Župa Sveti Matej - Viškovo Viškovo 30 51 216 VIŠKOVO Tel./fax: (051) 256 862 E-mail:Župni ured

Duhovna misao 11. 2006.

Skrivena podzemna i javna propaganda: HOMOSEKSUALNOST

Temeljna biblijska načela Sveto pismo izričito spominje i osuđuje homoseksualno ponašanje, i Stari i Novi Zavjet, kao udaljavanje od Boga, teško izopačenje (usp. Post 19,1-29; Lev 18,22; 20,13; Rim 1,18-32; 1 Kor 6,9-10; 1 Tim 1,10), nadasve jer se protivi Božjem naumu i planu o čovjeku i njegovoj spolnosti, tj. diferencijaciji muško-žensko i kao takva je usmjerena prokreaciji. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče: Plodite se i množite i napunite zemlju… (Post 2,27-28; usp. 2,18-25); seksualna različitost je, dakle, konstitutivni element bogosličnosti; kao muško i žensko čovjek je od Boga blagoslovljen; homoseksualnost se protivi prokreaciji biologijski, psihologijski i biblijski. Biblija ne spominje izričito homoseksualnu sklonost niti je osuđuje, već samo takvo ponašanje i čine; i to u prvome redu zbog protivljenja Božjoj volji i planu o čovjeku, a tek potom kao seksualni nered i prekršaj. Crkvena tradicija i Učiteljstvo U Predaji ne možemo naći nešto drugo nego jasnu i stalnu osudu homoseksualnosti, takve čine Predaja smatra kao čine u sebi (objektivno) neuredne, protuprirodne i protuprokreativne (Didaché, Barnabina poslanica, sveti oci redom /Tertulijan, Justin, Bazilije, Grgur Ninski, Augustin, Ivan Krizostom…/). Danas Moralni sud o homoseksualnosti sve je više predmet javne i kritičke rasprave; vrše se pritisci na Crkvu da promijeni svoje naučavanje i stav o tom predmetu; neke skupine i organizacije javno zastupaju da je homoseksualnost alternativni način življenja seksualnosti (tzv. pravo na različitost) i traže potpunu slobodu u seksualnom ponašanju; brane prava homoseksualnih osoba na svim razinama, traže da budu javno i pravno priznati u društvu; prave pritisak na medicinu i liječnike da se homoseksualnost ne tretira kao devijacija i bolest, već kao pozitivna varijanta ljudske seksualnosti; zastupaju svojevrsni moral koji opravdava ili bar dekulpabilizira homoseksualno ponašanje; na različite načine bore se protiv društvene i svake druge diskriminacije i netolerancije spram sebe i žele da se u tom smislu mijenja i mentalitet ljudi i zakonodavstvo pojedinih država; ide se sve dotle da se predlaže zakonska jednakost zajednica osoba istoga spola s brakom u pravom smislu riječi, ne isključujući ni priznanje pravne sposobnosti za posvajanje djece. - Crkva je intervenirala na različitim razinama dajući moralne i pastoralne smjernice za postupanje sa homoseksualnim ponašanjem i osobama (npr. izjava Kongregacije za nauk vjere o nekim pitanjima seksualne etike, Persona humana, Zagreb, 1976.; idem, Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi o homoseksualnim osobama od 1. listopada 1986…). Moralna savjest svjedoči cjelovitu moralnu istinu, kojoj se protive bilo odobravanje homoseksualnih odnosa, bilo nepravedna diskriminacija prema homoseksualnim osobama (Kongregacija za nauk vjere, Promišljanja u svezi sa zakonskim prijedlozima o priznavanju zajednica osoba istoga spola, 03. lipnja 2003., 5). - Homoseksualna sklonost i aktivnost svakako je velika psihoseksualna disharmonija kod osobe; u liječničkoj sferi je devijacija, jer takva sklonost i aktivnost ne poštiva anatomsku i biološku finalnost seksualnosti kao bitno muške i ženske oznake. Teolozi i psihoterapeuti misle da je kao takvu treba liječiti (psihijatrijski, seksualnom uzdržljivošću). Brak kao sredstvo liječenja nije nikakvo rješenje, jer takvo liječenje pridonijet će da još jedna osoba ili više osoba zbog toga trpe ili pate (ne može se očekivati da će Božja milost uvijek nadomjestiti ono što nedostaje naravi); ako liječnik vidi da može doći do preobrata seksualne sklonosti (konačni cilj terapije je da osobu dovede do heteroseksualnosti), dobro je da savjetuje brak, jer će to pojačati heteroseksualnu sklonost; u suprotnom - ne smije savjetovati brak već sublimaciju, uzdržljivost i liječenje. Moralna prosudba homoseksualnog ponašanja i odgovornosti osobe za takvo ponašanje Homoseksualnost je veoma složena i nejasna stvarnost, stoga je bitno u moralnoj prosudbi razlikovati objektivni nered od subjektivne odgovornosti: - objektivna prosudba homoseksualnosti. Službeni stav Katoličke Crkve i katoličke moralne teologije: razlikuje se homoseksualno ponašanje od homoseksualne sklonosti. Treba razlikovati takvo nagnuće koje može biti urođeno i čine koji su 'u svojoj biti neuredni' i suprotni moralnom zakonu (Ivan Pavao II, Ljudska spolnost. Istina i značenje, 104); - za osobitu sklonost homoseksualne osobe, premda ona u sebi nije grijeh, osoba nije uvijek odgovorna; sklonost, kao takva, nije predmet moralnoga suda; ona jest križ, ali sama po sebi nije grijeh; ona ostaje moralni objektivni nered i zlo, jer je usmjerena grijehu (teži prema ponašanju koje je u sebi zlo s moralnoga stajališta; nosi, jače ili manje, nagnuće da prijeđe na čine, zlo ponašanje); - urođena sklonost ili bolesna konstitucija, za koju se smatra da je neizlječiva (no, znanstveno nije dokazano da je homoseksualnost urođena, iako neke biologijske datosti ne isključuju da ona može, kao jedan od uzroka, imati i genetsko-kromosomsko-hormonalne činitelje; više o tome: P. Šolić, Antropologija homoseksualnosti, u: Obnovljeni život, 6-1989., str. 578-607.); no, nikako se ne može moralno opravdati homoseksualno ponašanje ni kod takvih osoba, kao da bi ono bilo prirođeno njihovoj naravi; ponašanje je nemoralno i osoba je za nj' u biti, redovito ili manje, moralno odgovorna: Homoseksualno ponašanje… nije, kako neki tvrde, uvijek i potpuno podvrgnuto nutarnjoj prisili i stoga bez krivnje, makar moralna odgovornost može biti umanjena ili pak uvećana zbog različitih okolnosti. Zahvaljujući toj temeljnoj slobodi, uz vlastito nastojanje i Božju pomoć, i takve osobe mogu izbjeći homoseksualnu aktivnost… (Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima…, br. 11); - homoseksualni čini nemoralni su i stoga što isključuju prokreaciju, jer ona nije moguća u istospolnom odnosu koji ne izražava komplementarno sjedinjenje sposobno prenijeti život, i kao takvi, protive se jednom od temeljnih značenja seksualnosti; činjenica da je postotak homoseksualnih osoba prilično visok, ne znači da je homoseksualnost čovjeku prirođena (kao neka 'ontologijska norma') i normalna - ona nije niti alternativa heteroseksualnosti niti joj to može biti, a nije ni jednostavna varijanta prevladavajućeg seksualnog ponašanja = ona ostaje devijantno ponašanje i stoga ponašanje objektivno nemoralno; - društveno gledajući, takvo ponašanje je asocijalno i ima loše posljedice za društvo (prakticiranjem takvih odnosa, propagiranjem takve seksualne slobode, branjenjem takve seksualne aktivnosti kao alternativne, dobre i moralne - u mladima se vrlo lako ambivalentna predpubertetska seksualnost može razviti u homoseksualnost /osobito zavođenjem/ i tako omesti ili čak zaustaviti normalan, zdrav i harmoničan razvoj osobe, pa i pogrešno ga usmjeriti /mladić-djevojka može ostati zarobljen-a u svoj homoerotski svijet, što ne uspijeva nadvladati ni kasnije kao odrasla osoba, pa je potpuno nesposobna za autentičan bračni život/); u svakom slučaju, trebalo bi uvijek i nedvojbeno zakonski kažnjavati homoseksualno silovanje, zavođenje maloljetnika, javne homoseksualne aktivnosti, homoseksualnu prostituciju, suzbijati liiteraturu koja izravno i otvoreno propagira homoseksualnost, grupni seks, perverzne izražaje i sadomazohistički pristup seksualnosti, kao i javnu i skrivenu podzemnu homoseksualnu propagandu u časopisima, TV-emisijama, novinama, filmovima itd; - subjektivna moralna odgovornost: nije uvijek jednaka objektivnoj nemoralnosti homoseksualne aktivnosti zbog raznovrsnih uvjetovanosti takve osobe (moralni sud podliježe pravednosti prema osobi koju se ne smije osuditi preko mjere njezinih subjektivnih mogućnosti); u pojedinim slučajevima, odgovornost može biti umanjena ili čak isključena (stvarna sloboda s kojom osoba raspolaže u trenutku takvog čina - osvrt na konkretnu osobu i okolnosti zbog kojih i u kojima se tako ponaša - odgojne, ambijentalne i osobne uvjetovanosti, nutarnje i izvanjske - jačina devijantne strasti, usprkos iskrenoj želji i nastojanju da ih nadvlada, a posebno ako nije svjesno i slobodnovoljno). Doduše, svi koji trpe od te anomalije ne moraju biti za to jednako osobno odgovorni, ali su homoseksualni čini 'intrinsečno (u sebi) neuredni' (Kongregacija za nauk vjere, Deklaracija Persona humana, br. 8). Međutim, ne može se načelno nijekati sloboda i moralna odgovornost takvih osoba, jer i one posjeduju temeljnu slobodu koja označava ljudsku osobu i daje joj posebno dostojanstvo (usp. Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima…, br. 11). Takve su osobe, kao i drugi kršćani, pozvane da žive čistoću (KKC 2359). Ostaje činjenica da je homoseksualna sklonost 'objektivno neuredna' (KKC 2358) i da su homoseksualni čini 'teški grijesi protiv čistoće' (isto, 2396). Pastoralni pristup Crkva nikada ne osuđuje homoseksualnu osobu: treba ju poštivati u njezinom ljudskom i kršćanskom dostojanstvu (to je temeljno načelo Objave i crkvenog i teološkog nauka: svaka osoba, stvorena na Božju sliku i priliku, ne može biti vrednovana samo prema seksualnom ponašanju i sklonostima; svaka osoba, homo- i heteroseksualna, ima temeljnu jednakost: Božje stvorenje, dijete Božje, baštinik vječnoga života; treba braniti dostojanstvo ljudske osobe, makar ona griješi i neuredno živi, pogotovo ako trpe zbog svoje zle sklonosti - to je u skladu s ljudskim dostojanstvom i Evanđeljem, jer i Isus je tako postupao s ljudima; takva osoba ne smije biti uskraćena u svojim ljudskim pravima, ne smije joj biti uskraćeno aktivno sudjelovanje u kršćanskoj zajednici /ona je dio Crkve/ - nju se prihvaća i cijeni kao i svaku drugu, nastojeći joj pomoći da se što bolje u svojoj specifičnoj uvjetovanosti ostvari kao osoba i dijete Božje; svećenik će iznositi uvijek i vjerno crkveni nauk o tome predmetu /jasno osuditi takvo ponašanje kao moralni nered i zlo; homoseksualnost nije oblik razvijene već regresivne i devijantne seksualnosti; ona je uvijek zastoj-devijacija-anomalija; pomoći osobi da nadvlada svoje svoje stanje i probleme; braniti osobu - njeno dostojanstvo i vrijednost - njena temeljna njena temeljna ljudska i kršćanska prava //i te su osobe otkupljene Kristovom Krvlju//; pomoći osobi da sama prosudi svoje stanje i ponašanje, potaknuti je da da može živjeti sveto-čisto-plodonosno, upozoriti je na loše posljedice tih iskustava, potaknuti je na izbjegavanje grješnih prigoda-na odgovorno ponašanje-gospodarenje sobom-sakramentalni život-molitvu-askezu-shvaćanje smisla i značenja ljudske spolnosti //ako je homoseksualnost prolazna, izlječiva - osoba je dužna liječiti se, i psihologijski i medicinski; ako je pak 'rođeni homoseksualac', koji redovito izravno nije kriv za svoje sklonosti - neće ga se slati psihijatru ako to nije nužno, jer je on došao tražiti vjersku i moralnu pomoć//; može se kajati i popraviti, biti blag i milosrdan poput Isusa; treba napustiti svoje tjelesno-erotične odnose; ako su oni iz Sodome i Gomore, svećenik će se sjetiti da on dolazi iz Samarije); ispovjednik će tražiti od takvih osoba seksualnu uzdržljivost; takve osobe mogu pristupati Sakramentima - uz uvjet da se iskreno kaju i nastoje popraviti; Bog spašava čovjeka u njegovoj situaciji; kao i sve osobe, i homoseksualne osobe pozvane su na svetost, tj. svjedočiti čistoću; molitvom i sakramentalnom milošću one se trebaju približiti kršćanskome savršenstvu. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju i da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće zbog svojega stanja (usp. KKC 2358-2359). Odbacujući pogrešne nauke s obzirom na homoseksualnost, Crkva ne ograničava nego još više brani, realno i autentično shvaćene, slobodu i dostojanstvo osobe…(Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima…, 7). p. Ivan MSC

Promišljanja o ISTOSPOLNIM 'BRAKOVIMA'

Crkva, odnosno Kongregacija za nauk vjere, izdala je najsvježiji dokument Promišljanja u svezi sa zakonskim prijedlozima o priznavanju zajednica osoba istoga spola, 03. lipnja 2003. god. Toleriranje zla je nešto posve različito od odobravanja ili od legaliziranja zla. Zakonskom priznanju zajednica osoba istoga spola ili njihovu zakonskom izjednačavanju s brakom uz pristup pravima koja su vlastita braku, dužnost je suprotstaviti se jasno i odlučno. Mora se uzdržati, zahtijeva Crkva, od svakog oblika formalne suradnje u promulgiranju ili primjeni tako teško nepravednih zakona kao i, koliko je moguće, od materijalne suradnje na planu primjene. Svatko se, naime, u toj materiji može pozvati na pravo prigovora savjesti. A zašto je nužno usprotiviti se prijedlozima za legalizacijom zajednica osoba istoga spola? Da bi se to razumjelo, potrebna su neka razumska, specifično etička promišljanja različitog reda (usp. isto, III.): - argumenti ispravno-razumskoga reda (civilni zakon ne može proturječiti ispravnom razumu, a da ne izgubi snagu obveze savjesti): ispravan razum prepoznaje naravni moralni zakon; zakoni, koji su inače strukturirajući principi čovjekova života u okviru društva i koji bi trebali vršiti jako važno i ponekad odlučujuću ulogu u promicanju mentaliteta i običaja, a koji su ustvari skloni zajednicama istoga spola, protivni su ispravnom razumu jer homoseksualnoj zajednici daju pravne sigurnosti slične onima koje uživa ustanova braka iznevjerujući tako dužnost promicanja i zaštite ustanove braka koja je bitna za opće dobro; postoji razlika između homoseksualnog ponašanja kao privatne pojave i istog ponašanja kao društvenog odnosa zakonski predviđenog i odobrenog kao jedne od ustanova pravnog poretka, što bi dovelo do promjena cjelokupne društvene organizacije, koje bi bile protivne općem dobru, odnosno bile bi uzrokom pomućenju percepcije nekih temeljnih moralnih vrednota te obezvrjeđivanju ustanove braka; - argumenti biološkog i antropološkog reda: u homoseksualnoj bi zajednici bili potpuno isključeni biološki i antropološki elementi braka i obitelji (one nisu u stanju osigurati rađanje i produžetak ljudske vrste; nedavno otkrivena sredstva na području umjetne oplodnje uključuju teške nedostatke poštivanja ljudskog dostojanstva, a uopće ne bi promijenila tu neprikladnost; nadalje, u takvim zajednicama, posve je odsutna supružnička dimenzija (ljudski i uređeni odnos spolne bipolarnosti u cilju uzajamne pomoći spolova u braku i njihovoj otvorenosti prenošenju života); normalni i puni ljudski razvoj eventualno posvojene djece u takvim zajednicama lišen je iskustva majčinstva ili očinstva i značilo bi nasilje nad tom djecom u smislu iskorištavanja njihova stanja slabosti; takva bi praksa bila sigurno teško nemoralna i protivna načelu Međunarodne konvencije UN-a o pravima djeteta; - argumenti društvenog reda: svoj opstanak društvo duguje obitelji zasnovanoj na braku; zakonsko priznanje homoseksualnih zajednica kao jedne od mogućih brakova (stavljajući je na pravnu razinu sličnu onoj na kojoj je brak ili obitelj) značilo bi redefiniranje ustanove braka, osobito njene prokreativne i edukativne zadaće, s golemom štetom za opće dobro; država bi tada djelovala arbitrarno i zapala u proturječje s vlastitim dužnostima; ne radi se tu o nepoštivanju i diskriminaciji bilo koje homoseksualne osobe, jer se uskraćivanje društvenoga i pravnog statusa braka oblicima života koji niti jesu niti mogu biti bračni, te razlikovanje osoba, ne protivi pravednosti, nego naprotiv, pravednost to uskraćivanje zahtijeva; - argumenti pravnog reda: bračni su parovi jamci slijeda naraštaja pa su, dakle, od posebnoga javnog interesa, tako iznimnoga da im civilno pravo udjeljuje institucionalno priznanje; zajednice osoba istoga spola, naprotiv, ne zavrjeđuju posebnu pozornost pravnog poretka, jer ne obnašaju tu ulogu za javno dobro; homoseksualnost (= teški moralni nered) ne tvori osnovu za stjecanje prava; homoseksualne osobe, za stvarno priznanje općih prava što ih imaju kao osobe i kao građani, polazeći od svoje privatne samostalnosti, uvijek mogu pribjeći općem pravu za zaštitu pravnih stanja od uzajamnog interesa, a za to nije nužno zakonsko priznanje zajednica osoba istoga spola; naprotiv, teška je nepravda žrtvovanje općeg dobra i pravičnog prava obitelji u svrhu postizanja dobara koja mogu i moraju biti zajamčena na načine neškodljive za veći dio društvenog bića (isto, 9). Crkva, dakle, potvrđuje nauk da poštovanje prema homoseksualnim osobama ni na koji način ne može uključivati odobrenje homoseksualnog ponašanja ili zakonsko priznanje zajednica osoba istoga spola. Opće dobro zahtijeva da zakoni priznaju, promiču i štite bračnu zajednicu i dostojanstvo braka kao temelja obitelji, te čvrstoću društva, kojem je ta ustanova konstitutivni dio. Zakonski priznati zajednice osoba istoga spola ili ih izjednačiti s brakom značilo bi ne samo odobriti nastrano ponašanje, s posljedicom da ga se učini uzorom u sadašnjem društvu, nego i zamračiti temeljne vrijednosti koje su zajednička baština čovječanstva. Takve vrijednosti Crkva ne može ne braniti poradi dobra ljudi i čitavog društva. Obitelj utemeljena na braku baština je čovječanstva; ona predstavlja istinsko evanđelje života i nade za čovječanstvo; no, o kojoj se obitelji radi, pitao se papa Ivan Pavao II? Ne svakako o onoj neautentičnoj utemeljenoj na individualnim egoizmima. Crkva se ne može složiti sa shvaćanjem pluralizma prema ključu moralnoga relativizma koji je štetan za sám demokratski život koji treba prave i solidne temelje, tj. etička načela o kojima se ne može raspravljati, niti 'pregovarati. Kršćanska etika ne prihvaća moderni subjektivizam koji odbacuje objektivnu moralnu objektivnost. Crkva će se, stoga, uvijek zalagati za očuvanje obitelji utemeljene na monogamnom braku između osoba različitog spola, koja treba biti zaštićena u njezinu jedinstvu i postojanosti. S takvom se obitelji pravno ne mogu izjednačiti drugi oblici suživota. Stoga je potpuno nespojivo s katoličkim moralom stvaranje zajedništva na temelju homoseksualne sklonosti te traženje njene društvene registracije na način braka. Promicanje homoseksualnih formalnih zajednica, kao i homoseksualnosti kao društveno prihvatljivog ponašanja, izravno je upereno protiv dobra obitelji. U Hrvatskoj je obitelj pod posebnom ustavnopravnom zaštitom. Stvoritelj je brak ustanovio kao oblik života u kojem se ostvaruje ono zajedništvo osoba koje uključuje i prakticiranje spolne sposobnosti (usp. Post 2,24) i tako sjedinjenju muškarca i žene darovati osobito udioništvo u svom stvarateljskom djelu (Post 1,28). U Stvoriteljevu planu, komplementarnost spolova i plodnost pripadaju samoj naravi ustanove braka. Osim toga, bračno sjedinjenje između muškarca i žene, Krist je podigao na dostojanstvo Sakramenta. Kršćanska ženidba je djelotvoran znak saveza Krista i Crkve (usp. Ef 5,32). Nema, dakle, nikakve osnove za izjednačavanje ili utvrđivanje čak ni dalekih sličnosti između zajednica osoba istoga spola i Božje zamisli o braku i obitelji. Brak je svet, dok su homoseksualni odnosi protivni naravnomu moralnomu zakonu (usp. KKC 2357). Obmana je da se takve osobe, boreći se za zakonsko priznanje svojih 'bračnih' zajednica, bore za svoja ljudska prava (takve osobe traže, zapravo, posebna prava /privilegije/, jer ljudska su prava samo ona koja neotuđivo pripadaju svim ljudskim osobama). Katolički političari imaju veliku vlastitu odgovornost i trebaju postupati sukladno s kršćanskom savješću kada se nađu pred nacrtima zakona koji se odnose na ovaj problem. Radi se, naime, o materiji koja se tiče naravnoga moralnog zakona. Pred nacrtima zakona koji su skloni zajednicama osoba istoga spola, Kongregacija za nauk vjere u ovom Dokumentu nalaže da bi morali voditi računa o slijedećim etičkim načelima: - u slučaju kad se zakonodavnoj skupštini po prvi put predlaže nacrt zakona sklona zakonskom priznanju zajednica osoba istoga spola, katolički saborski zastupnik ima moralnu obvezu jasno i javno izraziti svoje neslaganje i glasovati protiv nacrta zakona; u suprotnom, dati svoj glas za zakonski tekst (nacrt zakona) tako štetan po opće dobro društva bio bi težak nemoralan čin; - u slučaju kad se saborski zastupnik nađe pred zakonom sklonim zajednicama osoba istoga spola koji je već na snazi, on mu se mora na sve njemu moguće i dopuštene načine usprotiviti i svoje protivljenje obznaniti, zbog dužnosti svjedočenja istine. Ako zakon te vrste ne bi bilo moguće potpuno dokinuti, trebao bi poduzeti legitimni i dužni pokušaj da se dođe do barem djelomičnog ukidanja nepravedna zakona: pozivajući se na upute iz enciklike Evangelium vitae, 'mogao bi dozvoljeno ponuditi vlastitu potporu prijedlozima koji smjeraju smanjenju štete nekog zakona te da smanji negativne učinke na razini kulture i javne moralnosti', pod uvjetom da je 'jasno i svima poznato' njegovo 'osobno posvemašnje protivljenje' takvim zakonima te da se izbjegne opasnost sablazni (idem, 10; usp. Ivan Pavao II., Enciklika Evangelium vitae, 25. ožujka 1995., br. 73). Zastupnička je to dužnost, jer oni imaju mandat promicanja i zaštite moralne svijesti naroda da se zauzmu u promicanju i obrani općeg dobra društva. p. Ivan MSC

početna stranica