Kriza Crkve



Mgr Jacques MASSON

Neki misle da se Crkva, konačno, promijenila, da sada dopušta brak rastavljenima u crkvi; ili da je slavlje nedjeljnog okupljanja u odsutnosti svećenika, koje vode časne sestre ili laici, s izgovaranjem svih misnih molitvi, uistinu prava Misa, Euharistija.

Ranije, barem, vjernici nisu razumjeli (sic), nisu vidjeli. Sada mogu odmah osjetiti da li svećenik slavi s vjerom ili ne.

Mgr Piero Marini govori posebno o svojoj službi u Vatikanu, u službi liturgije od 1965. On je radio na provedbi liturgijske reforme, a bio je voditelj papinskih slavlja gotovo 21 godinu u službi papa Ivana Pavla II i Benedikta XVI.

O ozbiljnim problemima koji nastaju na konkretnom području liturgije, slavlja Sv. Mise i podjele Sakramenata, i što o tome kaže autor, koji, navodeći samo nekoliko bitnih primjera, navodi i podsjeća na službeni nauk Učiteljstva Crkve na ovom području. Ako bih mogao rezimirati, rekao bih: Mgr Marini objašnjava što je liturgija i stigmatizira zlouporabe koje se pojavljuju tu i tamo.

Uvjeren sam, ako postoji danas kriza u Crkvi, to je kriza liturgije. To je kriza duhovnoga, to jest, istovremeno odnos s Bogom i s drugima.

Što mislite o onim ekumenskim inicijativama gdje se, kao u Taizéu, podjela blagoslovljenog kruha vrši pored Pričesti s posvećenim Hostijama?

• Mgr Piero Marini: Ostajem pomalo zbunjen. Ne odbijam tu tradiciju s Istoka, ali pitam se, što ona znači za nas. Ne postoji li tu rizik od konfuzije između blagoslovljenog kruha i hostije? Ne sviđaju mi se imitacije euharistijskih slavlja kad ona to nisu. To je pomalo nalik nedjeljnim slavljima u odsutnosti svećenika: nisam sklon rješenju oponašanja euharistijske molitve. Zašto pokušavati imitirati Euharistiju kad je nema? Postoje, međutim, slavlja Liturgije časova, Laudesa, Vespera. Laik može predsjedati toj liturgiji koja dopušta jasnu razliku između Euharistije i ostalih skupova.

Problem razlikovanja između Euharistije je objašnjen ovim riječima u drugom odlomku knjige, zbog nedostatka svećenika... uslijed broja i starosti:
... Broj svećenika se smanjuje i sve su stariji... Kako osigurati Misu kada postoji nedostatak svećenika?

Moguće je slaviti Službu Riječi, s čitanjima predviđenim za nedjelju, a potom molitva vjernika. Ali ta liturgija nije 'ersatz' (nadomjestak) Prikazanju ili Euharistijskoj molitvi. To bi značilo krivotvoriti Misu, jer liturgija se temelji na istinitosti znakova. Loše bih se osjećao kad bih predstavio vjernicima nešto što nije istinito. Svakako, Pričest se može dijeliti na kraju molitve vjernika. Ali nisam sklon ničemu što oponaša Misu.

Ali, kako postupiti kad se Mise slave rijetko i u mjestima udaljenim od svog sela ili naselja?

Znam da ta situacija predstavlja danas ozbiljan problem u Crkvi za mnoge male zajednice. Treba težiti... da se uvjeri vjernike da je nužno da odlaze na Misu.
Ali ti ljudi koji putuju daleko da dođu do ljekarne... uvijek žele imati Misu kod sebe! Bolje je promijeniti stavove, nego zamijeniti Misu malenim nadomjestcima.
'Pokaži mi kako slaviš Misu i reći ću ti kakav si svećenik'! I mgr Marini je zaključio: Ako danas postoji kriza u Crkvi, ona proizlazi iz krize Liturgije, to jest, našeg identiteta. Ako sam ispravno shvatio: To ovisi ipak o identitetu svećenika, o svijesti da je službenik Isusa Krista, sa svim posljedicama što ta posveta uključuje u cijelom njegovu životu. Ako svećenik izgubi svijest o svom svećeništvu, i ako ostaje 'na mjestu', postaje puki 'službenik', loš službenik koji ne može dati ono što nema, ili što više nema: 'Nemo dat quod non habet': ne daje se ono čega se nema.

To načinja važno pitanje, pitanje formacije bogoslova, budućih svećenika, svećenika za sutra, i njihova permanentnog obrazovanja tijekom cijele njihove svećeničke službe.... mladi se ne znaju ni prekrižiti, ništa ne znaju o Isusu i Mariji... mladi ne znaju uobičajene molitve, koje je teško naći u knjizi, i koje se nikada ne mole u župama... odrasli su također 'zaboravili' svoje molitve, moljenje krunice, pa čak i čin pokajanja. To vrijedi osobito i prije svega za starije svećenike... blistali su radošću  kada su primali reverendu, u vrijeme sub-đakonata. 'Bacili su', kako se kaže, 'mantiju u koprive', a sub-đakonat, koji je uključivao zavjet savršene čistoće, što su od toga učinili? Koliko se svećenika oženilo? Koliko svećenika zagovara ženidbu svećenika, ili ... Ali navucimo veo nedužnosti na ono što se tiče osobne savjesti. To ipak ostaje ozbiljan problem. Jesu li mladi svećenici u mogućnosti da doprinesu nečem novom i ubrizgaju novu krv? Uvjerio sam se nažalost, u nesnalaženje mladih svećenika koji izlaze sada (otprije nekoliko godina!) iz sjemeništa, posebice u pitanjima liturgije i morala, biblijskog, teološkog pa čak i humanog znanja. Nakon svog ređenja, jedan mladi svećenik imao je hrabrosti pisati svom bivšem sjemenišnom poglavaru gorko se žaleći da ih nitko nije učio slaviti Svetu Misu i podijeljivati Sakramente, prema predviđenim propisima Crkve...

... tim kritikama o nedostacima u liturgiji, i o liturgijskoj krizi, i ja si dopuštam dodati: (krizi) koja je povezana s neadekvatnim i više nego manjkavim dogmatskim, teološkim i duhovnim obrazovanjem.
Mislim da rješenje mnogih problema prolazi kroz edukaciju u sjemeništima. Uzmimo dva pravca. Prije svega poduka o premisama liturgijskih knjiga. Bilo bi dovoljno naučiti ono što kažu premise misala i Liturgije časova. Zatim, poduka o slavljima u sjemeništima, jer liturgija nije studij nego akcija. Pitam se što su učili mladi svećenici koji dolaze iz sjemeništa... Što su radili u sjemeništu? Ako su tu i učili sadržaj, ako su i slavili, to uglavnom malo čine u svom životu na župi.

... Stvarnost u srcu liturgije, jest ljubav. Isusove geste koje je Isus činio, bile su lijepe jer su izlazile  iz sadržaja ljubavi. Lice Isusa na križu bilo je izobličeno, ali je  ostalo još uvijek lijepo, jer je bilo izraz ljubavi za nas. Volio bih da istraživanje te estetike ne bude puki znak, već da izražava duboku stvarnost liturgije.
'Što su radili u sjemeništu?'  i ''Volio bih da istraživanje te estetike... ne bude puki znak''...

Situacija sada nije sjajna. Imao sam prilike osvjedočiti se o tome u jednoj župi. Mladi svećenici neofiti ne znaju ništa. Svi novozaređeni, još uvijek imaju vjeru Crkve, barem ono što su učili u sjemeništu. Na području liturgije, misnog slavlja i podjele Sakramenata, trude se, u dobroj vjeri, izraziti embrije svoje vjere koje ih se podučavalo u sjemeništu. Svatko slavi Misu u skladu sa svojom duhovnom senzibilnošću, prema vlastitoj kreativnosti, pokušavajući vlastitim gestama izraziti Misterij koji slavi... i koji često jednostavno i u potpunosti ostaje Misterij. Vidjet ćemo npr.,  svećenik podiže Hostiju i Kalež u trajanju od nekoliko minuta, i dalje kleči nekoliko minuta nakon odlaganja Hostije i Kaleža na oltar (napomena: neki ni to!). To je njihov osjećaj, njihov sentimentalizam koji vodi njihovo slavlje, a ne više liturgijska pravila. Ali, oni to rade u dobroj vjeri. Neka 'odgovorni obave' svoj 'mea culpa'.

Oni također slave, Svetu Misu, i Sakramente, slijedeći 'modu' 'starijih', župnika ili starije braće, da 'budu u skladu' i da ih se ne smatra 'nazadnim, pretkoncilskim', čine ono što im je njihov župnik nametnuo (slaviti nedjeljnu Mise u 40 minuta, sa propovijedi i Pričešću, nikako uzimajući Rimski kanon...)... Slijedeći tako njihov izbor, njihove osobne izbore, slave Misu samo u albi i sa štolom, što je zabranjeno. Jer oni ne znaju značenje ornamenata koji se traže za liturgiju. Isto je kod slavlja  drugih Sakramenata. Oni zasigurno nisu pročitali ili čuli riječi papa Benedikta XVI. na Misi posvete ulja 2007. godine. Oblače ornamente u sakristiji, koja je postala 'odlagalište', ćakulajući, bez razmišljanja o tome što čine. Popnu se na oltar i poljube oltar mehanički ne znajući važnost geste koju čine. Često, 'poljube' oltar koji nije ništa drugo doli jednostavan stol, drven, kamen... Ljubi li itko stol blagovaonice prije nego što sjedne za stol?

Ali zar i sama liturgijska odjeća ne može isto tako ilustrirati kulturne raznolikosti?

U zemljama gdje je vruće, Sveta Stolica je predvidjela otprije mnogo godina uporabu 'ornate bez albe'. Ali mislim da je potrebno sačuvati, u odnosu na svetu odjeću, brigu za red i specifičnost. Danas imamo mnogo mogućnosti. Od onih da svecenik bude u civilu u redovnim situacijama (napomena: ne u civilnoj odjeći!), da izlazi u šetnju oblačeći se slobodnije (napomena: ali ne kao što se to običava!).
Ali kad obavljaju svoju službu, svećenici trebaju imati posebnu odjeću... Kad vidim neke koji idu ispovijedati u hlačama i u civilnoj odjeći... Ako je to na Svjetskom danu mladih, ili u posebnim situacijama, to je razumljivo. Ali u crkvi se treba obući u funkciji službe koju obavlja.

To pitanje liturgijske odjeće ne odnosi se samo na Misu, već i na podjelljivanje drugih Sakramenata. Inače, ovo zanemarivanje otkriva aljkavost koja utječe na dostojanstvo slavlja.
Uzmimo konkretan primjer vjenčanja. Svi su obučeni za slavlje, u svečanim haljinama, odijelu i kravati. Mladenka, odjevena u dugu haljinu, u pratnji svoga oca, ulazi uz zvuk orgulja i sa cvijećem. A onda, kad su svi tu, dolazi svećenik svećenik. Pozvoni zvonom i stiže potpuno sam, ponekad sa  svojom kratkom i prljavom albom. Ne pokazuje li time nehajnost za ovu liturgiju? Nismo li izgubili osjećaj za dostojanstvo slavlja?

To je pomalo isti slučaj sa sakristijama, gdje se pripremamo. Sjećam se na primjer slučaja iz  katedrale u Toledu, u Španjolskoj, sa svim njenim slikama El Greca. Tu se oblači u impresivnom ambijentu, gdje je napisano 'TIŠINA'. Riječ je o mjestu pripreme i kateheze. I može se reći: 'Ako je takva sakristija gdje se oblačimo, kakva li će biti važnost slavlja koje ću slaviti u crkvi!' Zapravo, dogodilo mi se više puta da uđem u sakristiju neke moderne crkve kako bih obukao svete ornamente. U sakristiji sam našao veliki nered od starih svijećnjaka, vaza s uvenulim i osušenim cvijećem; zatim, zatekao sam liturgijsku odjeću koja odavno nije bila oprana. To, dakako, nije uvijek tako, ali uvjeti priprave nisu li utjecali na uvjete slavlja?

Prošlo je vrijeme kad je svećenik prao ruke prije oblačenja onoga što Vi s pravom nazivate  'sveta odjeća', jer ona to jest, a ne radna odjeća! Zatim je svećenik kleknuo i izgovorio pripravne molitve da bi dostojno slavio Svetu misnu žrtvu. Onda je stavio svete ornamente, moleći molitve prilagođene za svaki od njih, i na koje je papa Benedikt XVI. podsjetio na Veliki četvrtak 2007. I to sve u najvećoj tišini, u nazočnosti samo klerika, nijednom laiku nije bio dopušten pristup u sakristiju, nazvanu često 'predvorjem Svetišta'.

Što vidimo sada, ili bolje rečeno, što se čuje? Buka: ministranti koji ne znaju što je Služba oltara; laici koji upadaju u sakristiju da bi tamo jedni s drugima razgovarali, ili sa celebrantom; celebrant koji, dok im odgovara, odjeva se makinalno, brzo, kao da si oblači mehaničarsko odijelo. Kad stigne u posljednji čas - što ga navodi da se obuče u još većoj žurbi. Da ne spominjem svećenike koji dolaze u zadnju minutu, 'da koncelebriraju', u civilu, naravno, uznojeni! Zatim svećenik, njihanjem ruku, ulazi u crkvu, pozdravlja vjernike kao što to čini šef države, penje se do oltara nehajno, čak i bez razmišljanja da je to Gospodinov oltar, oltar Žrtve, Grob Isusa Krista, da predstavlja samog  Krista. Žurno poljubi oltar i upućuje se, i dalje njihanjem ruku, svojoj stolici da započne Svetu misnu žrtvu. Ranije, svećenik je molio slijedeću molitvu: Pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu koji razveseljuje moju mladost.I slično, pristupajući oltaru, svećenik je već molio ovu molitvu: Ukloni naše grijehe, Gospodine, da možemo ući u Svetinju nad svetinjama čistom dušom'; a onda časteći oltar, poljupcem, molio je slijedeću molitvu: Molimo Te, Gospodine, po zaslugama Tvojih svetaca čije relikvije ovdje držimo, i svih svetih Tvojih, da se udostojiš oprostiti mi sve moje grijehe'.

Ali istina je da je, hotimice, liturgijskom reformom omogućeno, da se svećenik više ne 'penje' k oltaru, u biti stavljen je često na isti nivo kao i vjernici.

Svetinja nad Svetinjama, Svetište, gdje je imao pristup samo Veliki Svećenik, jer upravo je tu ono gdje Bog vlada nad kerubima! Svetište, 'zbor' kako se to tada zvalo, gdje je pristupao samo svećenik i služitelji oltara i poslužitelji, postalo je 'javno mjesto'. Kao što sam rekao ranije ('propast liturgije'), mi smo u potpunoj desakralizaciji. I to počinje sa zaređenim služiteljima, s njihovim nemarnim ponašanjem, njihovim načinom na koji slave, njihovim liturgijskim fantaziranjima kao plod njihove  'kreativnosti', i mnogim drugim stvarima koje bi bilo predugo nabrajati.
...
... (Upoznati) temelj i ljepotu liturgije... To bi moglo omogućiti autentičnu obnovu liturgije od koje će imati koristi vjernici i svećenici, i koja bi im omogućila da ju žive hraneći svoj kršćanski život. Nadajmo se, u ovoj 'Godini svećeništva', da će svatko, biskup, svećenik, vjernik, napraviti ispit savjesti i ispraviti što treba ispraviti, jednostavno prisjećajući se da 'Ubi Petrus, ibi Ecclesia', 'Gdje je Petar, tu je i Crkva'. Ne treba oklijevati misliti i reći: Riječ Božja nam je dana po Njegovu vikaru. Katolik je onaj koji slijedi Petra. A onaj tko ga ne slijedi? Ne mogu se uzdržati da ne budem veoma zabrinut, nakon što sam čuo utjecajnog rimskog župnika koji je rekao: 'Ako nam Papa želi nametnuti sve svoje reforme i vratiti se korak nazad, sa Križem na oltaru, Pričešću na koljenima i na usta, ornamentima iz prošlosti,Misom sv. Pia X, koju ionako ne poznajem, i sl., ja ga neću slijediti, kao ni mnoga druga subraća. Crkva se može biti Crkva prošlosti'.

Sveti župniče arški, moli za nas, svećenike! Pastiri, biskupi i svećenici, u velikoj su mjeri odgovorni. Obratimo se! Krajnje je vrijeme.

Kriza liturgije :
susreti s mons. Pierom Mariniem (5 - kraj)



ZAKLJUČAK

Debakl u liturgiji... Kriza u liturgiji, o kojoj govori Mgr Piero Marini, s pravim i utemeljenim pitanjima koja postavlja u prethodnim odlomcima, stvarnost su koja propituje svećenike, posebno njihove pastire, nasljednike apostola, i zadužene da ispunjavaju Njegov nalog 'ovo činite meni na spomen'. Moramo napomenuti da se sve više i više udaljavamo od načela navedenih od strane čovjeka koji je bio voditelj papinih slavlja.

Na taj način, da zaključim, i pokažem gdje smo i kako smo daleko od principa ovog prelata, iznesenih s autoritetom i kompetentnošću, dopuštam si uzeti nekoliko primjera koje sam naveo u svezi liturgijskih odredbi, Sv. Mise posebno, koja jasno pokazuju da je vrijeme da interveniraju pastiri  ljubazno, s razumijevanjem i odlučnošću, da bi se vratilo Svetoj Liturgiji Kristovu nazočnost među nama, i pomoglo svakom svećeniku da razumije 'da su obredi i geste koje vršimo doista Isusove geste', ... jer one jesu Isusove geste. U liturgijskom slavlju i konkretnim gestama koje ono zahtijeva, Crkva ne radi ništa drugo nego aktualizira djelovanje Gospodina Isusa (usp. mgr Piero Marini, citiran gore). Ne činiti tako, je li to još uvijek 'činiti ono što čini Crkva?' Dopušteno je u to sumnjati i upitati se, da li oni koji se upuštaju u takve liturgijske manipulacije, čine još uvijek u potpunosti dio Crkve.

Napisao sam:
To je težak i rasprostranjen problem: svećenik 'manipulira' liturgijom, kao da može manipulirati tekstovima koje je predložila Crkva. Kojim pravom? Kojom vlašću? Svojom? Nije li jednostavno on službenik, upravitelj, sluga? Je li to zaboravio?

To je sve češći slučaj, uključujući ali ne i ograničavajući se, na Misi vjenčanja, ili na pogrebnim slavljima s Misom, kad svećenik uvodi čitanja, molitve po svom izboru: slučajevi obiluju, i nisu izolirani:

- Zamjena prvog Čitanje profanim tekstom koji nema ništa s Biblijom. To je službeno zabranjeno. Sudjelovao sam nema dugo pogrebu u Belgiji. Svećenik, kojega sam bio već ranije sreo, i  kojega sam poznavao (!), tražio je od mene u posljednji trenutak da koncelebriram. Bio sam oprezan znajući dobro čemu se izlažem. Rekao je unuci pokojnika, katehistici, da izabere čitanja. Ona je to učinila jako dobro. On to nije uvažio. I čitao nam se profani tekst.
- Molitve prinosa darova nemaju nikakve veze sa službenim liturgijskim tekstom.
- Nema 'Lavabo', pranja ruku.
- Nikad nisam čuo korištenu euharistijsku molitvu. Samo su riječi posvete 'bile dobre'.
- Je li Misa bila valjana? Može se postaviti pitanje o mnogim mjestima, jer, da bi bila valjana, svećenik treba činiti ono što čini Crkva!
- A što reći za 'mir'? Znak mira? Gesta mira: 'rastresenost', 'svjetovna gesta', 'procesija', 'stampedo' koji prolazi, i koji je učinio nezapaženom važnu molitvu: 'JAGANJČE BOŽJI, KOJI ODUZIMAŠ GRIJEHE SVIJETA, SMILUJ NAM SE''.
- Naravno, bio je u zgužvanoj albi sa štolom, i hodio s jednog kraja oltara na drugi, njihajući rukama.
- Izoliran slučaj? NIPOŠTO! Jedan slučaj među mnogim drugima! Među mnogim drugima!

- Čemu sistematski izbor najkraćih molitvi?
Da dadne veći izbor molitvi svećeniku koji slavi Svetu Misu, Novi Red je uveo nove molitve 'ad libitum', 'po izboru':
- na početku, za 'pokornički čin';
- od novih Euharistijskih molitvi - tri ponajprije, dodanih stoljetnom Rimskom kanonu, zatim druge koje su dodane za uporabu u posebnim prilikama;
- mogućnost izbora, također, za Čitanja i Evanđelje ili dnevno čitanje, ili 'njegov kratki oblik';
- mogućnost izbora između dviju molitvi... predviđenih prije Pričesti svećenika.

- Dijeljenje Svete Pričesti: i to što brže, da ne bi predugo trajalo: svećenici su postali 'automatski distributeri'! 'Tijelo-Kristovo-Tijelo-Kristovo'...
Ali što se dogodilo? To je jednostavno: biti kratak, činiti ONO ŠTO JE KRATKO! ('Misa je naporna', reče mi sjemenišni kolega!)
- 'Drugu euharistijsku molitvu' (zovu je 'Randalov Kanon') 'recitiraju' gotovo svi svećenici...
- Treća euharistijska molitva dolazi na drugom mjestu;
- Prva euharistijska molitva, 'Rimski kanon'? Po svećeničkom sjećanju, u 40 godina, nisam ga čuo ni jedan jedini put! I zato, da popravim taj 'zaborav', ja ga izabirem svakoga dana...

Mise 'VVB' ('Vrlo Velike Brzine').
No, ima i više, ima i još gore! Brzina kojom se molitve recitiraju, i 'slave' Mise.
Stigli smo do onoga što ja nazivam 'VVB Mise', Mise izrečene 'velikom brzinom'. Jer stvarnost je ovakva: 20 minuta Misa tjedno, 40 minuta u nedjelju, sve uključeno.

Moram iskreno reći da to nije problem od jučer, niti od liturgijske reforme. To ovisi samo i jedino od svećenika, od njegove vjere, njegove svijesti o Otajstvu koje se po njemu ostvaruje.
... znakovi Križa (na početku, nad kaležom i kruhom), umjesto da dopuste svećeniku da uzme stanku, kratku pauzu kako bi mu se omogućilo da dobro prodre u misterij koji slavi, pretvorio se u 'utrku s vremenom': znakovi Križa učinjeni u punoj brzini, što sugerira da je svećenik upravo 'tjerao muhe'.

Razumljivo, uz mogućnost 'kraćih' molitvi, izbor se pretvorio u žurbu...

No, s novim Ordo Missae, sve se glasno govori, ništa ne izbjegne vjerniku. Ili bolje rečeno, sve   izbjegne vjerniku, jer su molitve izrečene, recitirane, takvom brzinom, da on često nema vremena obratiti pozornost na ono što 'recitira' svećenik, po sjećanju često, gledajući asistente. Sanctus je jedva završio, već se nađe pred Posvetom, čak da toga i nije svjestan.

A što se 'čini' tihim glasom... Ali ne može proći nezapaženo!

Ma koja muha bode svećenike, da izgovaraju misne tekstove takvom brzinom? Kako mogu ući u riječi koje izgovaraju? Žure se? Što imaju drugo raditi, nego SLAVITI SVETE TAJNE?

'Dobri Oče, uzdižemo Ti svoje hvale... Molimo Te, Svemogući Bože... Uze kruh-dade-učenicima-svojim-govoreći-ovo-je-moje-tijelo-koje-se-za-vas-predaje-ovo-činite-meni-na-spomen-tajna-vjere'...

Sve, rečeno, recitirano, monotono, nezanimljivo, neutralno, bez pauze, na dušak, jedva ima vremena da se uhvati dah. 'Uf', 'Idite u miru'. To je to, rekao sam Misu: bio sam dobar ove nedjelje; 40 minuta sa propovijedi!' (sic!)

A vjernici? 'Gle, to je bila Posveta!!! Gle, Misa je završila: 'Idite u miru!'

Je li svećenik svjestan da on ne izgovara neki tekst, molitvu: ON UPRAVO GOVORI BOGU U IME NARODA KOJI MU JE POVJEREN I KOJI SE TREBA UJEDINITI S NJEGOVOM MOLITVOM!

Ne, mnogi toga nisu svjesni. Oni tako ne bi govorili ljudima koje susreću, svojim prijateljima: nitko ih ne bi razumio. To bi čak bila velika nekorektnost. A ipak oni govore Bogu Tri Puta Svetom: 'Sanctus, Sanctus, Sanctus'.

Čak ni stanka, kratko zaustavljanje u trenutku izgovaranja Svetih Riječi, kad intervenira Gospodin,  u trenutku Posvete kad kaže: 'OVO JE MOJE TIJELO, OVO JE MOJA KRV'.

Govoriti Bogu? Djelovati 'in persona Christi'? Tko bi to rekao? Gleda u ljude, svećenik, hostija, u rukama, zatim kalež, izgovarajući svete riječi Posvete, promatra ljude, podiže im Hostiju, okreće glavu s desna na lijevo, briše obraze ako je vruće, recitira 'formule' Posvete po pamćenju (što je zabranjeno, da se izbjegnu pogrješke), kao da su, u to vrijeme, vjernici oni koji interveniraju!

Ne bi li trebao biti nagnut, koncentriran, naznačiti kratko vrijeme šutnje, da pokaže da to nije više on koji djeluje, da prepušta mjesto Gospodinu koji se uprisutnjuje u vršenju svoje Žrtve? I ostaviti vremena vjernicima da se s njim ujedine, u njegovoj molitvi, u njegovu klanjanju, u ovom svečanom trenutku kad se ostvaruje naše spasenje?

Moramo priznati da tekst Posvete, takav kako je aktuelno redigiran, izgleda više kao 'izvještaj' čist i jednostavan, gdje se miješa bez razlike izvještajni dio o Ustanovljenju Euharistije na Posljednjoj  večeri i dio koji je Posveta Hostije i Vina: zbog interpunkcije ponajprije (: - dvotočje -, što pokazuje kontinuitet - umjesto - točke - koja bi značila pauzu; i zbog postavljanja velikim slovima riječi koje se odnose na jednostavni izvještaj sa Posljednje večere, i samih riječi Ustanove Euharistije. Zbrku je lako napraviti, pogotovo ako se nije primila dovoljna naobrazba kako bi se izbjeglo pogrješno tumačenje i stav u tom veličanstvenom i svetom trenutku!

A tome, mora se naglasiti i ponoviti, sigurno ne pomaže svećenik koji nije primio dovoljno obrazovanja, da je svjestan što se događa, što on čini, što Krist čini po svome službeniku.

Mgr Marini je istaknuo neadekvatnost formacije svećenika. Neki su od njih postali biskupi. Kako se onda čuditi njihovoj apatiji?

... O! Da, sveti župniče arški, moli za nas, ti koji su postao... 'Zaštitnik svećenika'.

'Parce Domine, parce populo tuo, ne in aeternum irascaris nobis': ova se molitva nameće više no ikad... u ovo vrijeme... koje poziva sve, ponajprije svećenike, i vjernike, na obraćenje Kristu, i nadasve pripadanje Njegovoj Crkvi: nije li obećao da će biti prisutan s Njom... sve do svršetka svijeta?

Mgr Jacques Masson


(Izvor: www.hermas.info)

- s franc. preveo: p. Ivan MSC

 

 

Kriza liturgije