Župa Sveti Matej - Viškovo Viškovo 30 51 216 VIŠKOVO Tel./fax: (051) 256 862 E-mail:Župni ured

Arhiva duhovnih misli 02. 2006.

ŽIVOTNA ISPOVIJED

Što je potrebno za valjanu Ispovijed? - Formalno, sa strane pokornika: priznanje grijeha (ispovijed), kajanje (bol duše i osuda grijeha, 'žalost nad Božjom žalosti'), čvrsta odluka ne griješiti ubuduće, zadovoljština ili pokora (odluka da će se izvršiti pokora i djela zadovoljštine: nadoknaditi štetu nanesenu grijehom /vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane.../). - Stvarno, bitna je metanoia, tj. promjena i nutarnja, totalna, obnova svojih misli, sudova i svog života (progresivno preobraženje: postati ko-naturalan Bogu). Čitavo biće čovjeka treba da bude obuhvaćeno milošću obraćenja: srce, duh i tijelo, svjesnost i nesvjesnost. To onda nije puko žaljenje - grižnja savjesti, već početak preporoda u suobličenju Kristu. Zatim dolazi ispovijed (volja otvorenosti srca Bogu i onome koji je Njegov službenik): pokornik, zaboravljajući ono što je iza njega (usp. Fil 3,13), otvara se novome u misteriju spasenja i leti prema budućnosti. Ta 'ispovijed' nije, pak, puko 'nabrajanje grijeha', već brižno traganje da se usavrši milost krštenja… ... jer zbog slabosti, otpada, duhovnog preljuba… dešava se da gubimo svoju osobnu krsnu kartu napisanu Kristovom Krvlju, da umažemo krsnu haljinu nevinosti i besmrtnosti. Tragajući za izvornom milošću krštenja, upravo tu, u Ispovijedi, tom najvećem daru uskrslog Krista, potapamo natrag, u vodu i Krv Kristovu, svoju grješnu prošlost, peremo se i izlazimo na novo svjetlo i u toj svjetlosti krećemo naprijed, kao novo stvorenje! - Koja je korist od ovog Sakramenta? - Mnogi pisci navode da nas Sakrament Pomirenja uči da, htjeti biti svet, znači, prije svega, da oproštenje dajemo i primamo. Ispovijed je iskustvo iz kojega raste novi život. U Božjoj ozdravljujućoj prisutnosti, možemo, na osnovu darova svećenika i pokornika, upoznati korijene grijeha (uzroke) i područja koja trebaju pomirenje i okajanje; smijemo iskusiti da će oni biti poništeni i da će naša slabost biti ozdravljena Božjom snagom. Po svakom oproštenju grijeha doživljavamo novu slobodu da dublje uđemo u ljubav Isusovu. Novo smo stvorenje, nikada više nećemo biti isti. Promijenjeni smo, drugačije djelujemo i osjećamo. Po Sakramentu Pokore ozdravljena su sva područja grješnosti. Grijesi su nam zauvijek otpušteni, mi smo slobodni. Isus nas želi slobodne i zdrave i žive. On to želi više nego mi sami. Što je dublja promjena, to ćemo Mu više dopustiti da bude Gospodar: Gospodar nad našim grijesima, patnjama, slabostima… Konačno, Sakrament Pomirenja nas pomiruje s Ocem i braćom… - U ovom kratkom prikazu, ograničavamo se na formalne aspekte Sakramenta Pomirenja (Pokore, Ispovijedi) kao znakovima stvarnog obraćenja (sadržajne aspekte ostvarit ćeš ti sa Božjom milošću)... Što je potrebno prije, za vrijeme i poslije Ispovijedi? - Prije Ispovijedi, potrebno je ispitati svoju savjest (prema Božjim i crkvenim zapovijedima, Isusovoj zapovijedi ljubavi, glavnim i tuđim grijesima, grijesima protiv Duha Svetoga i u nebo vapijućim grijesima; sve se to može sagriješiti mišlju, riječju, djelom, propustom i nemarom). Za teške grijehe potrebno je reći broj i okolnosti. Pokajanje treba biti: od srca (mrziti grijeh kao zlo, osuditi ga), za sve barem smrtne grijehe, i prije svega što smo uvrijedili Boga kao Oca, najveće dobro. Uz kajanje, potrebno je pouzdanje da će nam Bog oprostiti grijehe i dobra odluka (iskrena volja popraviti se i, svjesno i voljno, više ne griješiti, što znači, čuvati se grješne prigode i dati zadovoljštinu ili naknadu štete /nadoknaditi štetu nanesenu grijehom: vratiti ukradene ili zadržane stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, popraviti sablazan, izliječiti rane…/). - Neki pisci, govoreći o ovom Sakramentu (npr. D. Betancourt, H. Caldelari, H. Mühlen…), navode da se za neke ovaj Sakrament pretvorio u mučno i detaljno opisivanje svih grijeha, a manje kao 'slavlje' obraćenja (Lk 15,24.32).I Rimski obrednik-Red Pokore određuje da Ispovijed mora biti cjelovita: Da bi postigao spasonosni lijek pokore, vjernik mora... ispovjediti svećeniku sve i pojedine teške grijehe kojih se, nakon ispita savjesti, sjeća (Prethodne napomene, br. 7a). Neki teolozi, pak, tražeći u naravi Ispovijedi ono što je esencijalno važnije od formalnih zahtjeva, napominju, da je ženi grješnici Isus sve oprostio ne zato što se je savršeno optužila, nego jer je mnogo ljubila (usp. Lk 7,47). Pomirujući jedno i drugo, papa Ivan Pavao II., 22. ožujka 1996., u Pismu kard. W. W. Baumu, velikom pokorničaru, osjeća potrebu da ozbiljno upozori da cjelovitost Ispovijedi treba shvatiti u smislu kao što to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., kan 7. i 8., naučava Tridentski koncil, koji tumači nužnost iznošenja svih i pojedinih smrtnih grijeha, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha - ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava. Papa, kao naučitelj Crkve, između ostalog, izričito navodi: Ispovijed treba biti ponizna, cjelovita, praćena čvrstom i velikodušnom nakanom za poboljšanjem u budućnosti te, konačno, povjerenjem u postizanje toga poboljšanja. Što se tiče poniznosti… (ona ) se uistinu poistovjećuje s osjećajem gnušanja prema grijehu (Ps 51,5-6). Ispovijed, nadalje, treba biti cjelovita u tom smislu da treba iznijeti 'omnia peccata mortalia' /sve smrtne grijehe/, kao što to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., govori Tridentski koncil, koji tumači ovu nužnost ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava… (DS, 1679). Kanoni 7. i 8. istoga toga zasjedanja o svemu tome podrobno govore: Kan 7: 'Ako netko kaže da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe koji su se spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja, također i one tajne te učinjenih i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha; ili ako kaže da je ispovijed korisna samo za poučavanje i tješenje pokornika te da je neko vrijeme bila poštivana samo kako bi se određivala kanonska pokora; ili da oni koji se trude ispovjediti sve grijehe ne kane ništa ostaviti božanskoj milosti, kako bi to oprostila; ili, konačno, da nije dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka bude izopćen.' (DS, 1707)… Danas, na žalost, ne mali broj vjernika, pristupajući sakramentu pokore, ne ispovijeda na cjelovit način smrtne grijehe u smislu kako to donosi spomenuti Tridentski koncil i, pokatkad, reagira na svećenika koji na propisan način ispituje radi nužne cjelovitosti, kao da si on dopušta bespravno uplitanje u svetište savjesti, dijelom zbog pogrešnoga svođenja moralne vrijednosti samo na takozvanu 'temeljnu opciju', a dijelom zbog jednako tako pogrešnoga sužavanja sadržaja moralnoga zakona samo na zapovijed ljubavi, često shvaćenoga nejasno, uz isključivanje ostalih grijeha, te i zbog… - svojevoljnoga i suženoga tumačenja 'slobode djece Božje', koja se želi kao tobožnji odnos privatnoga povjerenja, zanemarujući posredovanje Crkve. Želim i molim kako bi vjernici, koji su slabo prosvijećeni, bili i ovom poukom uvjereni da je odredba po kojoj se zahtijeva potpunost u odnosu na vrstu i broj, onoliko koliko to sjećanje potpuno ispitano omogućuje spoznati, nije neki teret koji se na njih proizvoljno tovari, već sredstvo oslobođenja i radosne vedrine.Osim toga, po sebi je očigledno da ispovijedanje i optuživanje grijeha treba uključiti ozbiljnu nakanu i odluku da se u budućnosti više neće griješiti. Ako bi nedostajala ta raspoloživost duše, tada ne bi postojalo kajanje… ne postaviti se protiv mogućega moralnoga zla značilo bi ne osuditi zlo, ne kajati se. No kako kajanje treba prije svega proizići iz boli što se uvrijedilo Boga, tako se nakana da se više ne griješi treba temeljiti na božanskoj milosti koju Bog nikada ne uskraćuje onomu koji čini što može kako bi djelovao pošteno. Ako bismo odluku da više ne griješimo željeli osloniti samo na svoju snagu… ogriješili bismo se o istini o čovjeku… - kao da Gospodinu, manje ili više svjesno, kažemo da ga ne trebamo. Uputno je nadalje napomenuti da je jedno postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o budućnosti. Moguće je da, premda u iskrenosti nakane da se više ne griješi, iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj slabosti pobude strah pred novim padovima, ali to ne donosi predrasudu o vjerodostojnosti nakane da se učini sve što se može kako bi se izbjegao grijeh, kada je s tim strahom ujedinjena volja, poduprta molitvom…(Ivan Pavao II., Sakrament Pokore…, Kršć. sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 71-78). O potrebi cjelovitosti Ispovijedi, a drugim povodom, Ivan Pavao II. ponovo progovara u svom apostolskom pismu (motuproprij) Misericordia Dei (07. travnja 2002.)... Čudno je da mogi svećenici, a da ne govorimo o pokornicima, to omalovažavaju ili čak ne znaju! Što je to 'generalna', 'opća', 'velika' ili 'životna' Ispovijed? To svakako ne znači pričati svoj 'životopis' (biografiju, kronologiju važnih događaja iz svoga života /curiculum vitae/), već grijehe svoga života (od prošle velike ili o čitavu životu). Ako smo se dosad svaki put iskreno i potpuno ispovijedali (sve i pojedine teške grijehe, po broju i vrsti, uz iskreno kajanje i odluku da ubuduće nećemo griješiti), ova Ispovijed nije nužna. No, često se površno i brzo ispovijedamo (što nije dobro ako se netko dugo vremena nije ispovijedao, više godina ili desetljeća; krivnja može biti i na svećeniku u na pokorniku); u tom slučaju, potrebno je u Božjem svjetlu ponovo sagledati svoj cjelokupni život, načiniti jedno temeljito 'pospremanje', 'generalku' svoga života. Duh Sveti će nam otkriti i raskrinkati sve skrivene i neiskreno ili nevaljano ispovjeđene, nedovoljno okajane i neodreknute grijehe... S vremena na vrijeme (osobito za vrijeme duhovnih obnova, seminara ili pučkih misija, kada nas Božje svjetlo i Njegova milost jače zahvaćaju, kada dolazimo do određene životne raskrsnice, do jedne točke u svome životnom hodu na kojoj se moramo opredijeliti i donijeti svoju životnu odluku - ili, jednostavno, nakon određenog dužeg protoka vremena, ili barem pred smrt) - potrebno je zastati te u jednoj dobroj valjanoj životnoj Ispovijedi potpuno rasteretiti dušu grijeha, pomiriti se s Bogom i zadobiti nutarnji mir. Kada ponovo sagledamo cjelokupni svoj život, njegove padove i krhkosti - naše pokajanje bit će snažnije, iskrenije i dublje, naša odluka za Isusa Krista i Njegova ljubav još snažnija... Svoje posvemašnje povjerenje predat ćemo Gospodinu, potpuno se predati u Njegove ruke i svjesno staviti svoj život pod Njegovo vodstvo i upravljanje. Nema ništa ljepše nego kad sav naš život prođe kroz Sakrament Sv. Ispovijedi, kada Gospodin Bog po svome Sinu Isusu Kristu pere s nas svaki grijeh i vraća nas ponovno u stanje dubljeg prijateljstva s Njime... - Životna Ispovijed bila bi osobito nužna za one vjernike, gdje postoji opravdana sumnja da se zapravo nisu nikada valjano ispovjedili (sve Ispovijedi su, zapravo, bile svetogrdne); potrebna je i onima, koji su bilo kada, pa i samo jednom, neiskreno, necjelovito i nevaljano ispovjedili ma i jedan smrtni grijeh, ili ga, iz bilo kojeg razloga, potpuno zatajili: trebali bi se ponovo tada ispovjediti od svoje zadnje valjane Ispovijedi (jer su sve kasnije Ispovijedi u nizu, pa makar bile one i iskrene, svetogrdne /pokornik je jednom prevario Duha Svetoga, i to u Sakramentu/); korisna je i za one koji žele još jednom sakramentalno sagledati svoj život u svjetlu Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina Isusa... Sv. Ivan Bosco znao je često govoriti o potrebi dobre Ispovijedi. Jedan događaj, koji je gledao u svojim 'mističnim snovima' (a slično iznose i sv. Mala Terezija, sv. Alfons de Liguori, naučitelji Crkve...), on ovako opisuje (op. a.: privatna viđenja nisu 'istine vjere' koje smo dužni vjerovati; no, njegov je opis teološki savršeno ispravan, psihološki neobično uvjerljiv i u skladu s naukom Crkve o potrebi cjelovite, valjane Ispovijedi; opis donosimo u skraćenom obliku): 'Dođi sa mnom', reče mi moj vodič, anđeo čuvar... I iznenada ugledah mlade ljude gdje padaju u... užarenu jamu. Vodič mi reče: 'To je prekršaj šeste zapovijedi, koja je uzročnik vječne propasti tolikih mladih ljudi'. - 'Ali, ako ti mladi ljudi griješe, oni se bez sumnje i ispovijedaju!', rekoh. 'Da, oni su se ispovjedili, ali su grijehe protiv čistoće ili slabo ispovjedili ili jednostavno sakrili. Npr. jedan od tih mladića je počinio taj grijeh pet puta, a kazao je samo dva ili tri. Neki su taj grijeh počinili u djetinjstvu i nikada se nisu usudili ispovjediti ga, ili su ga slabo predstavili... Neki su izostavili kajanje ili čvrstu odluku, neki su, umjesto da ozbiljno ispitaju savjest, nastojali obmanuti ispovjednika. Onaj koji umre u takvu stanju, prihvaća da se pribroji osuđenima...' Vodič podiže jedan zastor i ja ugledah grupu mladića u spavaonici; sve sam ih poznavao... Među njima je bilo i onih koji su se prividno dobro ponašali... Potom smo oko pola sata razgovarali o uvjetima da bi se obavila dobra Ispovijed. Naš zaključak je bio: treba izmijeniti život!... Izmijeniti život!' - Poruka nam pomaže shvatiti značaj Ispovijedi i svetogrđa učinjenog u Sakramentu Pomirenja: u svakom Sakramentu Ispovijedi, treba se iskreno vratiti nebeskom Ocu; i treba izmijeniti život! Ima mnogo prigovora protiv ponovnog ispovijedanja svojih životnih grijeha (npr.da bi to značilo da pokornik ne vjeruje u oproštenje grijeha, da ima pogrešnu sliku o Bogu koji nije policajac ili formalist, već Ljubav i Milosrđe, da ne treba ponovo kopati po savjesti...). Prigovori su potpuno opravdani ukoliko se pokornik redovito zaista iskreno i valjano ispovijedao. Ali potpuno neopravdani i promašeni ukoliko to nije bio slučaj - tada je ponovno, iskreno ispovijedanje nužnost (conditio sine qua non) za dobivanje sakramentalnog Oproštenja i Pomirenja uopće. Problem je, međutim, možda u činjenici teške krize Sakramenta Pomirenja, jer se nitko više ne smatra grješnikom ('pa to ti je bolest, ljudska slabost, to ti je hereditarna osobina, nemoj biti skrupulozan - to nije grijeh...')... Ne dopušta se ponavljati velike Ispovijedi zbog skrupula jer one redovito neće skrupulanta izliječiti. Njega će izliječiti djelotvorna ljubav prema Kristu i Njegovu djelu (I. Fuček, Vojevati pod Kristovom zastavom - duhovne vježbe, Verbum, Split, 2004., str. 173). Životna Ispovijed zahtijeva i više vremena. Budući da je treba obaviti temeljito i pošteno, ona se ne može obaviti u redovitom vremenu ispovijedanja, već je potrebno prethodno se dogovoriti o posebnom vremenu s ispovjednikom. p. Ivan MSC

Sv. Pričest stojeći ili na koljenima?

1. Kakvo držanje tijela za Pričest vjernika traži Katolička crkva? Liturgijskom reformom II. Vatikanskog koncila (Konstitucija Sacrosanctum Concilium o svetoj liturgiji, 4. 12. 1964., potvrđenom i drugim dokumentima Svete stolice), napušten je isključivo klečeći način pričešćivanja, a pričesna ograda i srušena, pa vjernici isključivo dolaze pred djelitelja Pričesti (svećenika, đakona, laika) u redu jedan za drugim (usp. p. Ivan Fuček, DI, Pričest stojeći ili na koljenima, u: Glasnik Srca Isusova i Marijina, br. 3. ožujak 2003., str. 96-97). Neki (rjeđi) vjernici i dalje se pričešćuju klečeći. Nije se jedanput dogodilo da je djelitelj klečećim vjernicima uskratio Pričest. Za ovo pitanje najvažnija je Instrukcija De Cultu Mysterii Eucharistici (od 25. svibnja 1967., br. 34) papinskog Vijeća za provedbu odredaba Konstitucije o svetoj liturgiji koja je radila unutar Kongregacije za obrede i disciplinu sakramenata). Tu se tumači smisao načina pristupanja Pričesti, načelno odobravajući i klečeći i stojeći način pričešćivanja. Neka se uzme jedan ili drugi način, prema propisima biskupske konferencije, koja će imati pred očima okolnosti mjesta i broj pričesnika; vjernici će se ravnati prema tim propisima, da Pričest bude znak bratskog jedinstva kod istoga Gospodnjeg stola; još se navodi da klečeći položaj označuje čin klanjanja ('adoracije') stvarno prisutnom Spasitelju pod euharistijskim prilikama; oni pak koji se pričešćuju stojeći, neka učine čin poštovanja ('reverencije'). To je na tragu sv. Augustina, koji govori da ne griješimo ako Kristovu tijelu, prije nego li Ga blagujemo, iskazujemo štovanje i poklon; griješili bismo ako to ne bismo činili. Zato se u nekim biskupijama, župama i zajednicama uveo običaj pokleknuti neposredno prije Pričesti. Zakonik crkvenog prava (od 1983., kan. 843, § 1) navodi: Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno traže, koji su valjano raspoloženi i kojima se s pravom ne zabranjuje primanje sakramenata. 'Prikladno traženje' i 'valjano raspoloženje' pričesnik nema ako pokazuje bilo kakav protest, oporost ili bilo kakvu neuravnoteženost, a imaju ako kleče iz vjere, prave pobožnosti i klanjanja ('adoracije') stvarno prisutnom Spasitelju. - Rimski misal (novo, treće tipsko izdanje od 20. travnja 2002.) u Općoj uredbi (br. 42) upozorava da načinom pričešćivanja više treba gledati dobro Božjega naroda nego li na privatno nagnuće i mišljenje: Neka svi sudionici opslužuju zajednički položaj tijela, što je znak jedinstva članova kršćanske zajednice. Značajna je odredba za položaj tijela za vrijeme Sv. Mise kod Pretvorbe: za Pretvorbu neka kleče, ako nisu spriječeni zbog zdravlja, tjesnoće prostora, većeg broja nazočnih ili drugoga opravdanog razloga. Oni pak koji na Pretvorbu ne kleče, neka se duboko naklone kad svećenik nakon Pretvorbe pokleče (br. 43). U br. 160,2 se navodi: Vjernici neka se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako odredi biskupska konferencija. Ako se pričešćuju stojeći, preporučuje se da prije Pričesti učine dužno poštovanje ('debitam reverentiam'). 'Dužno poštovanje' negdje će biti (prema odredbi biskupske konferencije) poklecanjem, drugdje dubokim naklonom. U br. 95. se zahtijeva: Neka se izbjegne svaki oblik posebnosti ili podjele, imajući pred očima da imamo istog Oca na nebu i stoga da smo svi međusobno braća. - Dotični dokumenti Crkve, jasno govoreći o načinu pristupanja, ističu načelo zajedništva, a uklanjaju isključivost. 2. Što smiju i mogu odrediti biskupske konferencije pojedinih zemalja? Na temelju kompetencije donošenja normi, Biskupska konferencija Sjedinjenih Država Amerike propisuje Pravilno držanje tijela i znak poštovanja prigodom primanja svete pričesti (od lipnja 2002.). Valja reći da je to dokument Komisije za liturgiju Biskupske konferencije Sjedinjenih Država Amerike, a ona nema onog autoriteta kao sama Biskupska konferencija. Ova komisija određuje da je 'pravilno držanje' kod Pričesti stojeći, a ne klečeći stav ('Klečeći' nije dopušteno držanje prigodom primanja Sv. Pričesti u biskupijama Sjedinjenih Američkih Država, osim ako biskupska konferencija neke biskupije u pojedinačnoj i izvanrednoj okolnosti odstupi od te norme; usp. i Assemblées des éveques du Québec, Guide canonique et pastoral au servicedes paroisses, dio: L'Éucharistie, La Corporation des Éditions Fides, Québec, 1991., 5.2.2., gdje ova kanadska biskupska konferencija, pozivajući se na De cultu Mysterii Eucharistici n° 89, određuje da se pred Svetim Sakramentom klekne na jedno koljeno, bez obzira bilo Presveto izloženo ili se čuva u svetohraništu). Američki dokument, suprotno od stava Svete stolice, klečeći stav naziva 'pokorničkim' (kao da bi takav stav čovjeka bio ponižavajući pred Bogom, osobito jer smo pred Njim svi siromasi i pokornici!). Neki teolozi, pozivajući se na sličnost sa svećenikom pred oltarom, koji stoji a ne kleči, rekoše da je stojeći način izraz dostojanstva sinova Božjih, što ne označava klečanje (netko dobro reče, da postoje dvije vrste teologa: jedni koji su iznad Boga, i drugi koji su Mu poslušni). To je uzvitlalo prašinu i raspru svjetskih razmjera, te Sveta stolica, na brojna protestna pisma vjernika (jer iritira ono: 'klečeći nije dopušteno' i 'može... uskratiti'), reagira preko Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (01. 07. 2002.) pismom objavljenom u Notitiae (studeni-prosinac 2002.). U pismu Sv. stolica navodi da je zabrinuta budući da s raznih strana prima velik broj pritužbi; jer uskratiti Pričest vjernika na temelju njegova tjelesnog držanaj tvori tešku povredu jednog od temeljnih vjerničkih prava... Činjenica da je vjernik na koljenima nije motiv da mu se zaniječe Pričest... Svećenik koji mu je zaniječe, čini pastoralnu zloporabu. Sveta stolica traži od biskupa da autoritativno pouče one svećenike koji bi vjernike na koljenima odbijali: Svećenici neka imaju na umu da će Kongregacija i ubuduće s velikom ozbiljnošću ispitati pritužbe toga tipa, pa, ako se nađu istinite, kani poduzeti disciplinske mjere sukladne toj pastoralnoj zloporabi. U pismu se navode i riječi kardinala Josefa Ratzingera (tadašnjeg pročelnika Kongregacije za nauk vjere, a današnjeg pape): praksa Pričesti na koljenima ima svoje korijenje u stoljetnoj tradiciji i znak je klanjanja (adoracije) u svjetlu istinite, stvarne, supstancijalne prisutnosti Našega Gospodina Isusa Krista pod posvećenim prilikama. 3. Što smije zahtijevati župnik od svojih župljana? Odgovor je već izrijekom dan u t. 2. gore. Ipak, župnik će - imajući pred očima propise biskupske konferencije - na svojem teritoriju nastojati provoditi ujednačenost (no, u pastoralnu razboritost ne može se uklopiti svaka isključivost i samovolja). Župnik, kao dobri pastir, u vjeri i darom milosti razlučivanja u Duhu Svetom, imajući sve rečeno u vidu, znat će što je pravo (?). p. Ivan MSC