Župa Sveti Matej - Viškovo Viškovo 30 51 216 VIŠKOVO Tel./fax: (051) 256 862 E-mail:Župni ured

Arhiva duhovnih misli 11. 2005.

MLAKOST	ZAVJET

MLAKOST

Mlakost je duševno stanje iz kojeg izviru opake strasti: pomračenost, duhovna pospanost, nemir, nepostojanost u glavi, mislima, pameti i tijelu... Ova kriza pred Bogom stiže kad se priviknemo na Božje stvari, kad našom osobom zavlada uhodana navika (rutina), uobičajenost. Takva duhovna 'SIDA' koja je u krvi, upropašćuje bit duhovnog života mnogih ljudi. Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratiti ću te iz usta (Otkr 3,15-16). Mnogi se dadu uvjeriti da oni nemaju što popraviti u svojem životu, jer su dobri. Takvima Gospodin kaže: Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u Kraljevstvo nebesko (Mt 5,20). Mlakost se suprotstavlja kreposti vjere koja se naziva pobožnost. Ona proizlazi iz nezahvalnosti i nedostatka ljubavi prema Bogu, te premalenog žara i revnosti u Božjoj službi, hladnoće i nemara u srcu za sve sveto. Njeni su najčešći simptomi: - težnja za onim što je zemaljsko, a ne za onim što je gore - mala ili nikakva pobožnost u slavljenju Mise - sve dužnosti postaju teški i nesnosni teret, molitve umaraju - u psalmima se npr. ne nalazi slasti ni sadržaja, moli ih se bez razmatranja, bez osjećaja, ne iskusivši njihova bogatstva, oni ne probuđuju u srcu božanski okus što ga imaju, jer srce ukrućuje ravnodušnost, apatija - nehaj za sve sveto ispunjava srce... Posljedično, gasi se žar, oslabi vjera, slabe duševne sile; takvu osobu vječne istine više ne mogu ganuti, tama sumnji ju obuzima, grižnja savjesti raste i ruši njen poziv i vječno spasenje. Mlakost počinje sitnicama, a završava propašću. Osim toga što druge sablažnjava, donosi žalosni dar: led srcima (kako će hladni kršćanin donijeti toplinu?; kako će onaj, koji je indiferentan prema Božjim stvarima, prenijeti žar?; kako može poticati druge da se zaljube u ono od čega je on daleko, što mu je tuđe, što sám ne cijeni, čemu se ne divi, ne obožava i ne osjeća srcem, kako to navodi mističarka Conchita Cabrera de Armida? Ako Krist nije naša radost, kako ćemo moći uvjeriti druge da može postati njihova? (M. Zundel). Sv. Augustin (Komentari o Psalmu 37,13-14) navodi: Zbog prevelike zloće ugasio se žar ljubavi u mnogima. Doista, TV, svjetovne revije, časopisi i druge svjetovne rastresenosti... pune nas svijetom, ispražnjuju nas i udaljuju od Krista: ne volimo više Isusa kao prije, ne osjećamo ono što smo prije osjećali za Njega, ne osvaja nas ljubavlju, ne privlači nas, izbacujemo Ga iz svoga srca... Sv. Terezija od Djeteta Isusa navodi da je u ovom strašnom stanju 'uspavljivanja duše' proživjela gotovo dvadeset godina svoga života (Život, VIII,2,5). Ta pogubna bolest pobjeđuje se molitvom i razmatranjem. Isus želi da budemo Njegovi vjerni i oduševljeni svjedoci (usp. D. Betancourt, Ozdravljeni Duhom, Zadar, 1998., str. 127-137). Inače se Isus evanđelja i Isus nas kršćana nikad neće susresti... ... Molimo, molimo da nas to ne zadesi... p. Ivan MSC

ZAVJET

Zavjet je oblik posebnog čašćenja Božjeg Imena - Zavjetovati se znači obećati Bogu dobro djelo i na to se pod grijeh obvezati. To je obećanje, ne samo odluka. Onaj koji se zavjetovao, time je Bogu dužan nešto što ne bi bio da se nije zavjetovao; ali ako je sadržaj zavjeta već po sebi naša dužnost, npr. vjerno čuvati čistoću do braka, onda zavjetom nastaje nova dužnost... - Zavjet treba da bude slobodan. Žrtvuje se Bogu nešto od sebe ili čitava osoba sa svim što jest i posjeduje (kao u redovnika trostrukim zavjetovanjem: čistoće, siromaštva i poslušnosti; Velika se Terezija zavjetovala da će uvijek činiti savršenije, Klaudije Colombiere da će vjerno ispunjavati redovnička pravila...). - Nemoj nikada činiti veći ili teži zavjet, a da se prethodno ne bi posavjetovao sa svojim ispovjednikom ili duhovnim pratiteljem! - Zavjet ne obvezuje ako nije učinjen slobodno, ili je učinjen u naglosti, ili ako su se životne okolnosti posve promijenile (više o tome v. ZKP, 1191-1198). Ali sadržaj zavjeta (oprost ili zamjenu) može promijeniti samo Crkva (ZKP, kan. 1196: Osim rimskog prvosvećenika, od privatnih zavjeta mogu zbog opravdana razloga dati oprost, samo ako oprost ne krši tuđe stečeno pravo: mjesni ordinarij i župnik * /ne, dakle, i kapelan!/, kao i oni kojima su Apostolska Stolica ili mjesni ordinarij povjerili vlast davanja oprosta). Djelo obećano privatnim zavjetom sám zavjetovanik može zamijeniti za veće ili jednako dobro; za manje pak dobro onaj koji ima vlast dati oprost. - Zavjet jednom učinjen obvezuje pod grijeh - razmjerno težini zavjeta: Jesi li učinio zavjet Bogu, ne oklijevaj, ispuni ga... Bolje je ne zavjetovati nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta (Prop 5,3-4); Ne oklijevaj ispuniti zavjet na vrijeme... Pripravi se prije svoga zavjeta i ne budi kao čovjek koji iskušava Gospodina (Sir 18,22-23). Zavjet po sebi obvezuje samo onoga tko ga položi (ZKP, 1193). * Kad svećenik (npr. župnik; ne i župni vikar!), prema propisima prava, daje oprost od privatnog zavjeta izvan Sakramenta Pokore, služi se ovim obrascem: Vlašću što mi je povjerena, odrješujem te od sveze zavjeta. U ime Oca i Sina † i Duha Svetoga. Pokornik odgovori: Amen. (usp. Red pokore, Dodatak I., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., str. 193.). p. Ivan MSC