Župa Sveti Matej - Viškovo Viškovo 30 51 216 VIŠKOVO Tel./fax: (051) 256 862 E-mail:Župni ured

Arhiva duhovnih misli 06. 2005.

PSOVKA: smrt duše

- Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo (Izl 20,7). - Tko god opsuje Boga svoga neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne - neka ga sva zajednica kamenuje; bilo stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti! (Lev 24,10-16; usp. Izl 20,7; 22,27; 1 Kr 21,13). - Bog zabranjuje Njegovo Ime izgovarati neistinito, nepotrebno ili u srdžbi. - Stari Izraelci nisu nikad izgovarali ime 'Bog' (već samo 'Adonai'-Gospodin), pa niti u javnim molitvama. Jedino je veliki svećenik smio to Ime izgovarati jedanput godišnje na blagdan Pomirenja, u Svetinji nad svetinjama, i to uz veliki sjaj i slavlje. - Od istoka sunca do zalaska hvaljeno bilo ime Jahvino! (Ps 113,3) - Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji (Ps 8,2.10). - Ime Isus - Ime Božje označuje samoga Boga, Gospodara neba i zemlje… - To je ime i sveto i časno (usp. Ps 111,9), jer označuje Najuzvišenijega. - Isus je to Ime (Iv 14,9-10). - Poznato je da su neki sveci u svojoj svetačkoj zanesenosti užarenim željezom na grudi urezali Ime Isusovo, ili Njegov znak - križ. - Sv. Franjo Asiški govori: Osjećam najveću slatkoću i ugodnost, kada ime Isusovo izgovorim. - A sv. Bernard: Ime Isusovo kada se izgovara, med je na ustima; kao kad se sluša glazba najugodnija; kad se razmišlja, u srcu sreća najveća! Kadgod pišem, neugodno mi je ako makar koji puta ne napišem ime Isus. Kada čitam, nisam zadovoljan ako mi pred oči ne dođe ime Isus. Kada govorim ili u crkvi propovijedam, ne osjećam utjehe ako ne spomenem ime Isus… - Ime 'Isus' predstavlja za sve Njegove učenike ime nad svakim imenom: Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika…(Fil 2,9-10) te nema drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (Dj 4,12)…Apostoli očituju snagu tog Imena čineći u tom Imenu čudesa i propovijedajući neustrašivo u tom Imenu (Pavao: Ta spreman sam ne samo biti svezan, nego i umrijeti… za ime Gospodina Isusa /Dj 21,13/). Zato će apostoli Isusa zvati 'Kyrios' - Gospodin ili čak samom riječju 'Ime' (bili su zlostavljani za 'Ime': Dj 5,41; krenuše na apostolsko djelo 'poradi Imena': (3 Iv 7), krstili su u to Ime… - Ime Gospodina Isusa izražava otajstvo Njegova božanstva… - Kršćanska predaja o psovci - Psovka je strašnija od ikoga drugoga grijeha; ona je bezbožni govor ustiju protiv Boga, svetaca i svetih stvari. Svaki drugi grijeh kada se usporedi sa psovkom, neusporedivo je manji… Ona je pakleni govor, govor zloduha; jer kao što Duh Sveti govori preko pravednika, tako zloduh govori preko psovača... Grozno je i pomisliti da su psovači utjelovljeni zlodusi; tko uporno ponavlja psovke i kletve, može li očekivati da će kroz cijelu vječnost imati prilike da Boga slavi s onima, koji su ga cijeli život častili i slavili? Psovači su gori nego psi i druge životinje; pas ne laje na svoga gospodara, iako ga ovaj i udari; psovač vrijeđa svoga Boga i Gospodara bez ikakva razloga: uzvraća mu tako za sva duhovna i materijalna dobra najgorim pogrdama. Psovaču savršeno pristaju riječi Sv. Pisma: 'Grlo je njihovo otvoren grob... Zmijski je otrov u njihovim ustima' (Ps 13,3). - Za psovače veli sv. Bernard: Jezik je psovača kao mač koji probada srce Božje! A sv. Alfons Liguori: Ja ne razumijem, kako se na svaku psovku ne otvori zemlja ispod njegovih nogu, te ga ne proguta… - Zato bogopsovku teolozi općenito nazivaju i 'đavolskom psovkom'. - Ako psuješ svece, u neku ruku psuješ i Gospodina, jer su oni Njegovi prijatelji, a On brani svoje prijatelje. Ako psuješ nebo, ono je Njegovo prijestolje. Ako pogrđuješ sakramente, psuješ Onoga koji ih je ustanovio - Isusa Krista. Tko psuje sunce, nebo, zemlju, prirodu - pogrđuje vrijedne darove Božje, reče netko. - Tko se naviknuo na sramotne riječi neće se popraviti svega vijeka svoga (Sir 23,15). - Sv. Pavao kaže da se ne varaju da će ući u Kraljevstvo Božje: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači…(1 Kor 6,10). - Riječ Božja oštrija je od svakoga dvosjekla mača (Heb 4,12). Tako je i Ime Božje dvosjekli mač: ako to Ime zazivamo u napasti, ono je najoštriji mač samoobrane protiv neprijatelja duše i tijela, ali ako ga zlo-upotrebljavamo, tada je ono mač koji ranjava nas same. - Sv Ivan Zlatousti: Želite li da vas mine nesreća, okanite se psovke! Ukinimo psovku, pobačaj i svaki drugi grijeh… i bit ćemo zdravi! - Najmlađa vidjelica u Fatimi, Jacinta, nabraja grijehe koji najviše izazivaju srdžbu i pravednost Božju: grijesi nemarnosti i sramoćenja Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, grijesi psovke i kletve, grijesi huljenja na Boga i sramoćenja Prečistog Srca Marijina… - Psovka pred djecom - Psovka je širenje duhovne pornografije oko sebe. Kako je strašan utjecaj roditelja psovača na djecu koja rastu u takvoj psovačkoj obiteljskoj sredini! A koliko tek sablažnjiv utjecaj na okolinu! Dijete koje svaki dan upija taj rječnik - a upija ga kao spužva - ubrzo i samo postaje psovač. Kako će roditelj (i djed ili baka) moći, posve očišćen i svet, ući u Kraljevstvo nebesko gdje se slavi Božja ljubav sve dok njegovo dijete na Zemlji ponavlja njegove psovke?! - Psovka, bludna psovka, bogopsovka teško je grješna u sebi, ali i zbog sablazni, jer izravno navodi na daljnje mnogostruke grijehe... - Sv. Augustin: Nije težina psovke samo u njezinoj rugobi, nego što psovkom počinjaš grijeh duhovnog ubojstva. Roditelju, ako je tvoja riječ sablaznila tvoje dijete, pa i bilo koga od tvojih bližnjih, znaj da si ih ubio u duhovnom smislu… ubijaš im dušu. Mjesto da svojim jezikom zazivaš blagoslov na svoj dom, ti svojom psovkom zazivaš Božji gnjev i prokletstvo. - Roditelji, djedovi i bake - ako postaju prvi učitelji psovke i hule protiv Boga, postaju duhovni ubojice. Onda to više nije samo grijeh psovke, već i grijeh sablazni - duhovnog ubojstva. - Gospodin Isus govori o sablazni: Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku (Mt 18,6)… jao čovjeku po kom dolazi sablazan (Mt 18,7). - Jesu li oni koji slušaju psovku, obvezni upozoriti psovača? - Netko se poslužio statistikom i izračunao da u Hrvatskoj katolici u jednoj godini opsuju prosječno 5.200.000.000 psovki (pet milijardi i dvjesto milijuna; to je preko pet tisuća milijuna psovki godišnje!). Samo katolici, bez nevjernika! - U Africi, u mnogim zemljama srednje Europe - takve riječi uopće ne postoje u rječniku tih naroda… Često se upravo po psovci - u inozemstvu, među stotinama drugih, prepoznaje naš (balkanski) čovjek. - Gospodin Isus upozorava: A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi (Mt 12,36-37). - Kako, dakle, kršćanin tada treba reagirati? Prvo: poput Isusa u 'čišćenju Hrama' (Iv 2,13-22), kršćanin osjeća 'svetu srdžbu' protiv nepravde i teških stvari koje vrijeđaju Boga. Krist je došao očistiti ne samo srce ljudi, nego i sve ono što nas vodi Bogu (mjesto kulta, sve što se odnosi na naš odnos prema Bogu: religiju, kolektivni izraz vjere kontaminiran zlom, koji sprečava izraz ljubavi). Mi smo Hram Božji - ne smije ga se profanirati stavljajući u njega zlo, već ljubav, svjetlo... -Drugo: po sebi nas obveza da reagiramo protiv teške psovke obvezuje teško. Sv. Pavao kaže: Opomeni ga /grješnika/ da se posrami! Iz okolnosti moraš naučiti kada i kako reagirati, pošto nastojiš biti mudar i razborit u opomeni, ali jasan i dosljedan. Za borbu protiv psovke (kao i za odvikavanje od droge, alkohola, seksualne slabosti...), potrebno je upotrijebiti vrhunaravna sredstva (molitvu, sakramente, buđenje vjere, ufanja i ljubavi u živoga i prisutnoga Boga) i naravna sredstva (poštenje, kulturan odgoj, osjećaj prema domovini i naciji koju ne smijem sramotiti psovkom itd.). Onome koji ima zdrav osjećaj i kršćansku ljubav prema svakom čovjeku (još više ljubav prema Bogu!), razboritost i mudrost - uz milost Božju - svjetovat će mu i kako da u konkretnoj situaciji postupi prema teškome psovaču. Katkad i sama šutnja u situaciji može biti rječitija od bujice riječi. Ali šutnja u mnogim slučajevima može biti izdaja načela i religiozno-moralnih vrijednosti. Dakle, na tešku psovku po sebi je teška dužnost reagirati, a u konkretnim okolnostima svjesni kršćanin će reagirati po dužnosti pune odgovornosti kako mu bude nalagala njegova kršćanska savjest (usp. I. Fuček, Ne izgovaraj uzalud Ime Jahve, in Obnovljeni život, 3-1988., str. 291). Možeš uvijek, kad u tramvaju ili autobusu čuješ glasnu tešku psovku, ti još glasnije uzviknuti: SLAVIM TE, GOSPODINE! Zašto bi ti bio manje hrabar da svjedočiš za to Ime od onoga koji Ga vrijeđa, zašto bi ti pokazivao sram više od onoga kojemu je zloduh oduzeo sram tamo gdje ga tebi sada želi vratiti?! - Kada, dakle, nepravedno napadaju tebe - tada šuti. Kada nepravedno napadaju drugoga, a osobito tvoga Gospodina na Križu - tada reagiraj! Kako? Neka te po molitvi, ljubavi i 'svetoj srdžbi' Duh Sveti nadahne… - Dakako da prisilne bogohulne misli nisu grijeh ako nema pristanka (T. Ivančić: Neka ptica leti iznad tvoje glave, ali joj ne daj da na njoj napravi gnijezdo!). - Moj govor o Bogu treba da se pretvori u molitvu, pjesmu i zahvalnost za Njegovu ljubav i dobrotu. - Onim jezikom, na koji primam Presveto Tijelo Isusovo - ne mogu Ga tim istim jezikom i vrijeđati! - Molimo svaki put Isusa poslije Sv. Pričesti da očisti naš jezik kako ne bismo njime vrijeđali Gospodina i bližnje… - O svete duše u čistilištu, osobito one kojima je Gospodin Bog oprostio psovke i koje ste još zbog kazni za psovke u čistilištu, molite za obraćenje psovača. - Crkva od davnina moli molitve zadovoljštine za psovke. Bogu najdraža pokora je - prestati psovati. Zauvijek. I moliti i činiti pokoru za obraćenje psovača. - Divne su Pohvale Imenu Božjem poslije euharistijskog blagoslova: BLAGOSLOVLJEN BUDI BOG! BLAGOSLOVLJENO NJEGOVO SVETO IME… p. Ivan, MSC

SVETA PRIČEST - kako, koliko…

- Smijem li ići na Sv. Pričest ako se skrušeno pokajem, iako imam teški grijeh na duši? - Tko je svjestan da je učinio i jedan smrtni grijeh, ne smije primiti Sv. Pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje (ZKP 856, KKC 1457 i 1385; usp. Tridentski koncil, DS 1647-1661), osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti i nema pogodne prigode za Ispovijed (u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koji uključuje nakanu da se ispovjedi što prije /ZKP 916/). Teški razlozi bili bi, npr. ako vjernik pođe k oltaru pa se sjeti svoga grješnog stanja ili u času smrti a u nemogućnosti da se grijesi ispovjede. To su ipak izuzeci, a i u tom slučaju vjernik bi se morao kasnije ispovjediti i za taj grijeh dobiti odrješenje, jer, kako navodi J. Kuničić, nema nutarnje, duhovne slobode od grijeha pred Bogom bez odrješenja (Iv 20,23). Papa Ivan Pavao II upozorava (Govor Apostolskoj Pokorničarnici, L'Osservatore Romano, 31. siječnja 1981.): Imajte na pameti da u Crkvi još uvijek vrijedi i uvijek će vrijediti naučavanje Tridentskoga koncila o nužnosti cjelovite ispovijedi smrtnih grijeha; vrijedi i uvijek će u Crkvi vrijediti norma koju preporučuje sveti Pavao i isti Tridentski koncil, prema kojoj za dostojno primanje Euharistije treba prethoditi ispovijed grijeha kada je netko svjestan smrtnoga grijeha. - Teško je shvatljivo da bi netko olako počinjao teške grijehe, a sistematski išao na Sv. Pričest - jer Pričest je znak da vjernik priznaje kao glavnu ljubav jedino onu prema Bogu, a ne prema idolima tijela, samovolje, hule... Nije jasno kako nekome može biti toliko na srcu ići na Pričest a istodobno činiti druge nedopuštene radnje... - Euharistija, najizvrsniji dar, dar bez cijene, spasenjska, 'emausovska' prisutnost Kristova u zajednici vjernika i duhovna okrepa koju pruža - to je najdragocjenije što Crkva može imati na svome putu kroz povijest, prevelik dar da bi podnosila dvosmislenost i obezvređivanje (Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia, Uvod, 10.). - Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u Sakramentu Euharistije: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi (Iv 6,53). Želja je Isusa Krista i Crkve (Tridentski i II. Vatikanski sabor, dokumenti Pia X.-og, Pia XII.-og, Ivana XXIII.-eg, Pavla VI.-og,dokumenti post-Vatikanuma..) da svi vjernici svakoga dana pristupaju Sv. Pričesti. Stoga će se vjernik, ako ima potrebne uvjete (tj. nema teškoga grijeha na duši, u stanju je milosti), pričestiti svaki put kada sudjeluje u Misi (usp. ZKP 919). No, za tolik i tako svet trenutak treba se pripraviti. Dobrovoljno se pričešćivati u svijesti teškoga grijeha, značilo bi falsificirati primanje Sakramenata. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela (1 Kor 11,27-29). Kako nedostojnim se osjećam ove oltarske milosti, kojoj sam tako smjelo pristupao (kard. Wyszynski). - Treba znati: Crkva dopušta da se vjernik, ako je već primio Presvetu Euharistiju, može ponovno istoga dana pričestiti i to samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje (npr. ujutro i navečer; ne izvan Mise, ni treći put!; usp. odgovor Papinske komisije za autentično tumačenje ZKP-a od 11. lipnja 1984. /Acta Apostolicae Sedis 76.,1984., 746, objavljen i u: La Documentation catholique, T. LXXXV, no 1885, 2. prosinca 1984., str. 1124.; tu se primanje ograničava na samo 'drugi put', kako bi se omogućila punina sudjelovanja i izbjegle moguće devijacije euharistijskoga štovanja; kan. 917. ZKP-a donosi odredbu po kojoj se vjernici smiju pričestiti dvaput u jednom danu; drugi puta Pričest je vjernicima dopuštena samo pod Misom). Osobito se Sv. Pričest drugi puta u danu preporučuje onima koji se nalaze u životnoj pogibelji (ZKP, kan. 921,§ 2.). Dakle, ako isključimo drugu Pričest kao popudbinu (kan. 921,§ 2), prema kan. 917 koji proširuje ovlasti dane Instrukcijom Immensae caritatis Kongregacije za stegu sakramenata, od 29. siječnja 1973. (usp. EV 4/1935-1938), tko je već primio Presvetu Euharistiju, može je ponovno primiti istoga dana samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje. Teološki se razlog te druge Pričesti za vrijeme slavljenja Mise nalazi u činjenici što se njom postiže 'potpuno sudjelovanje' (plena participatio) u Kristovoj žrtvi (usp. Communicationes 15 /1983./, str. 195, can 869, br. 2). Prema Instrukciji Immensae caritatis, druga Sv. Pričest 'izvan Mise' moguća je još i za članove obitelji i prijatelje bolesnika kojemu se daje sveta popudbina. Jednako tako ostaje netaknutom ovlast mjesnog ordinarija koji, 'u doista posebnim okolnostima' (propter vere peculiaria adiuncta), smatra da treba dopustiti drugu Sv. Pričest u istom danu (i izvan Mise) (usp. EV 4/1938, br. 7 i 8; usp. Vjesnik Đakov. i Srij. biskupije, 3/2005., str. 217). - Primanje Euharistije izvan Mise (ZKP 918 i EM /Eucharisticum mysterium/, 31, 33.2). Redovito, vjernici se pričešćuju za vrijeme Mise i u času kada je to propisano samim Redom slavlja, tj. neposredno nakon Pričesti svećenika-celebranta. Izvan euharistijskoga slavlja: svećenici neće odbiti Pričest, pa i izvan Mise, onim vjernicima koji ga to zatraže iz opravdana razloga, uz obdržavanje bogoslužnih obreda. - Sv. Pričest stojeći ili na koljenima? (usp. p. Ivan Fuček, DI, Pričest stojeći ili na koljenima, u: Glasnik Srca Isusova i Marijina, br. 3, ožujak 2003., str. 96-97): - 1. Kakvo držanje tijela za Pričest vjernika traži Katolička crkva? Liturgijskom reformom II. Vatikanskog koncila (Konstitucija Sacrosanctum Concilium o svetoj liturgiji, 4. 12. 1964., potvrđenom i drugim dokumentima Sv. Stolice), napušten je isključivo klečeći način pričešćivanja, a pričesna ograda negdje i srušena, pa vjernici dolaze pred djelitelja Pričesti (svećenika, đakona, laika) u redu jedan za drugim. Neki (rjeđi) vjernici i dalje se pričešćuju klečeći. Nije se jedanput dogodilo da je djelitelj klečećim vjernicima uskratio Pričest. Za ovo pitanje najvažnija je Instrukcija De Cultu Mysterii Eucharistici (od 25. svibnja 1967, br. 34) papinskog Vijeća za provedbu odredaba Konstitucije o svetoj liturgiji koja je radila unutar Kongregacije za obrede i disciplinu sakramenata. Tu se tumači smisao načina pristupanja Pričesti, načelno odobravajući i klečeći i stojeći način. Neka se uzme jedan ili drugi način, prema propisima biskupske konferencije, koja će imati pred očima okolnosti mjesta i broj pričesnika; vjernici će se ravnati prema tim propisima, da Pričest bude znak bratskog jedinstva kod istoga Gospodnjeg stola; još se navodi da klečeći položaj označuje čin klanjanja ('adoracije') stvarno prisutnom Spasitelju pod euharistijskim prilikama; oni pak koji se pričešćuju stojeći, neka učine čin poštovanja ('reverencije'). To je na tragu sv. Augustina, koji govori da ne griješimo ako Kristovu tijelu, prije negoli Ga blagujemo, iskazujemo štovanje i poklon; griješili bismo ako to ne bismo činili. Zato se u nekim biskupijama, župama i zajednicama uveo običaj pokleknuti neposredno prije Pričesti. - Zakonik crkvenog prava (od 1983., kan. 843, § 1) navodi: Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno traže, koji su valjano raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata. 'Prikladno traženje' i 'valjano raspoloženje' pričesnik nema ako pokazuje bilo kakav protest, oporost ili stanovitu neuravnoteženost, a ima ako kleči iz vjere, prave pobožnosti i klanjanja ('adoracije') stvarno prisutnom Spasitelju. - Rimski misal (novo, treće tipsko izdanje od 20. travnja 2002.) u Općoj uredbi (br. 42) upozorava da načinom pričešćivanja više treba gledati dobro Božjega naroda negoli na privatno nagnuće i mišljenje: Neka svi sudionici opslužuju zajednički položaj tijela, što je znak jedinstva članova kršćanske zajednice. Značajna je odredba za položaj tijela za vrijeme Sv. Mise kod Pretvorbe: Za Pretvorbu neka kleče, ako nisu spriječeni zbog zdravlja, tjesnoće prostora, većega broja nazočnih ili drugoga opravdanog razloga. Oni pak koji na Pretvorbu ne kleče, neka se duboko naklone kad svećenik nakon Pretvorbe pokleče (br. 43). U br. 160,2 se navodi: Vjernici neka se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako odredi biskupska konferencija. Ako se pričešćuju stojeći, preporučuje se da prije Pričesti učine dužno poštovanje ('debitam reverentiam'). 'Dužno poštovanje' negdje će biti (prema odredbi biskupske konferencije) poklecanjem, drugdje dubokim naklonom. U br. 95. se zahtijeva: Neka se izbjegne svaki oblik posebnosti ili podjele, imajući pred očima da imamo istog Oca na nebu i stoga da smo svi međusobno braća. - 2. Što smiju i mogu odrediti biskupske konferencije pojedinih zemalja? Na temelju kompetencije donošenja normi, Biskupska konferencija Sjedinjenih Država Amerike propisuje Pravilno držanje tijela i znak poštovanja prigodom primanja Svete Pričesti (od lipnja 2002.). Valja odmah reći da je to dokument Komisije za liturgiju Biskupske konferencije Sjedinjenih Država Amerike, a ova nema onog autoriteta kao sama Biskupska konferencija. Ova komisija odlučuje da je 'pravilno držanje' kod Pričesti stojeći, a ne klečeći (klečeći nije dopušteno držanje prigodom primanja Svete Pričesti u biskupijama Sjedinjenih Američkih Država, osim ako biskupska konferencija neke biskupije u pojedinačnoj i izvanrednoj okolnosti odstupi od te norme; i u Kanadi, Assemblée des éveques du Québec, Guide canonique et pastoral au service des paroisses, dio: L'Eucharistie, La Corporation des Éditions Fides, Québec, 1991., 5.2.2., pozivajući se na De Cultu Mysterii Eucharistici, no 89, određuje da se pred Svetim Sakramentom klekne na jedno koljeno, bez obzira bilo Presveto izloženo ili se čuva u svetohraništu!). Američki dokument, suprotno od stava Svete stolice, klečeći stav naziva 'pokorničkim' (jao nama, ako pred Bogom nismo svi siromasi i pokornici!; op. a.). Neki teolozi, pozivajući se na sličnost sa svećenikom pred oltarom, koji stoji, a ne kleči, rekoše da je stojeći način izraz dostojanstva sinova Božjih, što ne označava klečanje (netko dobro reče, da postoje dvije vrste teologa: jedni koji su iznad Boga, i drugi koji su Mu poslušni).To je uzvitlalo prašinu i raspru svjetskih razmjera, te Sveta stolica, na brojna protestna pisma vjernika (jer iritira ono: 'klečeći nije dopušteno' i 'može... uskratiti'), reagira putem Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (01. 07. 2002.) pismom objavljenom u Notitiae (studeni-prosinac 2002.). U pismu navodi da je zabrinuta budući da s raznih strana prima velik broj pritužbi; jer uskratiti Pričest vjerniku na temelju njegova tjelesnog držanja tvori tešku povredu jednog od temeljnih vjerničkih prava... Činjenica da je vjernik na koljenima nije motiv da mu se zaniječe Pričest... Svećenik koji mu je zaniječe, čini pastoralnu zloporabu. Sveta stolica traži od biskupa da autoritativno pouče one svećenike koji bi vjernike na koljenima odbijali: Svećenici neka imaju na umu da će Kongregacija ubuduće s velikom ozbiljnošću ispitati pritužbe toga tipa, pa, ako se nađu istinite, kani poduzeti disciplinske mjere sukladne toj pastoralnoj zloporabi. U pismu se navode i riječi kard. Josefa Ratzingera (tada još pročelnika Kongregacije za nauk vjere): praksa Pričesti na koljenima ima svoje korijenje u stoljetnoj tradiciji i znak je klanjanja (adoracije) u svjetlu istinite, stvarne, supstancijalne prisutnosti Našega Gospodina Isusa Krista pod posvećenim prilikama. - 3. Što smije zahtijevati župnik od svojih župljana? Odgovor je već izrijekom dan u t. 2. Ipak, on će - imajući pred očima propise biskupske konferencije - na svojem teritoriju nastojati provoditi ujednačenost (no, u pastoralnu razboritost ne može se uklopiti svaka isključivost i samovolja). Župnik, kao dobar pastir, u vjeri i darom milosti razlučivanja u Duhu Svetom, imajući sve rečeno u vidu, znat će što je pravo. p. Ivan MSC

početna stranica