Župa Sveti Matej - Viškovo Viškovo 30 51 216 VIŠKOVO Tel./fax: (051) 256 862 E-mail:Župni ured

Arhiva duhovnih misli 05. 2006.

Odgovor na pitanje vjernice u istoimenoj rubrici naše web-stranice: Dar znanja

- Što je dar znanja (ili riječ spoznanja)? - Prema molitvama Duhu Svetom za ovaj Njegov dar, dar znanja nam pokazuje put što ga je Bog odabrao za nas. Uči nas pravo spoznati prolazne stvari ovog svijeta, da se njima služimo jedino na Božju proslavu i na spas svoje duše. Daje nam dar da pravo spoznamo što i kako treba da vjerujemo i da ne odemo stranputicom u duhovnom životu. Ovdje ćemo se usredotočiti, u prvom redu, na razumijevanje ove karizme u Crkvi... - Dar znanja, karizmatska djelatnost u kojoj se očituje djelatna prisutnost Duha na korist zajednice, je duhovni, nadnaravni dar koji dolazi od Boga, po slobodnom i vrhunskom djelovanju Božjem; on je očitovanje nadnaravne moći. Iako raznovrsni, prema 1 Kor 12, svi duhovni darovi imaju izvor u Bogu i njihova snaga dolazi od Boga; svi su od Duha Svetoga ili po Duhu Svetom; to je temelj njihovog dubokog jedinstva u mnogolikosti. Nadnaravni znači da je taj dar Duha nešto iznad uobičajenog toka prirode, odnosno da ne može funkcionirati na osnovi ljudske snage ili sposobnosti koje možemo naučiti ili steći ili talenata koji su nam darovani po prirodnom rođenju, pa bili oni i uzdignuti i preobraženi (talenti su nasljedni, a karizme nikada); ne radi se, dakle, o naravnoj, već božanskoj moći. Jednomu se po Duhu daje mudrost, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu (1 Kor 12,8), prema tome kako je dostojan (R.. Maur). - Duh Sveti, treća Osoba Presvetoga Trojstva, ima pristup svem Božjem ogromnom blagu znanja. Gospodin Bog je sveznajući ('omniscient'). Kroz riječ znanja, Duh Sveti čini vjernika sposobnim da izgovori djelić od Božjeg neograničenog znanja i tumači tajne Božje, iako će uvijek ostati nedokučiva dubina kršćanskih otajstava (Ž. Bezić). To znači, da Duh Sveti, koji je razliven u nama, daje nam spoznati 'sve što nam je Bog darovao', 'dubine Božje', 'tajne Božje' (usp. 1 Kor 2,10-12) i da Bog čini da vjernik može reći stvari koje ni na koji način ne može znati uporabljajući svoje vlastite sposobnosti, osim po Duhu. Duh Sveti mu daje riječ da govori ili jasni uvid u tumačenju Pisma, rasvjetljujući 'malenima' Isusovu osobu i djelo te našu sudbinu, čineći jasnom volju Božju. Gospodnji duh govori po meni, njegova je riječ na mom jeziku (1 Sam 23,2). Riječ postaje vjerniku ili Crkvi poznata kao dar znanja. Ona je dar Crkvi, iskra samoga ognja Božjega povjerena nama, za Crkvu, jer je to u interesu Crkvi, čak i onda kad je govorena nevjerniku. To je, dakle, uliveno znanje, ne znanje iz prirodnih ili spekulativnih ili teoloških znanosti; znanje svetosti, 'nauka svetaca', jasno poznavanje vjerskih istina, stalnijih i sigurnijih od samoga života i svake iskustvene činjenice... - Sv. Vinko Fererski je svojim propovijedima obratio oko stotinu tisuća ljudi, pod vedrim nebom, jer mase nisu mogle stati ni u jednu crkvu. Mnogi su govorili da propovijeda anđeo, a ne čovjek... To veliko znanje nije znanje naravnog podrijetla; ta toliki ljudi s izvanrednim znanjem nisu nikoga obratili niti pokrenuli... - Kako se Božja sila manifestira u riječi znanja? U cijeloj knjizi Djela apostolskih riječ znanja se iskazuje stalno (Dj 5,1-10: Petar je znao da su Ananija i Safira lagali Svetom Duhu; on je također znao da su se tajno sporazumjeli da lažu; Dj 9,1-18: Ananija je znao nekoliko stvari o Saulu: gdje je bio, da je ovaj molio, da je Saul imao viziju, da je Saul bio izabrano sredstvo, da će Saul trpjeti za Gospodina; Dj 10,19: Petar je znao da su tri muškarca došla k njemu radi Kornelija; usp. Dj 8,23; 27,13-44; Iv 4,7-19...). - Da li zli ljudi (liječnici-vračari) imaju riječ znanja? Kao što postoji Duh Sveti, postoje također i nesveti duhovi. Sveti Duh je Božji Duh. Nesveti duhovi dolaze od zlog duha, Sotone. Sotona zna neke stvari koje zli ljudi ne mogu znati po svojim vlastitim sposobnostima (Gospodin mu nije oduzeo sve sposobnosti kad je prestao biti anđeo). No, Sotona nije kao Bog, već stvorenje. On ne zna sve, nije sveznajući. On zna samo neke stvari (usp. Lk 8,28: neki čovjek iz Geraze koji je imao mnogo zlih duhova u sebi; kad je Isus došao u njegovu blizinu, on je zavikao: 'Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Molim te, ne muči me!' Kako je taj čovjek znao tko je bio Isus? Kako je on znao o Isusovoj moći da ga kazni? On je to znao od zlih duhova u sebi. To znanje nije došlo od Boga). Odgovor je jasan: liječnici-vračari ne mogu imati dar riječi znanja koji dolazi od Duha Svetoga, jer Sotona nije sveznajući. - Kako možemo mi biti sigurni da riječ znanja koju možda mi govorimo, dolazi od Duha Svetoga? Trebamo li se plašiti da možda govorimo od nekog zlog duha? Ne, vjernik se ne treba uopće plašiti. Kad smo mi ispunjeni Božjim Duhom, Duh Božji ne ostavlja mjesta za zle duhove. Oni nemaju u nama dijela, jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu (1 Iv 4,4). Zli duhovi nisu jači od Duha Svetoga. - Kako razlikovati ljudski duh i riječ znanja? Riječ znanja je više nego samo čovjekove vlastite misli. Mnogi ljudi zamisle nešto u svojim vlastitim umovima i vjeruju da je to riječ spoznanja. Naš nas ograničeni um može zavesti... Kako onda možemo biti sigurni da smo dobili riječ znanja? Duhovni pisac daje nam test za svaku situaciju: - da li me moja vlastita sebična težnja rukovodi da govorim, odnosno imam li sebične težnje u vezi sa predmetom? - da li sam siguran da imam riječ znanja od Duha Svetoga? - da li osjećam Božji mir u svome srcu? - da li sam, ja osobno, ljut, uznemiren ili nesretan zbog nekoga ili zbog neke situacije? - i osobito, da li je ta riječ u skladu s Isusovom zapovijedi ljubavi, naukom Crkve, Evanđeljem i zdravim razumom? - Ako nisam siguran pri odgovaranju na bilo koje od ovih pitanja, onda je bolje da pitam Gospodina prije nego javno progovorim. Mogu se osjećati slobodnim da javno progovorim samo ako osjećam radost u vezi sa svim odgovorima na sva gornja pitanja. Treba, također, znati da vjernik koji govori autentičnu riječ znanja ima jaki unutarnji osjećaj, jaki unutarnji poticaj Duha Svetoga u vezi s nečim što treba govoriti. - Koja je svrha riječi znanja? Tu postoji uvijek jedno jednostavno pravilo: sve neka bude radi izgrađivanja! (1 Kor 14,26). Stoga, svrha riječi znanja je opća korist (1 Kor 12,7), moralno usavršavanje i izgradnja Tijela Kristova, Crkve, dobro zajednice koja raste pod utjecajem Duha Svetoga. To se može postići ako se riječ znanja govori pojedincu, 'nekolicini' posebno ili zajednici. Duh Sveti nikad neće taj dar dati nekome da bi se taj mogao osjećati duhovnijim, svetijim ili boljim od drugih vjernika; dar se procjenjuje prema svojoj stvarnoj korisnosti, a ne po svojoj spektakularnosti. Dar znanja je, kao i svaka karizma, dar darovan pojedincima na korist sviju i na posvećenje cjeline, kao detalj na golemoj slici. Samo Crkva posjeduje cjelinu Duha (usp. Ef 1,23). Ljudi su, svaki prema svojoj karizmi, djelitelji jedinstvene a mnogolike Božje milosti (1 Pt 4,10). To je posebni privilegij, ako je netko upotrijebljen od Duha Svetoga kao kanal da bi On, Duh, dao darove Crkvi za opću korist. - Ovaj dar često djeluje zajedno sa darom mudrosti, no riječ znanja može doći prije riječi mudrosti. Iv 4,7-30: Isus je riječju znanja govorio ženi Samarijanki o njenom prošlom životu; zatim, po riječi mudrosti, dao joj je rješenje njenog problema. - Na koncu života, jedino korisno znanje jest znanje o Bogu...

Dar pobožnosti (bogoljubnosti): štovanje Boga i vršenje pravednosti

- Prema molitvama Duhu Svetom za ovaj dar, dar pobožnosti označava svetu ljubav prema Bogu, da Njega uvijek iskreno tražimo, Njega u ljubavi nađemo i zauvijek Ga posjedujemo. Duh pobožnosti nam omogućava da vazda rastemo u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom. To znači da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujemo, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječemo. - Pobožnost je, za moderno shvaćanje, vjerno ispunjavanje vjerskih dužnosti, koje se često svode na pobožne vježbe. No, biblijski pojam pobožnosti ili bogoljubnosti obuhvaća i odnose čovjeka prema drugim ljudima. U Bibliji: u dva elementa - Bogoljubnost u međuljudskim odnosima - izražava se u iskazivanju milosrđa (djelotvorno i vjerno međusobno pomaganje). Očituje se djelima smilovanja, sućutne dobrote. Dva izraza: bogoljubnost i vjernost (Post 24,49; Izr 20,28; Ps 5,10). - Bogoljubnost u odnosima prema Bogu - Božjoj milosrdnoj ljubavi mora odgovoriti druga ljubav, tj. sinovska odanost što će se očitovati u vjernom posluhu i bogoštovlju (štovanju, klanjanju, služenju Bogu). S druge strane, iz ljubavi prema Bogu, uzoru dobrote i pravednosti (Jer 9,23), mora poteći bratska ljubav prema ljudima, kao nasljedovanje Božje dobrote i Njegove brige za siromahe. Prorok Mihej (6,8) povezuje stoga pravu bogoljubnost ne s obredima već s pravednošću, ljubavlju i poniznošću. Bitna je, dakle, ljubav koja prožima obrede, a ona je nedjeljiva od pravednosti i vjernosti zapovijedima. Bogoljubnost se sramoti kad su siromasi tlačeni a pravda gažena (Mih 7,2; Iz 57,1; Ps 12,2-6). U bogoljubna čovjeka, bogoštovanje se u Psalmima očituje kao hvala puna ljubavi, pouzdanja, radosti (Ps 31,24; 149) koja veliča Božju milosrdnu ljubav (Ps 103). No, Bog to štovanje prima samo ako je združeno s vjernošću (Ps 50). Bogoštovlje se ne dijeli od ljubavi. Kao dar Duha - Taj dar Božjeg Duha daje vjerniku u svim prilikama života nepokolebljivu vjernost Bogu, u mislima, riječima, osjećajima i djelima te neprekidno zahvaljivanje Ocu po Njegovu Sinu, Gospodinu Isusu (Kol 3,12-17). To osnovno duševno-duhovno držanje i određenje pokazuje se u štovanju i predanju čovjeka Bogu, poslušnosti sve do smrti, poput Isusa. Pobožnost bismo mogli označiti općenito kao unutarnju pobožnost meditiranja i obraćenja te kao izvanjsku pobožnost ili duhovno bogoštovlje (hvalbene pjesme, liturgijsko bogoštovlje - posebno slavlje i žrtva Euharistije kao središte novog bogoštovlja, te djela milosrđa...). Isus i Njegov Duh daju dar koji nas nadahnjuje iznutra onime što je jedino dostojno Boga živoga (klanjanje Ocu u duhu i istini), štovanje korisno i ugodno Bogu, u strahopočitanju, na hvalu i slavu Njegove milosti, kao odgovor čovjeka na Božju Riječ. To je odgovor na ljubav Onoga koji je jedini Bogoljubnik (Otkr 15,4); kršćanin Ga mora nasljedovati i time svojoj braći otkriti lice nebeskog Oca. - Za sv. Josipa Kupertinskog tvrde kako su ga vidjeli kako lebdi u zraku. Sv. Pavao upravo vapije: Težite za onim što je gore, gdje Krist sjedi s desne strane Božje (Kol 3,2). Sv. Ivan M. Vianney se tako znao udubiti u svete tajne, da bi ga morali vući za odijelo da završi Sv. Misu. Sv. Ruža Limska ostajala bi pred Presvetim Sakramentom po 40 sati u crkvi, pa su je jedva znali nagovoriti da ide kući. Pater Pio molio je dnevno 15 krunica, uz brige za duše i brige za bolesnu braću na duši i tijelu. I mnoštvo drugih... - Ovaj dar Duha Svetoga označava duh sinovstva prema Bogu i pravednost vjere koja djeluje iz ljubavi (Gal 5,6). Takva je bogoljubnost novoga čovjeka istinska kršćanska bogoljubnost (Ef 4,24) te je Pavao suprotstavlja ispraznim činima neke lažne i sasvim ljudske bogoljubnosti (Kol 2,16-23). Potrebna je svakom kršćaninu (Tit 2,12; 2 Pt 1,6 sl). Bez odricanja i snage postojanosti u progonstvima, bogoljubnost je samo privid. Pravoj su bogoljubnosti obećani Božja pomoć u kušnjama ovog života i vječni život (2 Pt 2,9; 1 Tim 4,7 sl). - U Isusu ima kršćanska pobožnost svoj izvor i uzor: Njegova sinovska bogoljubnost Ga potiče da u svemu vrši volju svoga Oca, da Mu iskazuje savršeno štovanje; njome je nadahnuta žarka molitva Njegove smrtne borbe i prinos bolne žrtve kojom nas posvećuje; Bog ga je uslišao 'zbog njegove bogoljubnosti' (Heb 5,7). - Ovaj dar stavlja na usta sinova vapaj: 'Abba, Oče!', radost predanja: 'Tvoj sam sin!' i zvukove kliktanja, divljenje i čuđenje pred Njegovim djelima, uživanje i zanos u slavljenju Boga i istinsku radost kad Ga Ocem zove (to je kršćanska molitva), stavlja na usta Crkve riječ hvale (to je liturgija), utiskuje u ispružene ruke bližnjega ljubav nebeskog Oca (to je milosrđe). - Kršćanin, nasljedujući Krista u Njegovom jedinstvenom odnosu s Ocem i s Duhom, umire vlastitoj slavi i traži slavu Božju, postaje time znamen Božje prisutnosti. Pomazan uljem radosti u čitavoj svojoj punini, živjet će za Njega, pristajati uz Njega i klanjati Mu se... Dar Duha Svetoga jest prisutnost slave Gospodnje u nama, Gospodina koji nas preobražava na svoju sliku i 'viče u našim srcima' (Gal 4,6). - Samo Duh Sveti može učiniti da uronimo u otajstvo molitve, u živ dodir s Bogom, učinivši da idemo iznad riječi, u Njegovoj snazi i nježnosti. Boga Oca ćemo hvaliti, blagoslivljati i zahvaljivati, zvat ćemo Ga imenom, osjetiti Ga kao prenježnog tatu, kojemu se možemo obratiti sa svom slobodom i odvažnosšću sina, ali i kao Boga Svemogućega, Velikog, Svetog, koji je iznad nas i s kojim se stoga smijemo osjećati apsolutno zaštićeni, na sigurnom: Otac, ali Svemogući - Svemogući ali otac... i htjeti ćemo vidjeti Njegovo lice i piti s Njegova izvora žive vode Duha... Čovjekov duh postaje nastanjen Duhom Božjim koji ga obnavlja (Ef 4,23), koji mu se pridružuje (Rim 8,16) da u njemu pobudi molitvu i sinovski poklik (Rim 8,26), da ga 'združi s Gospodinom' kako bi s njim bio 'jedan duh' (1 Kor 6,17). Preporođen Duhom, vjernik će čuti Božji glas i biti vjeran snazi i istini Njegove Riječi, molitvi i hvali; njegova neposredna prisnost s Bogom jest dokaz 'da je na njemu Duh' (usp. Iz 61,1). Njegov nas Duh nastava, pokreće i čini nas hramom Božjim. - Znaš li kada ćeš biti potpuno u tom daru? Kada budeš pun Duha Svetoga tako da moliš Gospodina da smanji svoga Duha jer ne uspijevaš spavati od prevelike radosti, kada riječi potpuno nestanu, kada od radosti budeš plakao kao dijete, možda plesao kao anđeli na nebu, opijen ljubavlju Božjom koja se razlila u tvome srcu - a da sve to doprinosi harmoniji cjeline - dobru Crkve, podlaganju Gospodinu, osjećaju božanskog sinovstva... Posvećen u hram Njegove slave, širit ćeš miris svetog života i svjedočiti u svijetu Njegovo spasenjsko djelo i prijeći od sebeljublja k ljubavi; nutarnjim okom Duha Svetoga, ne samo da ćeš vršiti volju Božju nego ćeš također uživati u njezinu ispunjenju, jer se sam počinješ osjećati ljubljenim od Boga... Od 'života za sebe' prijeći ćeš u život 'za Gospodina' i 'za bližnje'; milost Božja u tebi obraća svaku stvar prema Bogu...