Misije na Kavkazu
Razgovor sa p. Markom Stipetićem MSC, misionarom u Rusiji
P. Marko MSC, molim Vas da se na početku ovog našeg razgovora predstavite našim čitateljima!
Katolički sam svećenik u Kongregaciji Misionara Srca Isusova. Kroz desetak zadnjih godina studirao sam i djelovao u različitim zemljama svijeta, od Sjedinjenih Država, Austrije, Brazila, Njemačke do Rusije gdje se trenutno nalazim.
Inače sam rođen u Zagrebu gdje sam i pohađao osnovno i srednju školu te sam u zagrebačkoj katedrali i zaređen za svećenika 2008. godine.
Možete li nam barem malo približiti Rusiju i njezin dio u kojem se trenutno nalazite?
Približiti Rusiju, a pogotovo sjeverni Kavkaz, nije nimalo jednostavno. Važno je znati da je „sovjetski“ mentalitet i način razmišljanja još itekako prisutan, što uopće ne treba čuditi nakon tako dugog razdoblja postojanja Sovjetskoga Saveza.
Nažalost, Kavkaz je jedna od onih regija u svijetu u kojoj vladaju brojne napetosti, a koje mogu svaki čas isplivati na površinu. Područje izranjeno građanskim ratovima i stalnom prisutnošću terorizma.
To je veliko područje koje se proteže od Crnog i Azovskog mora i Kaspijskog jezera. Od Kumo-maničke doline na sjeveru do granica s Iranom i Turskom na jugu.
Bivši SSSR bio je domovina preko više od stotine naroda, a Rusija se danas odlikuje tom nevjerojatnom raznolikošću naroda i kultura. Pogotovo je ovdje u Kavkazu, gdje se trenutno nalazim, ta raznolikost vrlo vidljiva sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama. Ovdje u sjevernom Kavkazu, uz Ruse, većinom žive i Azerbajđanci, Armenci, Oseti i Gruzijci. To se snažno očituje i na katoličkoj zajednici koja je mala, ali tradicijski, jezično i kulturno jako bogata.
Sama Rusija ima još mnogo problema, a pogotovo onih što se tiče ekonomije, nezaposlenosti, infrastrukture, terorizma, kriminala i korupcije.
Tu su i odnosi sa susjednim državama koji nisu nimalo jednostavni. Mnoge povijesne rane su još jako svježe.
Čime se bavite u Rusiji? Koje su vam pastoralne zadaće?
Misionari Srca Isusova ovdje djeluju u osam župa. Centralna župa je ovdje u Pyatigorsku. Djelujemo pretežno među armenskim i asirskim vjernicima te Rusima poljskog podrijetla.
Ovdje smo tri svećenika i tri časne sestre iz Meksika. Zadaće su brojne kao i na svakoj župi. Poseban naglasak stavljamo na pastoral mladih i katehizaciju srednje dobi.
Kakva je trenutna situacija i položaj Katoličke Crkve u Rusiji?
Položaj Katoličke Crkve u Rusiji još je daleko od nekakve, recimo, normale. Sovjetska Rusija bila je carstvo rođeno na ateizmu. Religija, per se, bila je gledana kao velika prijetnja samim temeljima sovjetske državnosti i ateističkom poimanju osobe kao takve. Sjetimo se samo da je 1932. godine Josip Staljin čvrsto izjavio da će svaka religija uminuti u Sovjetskom Savezu u rekordnom roku od samo pet godina. Zastrašujuća prijetnja nije se nikada obistinila. Nego nasuprot, vjera se zadržala i sačuvala na neuporedivo dramatičan način u logorima, zabitim selima, u samostanima koji su na neki način bili zatvori i u tajnosti obiteljskih ognjišta gdje je svijeća kršćanstva nastavila gorjeti, dok su crkvene zgrade bile pretvorene u urede, plesne i gimnastičke dvorane.
Taj mentalitet još je i danas prisutan u glavama ljudi. Vidjeti katoličkog svećenika u mnogim krajevima ovdje graniči sa čudom.
Djelovati ovdje mora se jako pažljivo i diskretno, s jednim posebno istančanim osjećajem za toleranciju i suživot. Pognuti glavu i zašutjeti kad treba, a da se ne izgubi ona velika proročka dimenzija – to mi svećenici ovdje moramo još naučiti.
Odnosi sa Ruskom Pravoslavnom Crkvom još su daleko od onoga kakvi bi trebali biti odnosi dviju sestrinskih Crkvi. Ima nekih primjera suradnje koji oduševljavaju, ali i mnogih koji nas bacaju stoljeća unazad.
Novoizabrani moskovski Patrijarh Kiril izuzetno je otvorena osoba, ali ta otvorenost trebala bi zahvatiti još mnoge razine s obje strane.
Nedavni posjet predsjednika Medvijedeva Vatikanu mogao bi donijeti neke pozitivne pomake.
Niču li nova duhovna zvanja u Rusiji?
Što se duhovnih zvanja tiče, nije baš sjajno. Vrlo su rijetki oni koji se odluče za svećenički ili redovnički poziv. Nema jedne potrebne konstante. Tu su nagla oduševljenja, ali onda isto tako nagli padovi u interesu za taj poziv. A ni mi sami svećenici ovdje ne činimo dovoljno što se toga tiče. Puno puta si previše opterećen lokalnom birokracijom koja je ovdje noćna mora, da bi se temeljitije posvetili duhovnim zvanjima. Šteta. Nadam se da ćemo to ispraviti.
Inače Rusija ima centralnu Bogosloviju koja se nalazi u Sankt Petersburgu.
Kako se kao svećenik i redovnik osjećate danas u Rusiji? Kakav je osjećaj biti danas katolički svećenik u toj zemlji?
Jedan ruski filozof piše: ruska duša je velika koliko i sama Rusija. I to jest zaista tako. Ljudi ovdje se teško otvaraju, vrlo su skeptični i nepovjerljivi prema drugoj osobi, što za svećenika može biti velika prepreka. Ali kada te jednom prihvate i upoznaju, onda su to najsrdačniji ljudi koje sam ikada imao prilike upoznati. Ljudi veseli i otvoreni životu. Ma na kraju mi smo ovdje samo mali neznatni pomoćnici Onoga koji puno bolje zna put do te velike ruske duše.
A o tom osjećaju kako je kao svećenik biti u Rusiji, opisao bih konstatacijom jednoga ruskog pravoslavnog svećenika koja mi se urezala u pamćenje i dala neizmjerno puno snage za život ovdje. Njegove riječi bile su upućene rimo-katoličkoj delegaciji koja se nalazila u posjeti moskovskom patrijarhu. On je rekao: „Najstrašnija stvar je biti zaboravljen od vlastite braće“. Kršćanstvo u Rusiji to je mnogo puta bilo. Služiti ovoj „zaboravljenoj Crkvi“ neizmjerna je privilegija.
U našoj biskupiji Sv. Klementa (Saratov) s ponosom mogu reći da smo četiri Hrvata. Sestra Sv. Ivana s. Maja, i dvije sestre karmelićanke, s. Mirjam i s. Augustina, koje se nalaze u blizini Rostova.
Redovnik ste Kongregacije Misionara Srca Isusova. Recite nam nešto o Vašoj misionarskoj redovničkoj zajednici!
To je Kongregacija sa preko tri tisuće članova u širem smislu, koja djeluje u 55 zemalja svijeta. 1854. ustanovio ju je francuski svećenik Jules Chevalier.
Misionari Srca Isusova bili su preteče mnogih današnjih biskupija u Brazilu, Indoneziji, Kongu, Papui, Fijiu, Columbiji, Kamerunu, Senegalu i mnogim drugim zemljama.
Danas Kongregacija posebno djeluje, osim u vjerskim, također uvelike i u socijalnim nastojanjima u zemljama južne Amerike i Afrike.
Rad u Europi ističe se po radu u župama, školama i pastoralnim centrima.
Kako je tekao Vaš svećenički i redovnički put? Kako ste došli u kontakt s ovom kod nas nepoznatom redovničkom zajednicom?
Danas svoju redovničku zajednicu upoznao sam preko tadašnjeg kapelana svoje župe Krista Kralja u Zagrebu. P. Ivan Androić, naime, bio je također Misionar Srca Isusova.
Odlučivši se za taj poziv poslan sam u Novicijat u Chicago u Sjedinjene Države, a poslije toga na studij teologije u Innsbruck u Austriji.
Boravio sam potom na praktikumu u Brazilu u našim župama u Fortalezi, Rio de Janeiru i Sao Paulu.
Kao đakon proveo sam jedno vrijeme svoga praktikuma na župi Viškovo u Rijeci koja mi se duboko urezala u srce.
U Zagrebu sam zaređen za svećenika. Kao svećenik sam djelovao u Salzburgu u Austriji, te mnogo surađivao s našom župom Bl. Alojzija Stepinca i sa župnikom fra Zlatkom Špeharom.
Nalazimo se u svećeničkoj godini posvećenoj arškom župniku Sv. Ivanu Mariji Vianneyu. Recite nam, što je za Vas svećeništvo i zašto ste odlučili biti svećenik? Što je za Vas bilo presudno?
Za mene je presudna bila dobrota i blagost svećenika i časnih sestara koji su obilježili moj mladenački život. Sestre Dominikanke, Male sestre, trnjanski kapelani, a posebno moj tadašnji župnik vlč. Alojzije Žlebečić čiji će dobroćudan pastirski lik ostati duboko urezan u moje sjećanje.
Poziv nije ništa spektakularno i senzacijski - to je jednostavno plod Boga i ljudi koji te okružuju.
Što biste na kraju poručili našim čitateljima, svećenicima, ali i mladima koji možda u sebi osjećaju duhovni poziv?
Njima, a i svima nama, poručio bih da živimo svoje živote tako da se čovjek kraj nas ne osjeća zaboravljenim i napuštenim.
Ako uspijemo barem dio toga ostvariti, opravdali smo naš poziv pred samim sobom i pred Bogom.
Razgovarao: Francisko Pavljuk
03. 01. 2010.
- Javio nam se p. Marko MSC: Božić na Kavkazu
I tako je polako došao i moj prvi Božić ovdje na samom jugu Rusije, u sjevernome Kavkazu. Inače da vam malo pojasnim o ovome dijelu svijeta. Kavkaz je naziv za čitav kraj između Crnog i Azovskog mora i Kaspijskog jezera. Na sjeveru mu se granica pruža Kumo-maničkom dolinom, a na jugu se podudara s državnom granicom bivšeg SSSR prema Turskoj i Iranu (rijeke Ahurjan i Araks). Obuhvaća oko 440 000 km2. Sjeverno od Velikog Kavkaza i rijeke Psou nalazi se sjeverni Kavkaz s Predkavkazjem, a južno od njega Zakavkazje. Kavkaz je etnički vrlo šarolik; naseljuju ga Rusi, Azerbajdžanci, Gruzijci, Armenci, Oseti i druge manje skupine. Ta etnička raznolikost na poseban način obilježila je i ovaj Božić.
 Naša crkva gdje p. Marko djeluje |
Dan prije Badnjaka započeli smo s ukrašavanje naše centralne župne crkve ovdje u Pyatigorsku. Časne sestre iz Meksika koje nam pomažu na župi i njihove zlatne ruke, od unutrašnjosti crkve napravile su pravo malo remek djelo što se dekoracija tiče. Baš u to vrijeme na trgu ispred crkve, okupila se poveća grupa ljudi sa crvenim zastavama i glasnom glazbom koja je treštala sa zastarjelog razglasa. Slavilo se, naime, 130 godina od rođenja druga Staljina. Kada smo počeli uređivati i jaslice, zatreštala je u sav glas ona poznata Interancionala. Tako da mali Isus baš nije imao previše „tihu noć“.
Ovdje je na Božić sve radno, djeca idu u školu, a ljudi normalno na posao, tako da sam Misu polnoćku, upravo zbog djece, slavio nešto prije među pretežito asirskim vjernicima u Novopavlovsku. Okupilo se mnogo ljudi i bila je prava lijepa božićna atmosfera.
 |
 |
 |
Imati svećenika u blizini znači ovim ljudima neizmjerno mnogo. Mnogi katolici su u Rusiji desetljećima bili bez svećenika. Ovo je bila jedna „zaboravljena Crkva“. Tako da mi je u jednom razgovoru jedna stara „babuška“ na autobusnoj stanici sa suzama u očima rekla: „Sinko moj, ja tebi mogu sve vjerovati, ali da si svećenik to ne; ja od svoje mladosti nisam vidjela svećenika.“
To mi je dalo jednu sigurnost da u životu sve ima svoj duboki „zato“.
Na Božić je bila velika Misa ovdje u centralnoj župi, koja je protekla uz sudjelovanje policije, jer su se prije par tjedana pojavile neke neugodne prijetnje. Nažalost, Kavkaz je jedna od onih regija u svijetu u kojoj vladaju brojne napetosti, a koje svaki čas čekaju da isplivaju na površinu. I na kraju Mise, jedan je policajac došao do mene i onako djetinje (inače policija ovdje djeluje jako strogo) rekao: “Oče, i ja sam se pri kraju Mise došao nakratko pomoliti za svoju obitelj.“ Nakon toga nas dvojica ostali smo još dugo u razgovoru.
Od Sveta tri kralja počinjemo sa blagoslovom obitelji, što će vjerojatno biti jedno lijepo iskustvo.
Moja molitva za ove ljude ovdje je i duboka nada da će razboritost i volja za mirom prevladati svaku uporabu sile na ovim prostorima.
A vama svima od srca hvala za predivne i ohrabrujuće mailove.
Sa juga Rusije. U Kristu vaš p. Marko Stipetić MSC
29. 11. 2009.:
Javio nam se p. Marko Stipetić MSC iz ruskih kavkaskih misija, iz Pyatigorska, sa prvim dojmovima...
... on, između ostalog, piše:
Već je skoro dva tjedna otkako sam stigao u Rusiju. Prvi dani su bili pravi šok i bilo je vrlo teško, ali sada se već polako navikavam na život ovdje.
Rusija je jedna velika priča za sebe i ovi ljudi ovdje stvarno se mogu nazvati jednim pravim patničkim narodom.
Ovdje tek počinjem shvaćati koliko malo znam o životu i koliko još puno moram učiti.
Područje našeg djelovanja ovdje je sjeverni Kavkaz i okolne republike pa do Gruzije i Azerbejdžana na jugu. Dosta problematično područje izranjavano građanskim ratovima, siromaštvom i terorizmom.
Mnogobrojni narodi ovdje stoljećima pokušavaju očuvati svoju katoličku vjeru. Mi ovdje djelujemo među Asircima, Armencima, Gruzima, Čečenima i, naravno, Rusima koji pokušavaju živjeti i razumjeti katoličku vjeru.
Mnoge od zajednica sam već posjetio i ljudi su ono što ti daju nadu i volju za životom. Male zajednice, ali toliko povezane i jake, svaka sa svojim kušnjama, nadama, pitanjima, da mi se mnogo puta čini da čitam žive stranice apostolskih poslanica.
Ovdje i vrijeme kao da je stalo negdje u 60-tim godinama prošloga stoljeća, a Sovjetski savez se osjeća još na svakom koraku. Mnogi kažu da je ovo prava Rusija, a Moskva je tek nešto nestvarno.
Mučim se sa ruskim koji je na prvi pogled zvučao laganim, ali to nimalo nije.Ćirilica je već polagano u očima i glavi, pa sam i dobio malo više sigurnosti u služenju Mise i pripremanju propovijedi.
Evo, dragi Ivane, malo prvih dojmova iz Rusije s nadom da se što prije vidimo opet u Hrvatskoj.
Puno pozdrava svima u kući, a ja ću polako u još jednu, nadam se mirnu, Kavkasku noć.
Pozdrav u Onome koji nas čini onima što svojim snagama nikada ne bismo mogli biti.
 |
 |
Svi koji žele mogu p. Marku pisati na ovaj email: markostipetic@yahoo.com
 |
С Рождеством Христовым и наступающим Новым 2010 годом найлучшее пожелания о. Марко Стипетич MSC (o. Marko Stipetić MSC) |