Župa Sveti Matej - Viškovo Viškovo 30 51 216 VIŠKOVO Tel./fax: (051) 256 862 E-mail:Župni ured

Arhiva duhovnih misli 01. 2006.

Glasa koncila broj: 3 (1647), datum izlaska: 15.1.2006. U POVODU »PONIŠTENJA« CRKVENE ŽENIDBE THOMPSONA I DANIJELE MARTINOVIĆ

U Katoličkoj Crkvi nema »poništenja« ni »razvoda« ženidbe Stipan Bunjevac

»Jednom valjana ženidba uvijek je valjana. Međutim, ima crkvenih ženidaba koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane.« »Za šest godina, koliko radim u crkvenom sudu koji pokriva više od dvije trećine hrvatske populacije, taj sud nije nijednoj iznimno popularnoj osobi u Hrvatskoj, estradnoj ili nekoj drugoj, utvrdio nevaljanost crkveno sklopljene ženidbe. A u tomu razdoblju taj isti sud je utvrdio nevaljanost ženidbe velikom broju ostalih, 'običnih ljudi'.« U povodu medijske buke koju je izazvala vijest da je pravomoćnom odlukom crkvenog suda utvrđena nevaljanost crkvene ženidbe estradnih pjevača Marka Perkovića Thompsona i Danijele Martinović, razgovarali smo s dr. fra Viktorom Nuićem, od početka g. 2000. suca Međubiskupijskoga prizivnog suda, a od veljače 2005. i predsjednika toga suda. »To je nešto već viđeno« Na upit je li ovih dana pročitao u nekim novinskim napisima ili čuo u televizijskim emisijama različita mišljenja raznih osoba o »poništenju« ili »razvodu« crkvene ženidbe popularnih pjevača Marka Perkovića Thompsona i Danijele Martinović, te što misli zašto nijedan od medija nije smatrao potrebnim čuti mjerodavnu ocjenu nekoga iz crkvenih redova, odmah je prilično odrješito odgovorio: »Nešto sam od tih napisa i sam pročitao, a mnogo toga što su pročitali i čuli prenijeli su mi i drugi. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi kad o nekom predmetu pišu i daju izjave i ocjene oni koji, kako ćemo vidjeti, o predmetu o kojemu pišu ili ga ocjenjuju nemaju blagog pojma, u doslovnom smislu riječi. No, nije posrijedi samo to. Ja tu buku gledam i kroz kampanju kojom hrvatski masovni mediji uvijek nanovo nastoje u lošem svjetlu prikazati Crkvu u Hrvata, kako bi time umanjili njezin ugled, pa i utjecaj u hrvatskomu narodu. Kako drukčije protumačiti činjenicu da Hrvatska televizija poziva u emisiju o tom »slučaju« deklarirane ateiste i nevjernike, pa i nekršćane, a ne poziva nikoga iz crkvenih redova, iako je riječ o crkvenoj ženidbi? To je nešto već viđeno.« Novac za »poništenje braka« - podla insinuacija Mišljenja u medijima svodila su se uglavnom na temeljnu tezu: tko je popularan, u prijateljskim odnosima s crkvenim uglednicima ili ima mnogo novaca, taj ima izgleda da dobije »poništenje« ili »razvod« crkvene ženidbe, za razliku od ostalih, običnih ljudi. Dr. Nuić je na to odmah odrješito reagirao: »Sama uporaba izrazâ 'poništenje crkvenog braka' ili 'rastava crkvenog braka' odaje nemjerodavnost, o kojoj je bilo riječi, onih koji su u pisanim i elektronskim medijima davali izjave i ocjene o slučaju o kojemu je riječ. U Katoličkoj Crkvi, naime, nema 'poništenja' ni 'rastave' ženidbe. Jednom valjana ženidba uvijek je valjana. Međutim, ima crkvenih ženidaba koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane. Ako crkveni sud, na osnovi provedenog istražnog i dokaznog postupka, uključujući i nalaze sudskih stručnjaka (vještaka) kada je to potrebno, u dva postupka (prvog i drugog stupnja) utvrdi nevaljanost takve ženidbe, to daje strankama pravo da sklope novu ženidbu prema propisima Katoličke Crkve, ako za nju nema nekih drugih kanonskih zapreka. Upravo to i samo to se dogodilo u slučaju dvoje pjevača: mjerodavni crkveni sudovi splitske crkvene pokrajine prvoga i drugoga stupnja utvrdili su nevaljanost njihove ženidbe. Sve drugo, o čemu se moglo gledati, slušati i čitati u masovnim medijima, nebulozne su priče pune nedobronamjernih insinuacija. Oni to sebi mogu priuštiti jer su izborili sebi pravo na plasiranje u javnosti insinuacijâ, neistinâ i klevetâ, zavijajući ih često u ovitak slobode novinarskog mišljenja ili čak umjetničkog izraza! To vrijedi i za tezu da onaj 'tko je popularan ili u prijateljskim odnosima s crkvenim uglednicima', ima izgleda dobiti 'poništenje' ili 'rastavu' crkvene ženidbe, za razliku od ostalih, običnih ljudi'. Odgovaram protupitanjem: Koliko ima takvih osoba u Hrvatskoj kojima je crkveni sud proglasio ženidbu nevaljanom i tako im otvorio mogućnost sklapanja nove crkvene ženidbe? Meni nije poznat nijedan drugi slučaj. Za šest godina, koliko radim u crkvenom sudu koji pokriva više od dvije trećine hrvatske populacije, taj sud nije nijednoj iznimno popularnoj osobi u Hrvatskoj, estradnoj ili nekoj drugoj, utvrdio nevaljanost crkveno sklopljene ženidbe. A u tomu razdoblju taj isti sud je utvrdio nevaljanost ženidbe velikom broju 'ostalih, običnih ljudi'. No, oni masovne medije ne zanimaju, iako upravo oni najvećim dijelom uzdržavaju neke od njih, npr. Hrvatsku radio-televiziju, plaćanjem nezanemarive mjesečne pretplate. A što se tiče podle insinuacije, da oni koji imaju 'mnogo novaca' imaju veće izglede od ostalih da od crkvenog suda dobiju 'poništenje braka', napominjem samo to da sudska taksa npr. na zagrebačkim sudovima u oba stupnja zajedno iznosi 1500 kn. Dodajem da često, zbog nemogućnosti da plate, oslobađamo stranke i od te uistinu skromne takse. Ili možda mediji žele insinuirati korumpiranost crkvenih sudova u Hrvatskoj? To bi ipak bilo previše!« Što crkvenu ženidbu čini nevaljanom? Odgovarajući na pitanje što je, zapravo, po crkvenom nauku i pravu, valjano sklopljena crkvena ženidba i u kojim slučajevima ona može biti proglašena nevaljanom, dr. Nuić je odgovorio: »Prema crkvenom nauku i pravu, dok se ne utvrdi protivno, valjana je svaka crkvena ženidba koju u kanonskom obliku, pred ovlaštenim crkvenim asistentom i dva svjedoka, sklope muška i ženska osoba koje su napunile kanonsku dob, posjeduju nužni minimum znanja o biti ženidbe i spolno su sposobne te njihovoj ženidbi ne stoji na putu nikakva druga kanonska zapreka koja bi je činila nevaljanom, kao što je npr. krvno ili duhovno srodstvo, da spomenem samo te, a ima ih još mnogo. Iz definicije je razvidno da crkvenu ženidbu čini nevaljanom također nedostatak kanonske dobi kod jedne ili obiju stranaka, spolna nemoć barem jedne stranke, kao i njezino sklapanje pred neovlaštenim crkvenim asistentom (koji ne bi imao ovlaštenje mjesnog biskupa ili župnika) ili bez nazočnosti još dvojice svjedoka. Eventualno postojanje spomenutih nedostataka i ženidbenih zapreka obvezno se provjerava u sklopu pripreme za ženidbu, o čemu i same stranke potpisuju protokol (zapisnik). Ako je neki od spomenutih nedostataka ili zapreka ipak promakao prethodnoj provjeri te je u vrijeme sklapanja ženidbe postojao, ženidba je nevaljana pa se na toj osnovi može pokrenuti parnica za utvrđivanje nevaljanosti ženidbe. Međutim, najčešći razlog pokretanja parnice za utvrđivanje nevaljanosti ženidbe jest neki nedostatak u ženidbenoj privoli. Prije svega, prema kanonskom pravu, nesposobni su za sklapanje ženidbe, tj. za davanje valjane ženidbene privole: oni koji ne posjeduju dovoljnu uporabu razuma, oni koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba uzajamno davati i primati, oni koji zbog razlogâ psihičke naravi nisu sposobni preuzeti bitne ženidbene obveze, kao što su doživotna vjernost, zajedništvo svega života te rađanje i odgajanje potomstva. Kada se uzme u obzir da postoji mnogo mogućih razloga nedovoljne uporabe razuma, bolestî koje uzrokuju težak manjak u prosuđivanju o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima, kao i mogućih razloga psihičke naravi nesposobnosti za preuzimanja bitnih ženidbenih obveza, razvidno je da već po toj osnovi postoji bezbroj mogućih razloga nevaljanosti ženidbe. Svi su oni u vrijeme sklapanja ženidbe uglavnom vrlo teško ili nikako uočljivi, a nakon sklapanja ženidbe teško ih je dokazati, što ne znači da je to i nemoguće. Dalje, nevaljano sklapa ženidbu i onaj tko ulazi u nju zaveden, radi zadobivanja privole, zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušiti zajednicu ženidbenog života. Isto i ženidba koju netko sklapa zbog izvana, pa i nenamjerno, nanesene sile ili velikog straha, tako da je netko prisiljen izabrati ženidbu da bi ih se oslobodio. Zatim, prema kanonskom pravu, ženidbu čini nevaljanom i zabluda u osobi (ako stranka misli da sklapa ženidbu s jednom, a u stvarno je sklapa s drugom nazočnom osobom, npr. sestrom one koju je stranka htjela), kao i zabluda u osobini osobe, ako druga stranka izravno i u prvom redu sklapa s njom ženidbu zbog te osobine. Konačno, kanonsko pravo polazi od pretpostavke da je unutrašnja voljna privola u skladu s riječima i znakovima upotrijebljenim u slavljenju ženidbe, tj. u očitovanju ženidbene privole. Ali, ako jedna ili druga odnosno jedna i druga stranka u slavljenju ženidbe pozitivnim činom volje isključi samu ženidbu ili neki bitni sastavni dio ženidbe, kao što je zajedništvo života ili rađanje i odgajanje potomstva, ili neko bitno svojstvo ženidbe, kao što je jednost ženidbe, iz koje proizlazi obveza vjernosti, ili nerazrješivost ženidbe, iz koje proizlazi obveza doživotnosti, nevaljano sklapa ženidbu. To bi bili najčešći razlozi nevaljanosti crkvene ženidbe, odnosno osnove na kojima se pokreće postupak za utvrđivanje njezine nevaljanosti. No, to nije tako jednostavno. Zbog toga je, prije pokretanja parnice, potrebno posvjetovati se s kompetentnom osobom. Najnovija vatikanska uputa određuje da se pri svakom crkvenom sudu ili osnuje jedan ured ili odredi jedna kompetentna osoba koja će pomagati strankama u formuliranju tužbenog zahtjeva. Naši sudovi se, nažalost, zbog nedostatka kompetentnoga kvalificiranog kadra, tek pripremaju za to. Ipak zainteresirani mogu početi sa župnikom, koji će ih barem znati uputiti kome se trebaju obratiti.« Biskupijski, međubiskupijski ili regionalni sudovi Upitan koje su to crkvene ustanove mjerodavne proglasiti ženidbu nevaljanom ili ništavnom, o. Nuić je spremno i jasno odgovorio: »U nekim medijima iznesena je apsurdna tvrdnja da je papa osobno 'poništio' Thompsonovu ženidbu. Papi je, naime, pridržan sud samo u ženidbenim parnicama državnih poglavara. Svatko u načelu ima pravo pokrenuti parnicu pred sudištem Apostolske Stolice, Rimskom rotom. No, zbog enormnih troškova koje bi iziskivalo prevođenje kao i putovanje stranaka i svjedoka u Rim, Rimska rota rješava vrlo ograničen broj parnica, najviše u prizivnim stupnjevima. Parnice za utvrđivanje nevaljanosti crkvene ženidbe rješavaju uglavnom biskupijski, međubiskupijski ili regionalni mjerodavni sudovi koji postoje u cijeloj Crkvi, i u Hrvatskoj.« Na pitanje koji je vremenski rok određen za provođenje i dovršenje sudskoga postupka za utvrđivanje nevaljanosti ženidbe, posebice u svjetlu navodne tvrdnje da je princeza od Monaka dobila rješenje u rekordno kratkom vremenu, dok drugi čekaju godinama, dr. Nuić je rekao: »Ne može se unaprijed točno odrediti rok u kojemu se parnica mora riješiti. U načelu se parnice rješavaju redom kojim su prihvaćene, ali predsjednik suda može zbog posebnih razloga uzeti neku i preko reda. Dužina postupka ovisi o težini slučaja, o broju dokaza koje treba izvesti i svjedoka koje treba preslušati, a posebno o suradnji samih parbenih stranaka. Postupak se ponekad rasteže godinama i zbog veoma slabe suradnje stranaka, koje ne prijavljuju promjenu adresâ, svoje i svjedoka koje su predložile, kao i zbog neodgovaranja na dopise suda. Do produženja postupka dolazi, nažalost, i zbog nedovoljne ekipiranosti crkvenih sudova zbog nedostatka kvalificiranih kadrova. K tome, suci često obavljaju, uz sudačku, i neke druge službe. Ženidbene parnice rješava i odlučuje sudsko vijeće trojice sudaca. Ako sud ima samo trojicu sudaca, što je veoma često, dovoljno je da jedan od njih oboli, odustane ili bude dulje vrijeme zapriječen, da nastane poduža pauza u funkcioniranju suda i da se nakupi gomila parnica, zbog čega dolazi do vremenskog pomaka uzimanja u postupak novih parnica. Parnice se previše odugovlače najviše upravo zbog nemogućnosti da se odmah po prihvaćanju uzmu u postupak. Princeza od Monaka je vjerojatno dobro pripremila sve što je za parnicu potrebno i pokrenula je pred Rimskom rotom, koja je dobro ekipirana te može relativno brzo rješavati parnice.« Što u slučajevima zlostavljanja u braku? Ima li jedan od supružnika pravo zatražiti proglašenje nevaljanom crkvene ženidbe ako ga drugi supružnik konstantno fizički, pa i spolno, zlostavlja, sljedeće je pitanje na koje je crkveni sudac odgovorio: »Prije nego takav supružnik pokrene parnicu za utvrđivanje nevaljanosti ženidbe, trebao bi zatražiti rastavu od stola i postelje. To se relativno brzo dobije. Time bi se taj supružnik već oslobodio samog zlostavljanja. Pravo pitanje, međutim, glasi: Može li konstantno fizičko ili spolno zlostavljanje biti razlog nevaljanosti ženidbe? Pritom je bitna ona kvalifikacija zlostavljanja: 'konstantno' (neprekidno, stalno). Ako se pod tim misli, te se to može i dokazati, da se radi o zlostavljanju koje je započelo od samog početka zajedničkog života i proteže se kroz duži vremenski period te nema izgleda da zlostavljanje prestane, to bez sumnje upućuje na mogućnost da se radi o supružniku koji je zbog razloga psihičke naravi nesposoban preuzeti bitne ženidbene obveze. Ne mora se raditi o klinički relevantnoj bolesti, dovoljno je da se utvrdi i neka psihička anomalija u najširem smislu riječi. Koliko god to nekada bilo teško dokazati, isplati se pokušati.«