...koji radi nas ljudi i našega spasenja side s nebesa...
raspet također za nas, pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.
I uskrsnu treći dan...
uzašao na nebesa...
i opet će doći suditi žive i mrtve...

Isus pred Pilatom.
Sama nevinost pred čovjekom prevrtljivcem.
Pravednost pred čovjekom nepravednikom.
Sama svetost pred čovjekom grešnikom,
Sama istina pred čovjekom sumnjivcem.
Isusov proces pred rimskim sudom najbolje poznajemo iz Ivanova evanđelja (Ivan 18, 28...).

Izdvajamo jedan prizor.
Pilat pita: "Jesi li ti kralj ?"
Isus odgovara: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta...
Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.
Svaki koji je od istine sluša moj glas."
Nato će Pilat: "A što je istina ?"

Pita, ali ne čeka odgovora.
Njega istina uopće ne zanima.
Njega zanima samo karijera, kako se održati na položaju.
Što će mu istina, što li mu ona koristi ?

Isusov se vjernik kod ove prve postaje pita:
jesam li "čovjek od istine",
jesam li istinit čovjek.
Znadem li doista što to znači biti čovjek Jesam li čovjek ?

Piše u Ivanovu evanđelju:

Isusu nije trebalo "da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku.
Sam je dobro znao što je u čovjeku" (Ivan 2, 24).

Isuse, ti si postao čovjekom da mene očovječiš !
lSUSE ! UČINI ME ČOVJEKOM !

O zdravo, Križu, nado sva!
Umnoži milost dobrima I digni krivnju s grešnika!
(Crkveni himan)

Jednoga je dana Isus rekao svojim učenicima,
svima koji su ga slušali:

"Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe,
neka danomice uzima svoj Križ, i neka ide za mnom" (Luka 9, 23).

Križ u Isusovu rječniku,
to nisu samo dvije unakrsne grede koje osuđenici na raspeće nose na ramenima do stratišta.

Križ - to sam često ja sam sebi.

Križ - to su često meni drugi, ali i ja drugima.

Križ - to su opće neprilike života:
u mom domu, u društvu, u svijetu...

Ponijeti svoj križ, to znači:
ni pod koju cijenu odustati da se uvijek iskažem kao čovjek.

Pa stajalo što stajalo.
Ponijeti svoj križ, to po svetom Pavlu znači:
"Nosite breme, jedan drugoga i tako ćete ispuniti zakon Kristov" (Gal 6, 2).

Ponijeti svoj križ to znači:
priteći svojemu bližnjemu - često su nam to najbliži da jedni drugima olakšamo križ života.

Ponijeti svoj križ to znači:
ne tovariti sebe na drugoga, kao breme i teret njegova života.

Isus, evo, stupa na čelu povorke svih koji od njega uče: NOSITI SVOJ I TUĐI KRIŽ ŽIVOTA.

"Evo Jaganjca Božjega!
Evo onoga koji uzima grijeh svijeta!" (Ivan 1, 29)

Isus je već na kraju svojih sila.

Od jučer uvečer, nakon tajanstvene večere s učenicima,
na njega su se svalile tolike tjelesne i duševne muke i boli:
smrtna tjeskoba u vrtu Getsemani, Judina izdaja, Petrovo zatajenje, bijeg učenika,
ono povlačenje "od Poncija do Pilata"...

Osudilo ga je Veliko vijeće njegova naroda - I ljubljenoga naroda kojemu je bio poslan od Oca.

Osudiše ga kao bogohulnika:
njega Sina Božjega.

Predadoše ga rimskoj vlasti kao buntovnika.

Pilat ga šalje Herodu koji ga "zajedno sa svojom vojskom prezre i ismije", kao luđaka (Luka 23, 1 1 ).

A onda, bičevanje, trnovo krunjenje, grubo vojničko zlostavljanje, vika i rika svjetine:
"Raspni ga, raspni !"

Sve te muke duše i tijela survale su se na ovo Janje Božje koje na ramenima nosi teret svih grijeha svijeta.

Isusov se vjernik ovdje bije u prsa:
"Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh !"

Moj grijeh, kad god se nisam iskazao kao čovjek - prema Bogu, prema ljudima, prema samom sebi.

"Miserere mei, Deus !"
Smiluj mi se, Bože !

Vrelo milja, slatka Mati,
Bol mi gorku osjećati Daj, da s tobom proplačem. (Jacopone da Todi)

"Sine ! Reci mi, tko te to nagna na ovaj put,
tko te izrani, tko li popljuva, tko li te trnjem okruni ?"

Marijo, Izaija je već davno napisao:
"Poput ovaca svi smo mi lutali I svaki je svojim hodio putem.
A Gospod je svalio na nj bezakonje nas sviju.
Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše" (Izaija 53, 5-6).

"Majko ! Ne sjećaš li se onog sretnog dana,
kada si me sa svetim Josipom prvi puta ponijela u Hram?
Ne sjećaš li se što o meni i o tebi prorokova starac Šimun:

Evo ovaj - reče za mene - postavljen je na propast
i uskrsnuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.
A i tebi će samoj mač boli probosti dušu! (Luka 2, 34-35)

Sad je čas, pridruži mi se, Mati !

Sada je čas da iskupimo grijeh svijeta da nikomu, ni jednom čovjeku,
ja ne budem na propast, nego svima na uskrsnuće.

Pridruži mi se, Mati !"

Hoću li i ja s tobom, Isuse ?
Hoću li i ja s tobom, Marijo ?

Za moje uskrsnuće,
za uskrsnuće onih koje volim,
za uskrsnuće svih ljudi !

"Čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi.
I da me tko utješi, ali se ne nađe" (Psalam 69, 21).

Isus je sustao na svom križnom putu.
I nesmiljeni mu se vojnici smiliše.

Marko je zapisao u svom Evanđelju:
"I izvedoše ga da ga razapnu.
I prisile nekog prolaznika koji se vraćao s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ" (Marko 15, 20...).

Kršćansko je srce uvijek slutilo da su se pod zajedničkim križem sljubila ova dva srca: Isus i Šimun Cirenac.

Najprije prisiljen izvana, a onda s Isusom sljubljen, Šimun pomaže Isusu nositi križ.

Plod te ljubavi bijahu dva nova Kristova učenika:
Cirenčevi sinovi, dobro poznati u prvoj kršćanskoj zajednici.

Ako ikada, danas je ova postaja križnog puta izazovna i pozivna.

Koliko bijede, koliko žalosti oko nas!

Koliki bi željeli da im bar malo olakšamo križ života,
da im budemo Šimun Cirenac.

Matej završava svoje Evanđelje, prije muke Isusove,
velikim prizorom posljednjega suda (Matej 25, 31...).

Ono po čemu će ljudi biti suđeni je ljubav, ljubav jednih prema drugima. Dva puta na tom sudu Isus ponavlja, pozitivno i negativno:
"Što god ste učinili jednomu od najmanje moje braće, meni ste učinili."
I što "niste učinili jednomu od najmanje moje braće, meni niste učinili" (Matej 25, 40. 45).

Ljubav je i suosjećaj.
Ali nadasve - LJUBAV JE ČIN...

"I stvori Bog čovjeka na sliku i priliku svoju" (Postanak 41, 27).

Sućutna Veronika.

Isus si je njezinim rupcem otro krvavo lice. I na rupcu je ostavio obris svoga lica.
Veronikin se rubac u vrijeme besmrtnoga Dantea častio u bazilici Svetoga Petra u Rimu. Jednoga je dana, čini se, Dante ondje zatekao jednoga našega, Hrvata - u ushitu pred licem Isusovim.
U svom Raju pjesnik nam predstavlja svetog Bernarda u zanosu pred rajskom ljepotom. I taj zanos uspoređuje: "...poput onoga koji, možda iz Hrvatske, dođe da vidi Veroniku našu, pa vjekovječnom čežnjom nezasićen veli: O Gospode moj, Isuse Kriste, pravi Bože, tako li je, dakle, izgledalo lice tvoje!"

Produžimo razmišljanje !

Povežimo petu i šestu postaju križnoga puta - Šimuna Cirenca i svetu Veroniku.

Na posljednjem sudu Isus će nas prepoznati po tom jesmo li ga mi umjeli prepoznati u svojoj braći i sestrama: u ljudima potrebnima naše pažnje, naše pomoći, naše ljubavi.

Papa Pavao VI, zaključujući II. vatikanski koncil, reče:
"U licu svakoga čovjeka, osobito kad je prozirno od suza i bolova,
moramo prepoznati lice Krista... Da bi se upoznalo Boga, treba upoznati čovjeka.

"Odrazujem li svojim licem lice Isusovo ?
Prepoznajem li na svakom čovjeku lice Isusovo ?

To je "biti ili ne biti" i Hrvatske i svijeta, i mene i tebe:
BITI LICE KRISTOVO.

VII. ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM

"Tko stoji neka pazi da ne padne" (1 Kor 10, 12).

Čovjek može pasti: fizički, psihički, moralno.

Čovjekov moralni pad zove se grijeh.
Čovjekov moralni uspon i podignuće zove se krepost, vrlina.

A križ ?

Križ označuje zakon Duha: svaki se čovjek mora izboriti.
I dječak, i mladić, i zreo čovjek, i starac.
Uvijek mogu biti više čovjek, bolji čovjek.
Ali uvijek mogu i podbaciti, pasti.
"Jao mene, bijedan li sam čovjek !
Više sam onaj koji nisam, negoli onaj koji jesam !" žali se sveti Pavao (Rim 7, 15...).

Tko neće potpisati ovu presudu nad samim sobom koju je o sebi iskazao svetac ?

U jednom času Isusova procesa Pilat Isusa, izbičevana i trnjem okrunjena,
izvodi pred očijiu podjarenu svjetinu (Ivan 11,18- 33...):

"ECCE HOMO ! EVO ČOVJEKA !"

A svjetina je vikala i rikala: "Raspni ga, raspni !"
Nije lako biti čovjek, nije lako biti uvijek čovjek. Nije lako nikada ne biti nečovjek.
A između toga "biti čovjek i biti nečovjek" kolike li su nijanse !

Isuse, pomozi mi !
Daj mi hrabrosti, daj mi ustrajnosti da se izborim kao dobar čovjek.
Daj mi nutarnje odlučnosti da budem čovjek:
uvijek, sve više i sve bolje čovjek prema svima i svakomu, uvijek i svagdje.
I onda kada je to teško i vrlo teško.

I ako padnem, da se znadem uvijek iznova dignuti i iznova poduzeti -
BITI ČOVJEK !

"Pazi da Bog kraj tebe ne prođe, a da se nikada više ne vrati!" (Sv. Augustin)

"Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena,
koje su plakale i naricale za njim" (Luka 23, 27-28).

A Isus ? Isus je u srcu plakao nad njima.

Predviđao je dan, dan voljenoga grada:
godine sedamdesete rimska će ga vojska sravniti sa zemljom. Grad njihov, grad njegov !

Stoga im veli:
"Kćeri jeruzalemske, ne oplakujte mene, nego oplakujte sebe i djecu svoju."

Jednoga dana Isus, silazeći s Maslinske gore, zaplaka nad gradom:

"Jeruzaleme, Jeruzaleme !
Koliko li puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja piliće pod krila, a vi ne htjedoste" (Luka 23, 37...).

I na drugome mjestu dodaje:
"O, kad bi ti, Jeruzaleme, u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir !
Ali sada je sakriveno tvojim očima...
Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji... okružiti i pritijesniti odasvud...
I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja" (Luka 19, 41...).

Svaki grad i svaki dom, svako povijesno razdoblje, i svaki pojedinac i cijeli svijet:
uvijek iznova stojimo u času Isusova pohoda.

Svakoga i sve nas Isus uvijek želi - kao kvočka piliće - skupiti pod svoja krila, pod svoje okrilje.

Beskrajno je presudno i kobno: upoznati čas Božjega pohoda, "ono što je za naš mir".

Ne odgađaj za sutra, da tek sutra budeš čovjek.
DANAS JE PRESUDAN DAN.

"Daj mi čvrstu točku i pokrenut ću svijet!" (Arhimed)

Isuse, što te to nakon svakog pada uvijek iznova diže ?

"Od ove ljubavi nitko nema veće:
da tko položi svoj život za prijatelje" (lvan 15, 13).

Koje li snage ljubavi !
Ljubav, ako je od Boga, ako je za Boga, onda je i za čovjeka !

U Ivanovoj poslanici čitamo:
"Rekne li tko: Ljubim Boga, a mrzi brata svog, lažac je.

Stoga ovu zapovijed imamo od Isusa:
Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga" ( 1 Ivan 4, 20-21 ).

O toj ljubavi piše sveti Pavao:
"Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi".
(1 Kor 13, 4-7).

Takva je Ijubav poluga što uzdiže:
uzdiže čovjeka,
podiže svijet.

"Zar ne znate?
Tijelo je vaše hram Duha Svetoga. Proslavite Boga u svom tijelu!" (1 Kor 6, 19-20)

Ivan u Evanđelju zapisuje ovaj golgotski prizor:
"Vojnici, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela svakome vojniku po dio.
A uzeše i donju haljinu koja bijaše ne šivena, odkana u komadu odozgor dolje.

Rekoše zato medu sobom:
"Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne" (Ivan 19, 23...).

Davno je o tom prorokovano u psalmu (22, 17...):

"Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu...
Haljine moje dijele medu sobom i kocku bacaju za odjeću moju."

Razmislimo malo bolje o toj vojničkoj kocki, o vojnicima što se kockaju na Golgoti.
Što su sve ljudi kadri staviti na kocku ! Što sve dosada ljudi nisu prokockali ? Postoji li još koja vrijednost koja u povijesti svijeta nije obezvrijeđena, čast koja dosada još nije obeščašćena ?
I koliko je toga što se i ljubavlju naziva, a zapravo je ludo i grubo kockanje.
Koliko je puta ljubav u ime ljubavi uvrijeđena i obezvrijeđena.
Bog je stvorio ljubav, i on jedini zna kako se ljubav čuva i njeguje.
Bog je stvorio i tijelo za ljubav. Ali ljubav nije tijelo !

Ljubav je i duša i tijelo !
Istinita ljubav čuva i dušu i tijelo.

"Bog je tako ljubio svijet da je Sina svoga Jedinorođenoga predao da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine,
nego ima život vječni." (Ivan 3, 16).

U kršćanstvu križ - nekoć sramotno vješalo - postaje posvećeni znak.
To je znak žrtvene Isusove ljubavi - znak samoga Isusa Krista.

Isusova jedinstvena smrt, po Svetom pismu, bila je smrt iz ljubavi.

Stoga je križ simbol jedinstvene ljubavi prema Bogu i prema čovjeku.

Pred raspelom svaki se Isusov vjernik doživljava sa svetim Pavlom:
"Ljubio me je i sebe je predao za mene." (Gal 2,20)

Tu smo opet svi u pitanju.
Na ovom svijetu nema ljubavi bez žrtve.
I jao žrtvi u kojoj nema ljubavi, ali još više jao ljubavi koja neće žrtve.

Gdje je istinita ljubav, ona ne zna za žrtve.
Žrtvuje se ljubeći, i ljubi se žrtvujući se.
Stoga žrtva spada u najosnoviji rječnik svih religija svijeta.

Samo, to nije žrtva koja se drugome nanosi, to je žrtva koja sve podnosi za drugoga.

Žrtvuje se jer se ljubi.

U naše je vrijeme netko, zlosretno, rekao:
"Pakao - to su drugi." Takav je čovjek doista pakao za druge.

Sebična ljubav i nije ljubav, nego egoizam.
Hrvatski to se zove - sebeljublje, ili kako bi stari rekli, sebeznalost.

PRAVA JE LJUBAV SEBEDARNA, ALTRUISTIČNA.
Takva ljubav struji iz svakog raspela. žrtve.

O Gospode! Oprost čujem Što ga tvoja usna šapće.
I osjećam što Ti zbori Od očiju suza vruća:
Da ne može nikad biti Bez Golgote uskrsnuća. (S. S. Kranjčević)

Sveti su evanđelisti s Isusovih usana na križu sabrali sedam riječi.

Po Ivanu, posljednja je riječ: "Dovršeno je !"
I potom Isus "nakloni glavu i predade duh" (Ivan 19, 30).

Taj posljednji naklon, posljednja je Isusova gesta:
"Oče, budi volja tvoja !"

A volja je Očeva: da nijedan čovjek ne umre zauvijek, nego "da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" (1 Tim 2, 4).

I taj posljednji Isusov naklon, bijaše prvi Isusov uskrsni poklon.

Neki vrsni učitelji, po grčkom izvorniku, ovaj Ivanov redak čitaju:
"Isus nakloni glavu i predade nam Duha."

Svakako, u prvom uskrsnom susretu s učenicima Isus veli:
"Primite Duha Svetoga !" (Ivan 20, 22)

Tako je Isusov posljednji izdisaj na križu naš nadisaj.

Ponavlja onu prvu Stvoriteljevu gestu:
"Gospodin Bog napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnu dah života.
I postane čovjek ŽIVA DUŠA" (Post 2, 7).

"Pošalji Duha svojega Gospodine i obnovi lice zemlje !"
(Psalam 104, 30)
Dođi, Duše presveti !
JESMO LI LJUDI DUHA ?

Zdravo Kraljice, Majko milosrđa...
Tebi vapimo u ovoj suznoj dolini...
Ti nam poslije ovoga progona pokaži Isusa!
O blaga! O mila! O slatka, Djevice Marijo!

Pieta. Žalosna Majka s mrtvim tijelom Sina na krilu.
Koliki su umjetnici, nakon Michelangela, kistom i dlijetom ovjekovječili taj dirljivi ljudski prizor s božanskim razmjerima...

Jakopone iz Todija opjevao je to latinskim stihovima:
"Stabat Mater dolorosa".
Glazbenici, kao klasični Pergolese i suvremeni Antonin Dvorak, dadoše tomu čaroban glazbeni oblik.

Odavna je taj spjev STABAT MATER DOLOROSA više puta pretočen u lijep hrvatski jezik.

Osluhnimo u duši nekoliko kitica !

Stala plačuć tužna Mati, gledala je kako pati Sin joj na križ uzdignut.

O koliko ucviljena bješe ona, uzvišena Majka Sina jedinog...

Kada dodu smrtni časi, Kriste Bože, nek me spasi Majke tvoje zagovor.

Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi u nebeski blažen dvor.

Sveta Marijo, Majko Božja !
Moli za nas grešnike,
sada i na čas smrti naše !

"On će preobraziti ovo naše smrtno tijelo,
i suobličiti ga tijelu svome slavnome" (Fil 3, 24).

Isus je volio prispodobe.

U prirodi je otkrivao slike kojima je izražavao vječne istine o Bogu i čovjeku. Jednoga je dana prorekao svoju smrt i svoj ukop.
I moj i tvoj.

"Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ne donosi rod. Ako li umre, urodi." (Ivan 12, 24)

Hvala ti, Bože, za sve one koji će me otpratiti do groba, staviti moje tijelo u grob.

No grob nije točka, nego dvotočka !
Grob je klijalište.

Na Mirogoju, štovatelji Tina lljevića na grob mu staviše natpis iz njegove pjesme:

"Leti ko lišće što vir ga vije, Za lijet si, dušo, stvorena !
Za zemlju nije, za pokoj nije Cvijet što ovdje nema korijena."

Čovjek je cvijet što cvate na ovoj zemlji, ali mu je korijen u vječnosti.

Pazi da ovdje sav ne ocvateš !
Pazi da ti se ovdje ne osuši korijen zauvijek !

"Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni.
Amen."