vjera u Tebe o Oče naš…'. Sai Babi se iskazuje božanski kult. Njega se štuje kao Boga, što je u apsolutnoj suprotnosti s prvom Božjom zapovijedi. On, vješti mag, dobro naplaćuje ljudsku glupost, neznanje i praznovjerje. - O Sai Babi postoje mnoga kontroverzna svjedočanstva. Neki njegovi bivši vjernici, primjerice Amerikanac Tal Brooke, svjedoče o tome da ih je spolno iskorištavao. Također se pisalo o njegovim financijskim malverzacijama. Sai Babini simpatizeri ističu pak njegovo čovjekoljublje i ulaganja u humanitarne djelatnosti. No, prošlih godina u Hrvatskoj su gostovala dvojica Indijaca. Jedan - katolički svećenik i potpredsjednik Svjetske udruge katoličkih egzorcista sa sjedištem u Rimu, dr. Rufus Pereira (koji je želio u lipnju 2007. doći na Viškovo), a drugi je bivši guru Rabindranath Maharaj, koji se obratio na kršćanstvo, obojica eminentni stručnjaci za pitanja indijske kulture. Dr. Rufus navodi da je Sai Baba nedvojbeno od Sotone, kao i 95% vračeva kojima mnogi danas odlaze. Ne samo da je riječ o zlim, već i o izravno sotoniziranim osobama. Rabindranath Maharaj navodi da Sai Baba ima milijune i milijune dolara na bankovnim računima, a ni desetinu istih ne troši na socijalni rad. Slična situacija je i na bankovnim računima Maharishi Mahesh Yogija kao i Bhagawana Rajneesha koji je sebe proglasio božanskom inkarnacijom a kroz tantra yogu zagovarao perverzije kao put do božanskoga (isti je ispred svoje kuće u Oregonu u SAD imao 25 Rolls Royceva, iako nije imao ni vozačke dozvole; protjeran iz Amerike umro je u Indiji, navodno zaražen od side, kao uostalom i deseci njegovih članova. Njegovo naučavanje se nastavilo širiti, a danas i u Hrvatskoj postoji manja grupica njegovih sljedbenika, navode jedne novine). Humanitarni i socijalni rad često je pokriće za sve eventualne prigovore. - Za Sai Babina navodna čudesa, koja njegovi pristalice smatraju dokazom da je on utjelovljenje božanstva, treba znati da čudesa može činiti i Đavao - ali da zavede, prevari i izazove sebi klanjanje. Ne treba stoga 'a priori' isključiti mogućnost 'čudesnih' iscjeljenja ni u magijskom ambijentu. Sve što je Mojsije činio u Starom zavjetu i egipatski vračevi su na isti način imitirali. Sotona imitira Boga, on je Božji majmun, klaun. I Isusa je Sotona nagovarao: 'Daj skoči sa vrha hrama, svi će ti se diviti'. Ali mu Isus odgovara: 'Odlazi, Sotono'. Kad je umnožio kruh, svi su ga željeli zakraljiti, ali ne zato što su povjerovali Njegovoj Riječi, i On im umače... Isus govori o Križu. Vjera koja se gradi na čudima, to je vjera na štakama. Čuda nisu pouzdani znak Božjeg djelovanja, iako ga nerijetko prate. Kada je riječ o Sai Babinim čudesima, racionalistički um skloniji ih je tumačiti kao trikove. Najpoznatiji katolički egzorcist i predsjednik udruge egzorcista svijeta, don Gabriele Amorth, u svojoj knjizi 'Esorcisti e Psichiatri' (može se nabaviti i u hrvatskom prijevodu; ja je imam na njemačkom), Sai Babu naziva 'prvorođenim sinom Sotone'. Kritički poznavatelji Saibabinog djela tvrde sa sigurnošću da se radi o prvorazrednom okultistu, kod kojega su se okultni fenomeni počeli javljati od trenutka njegovog rođenja. Za tone pepela koje Sai Baba 'materijalizira' nitko razuman ne može reći da potječu iz Neba. Ako ga i ima – pepelu je prije mjesto u paklu. Isto se odnosi i na zabavljanje čovječanstva beznačajnim 'materijalizizacijama' zlata. To je ispod dostojanstva Onoga koji nas je otkupio - ne raspadljivim 'srebrom ili zlatom' - nego Krvlju svoga jedinorođenoga Sina, jedinog Spasitelja svijeta. - Isus nas je upozorio na lažne proroke koji će se predstavljati Njegovim imenom, i mnoge će zavesti: 'Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane' (Mt 24,24). Pavao je Timoteju (1 Tim 4,1) pisao: 'Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima'. A na drugom mjestu: 'Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla' (2 Kor 11,14). Ti lažni duhovi mogu se predstaviti kao kanali Božje moći, ili čak 'al pari' ili iznad Krista. 'To su dusi zloduha što čine znamenja' (Otkr 16,14). Tako i kroz Sai Babu, kroz 'Bracu' na zagrebačkom Srebrnjaku, kao i mnoge druge lažne proroke Novog doba, ta se proročanstva i danas uvelike ispunjavaju. - Živimo u doba kad je nekim kršćanima važniji Sai Baba od Isusa Krista, hinduizam kao sustav vjerovanja u više od tri stotine bogova, nego kršćanstvo koje vjeruje u jednoga i pravoga Boga. Radije prihvaćamo vjerovanje u mitološka božanstva, neku kristologiju bez Crkve i njezina nauka - nego Krista i Njegovu Crkvu. Ali - zar i to nije dio plana i uvod u doba Antikrista? | |