Župa Sveti Matej - Viškovo

---

Kad bi Isus došao danas

Izvor: andjel.com

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra
ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?

Razmišljam… kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš sve druge dane?

Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš
ili bi možda promijenio svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati Ga sa svim svojim prijateljima
ili bi se ponadao da neki od njih neće doći dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno
ili bi odahnuo kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio
kad bi Isus došao danas kao osoba biti neko vrijeme s tobom...

Suzbijanje kršćanstva u današnjoj Europi

Izvor: www.katolici.org

Crkva mora biti budna i ukazivati na zablude današnjeg vremena

''Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam'', prva je rečenica u zaključku enciklike Caritas in veritate (Ljubav u istini). Na tragu je to razmišljanja teologa Ratzingera o Europi na početku ovoga trećeg milenija: ''Izgleda da je Europa baš u ovom trenutku svojeg najvećeg uspjeha iznutra postala prazna.(...) Ima tu neke čudne i bolesne mržnje Zapada na sebe sama. U našem sadašnjem društvu, Bogu hvala, kažnjavaju se oni koji obeščašćuju vjeru Izraela, njegovu sliku o Bogu i njegove velike likove. Također biva kažnjen svatko tko uvrijedi Kuran i temeljna uvjerenja islama. Naprotiv, tamo gdje je riječ o Kristu i o onome što je sveto za kršćane, tada se najednom kao vrhovno dobro pojavljuje sloboda mišljenja čije bi ograničavanje ugrozilo ili upravo razorilo snošljivost i slobodu uopće. Sloboda mišljenja međutim nailazi na svoju granicu u tome da ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda lagati ili gaziti ljudska prava'', rekao je, između ostaloga, Ratzinger 28. studenoga 2000. na jednom predavanju u Berlinu.

Nekoliko najočitijih primjera

Primjer prvi. 'Večernji list' je 15. srpnja 2009. na športskim stranicama (str. 48) donio članak pod naslovom ''Fifa zabranila Brazilcima da iskazuju religijska uvjerenja''. Članak izvješćuje o ultimativnom pismu koje je krovna svjetska nogometna organizacija (FIFA) poslala na adresu Brazilskog nogometnog saveza u kojem se zabranjuje brazilskim nogometašima da iskazuju svoje religijsko uvjerenje na način na koji su to napravili nakon finalne utakmice Kupa konfederacije. Naime, cijela reprezentacija - piše u spomenutom članku - okupila se na travnjaku i zagrljena klečeći pomolila. Kaka je imao majicu na kojoj je pisalo ''Ja pripadam Isusu'', a njegov suigrač Lucio ''Ja volim Isusa''. Autor članka nadalje piše da ''brazilske superzvijezde već godinama na isti način proslavljaju svoje pobjede. Kaka, Robinho, Ze Roberto, Lucio ... i ostali, pogotke proslavljaju raširenih ruku i s pogledom prema nebu. Jasna je to poruka zahvalnosti Bogu''. U članku se također spominje da je najoštrije reagirao Stjerne Hansen, glavni tajnik Danskog nogometnog saveza, koji je kazao: ''Baš kao što je zabranjeno isticanje političkih slogana, tako bi trebalo strogo kažnjavati isticanje onih religijskih. Jer, nerijetko u momčadima ima igrača čija su religijska uvjerenja potpuno različita.''
Primjer drugi. Nedavno je Općinsko vijeće u Oxfordu odlučilo ukinuti sve ono što podsjeća na Božić. Sva slavlja od 25. prosinca i slijedećih dana bit će uključena u proslavu takozvanoga ''blagdana zimskoga svjetla''. Prema izjavama vlasti britanske općine, cilj je ukloniti pretjeranu važnost koja se pridaje najvećem kršćanskom blagdanu na štetu drugih religija. Komentirajući tu spornu odluku britanskih vlasti u razgovoru za Radio Vatikan, nadbiskup Gianfranco Ravasi, pročelnik papinskog vijeća za kulturu, između ostaloga je rekao, kako se u prošlosti razložno borilo protiv nazočnosti kršćanskih obilježja, suprostavljajući posve alternativne sustave, a sadašnje nijekanje je sivi val, odnosno magla; želi se nametnuti jednu bezobličnu i nestalnu sastavnicu, a to je obilježje aktualne sekularizacije i površne kulture. Ne niječe se Boga, nego ga se sasvim prezire. Nema više zagriženog ateizma, ponekad dramatičnoga. Na snazi je ravnodušnost, koja otupljuje sve, uklanja boju, uništava identitet, povijest, istaknuo je nadbiskup Ravasi. Joseph H.H. Weiler govori o pravoj 'kristofobiji' koja vlada u Europi. A talijanski biskup i teolog Rino Fisichella,  sadašnju krizu vjere uspoređuje s ''krizom u 4 st.. Kao i onda, i danas smo pred velikim izazovom između kršćanstva i poganstva.''
Primjer treći. ''U posljednjih petnaestak godina ubijeno je preko 600 misionara, a svake godine oko 160.000 kršćana dadne svoj život radi vjere. Osim toga, procjenjuje se da je danas oko 250 milijuna kršćana u svijetu izloženo raznovrsnim opasnostima samo radi toga što su kršćani. Pridoda li se tomu i brojka od oko 45 milijuna ubijenih kršćana u nedavno završenom dvadesetom stoljeću, onda ne čudi zaključak da je ovo tzv. 'moderno vrijeme' najkrvavije u povijesti kršćanstva.'' Ovo su samo neki pokazatelji i zaključci koji se iznose u članku Mučenici zbog prijateljstva s Kristom, objavljenog u međunarodnoj reviji Tracce (Tragovi) za siječanj 2006., katoličke udruge Comunione e liberazione (Zajednica i oslobođenje). Na temelju velikog broja činjenica koje govore o progonu kršćana u svijetu, Attilio Tamburrini, direktor „Crkve u nevolji“, kaže: „Ono što boli i zabrinjava je ravnodušnost Zapada naspram kršćanskih žrtava. Mediji o tome malo ili nikako ne izvješćuju. Današnji kršćanski mučenici ubijeni su iz mržnje, a pokopani od naše ravnodušnosti.“

Širenje 'kristofobije'

Spomenuti primjeri, a moglo bi ih se navesti još bezbroj, na tragu su upozorenja koja dolaze od različitih autora koji, analizirajući današnje duhovno kretanje u svijetu, govore o sustavnom suzbijanju kršćanstva u svijetu, a posebno je na udaru Katolička Crkva. U nedavno objavljenoj knjizi Zašto se trebamo zvati kršćani, poznati talijanski filozof i političar Marcello Pera, ustvrdit će : ''... vjera je doista postala kamen spoticanja. Više nego zanemarena, ona je suzbijana. Ono što je u Europi u tijeku jest otpadništvo od kršćanstva, bitka na svim frontama, od politike do znanosti, od prava do običaja, gdje tradicionalna europska vjera, ona koja ju je držala na krštenju i stoljećima odgajala, dobiva odoru optuženika za zločine kao što su prijetnja laičkoj državi, sprječavanje društvenog suživota i protivljenje znanstvenom istraživanju.'' Senator Pera u spomenutoj knjizi nabraja 'najmarkantnije i najrječitije znakove otpadništva'. Europa promiče zakone koji krše kršćanska načela o glavnim etičkim pitanjima. Podržava pobačaj, eugenetiku, eutanaziju, manipulaciju embrijima, već tolerira mnogoženstvo te smanjuje zakonsku obranu protiv pedofilije. Osuđuje i provodi se političara jer po svojoj savjesti tvrdi da se homoseksualni brak protivi njegovu kršćanskom uvjerenju. Osim što Europa izbjegava spominjanje svojih judeokršćanskih korijena u europskom Ustavu, ona skriva svoje kršćanske simbole, u njoj se više ne čestitaju Božić i Uskrs jer, veli ona, ne želi vrijeđati nevjernike ni pripadnike drugih vjera. Europa u vlastitim državama muslimanima dopušta maksimalnu vjersku i bogoštovnu slobodu, a tolerira da se u njihovim državama ta ista sloboda krši sve do mučeništva kršćana - u Africi, Kini, Turskoj i Indiji. Također pod štitom slobode izražavanja u Europi se brane blasfemna umjetnička djela koja pogrđuju kršćanstvo, ali tu istu slobodu dokida kada se radi o satiričkome nepoštivanju islama. Europa na islamski fundamentalizam i terorizam reagira slabašno jer se smatra krivom za izvoz kršćanske civilizacije. Nadalje senator Marcello Pera ističe da Europa ne brani Papu Benedikta XVI napadnuta jer je u jednomu svome govoru zastupao da je kršćanstvo religija logosa - riječi, a ne mača te je od islamske strane tražio da se izjasni na sličan način. Europa ovom istom Papi zabranjuje govoriti na sveučilištu jer je ono javno i laičko.

Podmukli totalitarizam nove ideologije

Jedan drugi analitičar današnje situacije u svijetu, Michel Schooyans, umirovljeni profesor Sveučilišta u Louvainu koji je član više uglednih svjetskih znanstvenih institucija, čija su područja istraživanja politička filozofija, suvremene ideologije i populacijska politika, u svojoj knjizi Skriveno lice UN-a. Prema novoj svjetskoj vladi upozorava da treba ''otvoriti oči pred sadašnjim podmuklim totalitarizmom nove ideologije koji se, napredujući malim koracima, već čvrsto ukorijenio i koji ima namjeru nametnuti se na obzorju ovog tisućljeća' pod vidom 'nove etike' i takozvanih 'novih ljudskih prava'.'' 'Nova prava' moraju oblikovati način života, prožeti ga 'vrijednostima' koje djeluju na ponašanje. UN danas ljudska prava smatra proizvodom stalnog pregovaranja, jer više nije moguće - tako se kaže - zajednički doći do istine o čovjeku i o njegovoj vrijednosti. To ima za posljedicu da od sada, primjerice, tradicionalna moralna norma: 'Ne ubij!' mora biti preoblikovana. Pravo na život, već prema pojedinim situacijama i prema senzibilitetu onih koji sudjeluju u procesu odlučivanja, treba relativizirati. Od sada pa nadalje, ljudska se prava nameću jer proizlaze iz volje onih koji pristaju na konsenzus, odnosno, jer proizlaze iz volje većine. Glavni promicatelj tih novih ljudskih prava, po mišljenju ovog priznatog znanstvenika, su UN. Nova ideologija, koja podrazumijeva tzv. nova prava, je holistička. Čovjek postoji samo zato što je dio Zemlje - Majke, Geje, kojoj se mora klanjati. Poput svih živih bića, čovjek je proizvod evolucije, stoga on mora prihvatiti stegu što mu nameće eko-sustav koji ga nadilazi. Mediji na sebe preuzimaju promicanje takvih težnji za oponašanjem u cjelokupnome društvu. Uz to se financiraju nevladine organizacije koje potiču takva stajališta te se vrše pritisci na države da usvoje zakone njima po volji. Akademik Schooyans drži da UN radi na nametanju 'nove etike', 'novih prava' koja prividno povećavaju slobodu pojedinca - a pod tim shvaćamo slobodu da čini bilo što. Ta se 'nova etika' prikazuje kao tolerantna, svatko može po volji izabrati svoju trenutačnu istinu i svoje trenutačne etičke norme. Ta doktrinarna tolerancija - tako kažu - osigurat će mir među ljudima. Međutim, prema Schooyansu, 'nova etika' i izokrenuto shvaćanje 'novih ljudskih prava' znaci su koji najavljuju nasilje bez presedana u povijesti, nasilje koje se usmjeruje prema svačijem fizičkom i psihološkom 'ja', prema obitelji u kojoj se taj 'ja' oblikuje. ''Dramatični slučaj pobačaja (govori se o više od pedeset milijuna pobačaja godišnje u svijetu) mnogo je više od jednoga slikovitog primjera među mnogim drugim. Pobačaj je, zapravo, glavni slučaj koji pokazuje da se težnja prema oponašanju izvrće u nasilje uzdignuto na razinu prava, u usmrćivanje kao izraz suverene volje. Doista, u slučaju pobačaja, potpuno nedužan čovjek proglašava se krivcem. On je zlo neuspješne kontracepcije; on je zaprjeka karijeri i udobnosti; on je nedopustiva zaprjeka mojoj slobodi; on je kočnica obogaćivanju i razvoju. Potpunoj nedužnosti odgovara apsolutno nasilje. Nedužan mora biti linčovan. Dakle mora biti žrtvovan, ispaštati tuđu krivnju, mora biti obilježen kao žrtva, žrtveni jarac, pa čak i žrtva koja je kriva, te se prema njemu tako treba postupati, nasiljem koje će ga ušutkati i uništiti.''

Umreženost u suzbijanju vjere

Kroz umreženost današnjeg svijeta u procesu globalizacije, ''suzbijanje vjere'' očituje se i na ovim našim prostorima, osobito u svjetovnim medijima i kroz različite udruge tzv. civilnog društva. Tako se na razne načine i na različitim razinama nameće ateistički pogled na svijet kao znanstveni. Pojmovi vjera, religija, Crkva, a da ne govorimo otajstva vjere, slabo se ili nikako ne poznaju, pa se onda i katolički nauk krivo interpretira. Crkva se prikazuje kao neka nazadna i mračna institucija koja ne ide u korak s vremenom. Pojedini propusti ili grijesi pojedinaca prikazuju se kao prevladavajući u Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Civilnim masmedijima nisu zanimljivi primjeri dobra koje Crkva kao zajednica vjernika čini svakodnevno, bilo kroz svoje institucije ili preko svojih članova, koji iz svoje vjere čine mnogo dobra u današnjem svijetu. Ali se zato npr. u najgledanijim televizijskim i najslušanijim radio-emisijama te u tisku daje prostora marginalnim skupinama koje broje dvadesetak članova, poput udruge ''David'', koja prosvjeduje protiv Katoličke Crkve i križeva u javnim ustanovama. U tom kontekstu možemo se prisjetiti žestokih napada na katolička načela i Katoličku Crkvu, ali i uvjerenja katolika u raspravama o potpomognutoj oplodnji, uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, diskriminirajuće i rasističke poglede na jednu mladu političarku koja se ne stidi svoga kršćanskog uvjerenja koje iskazuje kroz kršćanske simbole, ali i političko djelovanje.

Što nam je činiti?

Crkva mora biti budna, ukazivati na zablude današnjeg vremena, koje vid humanizma koji isključuje Boga nameću kao apsolutnu i znanstvenu istinu. Samo nas humanizam koji je otvoren Aposlutnome i raspoloživost za Boga otvara prema braći ljudima. Nasuprot tomu, ideološko zatvaranje Bogu i ateizam ravnodušnosti, koji zaboravlja Stvoritelja, opći je rat protiv čovjeka .''Rat koji će najprije osakatiti, a zatim uništiti čovjeka. Rat koji želi otuđiti čovjekov razum i njegovu volju u kojima se izražava njegova predivna sličnost s Bogom. To je luđački rat u kojemu bi cijena smrti Boga bila - smrt čovjeka.'' Osim što je pozvana 'ukazivati na slijepe ulice i na zamke', Crkva mora odlučnije postavljati putokaze, a posebno ukazivati na nadu koju kršćani nose i čiji su svjedoci, tj. još ustrajnije provoditi novu evangelizaciju današnjeg svijeta. ''Samo onda ako mislimo da smo kao pojedinci i kao zajednica pozvani pripadati Božjoj obitelji kao Njegova djeca, bit ćemo sposobni iznjedriti nove misli i osloboditi nove snage kako bismo služili istinskom cjelovitom humanizmu''(Caritas in veritate, br. 79). Crkva bi, u svim svojim članovima, trebala biti poput Krista, spremna da bude znak osporavan, pa i uz cijenu 'progona koji je, zapravo, već počeo', kako drži spomenuti prof. Schooyans. Istinski bi vjernik i u današnjim problemima, neprijateljstvima i progonima sve do mučeništva, trebao biti također svjestan Kristovih riječi koje nam donose ohrabrenje: ''Ne bojte se: Ja sam pobijedio svijet!'' (Iv 16, 33), i drugih riječi: ''Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta''(Mt 15, 5).

Piše: Dr. sc. Ivo Balukčić

BOŽJI ZNACI U SADAŠNJEM VREMENU

Izvor: www.katolici.org

by Rev. Robert Lange, Spirit daily, 30. travnja 2010., elektroničke katoličke novine iz SAD-a, koje donose vijesti iz cijeloga katoličkoga svijeta

Poštivanje Euharistije – gledanje jednoga svećenika

Amerikanci imaju mogućnost primanja Svete Pričesti na jezik ili na ruku. Vatikan je dao mogućnost primanja Pričesti na ruke 1977. godine. To je izvršeno objavom indulta (papinskoga pisma), dopunom zakona, tako da možemo primiti Pričest na jedan od načina, na jezik ili na ruku. Indult je dan, jer su američki biskupi rekli u Vatikanu da to traže njihovi vjernici. „Mi se možemo sami hraniti“, bio je jedan od argumenata koji je tada bio posebno istican. Nakon apostolskih vremena, Crkva je postupno prihvatila Pričest na jezik kao opću praksu.
U prva četiri stoljeća kršćani - arijanci, koji su odbijali priznati Kristu božansku narav, uveli su praksu primanja Pričesti na ruku, posebno da bi iskazali što manje poštovanje Kristu, vjerujući da On nije „istobitan s Ocem.“ Zakon opće Crkve, koji zahtijeva da se Sveta Euharistija dijeli vjernicima na njihov jezik i dalje važi, tj. to je i dalje zakon. Ipak indult ima učinak da čini taj zakon neprimjenjivim, iako je na snazi. Znajući da zahtjev za indultom dolazi, Kongregacija za bogoštovlje i sakramente poslala je pismo predsjednicima biskupskih konferencija i savjetovala ih kako primijeniti ove opcije koje su im dane. Pismo je govorilo o čašćenju Svete Euharistije, a što je prioritet broj jedan. S tim mišljenjem pismo je ušlo u velike pojedinosti nastojeći objasniti upravo ono što je krucijalno u tome. Pismo je sadržavalo sljedeće pojedinosti:
- Pričest na ruku je samo jedna od mogućnosti i to nije primarni način primanja Pričesti. Katolici moraju biti podučeni (katehetizirani) da bi razumjeli ovu vrlo važnu stvar. Nitko ne bi smio biti prisiljavan da prima Pričest na ruku.
- Kada se prima Tijelo Kristovo na ruku, vjernik mora paziti na činjenicu da je svaki i najmanji djelić, bez obzira kako je čestica mala, pravo, istinsko Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Isusa Krista, Druge Božanske Osobe Presvetoga Trojstva. Zbog toga ni jedna i najmanja čestica se ne smije odbaciti ili se ne smije prema njoj odnositi s manjim poštovanjem od onoga što ga iskazuju vjernici u cijelosti Tijelu Kristovu. Vjernici se moraju podsjetiti da njihove ruke moraju biti čiste da bi na taj način primili našega Gospodina, Isusa Krista.
Kada sam zaređen 1986. godine, bio sam zagovornik primanja Pričesti na ruku, ali vrijeme je promijenilo moje mišljenje o toj praksi. Vidjevši mnogo zloporabe i stvorivši dublje poštovanje prema Isusovoj istinskoj nazočnosti u Svetoj Euharistiji nastali su čimbenici koji su me prisilili da razmislim o svojem stavu.
28. ožujka 1965. godine, kada sam pohađao katoličku gimnaziju, bio sam nazočan otvorenju obnovljene kapele i nama đacima je rečeno kako trebamo primati Svetu Euharistiju: stojeći i na ruku. Tada nam nije dana mogućnost izbora. Dodao bih i to da sam tada imao samo dvanaest godina kada je svaka američka biskupija primila indult, koji je omogućio primanje Pričesti na ruku. Zbog čega su ti svećenici, opati i biskupi na taj način izrazili svoj neposluh Rimu? Pričest na ruku postala je standard za američke katolike u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. U mnogim slučajevima taj način primanja Pričesti nam nije predstavljen kao samo jedna od mogućnosti, već je predstavljan kao jedini način primanja Pričesti. Tijekom dvadeset i četiri godine svoga svećeništva služio sam u mnogim župama i svjedok sam bio mnogih zloporaba i nedostojnosti primanja Euharistije na ruku. Često sam morao podići Isusa sa poda ispod klupa ili pokupiti Ga iz pjesmarica. Pratio sam ljude kada su se vraćali na svoja mjesta i tražio ih da mi vrate Hostiju (oni su je ponijeli u zatvorenoj ruci ili u svome džepu) i bio sam svjedok mnogih drugih svetogrđa i obeščašćenja Presvetoga Sakramenta, toliko mnogo puta i na toliko različitih načina, a neke od tih su tako šokantne da ljudi ne bi jednostavno mogli povjerovati mojim riječima.
I kada sam počeo uočavati ova svetogrđa, obeščašćivanje Svete Euharistije, počeo sam postupno razumijevati kako je to odvratno, to me je tjeralo u očaj i počeo sam razmišljati kako se to stvarno može izbjeći. Mnogi vjerski obrazovni programi uče djecu kako primiti Pričest na ruku i samo s ponajviše letimičnim spomenom tradicionalnoga načina primanja Pričesti na jezik. Zašto? Crkveni dokumenti ne podržavaju takvo učenje. Tako je isto bilo i u mnogim američkim biskupijama šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su vjernici bili prisiljavani da primaju Pričest na ruku, a to je bilo i deset godina prije nego je papa objavio ovaj indult.
Otac Benedikt Groeschel, poznat vrlo dobro gledateljima EWTN-a (Ethernal Word Television Network), katoličke televizijske mreže i uvaženi autor, objavio je u svojoj emisiji „Sunday Night Live with Fr. Groeschel“ (Nedjeljom navečer s o. Groeschel-om) da je shvatio i da osjeća Pričest na ruku kao najobičniju gadost, prostakluk. To je teški govor!
Pitali su bl. Majku Tereziju iz Kalkute što je najgora stvar na svijetu koja se je dogodila Crkvi u njeno vrijeme. Odgovorila je bez sustezanja: „Pričest na ruke.“ Opet jako težak govor!
Zašto su ove dvije velike osobe našega vremena tako žestoke u svojim opažanjima o načinu primanja Pričesti ako to ne utječe na njihovo cijelo biće? Na neki način, mislim, oni su suglasni da je Pričest na ruku prva američka tragedija.
Naš sveti otac Benedikt XVI. daje nam primjer. Od kada je postao papa, svatko koga je On pričestio, primio je Pričest na jezik i klečeći. On nije zatražio da se promjeni praksa diljem svijeta, ali je dao duboku poruku primjerom.
Prvenstveno je potrebno pravilno iskazati poštovanje Presvetoj Euharistiji. Molim vas razmislite sve ovo prije primanja Svete Pričesti ove nedjelje. Hvala vam.

O savršenom svećeniku

Izvor: framakarlovac.blog.hr

Kako god okreneš, nikako ne možeš biti dobar. Uvijek pogriješiš.

Ako je svećenik mlad, onda je naivan.
Ako je ozbiljan, onda je vječni nezadovoljnik.
Ako je lijep: "Zašto se nije oženio?"
Ako je ružan: "Nitko ga nije htio."
Ako odlazi u kafiće, onda trati vrijeme uzalud.
Ako sjedi u kući, onda je smotan.
Ako hoda odjeven "u civilno", ponaša se svjetovno.
Ako nosi reverendu, konzervativan je.
Ako razgovara s tajkunima, onda je kapitalist.
Ako se druži sa siromasima, onda je komunjara.
Ako se slaže sa svima, onda nema stava,
ili još gore, oportunista je.
Ako je debeo, ništa mu ne fali;
Ako je mršav, škrtac je.
Ako citira Koncil, onda je "progresivac";
Ako govori o katekizmu, onda je pobožnjak.
Ako propovijeda dugo, dosadan je.
Ako podiže glas, neurastenik je.
Ako govori normalno, ne razumije se ništa.
Ako ima auto, onda je bogat,
Ako ga nema, nije ukorak s vremenom.
Ako posjećuje župljane, zabada nos u tuđe živote,
Ako ostaje u župnom dvoru, ne zanima se za župljane.
Ako traži darove, onda je "žicar";
Ako ništa ne organizira i ne gradi, župa je mrtva.
Ako dugo zadržava ljude u ispovjedaonici, onda sablažnjava;
Ako je prebrz, ne sluša što govore.
Ako započinje Misu točno, sat mu ide naprijed,
Ako započinje kasnije, čini da gubimo vrijeme.
Ako je mlad, nema iskustva.
Ako je star, vrijeme je da ide u mirovinu.
Ako ga premjeste ili umre, tko će ga zamijeniti?

... No, koliki mole za svoga svećenika?

Kako izgleda savršen svećenik?

"Savršeni svećenik propovijeda točno šest minuta. Proklinje grijehe, ali pri tome nikoga ne napada. Radi od šest ujutro do ponoći, ujedno je i crkveni domar. Savršeni svećenik mjesečno zaradi 500 kuna, lijepo je odjeven, vozi novi auto, kupuje knjige za vlastito usavršavanje u struci i barem 400 kuna mjesečno dijeli sirotinji. Star je 29 godina, ali ima barem 40 godina životnog iskustva. Najvažnije, on dobro izgleda. Savršeni svećenik gorljivo radi s mladima, ali najviše vremena provodi sa starijima. Cijelo vrijeme se smije ozbiljna lica. Dnevno posjeti barem 15 obitelji i stalno sjedi u župnom uredu, za slučaj da ga netko zatreba. Takvog savršenog svećenika pronalazimo, nažalost, uvijek u susjednoj župi!"

ODRŽATI OBEĆANJE

Izvor: adventisti.info

04. 03. 2007.

Lonnie Melashenko

"Abrahame… Abrahame!"
"Tko si ti?"
"Ja sam Gospodin!"
"Što želiš?"
"Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12,1).
Abraham se uhvatio Božjih obećanja i krenuo na životni put kao najveći putnik u povijesti spasenja. Nije ni pomislio da će sljedećih sto petnaest godina provesti putujući po Obećanoj zemlji i živjeti ni od čega drugoga osim od obećanja.
Prema časopisima Newsweek i Time mi živimo u svijetu lažljivaca: od Downing Streeta 10 (rezidencije britanskih premijera) do Bijele kuće, od Ottawe do Kremlja. Živimo u društvu u kojemu više nikome ne možete vjerovati zato što krši obećanja.

Obećanja, obećanja
Jeste li ikada došli u iskušenje da posumnjate u bilo koje od Božjih fantastičnih obećanja? Jeste li kad razmišljali o Isusovom posljednjem obećanju: "Da, dolazim uskoro"?
Zašto Abrahama smatramo takvim velikanom? Zašto su njemu dana obećanja tako posebna da predstavljaju srž Postanka? Tako dalekosežna da je tek cijela Biblija u stanju ispričati ostatak priče i da će cijela vječnost biti potrebna kako bi se ostvarila? Pođimo do velikog vrhunca izvještaja o Abrahamu u Postanku 22. poglavlju. Abrahamu je 120 godina. Bog je cijelog života strpljivo radio na njegovim pogreškama (ne samo jednoj): dvanaest dugih poglavlja živopisnog opisa. Sada je nastupio posljednji čin drame.
"Abrahame!"
"Da, Gospodine!"
"Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka… i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu" (Post 22,2).
"O, Bože! Ponovi mi to", moli Abraham. "Jesam li te stvarno razumio? Reci da me to ne vara moja podmukla dob, da se ne radi o ružnom snu". Ali odjeka nema.
Abraham budi dvojicu slugu i žuri u Izakov šator. Uklanja zastor na ulazu i ulazi da bi kleknuo. U praskozorju jedva razaznaje crte svog snažnog, mladog sina obećanja. O, kako voli tog mladića!
Četiri čovjeka putuju prema sjeveru. Nitko ne govori. Ovo je najupečatljivija i najrječitija šutnja u cijeloj literaturi. Nabrano čelo. Kretanje tijela. Abrahamove zabrinute usne mole neizgovorenu molitvu: "Gospodine, progovori mi kao ranije. Ti znaš koliko puta si to činio u mojoj bolnoj prošlosti. Vodio si me korak po korak i boreći si se sa svojim strahovima, naučio sam da si mi prijatelj".

Abrahamova borba
Abrahamove se misli vraćaju na strah koji je osjećao kad je prvi put došao u Obećanu zemlju. Glad. Vađenje šatorskih kolaca. Odlazak u Egipat. Snalaženje u životu.
A kad se približio Egiptu, pogledao je svoju prelijepu ženu i rekao: "Saro, bojim se. Slušaj, da mi spasiš život, laži faraonu". Njegov strah ga je uvalio u još veću nevolju. Saru su odveli u kraljev harem. No Bog se pokazao vjernim.
Abraham se sjetio jedne druge noći, kad je molotovljevim koktelom napao Kedor-Laomera i palestinsku pograničnu ophodnju. Vratio se kući tako potresen da mu se Bog morao javiti u viđenju (vidi Post 15).
I sada, na putu prema Moriji, opet se osjeća tako izgubljeno.
Naravno, Sotona je tu sa svojim pritiscima. "Abrahame, nisi ti nikakav čovjek vjere. Sjećaš li se tvog sastanka s Hagarom? Uzdao si se u pravednost svojom muževnošću... Ovo putovanje u Moriju? I misliš prinijeti ljudsku žrtvu nakon svih tih godina propovijedanja neznabošcima? Ne, Abrahame, vrati se kući".
Abraham se moli cijelog dana. Cijelu se noć bori sa svojim mislima. Kad se ujutro pomalja sunce, njegove se suze miješaju s prašinom palestinskog tla.

Gospodine, izbavi me od straha
Jeste li ikada bili uplašeni? Tako paralizirani da vas je spopao užas?
...
Abraham je bio u strahu. Odjednom se budi od svojih misli i shvaća da su on i Izak s dva pratioca putovali cijeloga dana i da je vrijeme ponovno se ulogoriti za noć. Nakon večere Abraham se povlači od logorske vatre, kleči i počinje moliti kao nikada ranije: "O Bože, molim Te! Progovori mi još jednom. Gospodine, Ti znaš da Te ljubim. Ali moj sin – obećanje! Moj jedinac – strašno se bojim!"

Abrahamova nagrada
Dok se moli, Abraham se prisjeća onoga što je naučio unatoč svojim porazima i moralnim padovima kad je odlučio ne pouzdati se i kako se Bog umiješao. Bog je bio vjeran. Uvijek iznova Bog bi nagradio Abrahamovu vjeru unatoč njegovim strahovima i padovima.
Prisjeća se vremena kad je čak raspravljao s Bogom. Toliko je bio iznerviran s Božjim obećanjem da je za vrijeme rasprave rekao Bogu: "Bože, Sara je nerotkinja. Smislio sam logičan, legalan način da Eliezera učinim baštinikom obećanja".
Raspravljati s Bogom. Prigovarati. Protestirati. Usuditi se postavljati pitanja. Začudo, Bog ga je i dalje volio.
Bog mu je rekao da Mu je draga ova dublja razina prisnosti. Strpljivo se nasmiješio: "Uzdaj se u mene. Ti i Sara imat ćete svoga sina – ne Jišmaela".
Abraham se sjetio kako je konačno popustio i jednostavno uskliknuo: "O, Bože, pobijedio si. Rekao si i ja Ti vjerujem". "Abraham povjerova Jahvi i on mu to uračuna u pravednost" (Post 15,6).

Sklopljeni savez
Abraham se prisjeća nečega za što se može uhvatiti. Sjeća se kako je Bog s njim načinio savez (Post 15). Bog se zakleo; zakleo se životom da će izvršiti svoja obećanja.
Abraham se prisjeća trenutka kad je rasjekao žrtvene životinje i metnuo sve pole jednu prema drugoj, i kako je Bog sišao i prošao između dva reda mrtvih životinja.
Bog se zakleo kletvom samooptuživanja... : "Ako ikad prekršim svoja obećanja, neka moje tijelo bude raskinuto kao što su raskinuta tijela ovih životinja. Upravo zato što sam Bog, svoja ću zavjetna obećanja ispuniti. Uvijek. Zauvijek".
Ovo obećanje raste s kozmičkim značenjem kroz cijelu povijest spasenja. Bog se zavjetovao smrću koja je predstojala na Golgoti, gdje je svojim vlastitim životom zapečatio svoja obećanja, obećanja koja odjekuju kroz koridore vremena u cijelom Novom zavjetu. Sve do drugog Kristova dolaska. Do uskrsnuća. Do ponovnog sastanka. Do neba. Do vječnog života.
Abraham je učio hoditi i razgovarati s Bogom. Kad je otpočeo s ovim procesom, učio hoditi vjerom u Uru i Haranu, nije bio spreman popeti se na brdo Moriju. Ali sada je bio.
"Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka" (Post 22,4).
Morija. Abraham zna da ga Bog tamo čeka. Posljednji problem; završno utiskivanje u Abrahamov um i dušu nečega što se zove "vjera". Stari je čovjek umoran. Noćima nije spavao. Srce mu krvari. Gotovo sto i dvadeset godina jedva je imao vjere živjeti imajući pred očima obećanje. Odakle mu vjera da obećanje stavi na žrtvenik i ugasi jedino konkretno doživljeno ispunjenje obećanja?
Na koncu je sve gotovo: vatra, žrtvenik, drva. Osim janjeta. Nema čuda. Nema glasa s neba.
Ovo je najteža stanka u planu spasenja. Izak se okreće ocu za pomoć. "Oče, što sada? Gdje je janje?" Ovo je najveće pitanje svih vremena.
Abraham davno prije Ivana Krstitelja ukazuje na njegovu izjavu u Novom zavjetu: "Evo Jaganjca Božjeg!" (Iv 1,29). U apsolutnoj vjeri Abraham odgovara: ''Bog će već providjeti…" (Post 22,8).
Abraham nije svjestan da su upravo to riječi kojima ga Bog sto godina pokušava naučiti. U svakoj prilici Bog će providjeti.
Polako starac ustaje i prilazi žrtveniku. Svoje dršćuće ruke stavlja na Izakova ramena i privlači ga k sebi.
Abraham mora poći jednim od dvaju putova. S jedne strane potpuno pouzdanje.
A s druge? Strah. Odbacivanje svih svojih ranijih iskustava s Bogom tijekom četrdeset i pet godina. Sve nade i obećanja za koja se hvatao na svakom kilometru svog puta od Harana, sve halucinacije, uključujući činjenicu da mu se sin nije rodio kao čudo.

Abraham donosi odluku. Uz krupne vrele suze koje mu se slijevaju niz lice Abraham izjavljuje: "Izače, sine moj, ti si ta žrtva".
S užasom i zaprepaštenjem Izak se sav počinje tresti pri odbojnoj pomisli. "Dijete na žrtvu? Ne, oče!" Tako je Izaku bilo lako da ga odgurne i da ode.
Ali najveću čast koju je ijedno dijete ikada ukazalo roditelju, ukazao je Izak Abrahamu. Izak s pouzdanjem gleda u ove ljubavlju, suzama ispunjene oči i zna da je njegov otac čovjek Božji.
Izgovorene su posljednje riječi ljubavi.
Posljednji poljubac.
A onda, stavljajući na žrtvenik svoju jedinu vidljivu nadu u budućnost, Abraham diže nož i njegova se ruka počinje spuštati, kad je iznenada zaustavlja nevidljiva sila.
A onda glas: "Abrahame" Abrahame! Stani! Dosta je! Nisi mi uskratio svog sina, svog jedinca" (Post 22,11.12).
Obojica se grle i plaču od ljubavi i olakšanja. Zatim čuju šuštanje koje dolazi iz grmlja. Obojica se okreću i gledaju. Bog je providio janje. Bog je želio biti siguran da je Abrahamu stvarno bilo stalo do Njegove zamjene (umjesto svoje vlastite) prije nego je dopustio Abrahamu da je vidi.

Životne pouke
Zašto je Bog od Abrahama zatražio takvo što? Da ga okuša? Da, to je jedan od razloga.
Da nam pokaže kako je vjeri potrebno vrijeme da se razvije? Da, potrebno je vrijeme kako biste se pouzdali u nekoga koga jedva da i poznajete; uzdali se u njega sa svojim domom, suprugom, obitelji, poslom i budućnosti.
No postoji mnogo značajniji razlog. Cijeli je svemir tijekom sto dvadeset godina, a posebno posljednja tri dana, usmjerio pozornost na Abrahama i Izaka.
Dvije tisuće godina ranije u Edenu (Post 3,15). Bog je cijelom svemiru objavio svoj plan otkupa čovječanstva. Dopustit će svom dragocjenom Sinu da umre kako bi čovjeku omogućio povratak u božansko obličje koje im je bilo namijenjeno.

Ovdje, na brdu Moriji, Bog Otac uzeo je Abrahama i Izaka kao veliku pouku o osobnoj agoniji kroz koju će Bog prolaziti da spasi čovječanstvo. Abraham i Izak su postali uzorak Boga Oca i Boga Sina.
I gotovo dvije tisuće godina kasnije na tom mjestu, na brdu Moriji starog Jeruzalema, jedan drugi Otac i Sin uspeli su se na isto brdo. I kad su stigli na vrh, taj je Sin, također, dragovoljno položio svoj život.
Samo ovaj put nije bilo ruke koja bi posegnula i rekla: "Dosta je!" Ovaj put se nož duboko zabio u srce, ne čovjeka, već u samo srce Božje. Bog je otišao u podzemlje i grob zato što je vjeran svome obećanju: "Bog će već providjeti janje za žrtvu".
Jedina najvažnija vijest koju možemo propovijedati - posljednja vijest umirućem svijetu - jest Božji karakter ljubavi: Bog će providjeti.
Pavao nam u Rimljanima 4. i 5. poglavlju kaže da smo subaštinici s Kristom. Imamo jednako pravo na nasljedstvo kao i Krist. Zamislimo: ući u Božju prijestolnu dvoranu s istim pravima kao Krist. Jednoga dana ćemo sjediti na Božjem prijestolju. Isus je obećao: "Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju" (Otkr 3,21).
U Hebrejima 11, toj čudesnoj "Aleji vjere", piše da bez obzira tko ste, za vas važi obećanje: "Jer je Bog nešto bolje predvidio za nas: da bez nas ne postignu savršenstvo" (stih 40).
Bog danas kaže svojoj Crkvi u svijetu: "Imam plan za vas. Imao sam plan za Abrahama, Izaka i Jakova. I Isusa. I Pavla... Ali obećavam: Neće se ostvariti dokle ne dođete tamo". Ljubite li danas Isusa? Ljubite li Oca? Zašto mu to ne bismo rekli dok se molimo?

"OČISTILA SAM SE"

Izvor: paradajzglajd.bloger.hr

Nedavno sam službeno sreo jednu gospođu. Razgovarajući tako upotrijebila je jedan izraz koji me pogodio, koji mislim da je znakovit i zato želim o tome napisati par rečenica. Rekla je da se dvaput očistila!, misleći pritom na pobačaj. Razumjeli smo se i samo smo preletjeli preko toga.

Mislim da joj je pritom bilo neugodno (zašto neugodno ako kažu da "to" nije ništa) kao uostalom i meni.
Ne osuđujem je, to nije ono što želim reći - osjetio sam samilost prema toj ženici koju je vjerovatno neki bezosjećajni grubijan zlouporabio bez milosti i zatim joj zaprijetio da se mora očistiti, još ljut što "nije pazila", pa kako se to ne zna zaštititi!? i neka pazi drugi put...

Ono što želim istaknuti jest ovaj izraz što je upotrijebila umjesto 'pobačaj': 
- Očistiti se!

Izraz koji je sigurno negdje čula, koji je dugo u uporabi i svima razumljiv i poznat. Taj izraz mi mnogo govori o našem licemjernom društvu, prepunom seksističkih muških šovinista, prepunom kvazikršćana, kvazivjernika, o društvu duboko ogrezlom u materjalizam, bez duhovnih dimenzija, izgubljenih moralnih vrjednota. Ispada da je trudnoća, da je djetešce u majčinoj utrobi nešto prljavo, smeće koje treba istrugati i aspirirati. Ili se možda misli na način na koji je začet - bez ljubavi, bez nježnosti, možda napaljenih roditelja poslije gledanja kakvog pornića ili poslije pete pive... No dijete je i u tom slučaju nevino, bezgranično vrijedno, neprocjenjivo...

Ona je otišla svojim putem, ja svojim, ona s neugodom da se morala prisjetiti da je dvaput u životu bila PRLJAVA, ili su je isprljali, da se dvaput morala očistiti, i da se "paradoksalno" u dubini same sebe osjeća još prljavijom, u dubini ljuta na onog gada koji je nije razumio i natjerao ju je na najgore, a on pri tom ostao čist i nitko ga neće pitati koliko se puta očistio?

P. Rufus Pereira: 'Padanje u Duhu'

»VERITAS« - Broj 10 (421) - listopad 1999.

* Možete li nam pojasniti značenje tzv. "padanja u Duhu"?
Dr. Rufus: To je veliko i kompleksno pitanje. Prokomentirat ću ga ukratko. Kao i kod svega drugoga, postoje dva ekstrema. Među pentekostalcima postoje osobito neki koji kažu: to je normalna aktivnost Duha Svetoga, te kažu da ako ne govorite u jezicima, nemate Duha Svetoga. I ako nemate iskustvo, nemate Duha Svetoga. I to je utjecalo na neke dijelove karizmatske obnove. Tako postoje famozni karizmatski naučitelji u svijetu i jedan od njih kaže da svaka osoba za koju se moli i na koju se polažu ruke mora pasti. I ako nad nekim molite dvadeset puta na dan, dvadeset puta treba pasti na pod. Ja to ne prihvaćam. Postoje, pak, s druge strane, vrlo konzervativni karizmatici katolici, koji kažu da to "počivanje u Duhu" na podu ne smije uopće postojati u Katoličkoj crkvi. To su samo psihološke manifestacije. A ni to ne prihvaćam.
Ispravan stav je uvijek negdje u sredini. To je samo jedan od načina na koji Duh Sveti djeluje. I to nije najvažniji način. U ovoj stvari neka vas vode dva načela, kako biste bili sigurni da se radi o autentičnom iskustvu. Prvo, važan je način na koji je padanje učinjeno; drugo su posljedice. Ako postoji bilo kakva manipulacija, osobito fizička, da npr. čovjek gura ljude na pod, ili psihološke manipulacije, npr. ljudi očekuju da se to dogodi, a onaj koji moli nada se da će se to dogoditi i osoba se moli Bogu: "Bože, daj sruši me dolje!", a nije joj toliko važno hoće li joj se život promijeniti, hoće li ozdraviti, nego je važno samo da se baci na pod... to nije to. Potpuno autentično "odmaranje u Duhu" događa se čak i kad nema nikakvoga fizičkog kontakta, ili vrlo nježan dodir, osobito ako ste daleko. Stvari se događaju i dok propovijedate. A osobito ako se radi o osobama koje su u drugoj zgradi. Vi propovijedate ovdje, a oni popadaju tamo. A u mojoj višegodišnjoj službi to se događalo. Tada je to autentično.
Kad god molim, uvijek kažem: "Bože, molim te da padnu samo oni za koje Ti želiš da stvarno padnu''. Ako primijetim da osoba sama čini neke namjere da bi pala, onda je zadržim u tom padanju. Jedino kada osjetim da se događa djelo Duha Božjega, koje je u tom smjeru tako snažno, onda kažem 'neka padne'. Ali ja to doista sam po sebi ne želim. U nekim situacijama vam se učini da zbog nekog razloga svi trebaju pasti i ništa se ne dogodi. A u nekoj drugoj situaciji, npr., čini vam se da nitko neće pasti, jer su to sve zreli karizmatici, kao što mi se dogodilo na Filipinima: dok sam molio nad njima, svi su redom padali. Zašto?! Ne znam. Ali crkva je bila puna ljudi po podu. Svi redom. I u Sloveniji, npr., nisam očekivao da će toliki popadati. A program se održavao u hotelu... Svako djelovanje Duha Svetoga treba biti provjereno po plodovima. Ne zanima me što se s ljudima događa, da li oni padaju po podu ili vise sa stropova; zanima me je li njihov život značajno promijenjen. Da ta osoba postane pravi vjernik, pravi Isusov učenik i onaj koji sa sobom nosi svjedočanstvo svoje vjere, to je ono što mene zanima.
Postoje uglavnom tri razloga zašto ljudi "padaju u Duhu". Prvi je najvažniji - osoba koja pada vrlo duboko doživljava unutarnje ozdravljenje. Kad mi ljudi dođu na Ispovijed sa svim svojim povrjedama, već unaprijed znam što će se dogoditi kad se pomolim nad njima. To je kao neka vrsta prečaca koji Bog rabi da bi brzo dobio unutrašnje ozdravljenje. Osobito se to događa kad ja ne znam zašto trebam moliti, a osoba se ne zna precizno izraziti. Drugi razlog je iskustvo oslobođenja. U Evanđelju piše kad je duh napustio neku osobu da je ona ostala ležati kao mrtva. A treći razlog je što Duh Sveti ispunja tu osobu.

FATIMSKA PORUKA - TREĆE SJEĆANJE

IZVOR: WIKIZVOR

Predgovor

U jednom pismu od 31. kolovoza 1941. godine, upućenom Josipu Bernardu Goncalvesu, DI, Lucija je sama protumačila, kako je nastao ovaj spis, što su ga svi složno nazvali: Treće sjećanje. Piše: «Gospodin biskup mi je naredio da se još jednom prisjetim svega što je u vezi s Jacintom, jer želi tiskati novo izdanje njezina životopisa. Ovaj mi je nalog, poput zrake svjetla, osvijetlio dušu pri čemu sam spoznala da je došao trenutak, da otkrijem prva dva dijela tajne…». Po ovom spisu Fatima se probila u svijet.

Treće sjećanje

Preuzvišeni,
Pokoravam se Vašem nalogu što ste mi ga uputili u pismu od 26. srpnja 1941. godine, a u kojem tražite da napišem o Jacinti sve ono što mi je još ostalo u sjećanju. Razmišljajući, stekla sam utisak da mi preko Vašega naređenja govori sam Bog, kako je došao trenutak da odgovorim na dva pitanja koja su mi više puta bili uputili, ali sam do sada odgovor na njih odlagala.
Čini mi se, da će biti milo Bogu i Prečistom Srcu Marijinu ako se u knjizi o Jacinti doda jedno poglavlje koje govori o paklu, a drugo o Prečistom Srcu Marijinu. Možda će Vam se to moje mišljenje, Preuzvišeni, činiti neobičnim i suvišnim, ali zapravo – ono nije moje. Bog će pokazati da je to na Njegovu slavu i za spasenje duša.
Morat ću, dakle, govoriti o tajni i odgovoriti na prvo pitanje.
U čemu se sastoji tajna?
Čini mi sa, da to sada mogu reći, jer već imam dopuštenje Neba. A ovlastili su me i Božji predstavnici na zemlji, i to više puta i u više pisama, a jedno ste, vjerujem, i Vi sačuvali; pismo oca Josipa Bernarda Goncalvesa kojim mi je naredio da pišem Svetom Ocu. Upozorio me je na stvari koje moram iznijeti, a među njima je i otkrivanje tajne. Nešto sam o njoj rekla. Da pismo Papi ne produžujem, jer je moralo biti kratko, ograničila sam se na ono što je bilo prijeko potrebno iznijeti, a drugo prepustila Bogu da pronađe povoljniji trenutak.
Već sam, u drugom spisu, izložila sumnju koja me mučila od 13. lipnja do 13. srpnja, a koja je, poslije tog ukazanja, nestala.

Dobro! Tajna se sastoji od tri različita dijela. Otkrit ću vam prva dva. Prvi dio: viđenje pakla!
Djevica nam je pokazala golemo vatreno more, za koje se činilo da je pod zemljom. Vragovi i duše, uronjeni u taj oganj, izgledali su kao crno ili tamno ugljevlje, ali prozirno i u ljudskim oblicima. Sve je to plivalo u tom ognjenom moru, nošenom valovima plamena koji je izbijao iz njih samih, zajedno s oblacima dima. Padali su na sve strane poput varnica u velikom požaru, rastreseno, kao bez težine, uz zastrašujuće krikove i uzdahe, pune očaja. Tresli smo se od užasa i straha. Vragovi su se razlikovali po svojim stravičnim i odvratnim oblicima, neviđenog izgleda zastrašujućih i nepoznatih životinja, a prozirni i crni. To je viđenje trajalo samo jedan trenutak. Sigurno bismo bili umrli od straha i užasa, da nam naša Nebeska Majka nije bila obećala (u prvom viđenju) da će nas odvesti u Nebo.
Strelovito samo podigli oči prema našoj Gospođi koja nam reče dobrostivo, ali tužna: «Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da ih spasi, Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnosti prema mom Prečistom Srcu. Ako budete činili ono što ću vam reći, mnoge će se duše spasiti i bit će mir. Rat će uskoro završiti. Ali, ako ne prestanu vrijeđati Boga, za vladanja Pija XI, planut će novi, još gori rat. Kad budete vidjeli noć obasjanu neobičnim svjetlom, znajte, da je to veliki znak koji vam Bog šalje, znak da počinje kažnjavati svijet zbog njegovih zlodjela, i to ratom, glađu i progonstvom Crkve i Svetoga Oca. Da bih ovaj rat zapriječila, doći ću tražiti posvetu Rusije mom Bezgrješnom Srcu i pobožnost prvih pet subota kao naknadu za grijehe. Ako svijet prihvati moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i bit će mir. Ako ne prihvate, proširit će zablude širom svijeta, izazivajući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će trpjeti, razni narodi bit će uništeni. Napokon, moje će Srce trijumfirati, Sveti Otac će mi posvetiti Rusiju, koja će se obratiti i tada će svijetu biti poklonjeno razdoblje mira.»
Već sam Vam rekla, Preuzvišeni, u poslanim primjedbama na knjigu o Jacinti, da je ona bila vrlo potresena nekim stvarima koje su sadržane u tajni. Zaista, tako je i bilo! Viđenje pakla tako ju je strašno prestrašilo, da su joj se sve pokore i trpljenja činila kao ništica, samo da bi joj uspjelo spasiti koju dušu.
Odgovaram na drugo piranje koje su mi uputili s raznih strana. Kako je Jacinta, onako malena, uspjela steći tako veliki duh pokore i žrtve?
Čini mi se, da mogu navesti dva uzroka. Prvi: Bila je to posebna Božja milost kojom ju je Bog obdario posredovanjem Bezgrješnog Srca Marijina. Drugi: Viđenje pakla, pri čemu je vidjela prokletstvo duša koje u njega odlaze.
Neki ljudi, čak i pobožni, ne vole govoriti o paklu djeci, da ih ne bi zastrašili. No, Bog nije oklijevao da ga pokaže trima mališanima. Jedno je dijete imalo samo šest godina. A znao je Bog, da će se zbog toga tako preplašiti, da će, usudila bih se reći, gotovo poginuti od užasa.
Jacinta je često znala sjesti na zemlju ili na kakav kamen i, posve zamišljena, reći: «Pakao! Pakao! Kakvo žaljenje osjećam za duše koje u njega odlaze! Tamo su živi ljudi koji izgaraju kao drvlje u vatri!» Tada bi, sva dršćući, klekla, sklopila ruke i izmolila molitvu koju nas je naučila Gospođa: «O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, oslobodi nas od paklenog ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je to najpotrebnije!».
Moj je dojam, Preuzvišeni, da se posljednje riječi ove molitve odnose na one duše koje su u većoj, neposrednoj opasnosti, da se upropaste.
Jacinta bi stajala dugo na koljenima, ponavljajući tu istu molitvu. Od vremena do vremena, kao da se budi iz sna, pozivala bi mene i brata: «Franjo, Franjo! Molite li sa mnom? Moramo mnogo moliti, da duše otmemo paklu. A u pakao ih odlazi mnogo, mnogo!». Drugi put bi postavila pitanje: «Ma, zašto Djevica ne pokaže pakao svim grješnicima? Kad bi ga vidjeli, ne bi više griješili, da ne završe u njemu! Moraš reći Gospođi da pokaže pakao onom cijelom narodu (odnosi se na one koji su dolazili u Cova da Iria). Vidjet ćeš, kako će se obratiti!» A onda, pomalo zlovoljna, znala bi reći:
- Zašto nisi rekla Gospođi da pakao svima pokaže?
- Nisam se sjetila – odgovorih.
- Na žalost, ni ja – odgovarala je tužno.
Mnogo puta znala je zapitati:
- Ma, kakve grijehe počinja svijet koji odlazi u pakao?
- Ne znam. Možda zato što ne idu nedjeljom na Sv. Misu, možda kradu, govore ružne riječi, psuju, proklinju…
- I samo za jednu riječ odlaze u pakao?
- Jasno, grijeh je…
- A, što bi ih stajalo ići na Sv. Misu i šutjeti?! Kakvo sažaljenje osjećam za grješnike! Kad bih im mogla pokazati pakao!
Koji put bi se stisla uza me i rekla:
- Znaš, ja idem u Nebo. Ali ti, koja tu ostaješ, ako ti Gospođa dopusti, kaži svima kako izgleda pakao, da ne bi više griješili pa u njemu završili!
Često je bila zamišljena, a onda bi se javila:
- Toliki ljudi odlaze u pakao! Toliki!
- Ne plaši se, ti ideš u Nebo – tješila sam je.
- Jest, ja idem, ali bih htjela da i svi drugi tamo dođu.
Da prinese žrtvu, često nije htjela jesti. Rekla bih joj:
- Jacinta, daj, jedi malo!
- Ne, ovu žrtvu prinosim za grješnike koji previše jedu.
Kad je već bila bolesna, ja bih joj, polazeći na Sv. Misu, rekla:
- Ti danas nemoj ići, ne možeš. Uostalom, danas nije nedjelja.
- Ništa zato! Idem za one grješnike koji ni nedjeljom ne idu.
Kad bi čula koju besramnu riječ, na koju su neki ljudi ponosni kad je izgovore, Jacinta bi pokrila lice rukama i rekla: «O, Bože moj! Ovi ljudi ne znaju da zbog takvih riječi mogu završiti u paklu. Oprosti im, moj Isuse, obrati ih! Sigurno, nisu svjesni da time vrijeđaju Boga. Kolika žalost, Isuse moj! Molim te za njih». Onda bi hodala, izgovarajući molitve koje nas je naučila Gospođa: «O, moj Isuse…».
Ovdje mi, Preuzvišeni, nešto pada na um. Više puta su me pitali, je li nam Gospa rekla, koji grijesi najviše pogađaju Gospodina? Kažu, da je Jacinta izjavila u Lisabonu: grijesi nečistoće! Možda je Jacinta, razmišljajući sada, o tome zapitala Gospu u Lisabonu i čula takav odgovor.
Mislim, Preuzvišeni, da sam iznijela prvi dio tajne.

Drugi se dio odnosi na pobožnosti Prečistom Srcu Marijinu. Već sam rekla, u drugom spisu, da mi je Gospa, 13. lipnja 1917., rekla da me neće nikada ostaviti i da će mi njezino Bezgrješno Srce biti zaklonište i put kojim će me dovesti Bogu. Izričući te riječi, ona je raširila ruke, a naše grudi prožeo je snop zraka koji je iz nje izbijao. Čini mi se, da je toga dana, ovim prožimanjem svjetla, ulila u nas razumijevanje i ljubav prema svome Prečistom Srcu, kao što je učinila u druga dva navrata s obzirom na Boga i tajnu Presvetog Trojstva. Od tog dana osjećali smo u srcu žarču ljubav prema Bezgrješnom Srcu Marijinu. Jacinta mi je više puta govorila: «Ona je Gospođa rekla da će njezino Prečisto Srce biti tvoje zaklonište i put kojim će te dovesti Bogu. Zar te to ne veseli? Ja toliko volim njezino Srce! Ono je tako dobro!».
Nakon što nam je u srpnju, u tajni, koju sam već iznijela, rekla da Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnosti prema njezinu Prečistom Srcu, da će, kako bi spriječio rat, doći tražiti posvetu Rusije svome srcu i pobožnost prvih pet subota kao zadovoljštinu, govoreći o tom, Jacinta bi često izjavila: «Kako mi je žao što ne mogu primati Svetu Pričest da bih pružila zadovoljštinu Prečistom Srcu Marijinu!».
Već sam rekla da je Jacinta, od strelovitih molitvica koje nas je naučio otac Cruz, izabrala ovu: «Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje!». Koji put bi nakon toga u svojoj jednostavnosti dodala: «Toliko volim Prečisto Srce Marijino! To je srce naše Nebeske Majke. Zar se tebi ne sviđa ponavljati: Slatko Srce Marijino! Meni da, i to mnogo, mnogo!».
Često je puta odlazila brati cvijeće. Pri tom je pjevušila: «Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje! Bezgrješno Srce Marijino, obrati grješnike, spasi duše od pakla!»
Jednoga dana odmarali smo se, u popodnevne sate uz bunar mojih roditelja. Jacinta sjedne na kamene ploče, a Franjo i ja odosmo tražiti divlji med među dračem, u šljiviku koji se nalazio uz obližnju strmu obalu. Nedugo zatim, Jacinta me pozove i zapita:
- Zar nisi vidjela Svetog oca?
- Ne.
- Ja ne znam, kako se to dogodilo. Vidjela sam Svetog oca u nekoj velikoj palači kako kleči uz stol, drži glavu među rukama i plače. Vani, oko palače, bilo je mnogo naroda. Neki su prema njemu bacali kamenje, neki ga psovali i izgovarali besramne riječi. Jadni Sveti otac! Moramo mnogo moliti za nj!
Već sam rekla, kako su nam jednom dva svećenika govorila da se moramo mnogo moliti za Svetoga oca. Oni su nam kazali, tko je Papa. Kasnije mi je Jacinta rekla:
- Je li to onaj kojega sam ja vidjela kako plače i o kojemu nam je Gospođa govorila u tajni?
- Da, to je on.
- Sigurno ga je ona Gospođa pokazala i onoj dvojici svećenika. Vidiš, nisam se prevarila. Treba mnogo za njega moliti!
Drugi smo put išli prema pećini u Cabeco. Prostrli smo se po zemlji da bismo izmolili Anđelovu molitvu. Malo potom Jacinta ustane i reče mi:
- Zar ne vidiš mnoštvo ljudi po cestama i poljima koji plaču, jer nemaju što jesti? I Svetog oca, kako u nekoj crkvi, pred oltarom Prečistog Srca Marijina, moli? Toliki ljudi mole zajedno s njim!
Nekoliko dana poslije toga me upita:
- Mogu li kazati da sam vidjela Svetog oca i s njim toliki svijet?
- Ne, zar ne vidiš da je to dio tajne. Poslije bi, mozgajući, sve otkrili.
- Dobro, tada neću reći ništa!
Jednoga sam je dana otišla posjetiti i našla, kako sjedi na krevetu, vrlo zamišljena.
- Jacinta, na što misliš?
- Na rat koji dolazi. Toliko će ljudi poginuti i gotovo svi će otići u pakao! Sa zemljom će biti sravnjene mnoge kuće, pobijeni mnogi svećenici. Čuj! Ja idem u Nebo, a ti, kad zapaziš ono svjetlo o kojemu nam je govorila Gospođa, da će se pojaviti prije rata, pobjegni u Nebo i ti!
- Zar ne znaš da se u Nebo ne može uteći?
- Da, točno je, ne može. Ali, ne boj se! Ja ću u Nebu mnogo moliti za te, za Svetog oca, za Portugal, da rat ne stigne ovamo, i molit ću za svećenike.
Vi se, Preuzvišeni, sjećate da je Bog poslao taj znak, a astronomi su ga nazvali 'sjevernom zorom'. Ne znam. Ali mi se čini, da su stvar bolje ispitali, vidjeli bi da to nije bilo polarno svjetlo i nije moglo biti. No, neka bude, kako oni misle! Bog se time poslužio da mi dade shvatiti, kako je Njegova pravda odlučila kazniti odgovorne narode, pa sam počela uporno od tada zahtijevati pobožnost prvih subota za zadovoljštinu i posvećenje Rusije. Moj cilj nije bio samo postići milosrđe i oproštenje za čitav svijet nego posebno za Europu. Bog, u svom beskrajnom milosrđu, dao mi ja znati, da se strašni trenutak približuje, a Vi se sjećate, Preuzvišeni, da sam Vam ja, u povoljnom trenu, na to upozorila. Otvoreno kažem da molitva i pokora, koja se obavila u Portugalu, nije još zadovoljila Božju pravdu, jer je nisu popratili pravim kajanjem i popravkom. Nadam se, da će Jacinta za nas posredovati u Nebu.
Već sam rekla u primjedbama na knjigu o Jacinti da je ona bila sva potresena nekim objavama u tajni. Te su bile: viđenje pakla, prokletstvo duša koje u njega odlaze i budući rat. Njegove strahote kao da su joj bile pred očima pa je sva drhtala od njih. Kad bih je vidjela zamišljenu, pitala sam je: «Na što misliš, Jacinta?» Mnogo puta je na to pitanje odgovorila: «Na rat koji dolazi, na tolike ljude koji će izginuti i otići u pakao! Kakva tuga! Da prestanu vrijeđati Boga, ne bi bilo rata, ne bi otišli u pakao!» Katkada mi je govorila i ovako:»Toliko te žalim. Franjo i ja odlazimo u Nebo, a ti ćeš ostati sama. Htjela bih moliti Gospu da i tebe uzme, ali ona hoće da ti još ostaneš neko vrijeme. Kad dođe rat, ne boj se! Ja ću u Nebu moliti za tebe.»
Prije nego što će otići u Lisabon, u trenutku kad je izgledala satrvena od tuge, više puta sam joj kazala:
- Ne žalosti se, što ja ne mogu s tobom! Bit će kratko. Vrijeme možeš provoditi misleći na Gospođu, na Gospodina i ponavljati molitve koje su ti mile: «Moj Bože, ja te ljubim! Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje…»
- Ma, da - odgovorila bi živahno.
- Tako moleći, neću se umoriti do smrti! A poslije smrti to ću pjevati u Nebu!
Ima ih, Preuzvišeni, koji misle, da sam ja sve ovo morala davno reći. Da sam to objavila prije nekoliko godina, po njihovu mišljenju, objave bi imale dvostruku vrijednost. Ja vjerujem da to nije bila Božja nakana kad mi je sve to povjeravao. Da je onako htio, ne bi 1917. godine naredio da šutim nego da govorim. Mislim, dakle, Preuzvišeni, da je Gospodin po meni htio podsjetiti svijet da se odrekne grijeha i da pruži zadovoljštinu Bogu posredstvom molitve i pokore. Kako bih ja inače mogla izbjeći odgovore na bezbrojna piranja koja su mi postavljali? Još i sada, pri samoj pomisli, osjećam strah, što bi se moglo dogoditi! Priznajem da je moja odbojnost pri tom otkrivanju tolika, da bih - i uz Vaš nalog da pišem i uz uvjerenje da je došao trenutak da to priopćim - sve ovo najradije zapalila, umjesto da Vam spis dostavim. Čak još ne znam, tko će ovdje pobijediti. Bit će onako kako Bog hoće. Šutnja je za me bila prava milost. Što bi se bilo dogodilo da sam otkrila viđenje pakla? Ne znajući pronaći prikladne riječi, jer i ovo što sam rekla, daleko je od stvarnosti i samo blijeda slika, izbrbljala bih sve i svašta, stvorila takvu konfuziju da bih još pokvarila Božje djelo. Zahvaljujem, dakle, Bogu što onda nisam morala govoriti i vjerujem da je sve dobro onako kako on čini.
Bog obično prati svoje objave darom ispravnog shvaćanja, točnog razumijevanja onoga što one znače. No, o tome se ne usuđujem govoriti, jer se plašim svoje maštovitosti. A čini mi se, da je Jacinta, u razumijevanju ovih objava, bila na vrlo visokom stupnju.
Nešto prije nego je otišla u bolnicu u Lisabon, Jacinta mi je rekla: «Još sasvim kratko i ja ću u Nebo. Ti ostani ovdje da objaviš kako Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnost prema Prečistom Srcu Marijinu. Kad za to dođe trenutak, ne smiješ se skriti. Reci svima da će nam Bog dati milosti posredništvom Prečistog Srca Marijina. Neka ih od nje mole! Kaži, da Srce Isusovo hoće da se, uz njegovo, časti i Prečisto srce Marijino. Neka mole mir od Marijina Srca, jer ga je Bog položio u njezine ruke. Kad bih ja mogla u sva srca unijeti vatru koja gori u mojim grudima iz ljubavi naspram Isusova i Marijina Srca!»
Jednoga dana netko mi je poklonio sličicu Srca Isusova, prilično lijepu. Odnesoh je Jacinti i ponudih: «Hoćeš li je uzeti?» Uzela ju je u ruku, ogledavala, a onda rekla: «Kako je ružna! Uopće ne sliči na Gospodina koji je vrlo lijep! Ipak ću je uzeti, jer je to On.» Nosila ju je uvijek uza se. Noću i u vrijeme bolesti, držala ju je pod jastukom, dok se nije posve uništila. Često ju je ljubila i govorila: «Ljubim ga u srce, jer mi se ono najviše sviđa. Kad bih imala i sličicu Srca Marijina! Možda imaš koju? Željela bih imati obadvije.»
Jednoga dana donesoh joj reprodukciju, kalež i iznad njega Hostija. Uzela ju je, poljubila i vrisnula od veselja: «To je sakriveni Isus! Toliko Ga volim! Da Ga mogu primiti u crkvi! Čuj, prima li se Pričest u Nebu? Ako da, činit ću to svaki dan. Bila bih sretna, kad bi mi Anđeo donio Svetu Pričest u bolnicu.»
Kad bih se vraćala iz crkve i posjetila je u kući, mnogo me puta upitala: «Jesi li se pričestila?» Kad bih odgovorila da jesam, pozvala bi me da dođem bliže jer imam u srcu skrivenog Isusa. Drugi put mi je govorila: «Ne znam, kako to. Ja osjećam Boga u sebi, razumijem što mi govori, ali ga ne vidim i ne čujem. No, ipak je tako lijepo biti s Njim.» U drugim prigodama: «Znaš što? Gospodin je žalostan, jer nam je Gospođa rekla da Ga ljudi više ne vrijeđaju, pošto je već i suviše izvrijeđan, ali za to nitko ne mari. Nastavljajući činiti iste grijehe!»
Eto, Preuzvišeni, čega se još sjećam o Jacinti, a za što mi se čini da još nisam rekla. Ne znam, je li baš svaka riječ glasila onako kako sam napisala, ali smisao je posve točan. Kad smo govorile o Mariji, koji put smo rekle Gospa, koji put Gospođa. Sad mi nije lako sjetiti se, kad smo upotrijebile jedan, a kad drugi izraz. I tako još neke pojedinosti, koje, mislim, nemaju veliku važnost.
Prinosim Bogu i Prečistom Srcu Marijinu taj moj mali rad, plod moje skromne podložnosti onima koji Boga predstavljaju i molim ih da ga učine plodnim, za slavu Božju i dobro duša.

Tuy, 31. kolovoza 1941.

Dobavljeno iz "http://hr.wikisource.org/wiki/Fatimska_poruka_-_Tre%C4%87e_sje%C4%87anje"

OPORUKA KARDINALA STEPINCA

IZVOR: WIKIZVOR

Mojim dragim vjernicima!
Božja Providnost u svojim nedokučivim planovima prije mnogo godina htjela mi je povjeriti dužnost pastira vaših duša. Uvjeren sam, da je u ono doba u našoj nadbiskupiji bilo mnogo svećenika, koji su bili učeniji, kreposniji i zaslužniji nego ja, budući da sam ja onda imao samo 3 i pol godine svećeničkog života i rada i jer sam bio svima nepoznat. Da se sada, poslije svega, što se je dogodilo, upitam: Zašto je Gospodin upravo mene za ovu službu odabrao? — morao bih se poslužiti riječima sv. Pavla, koje je upravio vjernicima u Korintu: 'Što je ludo pred svijetom, odabra Bog, da posrami mudre. I što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami što je jako. I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog. I ono, što nije, da uništi ono, što jest, da se nitko ne hvali pred Bogom'.
Od dana, kad sam bio izabran za duhovnog natpastira, prođoše mnoge godine, a sve burne i teške, i na koncu moj je tjelesni život uslijed toga stradao i zdravlje mi je narušeno. Osjećam, da s vama neću dugo biti. Svjestan sam u dubini svoje duše, da nijesam bio bez pogrješaka, a još sam čvršće u to uvjeren, kad imam pred očima riječ sv. Ivana: 'Ako kažemo, da smo bez grijeha, varamo sami sebe i nema istine u nama'. Ako sam bilo kome učinio kakvo zlo, iskreno ga molim, da mi to oprosti, a svima, koji su meni zlo načinili, opraštam iz sveg srca. Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja, koji je na križu molio za one, koji su ga razapeli: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!'.
Opraštajući se od vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim upraviti vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka. Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini. Smatram to tim nužnijim, što vi, dragi moji biskupljani, sačinjavate dobar dio hrvatskog naroda, u kojem mi je Božja Providnost dodijelila natpastirsko djelovanje. Što vama namjenjujem, bit će korisno i za sve ostale. Među vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi, koji premda su u manjini, dok ovo pišem, dosižu jedva 2% svega pučanstva, ipak su sve učinili, da iz vaših duša iščupaju Ime Božje i da vas - kažu oni - učine sretnima i bez Boga. Ali, predragi vjernici, u času kad napuštam ovaj svijet o svakom takvu pokušaju ja vam moram kazati, što je rekao prorok Izaija: 'O moj narode, oni koji te nazivlju blaženim, varaju te i uništavaju put, kojim ćeš ti morati ići'. Zar niste možda čuli što je kazao od Gospodina nadahnuti pjesnik prorok: 'Ako Gospodin ne zida kuće, uzalud se trude, koji je grade. Ako Gospodin ne čuva grada, uzalud straža bdije nad gradom'.
Htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku kulu, koja je svojim graditeljima donijela pomutnju jezika i uzrokovala, da su se raspršili po svijetu. Tako će se dogoditi i ubuduće. To je sigurno. Svaki pokušaj, da se stvori kultura, civilizacija, blagostanje kojeg naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Stoga i ja, dragi sinovi, opraštajući se od vas, upravljam vam riječi sv. Pavla Filipljanima: 'Ustrajte čvrsto u Gospodinu, predragi!'. Samo je u Gospodinu zasnovana naša vremenita i vječna sreća. Daleko od Gospodina samo je propast i uništenje.
Zar nije istina, da je i rasipni sin, o kojem piše sv. Evanđelje, mislio naći sreću, ako napusti očinsku kuću? Otišao je od nje bogat, ali kasnije, u kakvu se jadu našao! Rado bi bio utišao glad svoju žirom, što svinje jedu, ali mu ga nitko nije davao. Ljudi, koji preziru Boga, žele vas, dakle, udaljiti od njega i tako vas sniziti na veoma žalosno stanje. Njihovo je djelo i nastojanje prokleto od Boga, a to je lako razumjeti, jer 'Bog se ne da izrugivati', kako piše sv. Pavao. Na koncu mjesto sreće, koju obećavaju, neće vam moći pružiti ni ono, što je čovjeku najnužnije.
Vazda će biti tako, jer je Božja riječ istinita. A i ne može se prevariti. Kaže prorok: 'Gospodine, ti si nada Izraelova. Svi, koji te napuštaju, bit će posramljeni, a koji se udaljuju od tebe, bit će zapisani u prah, jer su napustili izvor žive vode, to jest Gospodina'. Veliki, dobri Bog nije zapustio čovjeka poslije pada u zemaljskom raju, premda je to čovjek zaslužio. Naprotiv, Bog je tako ljubio svijet, da je poslao svoga Sina, da ga spasi, kako veli Apostol: 'lzbavi nas iz vlasti tame i premjesti u kraljevstvo svoga ljubljenoga Sina'. To je kraljevstvo Kristova Crkva, katolička Crkva, koja je tako stara kao i sama kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola. Ona, kako sami znate, ima svoje vrhovno sjedište u Rimu i imat će do svršetka svijeta. Ondje je imao svoje sijelo prvi Kristov namjesnik u upravi Crkve, sv. Petar. Ondje stoluju i njegovi nasljednici, pape. Vi znate, što je Isus rekao Petru: 'Ti si Petar i na toj stijeni sazidat ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati'.
Ovo je, dakle, vrhovno pravilo: Gdje je Petar, tu je i Kristova Crkva!
Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika! Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju. Godine 1941. mi smo se spremali svečano proslaviti 1300-obljetnicu prvih veza Hrvatskog katoličkog naroda sa Sv. stolicom. Svjetski rat je omeo tu svečanu jubilarnu proslavu, ali ni rat, ni mir, ni sreća, ni nesreća ne smiju nas uzdrmati u našoj odlučnosti, da ostanemo vjerni Kristovoj Crkvi sve do smrti. Moramo ponavljati poput Izraelaca na obalama babilonskih rijeka: 'Ako te zaboravimo, Jeruzaleme, neka usahne naša desnica!'.
Da među vama bude tko, bilo svjetovnjak, bilo svećenik, koji bi ma samo na časak pokolebao u ovoj točki, neka mu bude kuća daleko od vaše! Možda ćete reći, da odveć strogo sudim? Bio bih vaš najgori neprijatelj, ako bih vam zatajio istinu. Ako govorim ovako, činim to za vaše bolje dobro. Zar Isus nije ostavio opomenu: 'Pazite, da vas nitko ne zavede!'.
Zaista, biti rastavljen od Krista znači: biti kao mladica odsječena od čokota loze. Sudbina takva pojedinca bit će onakva, kako je opisuje Isus za vrijeme svoje posljednje večere: 'Tko ne ostane u meni, izbacit će se napolje kao neplodna mladica i osušit će se. I skupit će je i baciti u oganj, da sagori'. Budite, dakle, vazda vjerni katoličkoj Crkvi, vjerni do groba!
Težak bi bio život u obitelji, kad ne bi bilo majke. Crkva je velika Božja obitelj. Bog je toj svojoj obitelji dao majku, tj. bl. Djevicu Mariju, Majku Božju, i Majku svih nas. Dragi moji vjernici, naši su oci i pradjedovi posvuda po našoj domovini gradili crkve posvećene Presvetoj Djevici. Njezina je sveta prilika časno stajala kao ures na zastavama naših pređa, kad su oni polazili vojevati 'za krst časni i slobodu zlatnu'. Pred njezinim oltarima na koljenima su padali pokornici i raskajani grješnici moleći od Gospodina oproštenje grijeha po zagovoru one, koja je Utočište grješnika. U nju su polagali svoje pouzdanje naši pređi u svim teškim časovima svoga osobnoga i narodnoga života. Nastavljajte svijetlu predaju vaših otaca!
Na to vas, uostalom, potiču vrhovni pastiri sv. Crkve. Ako iskrenom i trajnom ljubavlju budete štovali i ljubili Majku Božju i na vama će se obistiniti što prorokuje nadahnuti mudrac: 'Tko časti svoju majku, sličan je onomu, tko sakuplja blago'.
Samo je bezbožni komunizam bio kadar uvrstiti, dapače u školske priručnike, svetogrdne hule protiv Majke Božje. Te sam svetogrdne hule ja g. 1946. za vrijeme poznatog tzv. procesa osudio i žigosao, a oni su se tim sudskim procesom nadali katoličku Crkvu jednim potezom pera izbrisati iz naše hrvatske domovine. Ne dao Bog, da itko između vas pođe tragom onih zločestih ljudi, i napada Majku Božju. Za takva će jadnika vrijediti riječ mudračeva: 'Tko ogorčava život svoje majke, proklet je od Gospodina'.
Na koncu, predragi sinci, jer je 'Bog ljubav', kako veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je Božja zapovijed. Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga, 'koji daje, da njegovo sunce izlazi na zle i na dobre i šalje svoju kišu pravednima i grješnima'. Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća. Kaže sv. Augustin: 'Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono, što je Bog stvorio, a ne ono, što je čovjek uradio'.
Sjetite se kojom zgodom u svojim molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv! Nadam se, da će mi milosrdni Isus udijeliti milost, te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj, za koji vas je Bog stvorio.

                                                                                                                             Krašić, 28. svibnja 1957.
Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup
Dobavljeno iz "http://hr.wikisource.org/wiki/Oporuka_kardinala_Stepinca"

PISMO OCA PIJA IZ PIETRELCINE

IZVOR: WIKIZVOR

Pismo oca Pija iz Pietrelcine od 21. kolovoza 1918., koje je uputio ocu Benedettu, svom duhovnom ravnatelju (Epist., I., 1065.), u kojem opisuje 5. kolovoza 1918. kada je zadobio stigme na svom tijelu.

Pismo

Samo me poslušnost obvezuje da Vam očitujem što se sa mnom događalo ovoga kolovoza 1918., od petoga uvečer pa kroz cijeli šesti dan.
Ne uspijevam Vam izraziti kakav se kroz to vrijeme strašan martirij događao. Uvečer, petoga, upravo sam ispovijedao naše dječake kad me odjednom zgrabio strašan trepet pred prikazom nebesnika koji se pojavio oko moga duha. U ruci je držao kao neko oruđe, slično vrlo dugačkoj željeznoj šipci dobro zašiljenoj, a iz šiljka kao da je izlazila vatra. U isto sam vrijeme sve to motrio i gledao kako mi taj svom snagom zabada šiljak u dušu. Jedva sam zajecao, osjećao sam da umirem. Rekoh dječaku da ode, jer sam se osjećao loše, bez snage da nastavim.
To mučeništvo trajalo je bez prekida sve do jutra sedmoga kolovoza. Što sam sve pretrpio kroz to tužno vrijeme, bez prekida, ne znam reći. Gledao sam kako mi taj šiljak nemilo rasteže i trga i utrobu, sve je bilo zahvaćeno tim željezom i vatrom. Od toga dana do danas smrtno sam ranjen. U dnu svoje duše osjećam ranu stalno otvorenu, previjam se od boli.
Što vam reći o tom što me pitate, kako se dogodilo to moje raspeće? Bože moj, kako se osjećam zbunjen i ponižen kad moram očitovati što si Ti učinio u meni, bijednome svome stvoru!
Bilo je ujutro, prošloga 20. rujna, u koru, poslije odslužene Svete Mise: zahvatilo me smirenje, slično slatkom snu. Sva osjetila, nutarnja i izvanjska, kao i sve moći duše uživale su neopisiv mir. U tom stanju ovladao me posvemašnji muk, i oko mene i u meni. Na to je odmah ušao veliki mir i predanost da budem posvema lišen svega. A sve to kao predah posred raspada. I sve u tren oka.
I dok se to događalo, našao sam se pred tajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mi se ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da joj je iz ruku i nogu i boka tekla krv. Pogled na nju me strašio, i što sam u taj čas osjetio u sebi, ne znam reći. Osjećao sam da umirem, i umro bih da mi Gospodin nije podržao srce, koje mi je silno udaralo u grudima.
Kad mi se ta osoba povukla s vida, opazio sam da su mi ruke, noge i bok probijeni i da krvare. Predstavite si muku koju sam tada iskusio i neprestano je gotovo danomice osjećam. Rana srca stalno krvari, osobito od četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umirem od boli zbog muke i popratne zbunjenosti. Bojim se da ne umrem iskrvavljen, ako Gospodin ne usliša vapaje moga siromašnog srca te od mene ne povuče ovaj zahvat.
Hoće li mi Isus, tako dobar, udijeliti tu milost?
Hoće li bar povući od mene zbunjenost koju osjećam zbog tih vanjskih znakova? Vapit ću k Njemu jakim glasom i neću prestajati zaklinjati ga da od mene po svome milosrđu povuče ne samu muku, ne samu bol, jer vidim da je to nemoguće te osjećam volju da me bol opije, ali ti vanjski znakovi, oni me ispunjaju silnom zbunjenošću i neopisivim i neizdrživim poniženjem.
Osoba koju spominjem u prijašnjem pismu, ista je kao i ona u drugom pismu, onom od 5. kolovoza. I bez prekida nastavlja svoj zahvat, uz najveće duševne muke. U svojoj nutrini osjećam stalno žuborenje, slično vodopadu što bez prekida šiklja krvlju. Bože moj! Pravedna je Tvoja kazna i ispravan tvoj sud, ali mi se napokon smiluj. Gospodine, uvijek ću Ti vapiti s prorokom: Gospodine, nemoj me kažnjavati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! (Ps 6, 2 i 37, 1). Oče moj, sada Vam je poznata sva moja nutrina, a Vi mi dobrostivo uputite riječ potpore posred tako nesnosne i teške gorčine.
Dobavljeno iz "http://hr.wikisource.org/wiki/Pismo_oca_Pija_iz_Pietrelcine"

DUHOVNE VJEŽBE ZA SVEĆENIKE SLOVENIJE I HRVATSKE 21 - 25. SRPNJA 2008. VODITELJ: p. RUFUS PEREIRA

DESET NAČINA KAKO UPROPASTITI, ODNOSNO SPASITI NEDJELJU

Izvor: Vjesnik Splitsko-makarske nadbiskupije 2/2009.

TEOLOŠKO-PASTORALNI PRILOZI
VJERA I NEDJELJA*
* Izlaganje na korizmenoj rekolekciji svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije u Vepricu, 4. ožujka 2009.

«Ja sam Gospodin Bog tvoj: spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji» (usp. Izl 20, 2.8)
«Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama» (Dj 2, 42).

Tema koja mi je predložena i koju sam prihvatio za ovo razmišljanje sažeta je u tri riječi.
Vjera – dakako, kršćanska vjera; Nedjelja – dakako, kao dan Gospodnji; te veznik «i».
U gramatici se kaže da je to sastavni veznik – dakle, riječ koja sastavlja, povezuje. Sadržaj ovog izlaganja želio bih usredotočiti upravo na pitanje tog veznika, na odnos i vezu između vjere i nedjelje.
Pitanje je: Koliko se danas prožimaju vjera i nedjelja, ili se pak radi o nečemu što je napuklo ili možda već posve puklo, te se rastavlja ili se već rastavilo?
Jasno, ovo je pokušaj da se na odnos vjere i nedjelje pogleda iz naše, kršćanske, svećeničke i pastoralne perspektive.

Dopustite mi jednu prethodnu napomenu. Vjerojatno će netko reći da sam pesimist, a drugi pomisliti da sam zloban. Međutim, ne mogu se oteti mučnom unutrašnjem dojmu koji me već dugo prati.
Neka mi bude oproštena usporedba s događajem iz izraelske povijesti. Druga knjiga o  ljetopisima (2Ljet 18) opisuje kako se judejski kraj Jošafat sprijateljio s Izraelskim kraljem Ahabom te ga pohodio u njegovom glavnom gradu Samariji. Ahab je naumio krenuti u ratni pohod na Ramot Gilead, te pred Jošafatom pita za savjet svoje službene proroke, koji mu odreda proriču sjajnu pobjedu. Jošafat ga, međutim, pita: «Ma ima li još koji prorok u tvom kraju?» Odgovor je: «Ima jedan, Mihej, sin Jimlin, ali ga ne volim slušati jer mi proriče nesreću». «Ma, svejedno, dozovi ga» – veli Jošafat. I dozvaše ga, i upitaše, a on se nasmija i reče: «Idi, Ahabe, pobijedit ćeš!» No Ahab, u tom trenutku ipak pošten (ili prestrašen), veli: «Ma koliko ću te puta zaklinjati da mi kažeš istinu u ime Gospodnje!» A Mihej će: «Vidim Izrael rasut po  gorama kao stado bez pastira. I Jahve veli: nemaju više Gospodara» (2 Ljet 18, 16). Hoću reći ovo: Možemo mi sebi lagati, možemo se okružiti hrpom nazovi proroka koji «bale za novac» (Mih 3,11), ali Bog upozorava. I ako njegova upozorenja ne poslušamo, preostaje raspršenje stada Gospodnjega – i naša, ne baš mala, krivica!

1. Dijagnoza

Svi se odreda tužimo kako se kršćanska nedjelja pomalo «topi». Razlozi su mnogostruki. Najnoviji dokument HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, sintetizira ih ovako: «U novije vrijeme društvo i kultura zahvaćeni su dubokim i brzim promjenama.

Industrijalizacija i urbanizacija uzdrmale su stari poredak i dovele u pitanje smisao ‘sakralnog’ opravdanja mnogih religioznih postupaka. Nakon što su izgubili vezu s religijskim ozračjem svoga djetinjstva i mladosti, u mnogima je oslabila krhka osobna vjera.
Zakon proizvodnje, koji je skloniji individualizmu, otvorio je put pluralizmu. Na području kulture postoje pojave kao što su materijalističko shvaćanje života, težnja prema blagostanju, naleti hedonizma, uživalačkih prohtjeva, moralnog relativizma, površnog načina života, koje snažno utječu na mentalitet današnjeg čovjeka.
Napose treba istaknuti razorni utjecaj sekularizma, tj. ‘poimanje svijeta prema kojem se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta’ (EN 55). Sredstva javnog priopćavanja svojom promidžbom stvaraju lažne potrebe i izbjegavaju bitna pitanja. Sve te pojave duboko su oštetile kršćanski mentalitet općenito i shvaćanje nedjelje posebno.
Ne mogu se zanemariti ni posljedice koje je na našim prostorima ostavio bivši politički poredak, koji je nekim kategorijama građana, npr. prosvjetnim radnicima, vojnicima, policiji, državnim službenicima i dr., zabranjivao ispovijedanje vjere i pohađanje  nedjeljne Mise. Za mnoge vjernike i u našem narodu nedjelja nema više ono značenje i onu duhovnu snagu koju je imala tijekom naše povijesti» (br. 81).

Zanimljivo je da u ovoj analizi, koju biste, vjerujem, svi bez promišljanja potpisali, nema ni trunka spomena o tome koliko smo mi u Crkvi doprinijeli takvom razvoju shvaćanja i prakse nedjelje. Ma, je li moguće da se vjerska praksa slavljenja nedjelje koja se danas među nama (u crkvenim krugovima, u teološkim prosudbama i pastoralno prihvatljivim okvirima) smatra dostatnom ako vjernik barem jednom mjesečno sudjeluje (to jest prisustvuje) na Misi, brojčano svela na desetak do petnaest postotaka onih koji se deklariraju vjernicima – katolicima!?

To nas, međutim, navodi na dva, po mojem mišljenju, značajno kriva zaključka:
Prvi je da će se crkveno pitanje nedjelje riješiti društvenim promjenama, poput zakona o neradnoj nedjelji, a drugi da sve treba pogledati sa druge strane. Naime, u prividnoj radosti kod velikih slavlja, kad nam se, gledajući mnoštvo, osmjeh razvuče, um zaključi da stanje ne samo da nije tako loše, nego se može reći da je puno bolje nego što ti crni pesimisti govore.
Kao potvrdu valjanosti objekcije o krivom zaključivanju, u prvom slučaju, predlažem analizu odnosa između pohađanja školskog vjeronauka i prave crkvenosti – to jest života vjere u zajednici, koja svoj temeljni izraz ima u sudjelovanju u euharistijskom slavlju. Na župi na kojoj pomažem, od nekih 800 učenika koji u osnovnoj školi pohađaju katolički vjeronauk, na Misu dođe veći dio prvopričesnika i još možda stotinjak djece, dakle oko 20-25 posto, a ako je prikladno vrijeme to može narasti za još stotinjak djece. Za školskih praznika možemo slobodno zaboraviti na veći dio od njih. A gdje je ostalih 70 ili 80 posto? Bože sačuvaj da bih time rekao da školski vjeronauk nije dragocjen, dapače mislim da je upravo zbog toga još dragocjeniji, jasno ako je zaista katolički, konfesionalni vjeronauk, a ne neka pusta religiozna kultura!

Za pogrešku kod drugog zaključka upućujem na strukturu osoba koji sudjeluju na našim velikim slavljima. Zar treba dokazivati da su to redovito osobe koje i inače tvore onih 10-15 posto praktikanata, odnosno koji sudjeluju u crkvenom i sakramentalnom životu u svojim župnim zajednicama, te dijelom u crkvenim pokretima i grupama. Ne želim podcijeniti njihovo sudjelovanje na našim slavljima, nego samo istaknuti dvoje: krivo je u sudionike crkvenih slavlja ubrajati one koji su došli na dernek, a ne na Misu; a još je krivlje sveta slavlja pretvarati u pučku feštu, da bi se takvima prilagodili, pa same sebe uvjeravati da je sve u redu.

2. Koliko vjere – toliko kršćanske nedjelje

Kad god ste se osjetili loše i pošli liječniku, vjerujem da vam je bilo drago kad vam je rekao da su vam bubrezi zdravi, da vam je gušterača i slezena u redu, da nemate cista na štitnjači ili tome slično. Sve je to dobro, ali ako vam je šećer visok te ako vam naslage masnoća zatvaraju krvne žile da vam prijeti srčani infarkt ili moždani inzult, kakve vam koristi neprestano pričati o onome što je još dobro (čovjek se može lagano i lijepo zavaravati i odseliti na drugi svijet), nego se valja uhvatiti u koštac s onim što treba popravljati i mijenjati.
I još nešto, u slučaju nedjelje radi se o odgovornosti ne samo za vlastito duhovno zdravlje, nego ponajprije za spasenje osoba koje su nam povjerene. Radi se o tome da izvršimo svoje poslanje, a ono je da sve učinimo kako bi osobe koje su nam povjerene povezali s Kristom. U tome je ključ, to je tema! Ako se zabavimo strukturama,  kulturama, dimenzijama i kojekakvim pa i religijskim i/realnostima, a izostavimo Krista (jeste li kad pomnjivo slušali neke govornike koji krasno pričaju o svemu – samo nema Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja, i nema odgovornosti za spasenje duša!), rezultat je, kršćanski gledano, promašaj.
Da budem konkretan: Kršćanska nedjelja ima svoj smisao u vjeri! Gdje nema kršćanske vjere, nedjelja postaje i ostaje dio «slobodnog vremena», ostaje praznik - doslovno dan prazan, te ga se nastoji ispuniti onim što čovjeku pruža mogućnost kakve ugode. Tu se mogu implementirati neki sociološki elementi opće religioznosti, ali o tom ne bi ovdje imalo smisla raspredati.
Naime, gdje nema Boga uvijek se nađu dežurni idoli, postavljeni na pijedestal za nedjeljno štovanje. Bili oni ugoda, užitak, trgovina, novac, utakmica, provod ili što slično, uopće nije bitno. (Usput, svi znamo da u najvećem broju slučajeva priča o problemu kršćanske nedjelje zbog nedostatka vremena ne drži vodu, ni na selu, a pogotovo ne u gradu!).
Duboko sam uvjeren da je u našem narodu, kao i među nama svećenicima, onoliko ostalo od dana Gospodnjeg koliko imamo vjere! Između kršćanske vjere, osobno doživljene te obiteljski i crkveno-zajednički prakticirane, i sakramentalne prakse kršćanske (euharistijske) nedjelje, usuđujem se staviti znak jednakosti. To mi potvrđuje iskustvo s europskog Zapada na koji smo se i mi uputili, usput kudeći one koji nam taj put  priječe! U takozvanoj kršćanskoj zapadnoj Europi kroz ekonomski prosperitet otvorio se slobodan prostor – slobodno vrijeme, ali se je kršćanski značaj nedjelje doslovno izgubio. Primjer: Od desetak slobodnih (to jest nekodiranih) nacionalnih TV postaja u svakoj većoj državi Europe (uz koje postoje i stotine PPW - plati pa gledaj) tek jedna, državna TV postaja, ima sat vremena religijskog programa nedjeljom i gotovo. A ne znam da li ima i jedna koja barem ne donese rezultate i izvješća s nogometnih utakmica. To će reći: kršćanstvo kao konkretan oblik života je na društvenoj sceni out. U društvenom okviru kršćanska vjera više ne igra ne presudnu, nego čak ni sporednu ulogu. U društvenoj utakmici još je dobro ako je kršćanska vjera i na klupi za rezervne igrače.
Zašto je značajno sve to spomenuti? Pa zato da se oslobodimo iluzija kako je kršćanska nedjelja, to jest sakramentalni, bogoštovni, euharistijski značaj nedjelje, nešto što o drugima ovisi, što će se izmijeniti nekim potezima izvana. Izvana može doći poticaj, a izgradnja – jednako kao i razgradnja, dolazi iznutra.
Konkretno, kao što slobodu moramo osvojiti i uzdržavati na životu, tako je i vjerom, tako je i s nedjeljom, koja je realni pokazatelj vjere svakog pojedinog vjernika, realni pokazatelj vjere zajednice (obitelji, župe, biskupije, naroda, sveopće Crkve) i na specifi čan način realni pokazatelj vjere svećenika.
Ali, zapitat će se netko: Ali koja je to i kakva vjera? To je konkretni životni, osobni odgovor na Božji poziv u Isusu Kristu! Objektivni sadržaj vjere, istinito i  najjednostavnije rečeno – jest Isus Krist. Subjektivni čin vjere, u konačnici – jest moj odgovor Bogu u Isusu Kristu, snagom i milošću Duha Svetoga, u Crkvi i po Crkvi. Kršćanska vjera nije privatno poduzetništvo. Ona je život osobe u zajednici vjernika pred Bogom, s Bogom i za Boga. Zato je spasiti ili upropastiti nedjelju u temelju pitanje vjere. Ne kažem da je to temeljno pitanje vjere, nego se u ne/mogućnosti  (ne/nastojanju) njegova rješavanja zrcali sva plitkoća ili dubina naše vjere. A vjera je istinita kao je djelatna, veli sveti Jakov, jer se potvrđuje i dokazuje djelima. Vjera je teološka krjepost koja zajedno s nadom u ljubavi tka živo tkivo zajednice Crkve.

(Da se ne bismo krivo razumjeli, posve sam svjestan da govorim na ekstreman način, kako bih naglasio ono što smatram najvažnijim. Istina je da ne ovisi sve o svećeniku, jer su i mnogi drugi faktori i osobe u nedjeljnoj igri, ali i dalje mislim da je svećenik presudan. Doživio sam u našoj nadbiskupiji kako jednu mrtvu župu svećenik – vjernik (ne kažem svetac, nego vjernik!) s pomoću Božjom može itekako oživjeti, te kako živu župu svećenik – kojega nije briga! (s čijom pomoću?) začas ne samo umrtvi, nego dotuče! Istu sam stvar doživio i na Zapadu, u Italiji i Njemačkoj! Svećenik je ipak presudan, a kao teolozi sjetit ćemo se da je on u bitnom sakramentalni posrednik do Boga u Isusu Kristu! I stoga je i najodgovorniji za kršćansku nedjelju).

3. Deset načina kako upropastiti nedjelju

Dopuštam sebi slobodu da do kraja zacrnim sliku. Možda će se tako (nadam se) bolje istaknuti one sjajne crte autentične vjere i proboja Duha Božjega, koji ne prestaje poticati na obraćenje i boljitak. Dakle, ako niste do sad o tome mislili i tako postupali, pa niste uspjeli uništiti nedjelju, evo vam nekoliko sugestija, sažetih u deset načina kako upropastiti dan Gospodnji!
Dakako, uz jasnu pretpostavku da se radi o svećeniku koji sebe smatra gospodarom Božjih otajstava!

1) Prva napast je malo po malo pretvoriti nedjelju u zanimljiv događaj, a bogoslužni prostor u zgodno sastajalište! U konačnici, uvijek je argument isti: Crkva je zajednica, i najvažnije je da se okupimo, nađemo zajedno. Najvažnije je sve dobro organizirati, pa i pod cijenu da otajstvo ostane po strani. Primjer: Kad bi isto toliko truda uložili u dostojanstvo nedjeljnog bogoslužja, koliko truda potrošimo oko svakog svečanijeg ručka, mislim da bi nam nedjeljna bogoslužja bila puno dostojnija.

2) Druga napast, kojoj se nije lako oteti, je pretvoriti nedjelju u ekonomski pothvat! Nedjelja je prigoda da se skupi novac za ovo ili ono, pa najduža stavka u nedjeljnoj Misi postaju graditeljske obavijesti i čitanje imena darovatelja … Neka ti zna i ljevica i desnica i sve uši čuju koliko je iz džepa izašlo… A kad se uvidi da nema kontrole nad svećenikovim talentom za skupljanje, nedjelja će se za čas urušiti! Dakako, bez sredstava se ne može, samo je pitanje što ima prednost: kasa ili svetohranište?

3) Treća, rado prihvaćena napast je pretvaranje nedjelje u teren vlastitog političkog pr/osuđivanja! Reče netko: Pa to mi je jedina prilika da ja kažem što mislim, i to o  stvarima koje se tiču svih. A to se može vršiti na stotinu načina. Primjer: Slušam Radio Split na Pepelnicu ujutro. Voditelj zove svećenika da rekne nešto o značenju korizme. On započinje /parafraziram/: Korizma je vrijeme kad nije važno postiti nego treba razotkrivati laž; pa nastavlja: A stvar je u tome da premijer i njegova vlada ne žele priznati da smo u ekonomskoj krizi, jer se boje da će izgubiti izbore! I tako se lijepa prigoda za kršćanski navještaj pretvori u «moj obračun s njima!» Mogu samo zamisliti kako izgleda nedjeljna homilija!

4) No nije sve prozaično. Puno se može razoriti i sa takozvanim dobrim namjerama, na primjer tlačenjem vjernika pretvaranjem nedjelje u duhovni show (znate da ni jedan show nikada nije daleko od showbusinessa). Može to biti glazbeni napad (udri glazbu da vjernicima bogoslužje izađe na uši) ili teatar (kad se svećenik pretvara u glumca, nažalost najčešće to bude u lakrdijaša), a može biti začinjeno i s raznovrsnim čudnim i teološki vrlo upitnim postupcima (na primjer «iscjeljivanje korijena» i sl.). Oni koji traže duhovni mir i staloženost u skrušenom stavu pred Bogom, nemaju tu što tražiti.

5) Ima i naprednijih načina uništavanja nedjelje. Tako se nedjeljno bogoslužje može preobraziti (koji to doista prakticiraju tim se i hvale) u nazovi napredno slobodnjaštvo kroz suprotstavljanje Crkvi, kroz omalovažavanje crkvenih struktura, kroz kritiziranje zaostalih bogoštovnih praksi, biskupa i svećenika, kako bi se stvorio krug vlastitih istomišljenika ili još bolje sljedbenika vlastitog lika i djela, a ne Isusa Krista.
Tako nedjeljno bogoslužje u župi – koja bi trebala biti istinska zajednica Crkve – postaje pozornica slobode od Crkve. No, tu više ne ostaju oni koji vjeruju Crkvu (credo Ecclesiam) posrednicu do Krista, nego oni koji za koje stoji: Hvalite me usta moja!

6) Šesti način uništavanja kršćanske nedjelje je taj da se odbaci, ili barem ukloni iz dosega, sve što za nekoga može biti neugodno, ili je pak u pomodnoj kulturi neuputno isticati. Tako se posve uklanja navještaj jedincatog spasenja u Isusu Kristu sa svim svojim ozbiljnim zahtjevima vjere i života, s ambona se promovira ono što ljudima godi, a to je duhovnost bez žrtve, vjera bez odricanja, spasenje bez križa i konačno sloboda bez odgovornosti. Ako se to još zna upakirati u šarene omote, eto sigurnog način da se sakramentalna slavlja pretvore u jeftine obredne sedative za duhovne poteškoće. A sve to zapravo vodi prilagodbi svijetu i oduzimanju nedjelje Isusu.

7) Međutim, posve sigurno najučinkovitiji način upropaštavanja kršćanske nedjelje je ukidanje molitve. Ne velim ukidanje bogoslužja nego onemogućivanje da ga se doživi kao molitveni čin vjere. Oduzeti nedjelji molitvu, to jest učiniti da vjernici zaborave da su u Crkvu došli moliti – a ne slušati mudrovanja, vodi u posvemašnju površnost,  plošnost i iskorijenjenost iz tla vjere. A kod prve nevere začas će se sve polomiti.
Jedan mali primjer takve površnosti: Ne dati da se nakon Pričesti ljudi u tišini pomole, nego ih natjerati da skaču na noge, ne bi li sve to što prije došlo kraju!

8) Još jedan put razaranja nedjelje je njezino pretvaranje u svećenički poslovni dan, u koji se nastoji sve strpati. I Misu, i pouke, i krizmanike i prvopričesnike. Još kad se to, po mogućnosti zbije uz Misu, dobiva se dojam prevelike angažiranosti osobe koja se zapravo trudi da bi imala što manje obveza a što više slobodnog vremena. Tako svećenikova nedjelja više nije za pastoralno služenje vjernicima, nego prigoda da se posvršavaju pastoralni poslovi, kako bi se drugih dana o sebi se zabavilo! Zar je bez temelja uzrečica o svećeniku koji je kroz tjedan nevidljiv a nedjeljom neshvatljiv. Baš me zanima prosjek kilometraže takvih župnika koji se onda pitaju: a gdje mi je narod?

9) Svi smo, začudo, postali robovi vremena. U to ropstvo uključujemo i brižno mjerenje trajanja nedjeljnog bogoslužja, nastojeći svako euharistijsko slavlje strpati u maksimalno sat vremena. Zaboravljamo da ima posebnih, značajnih, jakih dana kad bogoslužje itekako treba obogatiti, oplemeniti, bez straha da će i duže potrajati. Jasno je da takav pristup zahtijeva pripravu, suradnju i trud. Inače, mogu zamisliti kako izgleda sveta Misa koja traje manje od sat vremena od čega – dobro se sjećam jednog župnika – 40 minuta traje njegovo propovijedanje (o kad bi to bila propovijed!). Osobno sam se mnogo puta osvjedočio da lijepo spremiti 10-15 minuta homilije traži dosta zalaganja. A što se vremena tiče, svaki tjedan traje 168 sati – pa je taj nedjeljni sat manje od 0,6 % tjednog vremena. Zar nam Bog ne vrijedi ni toliko?

10) Konačno, da bi sasvim bez uznemiravanja uništio nedjelju, a da ne bi bespotrebno uznemirivao savjest, svećenik samo treba zatvoriti oči pred zahtjevima evangelizacije, pred konkretnim molitvenim, karitativnim i katehetskim izazovima. Najbolje je sve zakočiti i ostati u davno zacementiranim okovima, ne dajući se ni pomaknuti. Usput, za primjer: Zašto bih uopće pročitao upute u Misalu ili u obrednicima, kad sve znam napamet? Odnosno, meni je ovako dobro a kako je vjernicima nije moja stvar, pa ne pitaj (što je meni stalo kad odgovorni ne pitaju?)! A što će biti dalje…

Svakako, da ne bi bilo zabune, ovo je samo skica… ima i još mnogo drugih načina kako upropastiti kršćansku nedjelju… a što se primjera tiče neka svatko priloži svoje!

4. Deset načina kako spasiti nedjelju

Ipak, dopustite mi da okrenem list i postanem optimist. Čvrsto vjerujem da ima  mnoštvo putova za vrijedne pomake naprijed. Dakako, i ovdje stoji ključna pretpostavka da svećenik/župnik u iskrenoj vjeri shvati i prihvati da je on samo službenik svetih otajstava u Crkvi, da je Kristov poslanik i njegovo sredstvo.

1) Dakle, prvi i temeljni način obnove nedjelje je iskreni trud oko izgradnje zajednice u duhu Kristova zakona ljubavi, kroz poštivanje svih osoba i promicanje dobra, kroz trud oko pretvaranja nedjeljnog zajedništva u pravi sakramentalni synaxis; u ono  zajedništvo, koninonia, koje svoje ogledalo nalazi na oltaru. Svećenik je pozvan da bude promicatelj izgradnje, a ne da samo prstom upire u ono što ne valja. Svećenikov pozitivan pristup budi u vjernicima elan i volju za aktivno sudjelovanje u životu Crkve, odnosno župne zajednice.

2) Taj se temeljni pristup konkretizira kroz praktično uobličenje bogoslužja, koje nije apsolutni privilegij svećenika, nego je zajedničko slavlje, svećenika kao predvodnika uz sudjelovanje vjernika, pa bilo to i u sitnim stvarima. Primjer: Sjećam se pokojnog don Ivana Bašića i njegovih nastojanja da vjernike uključi u nedjeljno slavlje, od pripreme pjevanja do davanja milostinje na način da svatko kad dođe u crkvu stavi svoj prinos u košaricu, a onda to ministranti, zajedno s euharistijskim darovima, donesu do oltara. (Inače, kako se obično kod nas skuplja milostinja, pogotovo preko euharistijske molitve, posve je neprikladan za dolično bogoslužje).

3) Jedan od najjednostavnijih i vrlo značajnih pomaka na bolje moguće je ostvariti kroz lijepi naviještaj Riječi. Zar je tako strašno teško izvježbati čitanja, te ih jasno, bistro i razgovijetno navijestiti. Fides ex auditu! Budući da vjera dolazi po slušanju (navještaju) Crkva traži da to čine poučeni (što zahtijeva suradnju), a ne nepoučeni vjernici. Svaka čast maloj djeci … ali to nije za njih! Dapače, Crkva predviđa i posebnu službu čitača (lektora), koju biskup podjeljuje prikladnim i poučenim osobama! Jednako tako zahtjev za jasnoćom i razgovijetnošću vrijedi i za svećenikov govor, pogotovo kod molitava a na osobiti način kod euharistijske molitve.

4) Evo kakav sam svećenik, da sam tek na četvrto mjesto stavio osobnu molitvu. Svećenik će obnoviti nedjelju ako u središte svoga osobnog života i pastoralnog djelovanja stavi živu Kristovu prisutnost. Samo ću s molitvom ukloniti napast da poremetim red stvari, da sebe stavim na Kristovo mjesto. A ta napast i nije baš mala. Kušam promisliti koliko puta nedjeljom kažem «ja» – u propovijedi, u obavijestima, u pouci – pa kad to usporedim s onoliko puta koliko sam se iskreno pomolio za vjernike koji će evo biti preda mnom i iz mojih usta slušati riječ, i iz mojih ruku primiti Krista, prođu me trnci – jer se u tim omjerima ogleda dubina moje vjere! Uz to, molitva uvodi u ozračje svetosti, a za svećenika itekako vrijedi: Sancta sancte tractanda sunt!

5) Možda je najlakši način otvaranja puta prema obnovi kršćanske nedjelje iskrena i promišljena šutnja u bogoslužju. Ljudi Boga traže, i Bog ljude traži. Bog progovara a ljudi čuju samo kad su u šutnji. Zašutjeti je također bogoštovno djelo – dati prostora Bogu koji progovara srcu… Šutnja ne pripada samo osobnoj, skrovitoj molitvi, ona pripada liturgiji, zajedničkom bogoslužju. Papa Benedikt XVI. više je puta o tome govorio, upozoravajući koliko je šutnja važna za otvaranje unutrašnjih vrata duše Božjoj Riječi, te kao prostor u kojem se dublje percipira sveto.

6) No, nije dovoljno samo dopustiti Bogu da govori. Valja mu dopustiti da preko nas govori. Svećenikova riječ treba biti navještaj sadržaja vjere, euangelion – radosna vijest, a ne mlaćenje prazne slame. Nitko ne zna i ne može sve. Ponekad nemam dovoljno snage ni zdravlja da se pripremim. Bolje je tada pročitati neku sastavljenu propovijed, nego govoriti vlastite gluposti. Umjesto neutemeljene samouvjerenosti treba biti iskren i priznati da nisam ispunio zadaću – da budem pravi glasnik Božji, pa tada zašutjeti. Mi svećenici malo (i slabo!) slušamo druge kako propovijedaju, osim ako su to biskupi ili pozvani za posebne prigode. Da jedni druge više čujemo, možda bismo se zaprepastili zbog tolikog broja ludosti, pa i čistih hereza, koje mogu biti plod teološkog neznanja, ali su najčešće rezultat nebrige i duhovnog nerada.

7) Obnova nedjelje ne smije se zaustaviti samo na nedjeljnoj Misi. Onima koji trebaju duhovnu hranu dužni smo omogućiti i sudjelovanje u pobožnostima. Toliko sam puta doživio omalovažavanje euharistijskoga klanjanja, krunice, pobožnosti križnog puta… i sve to iz nekih čudnih, nazovi teoloških, a u stvari praznih intelektualističkih razloga. Osjećamo koliko su nam potrebni raznovrsni oblici zdrave i iskrene pobožnosti. Nova vremena postavljaju nove zahtjeve i nude nove mogućnosti. (A sad da se potužim: Pa mi /još uvijek/ nemamo praktičnog priručnika za svećenika kod oltara! Negdašnje pobožnosti smo uglavnom dokinuli i ostali u siromaštvu. Nema načelne prosudbe o potrebi «novih pobožnosti», nema pastoralnih uredbi ni poticaja. Možda se misli da nam u individualiziranom svijetu to više ne treba? Ako nam ne trebaju pobožnosti – neće proći dugo vremena da nam neće više trebati ni oltar!).

8) Obnoviti kršćansku nedjelju znači obnoviti kršćansko nedjeljno zajedništvo. To uključuje intenziviranje druženja ljudi oko crkve, pa i u crkvenim prostorima. Zatvoriti crkvu da se u nju ne može navratiti na molitvu, zatvoriti crkvene prostore, barem tamo gdje ih ima, znači posve promašiti. Dapače, svećenik bi trebao biti prvi koji će animirati druženja, posebno nedjeljom. Dakako, to ne bi smjelo biti grupiranje ili grupašenje po nekim drugim osnovama, nego druženje koje će također, kad je moguće, biti povezano s bogoslužjem, posebno za neke osobite skupine u zajednici, kao što su bolesnici, invalidi, strukovne skupine, djeca, mladi i slično.

9) Jasno je da svećenik ne može nedjelju obnoviti sam. To je pothvat za koji su mu potrebni suradnici. Nedjelja je dan kad će suradnici, posebno animatori, doći do izražaja! Nedjelja je prikladan dan za potaknuti na sve ono što bi se trebalo događati u tjednom životu župne zajednice. To je dan kad se bude molitvene, pastoralne i karitativne inicijative koje bi se mogle (trebale) provesti u župi, dakako uz aktivno zalaganje što više članova zajednice. Mi svećenici se tužimo kako malo toga stignemo, a potrebno je samo dati priliku suradnicima i začudit ćemo se koliko je dobroga i lijepoga moguće ostvariti. (Zar nismo imali, na razini nadbiskupije, ne tako davno školu animatora – na koju se odazvao lijepi broj vjernika. Bilo bi dobro da netko istraži gdje su sad i što čine? Nitko u našim krajevima nije imao toliko lijepih ideja i započetih akcija kao naša mjesna Crkva – ali što je od toga provedeno?).

10) Konačno, Gospodin nas je pozvao i poslao da mu budemo svjedoci! Obnova nedjelje polazi od svećenikova služenja Gospodinu, a ostvaruje se preko uočavanja duhovnih potreba, nastojanja da se na njih odgovori u vjernosti Bogu i u suradnji s vjernicima, kroz otvorenost i blagost, strpljivost i istinoljubivost. Svećenik će, poput starozavjetnog proroka, postati obnovitelj (pa makar to nekad bilo i krpanje pukotina) ako bude istinski Kristov svjedok. To pak znači da mu ne može biti nakana da ljude prilagodi svojim potrebama, nego da ih razumije i dovede pred Gospodina, Spasitelja.

(Ovo što je izneseno samo je jedan kratki pogled iz perspektive svećenikove nedjelje. Toliko se dobroga može postići kroz kvalitetan crkveni zbor, kroz aktivno sudjelovanje pjevača, sakristana, članova župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća, kroz suradnju sa vjeroučiteljima u školi… A gdje je tek pomoć i biskupije, posebno pastoralnog vikarijata, katehetskog ureda i ureda za mlade… Ovo je samo par natuknica za  razmišljanje i za iskren korizmeni ispit savjesti).

I za kraj… prognoza

Ovih smo mjeseci suočeni sa smrću nekolicine svećenika, a slušamo i o bolestima mnogih kolega. Nisu to lake ni bezazlene stvari. Tamo srce, onamo šećer, tamo opet kojekakvi zloćudni tragovi. Znamo što nam znači da nas, kad smo bolesni, netko nazove, obiđe, pohodi, da upita kako smo? I kako se duboko u srcu osjeti nebriga.
I sa vjernicima je tako! Koliko ljudi očekuje Riječ Božju i susret s Bogom – preko svećenika! A što ako naiđu na nekoga tko im «prodaje maglu»? Koliko vjera ljudi ovisi o nama svećenicima? Koliko njihovo spasenje ovisi o našoj skrbi? Možda je dovoljno samo promisliti, primjerice, na našu pastoralnu brigu za bolesnike? Pred Bogom smo odgovorni za spasenje ljudi. Naša svećenička skrb za kršćansku nedjelju vjerodostojni je pokazatelj koliko vjerno i odgovorno vršimo svećeničko poslanje, što ga nitko  umjesto nas ne može izvršiti!
Danas nedjelja kao dan Gospodnji, veli nam ozbiljna dijagnoza, ako ne umire, onda zaista teško boluje. Počesto se tješimo da joj ni u drugim krajevima nije bolje, pa  prema tome nismo mi sami krivi, dakle nije na nama ni sva odgovornost za izlječenje. Ali, slobodan sam upitati: Kakve korist onome tko zna da ima zloćudni rak od toga što zna da i drugi boluju? I kako bi se osjećao da zna kako ga liječe s običnim aspirinima, koji tek prikrivaju simptome, a ne diraju u bit te strašne bolesti, nevolje!

Bojim se, zaista se bojim da nam se ne dogodi osuda poput one iz Knjige otkrivenja, poslane Crkvi u Laodiceji: «Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta. Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba! A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog i slijep i gol. Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja, i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim one koje odgajam i ljubim. Revan budi i obrati se!» (Otk 3, 14-19).
I za kraj, budući da smo započeli korizmu, prije nego ponovo spustim plug u brazdu na njivi Gospodnjoj, ne mogu drugo do li, kao svećenik i član ove mjesne Crkve, za sebe i za sve nas, udariti se u prsa i reći: Gospodine, smiluj se nama! I zavapiti: Gospodine, otvori nam oči srca i obrati nas k sebi, prije nego li bude kasno. Amen.

Ante Mateljan

POSTUPAK S OSOBAMA KOJE SU SE BAVILE REIKIJEM

Iz knjige: Josip Blažević, Sve što katolik treba znati o reikiju. 50 pitanja. 50 odgovora, Veritas, Zagreb, 2008., str. 63 - 67:

50. Kako svećenik treba postupiti s osobama koje su se bavile reikijem, a koje zatraže pomoć Crkve?

Najprije neka ih ukratko pouči o zabludi u koju su upali i navijesti im Isusa Krista, jedinog Spasitelja.
Potom neka ih potakne da se pokaju za grijehe, osobito za grijeh idolopoklonstva, da se neopozivo odreknu reikija i unište sve materijale i literaturu o njemu (najbolje neka ih spale).
Potom da se temeljito ispovjede i u ispovijedi priznaju da su se bavile reikijem, osobito da naglase ako su u ranijim ispovijedima svjesno prešućivale bavljenje njime.
Potom neka svećenik, kao Kristov opunomoćenik na zemlji, kao predstavnik Crkve koji je od Isusa Krista primio vlast da u Njegovo ime izgoni zloduhe i polaže ruke na nemoćnike (usp. Mk 16, 17-18), nad njima izmoli molitvu otklinjanja od reikija, niže predložena ili slična sadržaja. Imprimatur za tiskanje niže predložene molitve otklinjanja izdao je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu 24. rujna 2008. (br. 2553/2008.) s napomenom svećenicima, kako slijedi:
Budući da je osoba koja prođe inicijaciju u reiki otpala od katoličke vjere i time upala u izopćenje, valja podsjetiti da svećenici za odrješenje od cenzure izopćenja moraju zatražiti ovlast od ordinarijata kako bi takve osobe mogle odriješiti od cenzure (vidi: 'Red pokore', KS, Zagreb, 1975., str. 193; 'Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije', br. 1/1001., str. 12; br. 2/1993., str. 61).

MOLITVA OTKLINJANJA OD REIKIJA

Ovu, ili kakvu drugu sličnu, molitvu može izmoliti svaki svećenik, rukama položenim nad osobom za koju moli. Inicijaciji u reiki prethodila je dvadesetjednodnevna duhovna priprava (''čišćenje''), koju je ''posvetio'' svojom meditacijom osnivač reikija dr. Mikao Usui. Stoga je preporučljivo savjetovati osobi iniciranoj u reiki, a koja zatraži izbavljenje, da, prije molitve otklinjanja predložene u nastavku, najprije jednu četrdesetnicu (koju je Isus posvetio svojim postom) provede u intenzivnoj molitvenoj pripravi. To može biti svakodnevno pohađanje Mise, neki oblik odricanja (posta), svakodnevno čitanje jednog poglavlja iz Biblije ili nešto slično.
Obred je najbolje započeti škropljenjem blagoslovljenom vodom i znakom križa, dozivanjem u svijest Sakramenta krštenja kao početka našeg spasenja pritjelovljenjem Isusu Kristu. Za uvod se može pročitati prikladan svetopisamski odlomak i kratko ga protumačiti.

Odreknuće

Svećenik: Odričeš li se grijeha, da živiš u slobodi djece Božje?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se zavodljivosti zla, da te grijeh ne nadvlada?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se Sotone, začetnika i vođe grijeha?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se reikija i svih njegovih duhova?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se svih njegovih inicijacija u reiki koje si primio/la?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se svih simbola, primljenih mantri i vjerovanja u reinkarnaciju?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se svih drugih okultnih, ezoterijskih i newageovskih praksa i vjerovanja?
Pokajnik: Odričem.

Ispovijest vjere

Svećenik: Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje?
Pokajnik: Vjerujem.
Svećenik: Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je rođen od Marije Djevice, trpio i bio pokopan, koji je od mrtvih uskrsnuo i sjedi zdesna Ocu?
Pokajnik: Vjerujem.
Svećenik: Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni?
Pokajnik: Vjerujem.

Svećenik: Pomolimo se.
                Gospodine Isuse Kriste, Ti si svoje učenike odvratio od grješnog puta i objavio im blaženstva nebeskoga Kraljevstva. Pogledaj na ovoga svoga slugu (I.), koji je poslušao riječ Evanđelja i dolazi da ga izbaviš od utjecaja duha reikija i svih okultnih prâksa. Odagnaj od njega svaku sumnju i nevjeru, svaku bol i gorčinu, i udijeli mu milost da svim srcem i dušom prione uz Tebe!
                Presvetim Imenom Isusa Krista raskidam svaku vezu između ovoga sluge Tvojega i osobe koja ga je inicirala u reiki, kao i svaku vezu s duhovima privučenim s reiki inicijacijama, kanaliziranjima, crtežima reiki simbola ili mantrama.
                U ime Presvetog Imena Isusova i snagom Njegove predragocjene Krvi prekidam i razrješujem te od svih djelovanja i utjecaja duhova reikija po prvoj (drugoj, trećoj...) inicijaciji u reiki. (Ovu rečenicu ponoviti onoliko puta koliko je inicijacija osoba primila).
                Ti si, Oče, ovoga svoga slugu pozvao da pred Tobom bude svet i bez ljage, zato Te molim, snagom Duha Svetoga obnovi i umnoži u njemu dar prave vjere, ufanja, ljubavi, dar božanske mudrosti, čistoće, praštanja, pomirenja, mira i predanja u volju Božju. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

                Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!
                Sveti Mihaele Arkanđele, moli za nas!
                Sveti Anđeli Čuvari, molite za nas!
                Svi sveci i svetice Božje, molite za nas!
                Oče naš... Zdravo, Marijo... Slava Ocu...

Završni blagoslov.

Preuzeto sa stranice: www.cbismo.com

Istinita i lažna ukazanja

Peter Joseph, 2005-03-01

Prenosimo članak objavljen u magazinu Inside the Vatican, broj 3/2005. Autor, o. Peter Joseph, iz Wagga Wagga, Australija, doktorirao je iz dogmatske teologije na Papinskom Gregorijanskom sveučilištu u Rimu. Urednik je dopunjenoga izdanja Apologetike i katoličkoga nauka, nadbiskupa Sheehana (Saint Austin Press, 2001.), i sada je kancelar maronitske biskupije u Australiji.

© Urbi et Orbi Communications

Kao uvod, izrazio bih svoje vlastito zanimanje u privatnim objavama. Posjetio sam Paray-le-Monial (gdje je Isus pokazao svoje Presveto Srce sv. Margareti Mariji u XVII. st.). Posjetio sam Rue de Bac (gdje je Čudotvorna medaljica dana sv. Katarini Labouré, 1830.). Posjetio sam Lourdes, Knock, i Fatimu, i također dva belgijska grada gdje se Gospa ukazala: Beauring (1932.-1933.) i Banneux (1933.). Nosim smeđi škapular i Čudotvornu medaljicu. Obavljao sam klanjanje za proslavu blagdana Božanskoga milosrđa od 1993.
 Mislim da, iz svega ovoga, možete vidjeti da se ne protivim privatnim objavama. Ali se protivim lažnim objavama; protivim se sumnjivim objavama; protivim se neodobrenim objavama; protivim se opsjednutosti privatnim objavama. Protivim se svemu ovomu upravo zato što vjerujem u istinite privatne objave i njihovu ulogu u životu Crkve.
 Izobilje navodnih poruka i objava u proteklih 40 godina čini sve potrebnijom tradicionalnu opreznost i razlikovanje duhova. Usred današnje zbunjenosti i duhovne pustoši mnogi katolici traže kontakt s nadnaravnim putem novih privatnih objava, bez obzira jesu ili nisu odobrene, ili čak jesu li ili nisu u skladu s vjerom.

Privatne se objave događaju
Bog može dopustiti objave privatnim pojedincima, i ponekad to i čini. Oni koji ih prime, i savršeno su sigurno da dolaze od Boga, trebali bi im vjerovati. Ali Crkva nikada ne nameće katolicima obvezu vjerovanja u bilo čije privatne objave, čak i kod objava velikim svecima. Crkva im daje svoje odobrenje samo kada je zadovoljna nakon rigoroznih ispitivanja njihovih duhovnih korisnosti i očiglednosti dokaza o kojima ovise.

Katekizam
 Novi Katekizam u br. 67 kaže: „Tijekom stoljeća bilo je takozvanih 'privatnih' objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da 'poboljšaju' ili 'upotpune' konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca. Kršćanska vjera ne može prihvatiti „objavâ“ koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim 'objavama' zasnivaju.“ (Vidi sv. Toma, Summa II-II, q. 174, art. 6, ad 3.). Koga Katekizam ima na umu? Između ostaloga, muslimane i mormone. Muhamed je tvrdio da Evanđelja krivo predstavljaju Krista, a Mormoni vjeruju da postoji Treći zavjet.

Izvori objava
 Postoje, u konačnici, tri izvora objava, vizija, znamenja, i sličnih stvari: Bog, čovjek ili đavao.
 Pod naslovom Bog, uključujem Božja sveta stvorenja, kao što su Gospa ili neki drugi svetac ili anđeo.
 Pod čovjekom, mislim bilo koje ljudsko znanje ili moć imaginacije, bilo koju ljudsku vještinu ili prijevaru, ili neku ljudsku aktivnost ili uređaj koji uzrokuje da se nešto dogodi.
 Pod đavlom, uključujem đavla osobno ili bilo kojega od drugih demona.

Đavlova moć
Vrlo je malo ljudi svjesno punih đavlovih moćiju i njegove spostobnosti prijevare. Mnogi katolici misle da, čim se nešto čudno dogodi, to mora biti Božje djelo. Ali, kao što sam rekao, poruke i znamenja mogu proizići iz tri krajnja izvora: Bog, čovjek ili đavao. Djelo je razlikovanja identificirati tko je posrijedi u pojedinom slučaju.
Znanje o đavolskim prijevarama čini Crkvu ovdje opreznom. Sljedeći je dio o moćima demona uzet od oca Jordana Aumanna, svećenika dominikanca, koji je godinama poučavao na Sveučilištu Angelicumu u Rimu.

Što đavli mogu i ne mogu učiniti? Đavli ne mogu učiniti slijedeće:
1.     Proizvesti bilo kakvu vrstu istinski nadnaravnoga fenomena.
2.     Stvoriti tvar, jer samo Bog može stvarati.
3.     Vratiti mrtvaca u život, iako mogu proizvesti obmanu da to čine.
4.     Istinski prorokovati, jer samo Bog zna apsolutno budućnost, i oni kojima On odabere objaviti njezin dio. Međutim, inteligentna đavolska slutnja o budućnosti može se pukim smrtnicima učiniti kao proročanstvo.
5.     Poznavati tajne uma i srca neke osobe. Međutim, njihova oštroumna inteligencija i promatranje može im omogućiti da zaključe mnoge stvari o osobi.

Ali đavli mogu učiniti slijedeće:
1.     Proizvesti tjelesne ili imaginarne vizije.
2.     Falsificirati ekstazu.
3.     U hipu izliječiti bolest uzrokovanu đavolskim utjecajem.
4.     Proizvesti stigme.
5.     Glumiti čuda i fenomene levitacije i bilokacije.
6.     Pričiniti da ljudi ili predmeti nestaju utječući na nečiji vid ili viđenje.
7.     Uzrokovati da netko čuje zvukove ili glasove.
8.     Uzrokovati da netko govori u jezicima.
9.     Izreći činjenicu koja je skrivena ili udaljena.

Što god priroda ili znanost mogu uzrokovati, mogu i đavli, prema onomu što Bog dozvoli. U knjizi Izlaska faraonovi magičari i čarobnjaci mogli su izvesti neka od znamenja koja su učinili Mojsije i Aron (Izl 7,11-12; 7,22; 8,7; 8,18-19; 9,11). Oko 200. godine Tertulijan piše: „Prije svega, oni (đavli) učine vas bolesnima; zatim da bi od toga napravili čudo, propišu lijekove koji su ili sasvim novi, ili suprotni onima u uporabi, i zatim prestajući sa škodljivim utjecajem, navodno su postigli izlječenje“ (Apologija kršćanske religije, 22).

Nasuprot moći palih anđela da prevare, nije čudno da je Crkva uvijek bilo vrlo spora pri proglašavanju čuda ili poruke autentičnim.
Đavao ima nadljudsku inteligenciju i vrlo je vješt, i preuzetno je pretvarati se da možete definitivno suditi u korist autentičnosti nečega, bez pomoći.
Da bi se znalo da je nešto lažno, dostatno je znati da je izrečeno nešto suprotno nauku Crkve. Stoga, lakše je izreći sud protiv vidjelaca, nego u njihovu korist. Ali sama odsutnost doktrinarne zablude nije dovoljna. Moraju postojati druge pozitivne naznake.
Sljedeći su citati iz završnoga poglavlja ozbiljne knjige Spiritual Theology (Sheed & Ward 1980.), oca Jordana Aumanna.

Znaci božanskoga duha
„Slijedeće su karakteristike opći znakovi božanskoga duha:

1.     Istina. Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba opsjednuta đavlom, ili je žrtva pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
2.     Ozbiljnost. Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
3.     Prosvjetljenje. Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
4.     Poučljivost. Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja ili drugih koji imaju auktoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću tendenciju biti privrežni svojim mišljenjima.
5.     Diskrecija. Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno smirenošću i mirom.
6.     Poniznost. Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima  poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi' (Lk 1,38).
7.     Mir. Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno od očitovanja svoga duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“ (str. 402-3)

O. Aumann spominje i druge znakove: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha.

Znakovi đavolskoga duha
„… budući da se đavao može prerušiti kao dobar duh i čak učiniti da se nešto čini autentičnim mističnim fenomenom, od pomoći je ukratko spomenuti različite znakove đavolskoga duha.

1.     Duh laži. Đavao je otac laži, ali on smišljeno prikriva svoje prijevare poluistinama i pseudomističnim fenomenima.
2.     Morbidna znatiželja. Ovo je karakteristika onih koji strastveno istražuju ezoterijske aspekte mističnih fenomena ili su opčarani magijom mimo naravnoga.
3.     Zbunjenost, tjeskoba i duboka potištenost.
4.     Tvrdoglavost. Jedan od najsigurnijih znakova đavolskoga duha.
5.     Trajna indiskrecija i nemiran duh. Oni koji ustrajno idu u krajnosti, kao u pokorničkim vježbama ili apostolskoj aktivnosti, ili zanemaruju svoje glavne obveze kako bi radili nešto što osobno izaberu.
6.     Duh oholosti i taštine. Vrlo su tjeskobni objaviti svoje darove milosti i mistična iskustva.
7.     Lažna poniznost. Ovo je prikrivanje njihove oholosti i sebeljublja.
8.     Očaj, nedostatak povjerenja i obeshrabrenje. Kronična karakteristika koja se izmjenjuje s preuzetošću, ispraznom sigurnošću i neosnovanim optimizmom.“ (str. 412)

O. Aumann spominje i druge znakove. Nestrpljivost u patnji i tvrdoglavi otpor; nekontrolirane strasti i snažna naklonost senzualnosti, obično pod krinkom mistična sjedinjenja; licemjerstvo, himba i dvoličnost; pretjerana navezanost na osjetne utjehe, posebno u njihovoj molitvenoj praksi; nedostatak duboke pobožnosti prema Isusu, i Mariji, skrupulozno prianjanje uz slovo zakona i fanatičan žar u promicanju stvari.

Znakovi ljudskoga duha

„Ljudski je duh uvijek naklon svojim vlastitim zadovoljstvima; prijatelj je užitka i neprijatelj trpljenja bilo koje vrste. Spremno se naklinje svemu što je sukladno njegovu temperamentu, osobnim ukusima i hirovima, ili zadovoljenju sebeljublja. Ne želi čuti o činima poniznosti, pokori, odricanju ili mrtvljenju. Ako bilo koji voditelj ili ispovjednik ide protiv njegovih sklonosti, odmah je označen neprikladnim i nemjerodavnim. Traži uspjeh, čast, pljesak i razonodu. Uvijek je veliki promicatelj svega što će izazvati divljenje ili razvikanost. Ukratko, ljudski duh niti razumije niti se brine za bilo što osim svoga vlastitog egoizma.
Ponekad je u praksi teško prosuditi proizlaze li pojedine manifestacije od đavla ili iz posve ljudskoga i egoističnoga duha, ali je uvijek relativno lako razlikovati ova dva duha od Božjega duha. Bit će moguće u većini slučajeva, dakle, odrediti da određeni duh ne bi mogao biti od Boga, i da ga treba suzbijati, čak i ako nije sigurno je li zapravo od đavla ili od ljudskoga ega.“ (str. 413)

Neke norme za razlikovanje

„Slijedeće norme su ponuđene kao smjernice duhovnicima u razlikovanju duhova, kad su posrijedi objave i proročanstva.
1.     Bilo koja objava protivna dogmi ili moralu mora se odbaciti kao lažna. Bog ne proturječi sebi.
2.     Bilo koja objava suprotna zdravu nauku teologa ili ukazuje na razrješenje nekog predmeta među teološkim školama duboko je sumnjiva.
3.     Ako je jedan ili drugi detalj ili slično u objavi lažan, nije nužno odbaciti cijelu objavu, ostatak može biti autentičan.
4.     Činjenica da se proročanstvo ispunilo nije sama po sebi konačan dokaz da je objava od Boga; to bi mogao biti prirodni slijed stvari ili rezultat višega prirodnog znanja na strani vidioca.
5.     Objave koje se tiču znatiželjnih ili beskorisnih stvari trebalo bi odbaciti kao nebožanske. Isto treba reći o onima koje su detaljne, duge i ispunjene viškom dokaza i razloga. Božanske su objave općenito kratke, jasne i precizne.
6.     Osobu koja prima objavu treba ispitati pozorno, posebno o temperamentu i karakteru. Ako je osoba ponizna, dobro uravnotežena, diskretna, očito napredna u krjeposti, u dobru mentalnom i fizičkom zdravlju, postoji dobar razlog za nastavak i ispitivanje same objave. Ali ako je osoba iscrpljena pretjeranim mrtvljenjima, pati od živčane potištenosti, prolazi kroz razdoblja velikih iscrpljivanja ili velikih depresija, ili je pohlepna obznaniti objavu, postoji temelj za ozbiljnu sumnju.

Znatiželja

Je li informacija korisna za spasenje duša? Ako je riječ samo o zadovoljenju znatiželje, nije izgledno da je božanskoga podrijetla. Neki navodni vidioci djeluju kao mediji, daju informacije o rođenjima, vjenčanjima, pravnim postupcima, bolestima, političkim događajima itd. Bog nije voditelj ureda za istragu. Neki su vrlo sposobni u promatranju, ili vrlo intuitivni, i mogu raditi s malo stvari. Na seansama, namještaj se često okreće, ili duh pomiče nečiju ruku kako bi napisala poruke, itd. Bog nikada nije radio takve stvari u bilo kojoj odobrenoj objavi.
Znatiželja strši u ljudima koji tvrde da vam kazuju konačnu sudbinu princeze Dijane, Franka Sinatre, Elvisa Presleya itd. Svi bismo željeli znati tko je na nebu i tko nije!
Gospođa, o kojoj sam čuo, tvrdi da zna gdje je svaka pokojna osoba: smiješno, svi su ili u čistilištu ili u nebu. Pretpostavljam da bi joj naškodilo poslu i popularnosti kad bi rekla ljudima da su neki rođaci u paklu!
Zapravo, bilo komu tko izriče sudbinu poznatih, istoga trena ne treba vjerovati.
Također, sumnjive su objave koje daju samo floskule i otrcane fraze.

Zašto đavao to radi?

Katolici bi trebali biti vrlo pozorni pri davanju povjerenja vizijama i porukama prije nego što ih Crkva odobri.
Đavao je podigao brojne lažne mističare zadnjih godina. Ljudi pitaju: „Zašto bi đavao bio iza objave koja potiče ljude na molitvu i pokoru? Time bi bio razdijeljen u samome sebi.“
Umjesno pitanje. Zašto bi on to radio?
Odgovor - Iz brojnih razloga: kako bi odvukao ljude od istinitih privatnih objava; kako bi ih odveo u prakse koje Bog kao takve ne blagoslivlja; kako bi potpuno uništio ugled privatnih objava; kako bi uzrokovao razočaranje i čak krizu vjere kada se vidjelac kasnije jasno iskaže lažnim, i, najgore od svega, kako bi suptilno odveo neke ljude iz Crkve u potpunosti. Đavao je voljan izgubiti puno, ako može dobiti dugoročno.
Đavao se raduje kada katolici odbace iskušane i istinske načine duhovnoga rasta kako bi trčali za izvanrednim i neodobrenim. Crkva je krajnje pozorna prije odobrenja privatne objave, jer zna da „sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla“ (2 Kor 11,14). Ona mora izbjeći i lakovjernost i neutemeljeni skepticizam. „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte,“ određuje sv. Pavao (1 Sol 5,19-21). A sv. Ivan upozorava, „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga“ (1 Iv 4,1). Neke je duhove sasvim lako razlikovati, druge vrlo teško. Svećenici na poseban način moraju biti primjeri razboritosti i poslušnosti na ovom području.

Primjeri vidjelaca koji su prosuđeni lažnima

Neki su pojedinci prozvani imenom, npr. Vassula Ryden, i Little Pebble – William Kamm. Vassulu je dva puta osudio Kongregacija za nauk vjere, tvrdeći da njezine objave ne dolaze od Boga, i jer sadrže zablude protiv vjere.
Mogu se čuti ljudi koji govore: „Ali njezini su spisi tako duhovni i tako lijepi!“
Slažem se; vjerojatno 99% Vassulinih poruka u skladu su s katoličkom vjerom – ali upravo je to način kako đavao djeluje kako bi zavarao pobožne katolike.
Onaj 1% čini štetu.
 Otrovna jabuka uglavnom je dobra jabuka – ali će vam svejedno naškoditi. Đavao zna da ne može zavesti katolike s otvorenom herezom, ali može se pozvati na njihovu pobožnost i onda im suptilno zasaditi zablude.
 U svakom slučaju, nije bilo odobrenih objava u povijesti Crkve gdje je Bog uzeo nečiju ruku i davao poruku pišući svojim perom. Ali ćete naći rukom pisane poruke sa seansi, a seanse su osuđene od Crkve kao okultna praksa protiv Božjega zakona.
 Vidio sam jedan pobožni magazin koji brani Vassulu, pišući da kardinal Ratzinger nikada nije potpisao izjavu protiv nje, objavljenu u L'Osservatore Romano. Čovjek kojega poznajem poslao im je službenu izjavu iz Acta Apostolicae Sedis, službenoga vatikanskog glasila, s kardinalovim potpisom na dnu, zajedno s potpisom nadbiskupa tajnika Kongregacije za nauk vjere.
Nažalost, urednik magazina nije imao ni poniznosti ni poštenja objaviti ispravak u slijedećem broju.
Drugi primjer: navodna ukazanja u Garabandalu u sjevernoj Španjolskoj, gdje su četiri mlade djevojke tvrdile da im se Gospa ukazivala od 1961. do 1965. Odgovor svakoga pojedinog biskupa biskupije Santandera bio je jednoobrazno negativan, i sadašnji je biskup Vilaplaua suglasan s tim pravorijekom.
Unatoč tomu, postoje brojne aktivne udruge koje podržavaju Garabandal.
Jednostavan slučaj neposluha zakonitu auktoritetu.
Ovo je samo jedan od mnoštva drugih. Montichiari u Italiji (1947.), Necedah u Sjedinjenim Državama (1949.), Palmar de Troya u Španjolskoj (1968.), Bayside u SAD-u (1970.), Dozule u Francuskoj, i stotine drugih – da ne govorimo o svima navodnim vidiocima i primateljima unutarnjih govora, prošlim i sadašnjim, kao što je Irkinja, gđa Christina Gallagher i mnoge druge jadne zavedene duše.
Poruke gđe Gallagher, dijelom, zvuče kao ludo zabrinuta žena koja očajava nad sudbinom svijeta.
Postoji mnoštvo ludo zabrinutih ljudi, koji jadikuju nad stanjem u svijetu, koji su dobri katolici – ali Blažena Djevica s nebesa ne govori poput njih, na tako ljudski, zemaljski, zlovoljan način. Uvreda je pripisati takav govor Gospi.
„Imam vizije; želim putovati“ – takvim tražiteljima publiciteta ne treba vjerovati. Istinski vidioci bježe od publiciteta. Ne idu okolo s fotografima i ekipom snimatelja. Podvrgnu se istrazi crkvenih vlasti, a nemaju posrednike za publicitet.

Auktoritet suda i zadaća posluha

Nijedan privatni pojedinac nema auktoritet suditi definitivno i službeno koje su privatne objave istinite, a koje nisu.
Auktoritet za procjenu istinitosti privatnoga ukazanja počiva prvenstveno na mjesnom biskupu.
Ukazanja u Lourdesu, Knocku, Fatimi, Beauraingu, Benneuxu – da spomenemo samo neka – odobrio je mjesni biskup. Pape toga vremena nisu izdale nikakav sud o njima.
Sadašnja je kanonska praksa da mjesni biskup mora imenovati povjerenstvo za istraživanje i procjenu privatnih objava (ako je smatra vrijednom istraživanja), ali Sveta Stolica može intervenirati ako je potrebno ili ako to biskup zatraži. Ili, biskup može zatražiti od biskupske konferencije svoje zemlje da mu pomogne u istraživanju i procjeni.
Zabranjeno je, a i grješno, širiti privatne objave koje su dobile negativan sud od mjesnoga biskupa, biskupske konferencije, ili vatikanske Kongregacije za nauk vjere. Neki kažu: „Ja ću podržavati dok Papa ne kaže da je lažno“. Ovo je beskorisan način djelovanja u ovoj stvari – vrlo se rijetko Pape izjasne za ili protiv objave.
Što se tiče izjava pripisanih Papi (npr. „Čuo sam da je Papa rekao gđi Smith nakon Mise u njegovoj privatnoj kapelici da on vjeruje u Garabandal i Bayside“; „Papa je rekao Jacku da on može nastaviti i tiskati tu osuđenu knjigu“) – nitko nema pravo djelovati na temelju takvih priča. Crkvom se upravlja javno izrečenim izjavama – ne s pomoću naklapanja i osobnih poruka.
Pape mogu pokazati svoju potporu određenim objavama, nakon odluke lokalnoga biskupa, ili biskupske konferencije, govoreći o njima, ili određujući novi blagdan u liturgijskom kalendaru, ili posjećujući mjesta bitno povezana s njima (npr. Guadalupe, Paray-le-Monial, Rue de Bac, Lourdes, Knock, Fatima, Beauraing, Banneux).
Čak i ako mjesni biskup krivo ne odobri istinitu objavu, poslušnost Crkvi ostaje važnija. Grijeh je širiti privatnu objavu na neposlušan način, ali nikada ne može biti grijeh ne širiti je.
Ovo vrijedi i za navodne vidioce i sljedbenike.
Zapravo, ako navodni vidjelac ne posluša legitimnu odredbu biskupa, i tvrdi da ga Bog u tome podržava, ovo je siguran znak da poruka nije od Boga. Čak ako je dana istinska privatna objava, ni sam Bog ne bi želio ili naredio vidiocu da je širi protiv biskupova zakonita dekreta da je ne širi.
 Postoje, naime, događaji u životu sv. Tereze od Isusa, Avilske (umrla 1582.), i sv. Margarete Marije (umrla 1690.) i s. Josefe Menendez (umrla 1923.), gdje im je Gospodin dao odredbu, a zatim im njihov superior zabranio da to učine. Što su uradile? Poslušale su svoga poglavara na zemlji. Što im je Gospodin rekao na to? „U pravu ste što ste poslušale moga predstavnika.“
 Jednom prilikom Presveto je Srce Isusovo reklo sv. Margareti Mariji da učini nešto, ali njezina poglavarica nije odobrila. Kada je On ponovno došao, pitala ga je o tome, i On je odgovorio: „… ne samo da želim da činiš što ti poglavarica odredi, nego također ne bi trebala raditi ništa od svega onoga što ti odredim bez njezina pristanka. Volim poslušnost i bez nje mi nitko ne može udovoljiti“ (Autobiografija sv. Margarete Marije).
 Duhovni pisci imaju načelo: Tvoj poglavar može ili ne može biti nadahnut Bogom kad izdaje odredbe, ali ti si uvijek nadahnut u posluhu. (Naravno, ne govorimo o poglavaru koji bi naredio grijeh; a, kao što sam gore rekao, nije grijeh odbaciti privatnu objavu.)
 Sotona doista može širiti dobre stvari neko vrijeme, tako da dobiva dugoročno. Objave u Necedehu u Wisconsinu izgledale su da imaju dobre plodove, ali su bile lažne. Pričalo se da se krunice pretvaraju u zlato.
 Slično i u Baysideu. Ali neposluh je pokazao da su ukazanja lažna.
 Gospodin je rekao sv. Margareti Mariji: ''Čuj, moja kćeri, i nemoj lako vjerovati i povjeriti se svakomu duhu, jer sotona je ljut i pokušat će vas prevariti. Stoga ne činite ništa bez odobrenja onih koji vas vode. Tako, budući pod auktoritetom poslušnosti, njegovi će pokušaji protiv vas biti uzaludni, jer nema moći nad poslušnima“ (Autobiografija).
 Nakon same zablude, oznaka je krivoga mistika samovolja i neposlušnost. Sviđa mi se ovaj citat sv. Faustine Kowalske: „Sotona se može zaogrnuti plaštom poniznosti, ali on ne zna kako nositi plašt poslušnosti“ (Dnevnik, par. 939).
 Istinski mistici, poput sv. Pija iz Pietralcine (Padre Pio), uzori su poslušnosti. Oni nikada ne pokušavaju staviti Krista protiv Njegove Crkve.
 Svatko je slobodan imati mišljenje, ali svi se trebaju pokoriti sudu Crkve s praktičnom poslušnošću. Ono što time mislim jest ovo: slobodni ste ne slagati se (biskup nije nezabludiv u ovoj stvari), ali mu dugujete praktičnu poslušnost, to jest, ne smijete djelovati protiv dekreta; ne smijete širiti objavu o kojoj je biskup donio negativan sud, ili nastaviti javno govoriti da je smatrate istinitom.
 Zapamtite, crkveno povjerenstvo može donijeti negativan pravorijek iz razloga koje ne može javno obznaniti, npr. možda su nađene stvari protiv karaktera vidjelaca, ali se to ne će javno reći, iako bi to opravdalo odluku i pomoglo ljudima da je prihvate.
 Ako je takozvana poruka prosuđena neautentičnom iz doktrinarnih razloga, tada niste slobodni braniti takve poruke, jer ćete tada braniti zabludu.
 Vassula Ryden primjer je ovoga: prosudba protiv nje bila je zbog krivoga nauka u njezinim spisima.
 Kako i zašto je pobožni katolici brane nakon negativnoga suda Kongregacije za nauk vjere Svete Stolice, to je izvan moga shvaćanja. Cijeli njezin slučaj jest crno-bijel. Osim nepravovjernosti, njezine navodne poruke, koje je navodno pisao Gospodin osobno, sadrže pogrješke u engleskom pisanju i gramatici!
 Možete li javno reći da mislite da odobrena objava nije istinita? Da, ako želite. Crkva vam nikada ne određuje da prihvatite privatnu objavu. Ali svako takvo neslaganje treba izreći s poštovanjem.

Oprez nikada ne šteti
 Jednostavna je činjenica da su najrazvikanije objave lažne.
 Krajnje je nerazumno, dakle, posvetiti se širenju neodobrene ili sumnjive poruke, koja bi zapravo mogla potjecati od Oca laži. Ako jednoga dana spoznate neistinu za sebe, silno ćete to žaliti, a ne ćete biti u mogućnosti popraviti štetu načinjenu drugima.
 S druge strane, ima više nego dovoljno odobrenih poruka za širenje, ako ih želite širiti. Bolje je držati se onoga što je Crkva odobrila, negoli ići svojim putem i riskirati da te đavao prevari.
                                                                                                                                                                    
(prijevod: M. G.)

Iz knjige: Pellegrino ERNETTI, Kateheza Sotone. Iz višedesetljetnog iskustva jednog egzorciste,  'Duh i voda', Biblioteka djela Obnove u Duhu, Knjiga LIII, (53.), (preveo s talijanskog Josip Marcelić; izdaje Božidar Medvid; odobrenje originala na tal.: kard. Pio Laghia, prefekt Kongregacije za katolički odgoj), Jelsa, 2004.

ŠTO SE SVIĐA I ŠTO SE NE SVIĐA LUCIFERU

(od str. 149+)
'Kateheza Sotone' (I):
ŠTO SE SVIĐA I ŠTO SE NE SVIĐA LUCIFERU
(iz nekih egzorcizama)

... To su riječi i teme uzeti iz nekih egzorcizama koje sam ja obavio, u prisustvu nekih mojih suradnika, i koje su snimljene na magnetofonskoj vrpci.
Teme nisu sve. Donio sam samo neke, ... važnije, koje će potaknuti, nadam se, na razmišljanje sve one koji žele ozbiljno živjeti vlastito Krštenje koje je, prema sv. Bernardu, jedno ''DA'' Bogu i jedno ''NE'' đavlu koji ''kao ričući lav nas obilazi i opkoljuje, tražeći koga da proždre; kojemu treba da se oduprete čvrsti u vjeri'' (sv. Petar).

Što se sviđa Luciferu
(prema nekim egzorcizmima)

1) Pričest na ruku, tako mogu gaziti vašega Boga, onoga Boga kojega sam ja ubio; i mogu slaviti svoje mise (= crne mise) sa svojim svećenicima, koje sam njemu istrgnuo...
2) Svećenici obučeni kao gradski pometači, prerušeni; tako ih mogu odvesti kamo god hoću, u gostionice i u privatne kuće, u potrazi za ženama i homoseksualcima, i činim da počinjaju tolika svetogrđa, i vodim ih u svoje kraljevstvo! Koliki, koliki su tako zamaskirani svećenici u mojem kraljevstvu! I neće mi više izbjeći (ovdje slijedi grohotni smijeh, malo kažem, da se groziš).
3) Svećenici i biskupi upisani u masoneriju i u moje sekte (sljedbe): Ah, kolike, kolike sam u njih doveo pomoću novca i žena... Koliki, koliki postaju moji vjerni prijatelji... po novcu i po ženama... Uzimam ih koliko hoću i vodim ih u svoje kraljevstvo.
4) Kratke mini-suknje: s kojima hvatam muškarce i žene i ispunjam svoje kraljevstvo (dugi smijeh... obijestan). Kojeg li zadovoljstva... kojeg li veselja.
5) Televizija: ...Ah, televizija... to je moj aparat; ja sam ga izumio... da razorim pojedine duše i obitelji... Rastavljam ih, rastačem ih sa svojim programima: dovitljivim, oštroumnim, pronicavim i prodornim... Uh, televizija je središte privlačenja kojim privlačim i predobivam tolike svećenike, redovnike i redovnice, naročito u sitnim satima, i time ujedno postižem da više ne mole: hahahahahaha... U jedan čas ja se predstavljam u čitavom svijetu... slušaju me i vide me svi... Veoma dobro mi pomažu moji vjerni sluge, vračari, vještice, gataoci iz karata, gataoci u dlan, astrolozi (gataoci po zvijezdama)... hahahahahahahaha...!
6) Diskoteke: ... Kako je to lijepo... To su moje zlatne palače kamo privlačim najbolje nade društva, i činim ih svojima, uništavajući njihove duše i tjelesa... Kolike tisuće i tisuće odvodim za sobom pomoću alkohola, droge, seksa... Ah, koje li neprestane žetve... Povjerio sam ih tolikim političarima, mojim vjernim slugama, i posvećenima... Ja sam pravi kralj svijeta a ne vaš Bog, kojega sam ja razapeo.
7) Razvod braka... odvajanje supruga: ja sam to izmislio i zadržavam to kao svoje isključivo vlasništvo... To je jedno od mojih najinteligentnijih otkrića... Tako uništavam obitelj i društvo, gdje mi se klanjaju kao pravom kralju svijeta... Seks... seks... Ne slušajte onog čovjeka raspeta na križu koji vam ništa ne daje... Pravo uživanje dajem vam jedino ja po slobodnom seksu... Moje kraljevstvo je nadasve sloboda u seksualnom uživanju, s čime vladam na zemlji.
8) Pobačaj - abortus... Ubojstvo nevinih: Ah... Hura! Hura! To je bilo moje najljepše i najukusnije iznašašće! Ubijati nevine umjesto krivaca i čovjekoubojica iz mafije! Uništavam čovječanstvo i tako završavaju, još prije rođenja, klanjatelji vašeg krivog Boga... Hura... hura...!
9) Droga: To je najslađa hrana koju pružam na blagovanje mladima da ih učinim ludima... i tako od njih činim što hoću... lopove... ubojice... bludnike... okrutne kao što sam ja... gospodare svijeta... moje službenike.
10) Ali nadasve mi se sviđaju i razveseljavaju me oni biskupi i oni svećenici koji niječu moje postojanje i moje djelovanje u svijetu: ... a ima ih veoma mnogo... Ah! Koje veselje, koje veselje za mene... Tako radim mirno i sigurno... Čak i teolozi danas ne vjeruju u moje postojanje... Kako je to lijepo! Koje li veselje!... I tako ujedno niječu onoga svoga Boga koji je došao da me uništi... Ali ja sam ga pobijedio... pribio sam ga na Križ... Hahahaha...!
Hvale vrijedni su ti svećenici... a još više ti biskupi... i ti teolozi... Svi su to moji vjerni slugani... s njima činim što hoću... Hahahahaha!... Sad su već moji... Vodim ih kamo hoću... obučeni su kao grobari... trajno s cigaretom u ustima... namirisani kao kicoši... s automobilom po posljednjoj modi... puni novaca... bune se protiv dogmi svojega krivoga Boga... i lažne Crkve onog Raspetoga, koji je moja žrtva... To su najsigurniji vojnici mojega kraljevstva, koje ih je puno, puno... Po njima unosim zbrku i pomutnju u narod, koji se sve više udaljuje od krivoga Boga... i vodim ih u moje kraljevstvo mržnje i vječnog očaja... Zauvijek sa mnom, sa mnom... Hahahahahaha!
Kolike li sam od njih uspio upisati u moje sekte... namamljene mojom karijerom i mojim novcem... Kupujem ih veoma lako... jer sam konačno uspio da ne ljube onoga svoga krivoga Boga, niti onu Ženu koja misli da me je pobijedila...!

Ono što se ne sviđa Luciferu
(prema nekim egzorcizmima)

1. Ispovijed... kojeg li glupog iznašašća: Koliko mi zla zadaje... čini da trpim... Krv onog vašeg lažnog Boga... ta Krv koja me gnječi... uništava... pere vaše duše i čini da bježim... (strašno plačno zavijanje!)... Ta Krv, ta Krv... to je moja najstrašnija muka... Ali sam ipak našao svećenike koji više ne vjeruju u ispovijed i šalju kršćane da u grijehu prime onog krivog Boga... Dobro, dobro... izvrsni su... Koliko li svetogrđa time postižem...

2. Gozba na kojoj blagujete Tijelo i Krv onog Raspetoga, kojega sam ja ubio... Tu se nalazim razoružan... Nemam više snage za borbu... Oni koji se hrane tim Tijelom i koji piju tu Krv postaju veoma snažni protiv mene, postaju nepobjedivi pred mojim lukavim zavođenjima i napastovanjima; izgledaju različiti od ostalih, kao da imaju neko posebno svjetlo i veoma brzo shvaćanje...; odmah me prepoznaju i udaljuju se od mene i tjeraju me kao da sam pas... Kakve li žalosti i boli imati posla s tim kanibalima... (jauci plača!)... Ali ja ih divlje progonim... i toliki idu blagovati tu Hostiju u grijehu... Hahaha! kojeg li zadovoljstva... kojeg li veselja... Mrze svoga Boga i blaguju ga, hahaha! To je moja pobjeda... pobjeda... hura... hura!...

3. Klanjanje komadu kruha (= Euharistiji): Kako su bezumni oni koji gube sate i sate , danju i noću, na koljenima, klanjajući se komadiću kruha skrivenom u kutijici na oltaru, od onog vašeg krivog Boga! (misli se na sat klanjanja). Koliko me razbješnjuju te osobe! Uništavaju mi sva djela koja postižem po tolikim svetogrđima kršćana, svećenika, redovnica i biskupa... Koliko li svetogrđa trajno žanjem... to je moja neprestana pobjeda... Ali kolike li boli... kolikog li bijesa... ta nerazumna klanjanja...!

4. Mrzim Ružarij: ...To pokvareno i trulo oruđe one Žene tamo... To je za mene kao čekić koji mi cijepa glavu... ahiiiiii! To je izum krivih kršćana koji me ne slušaju, i zbog toga slijede onu ženetinu! To su krivi, lažni... Umjesto da slušaju mene koji vladam nad čitavim svijetom, ti krivi kršćani idu se moliti onoj ženetini, mojoj prvoj neprijateljici, s tim sredstvom... Ah koliko mi boli uzrokuju... (jecaji plača)...

5. Marijina ukazanja: Najveće zlo ovog vremena za mene su neprestane prisutnosti (ukazanja) ove ženetine... po čitavom svijetu... To je za mene najveće zlo ovoga vremena... U svim se narodima ukazuje i progoni me otimljujući iz mojih ruku tolike duše... tisuće i tisuće... da bi slušali njezine krive poruke... Na sreću me hrane biskupi i moji svećenici koji ne vjeruju toj prezrivoj Ženi... Ne vjeruju i tako unose pometnju... O dobri, dobri su ti moji apostoli hereze... hahaha!...

6. Magareća poslušnost onom čovjeku obučenom u bijelo: Ali ono što me najviše uništava je magareća poslušnost onom čovjeku, obučenom u bijelo (= papi), koji zapovijeda u ime lažnog otkupitelja i vašeg lažnog spasitelja... Kojih li magaraca... ovaca... kunića...! Slušati jednog čovjeka koji ljubi onu ženetinu tamo... koja me oduvijek progoni... Kakve li sramote... To uništava moje kraljevstvo... Ali ja sam podigao na stotine svećenika, fratara, teologa i biskupa koji su s njim na ratnoj nozi... To je rat bez granica protiv onog bijelog slamnatog pajaca... Ja ću pobijediti, ja ću pobijediti... hahaha!

Učinit ću da umre... Strašno će završiti... Mrze ga moji sljedbenici, tog Poljaka koji ljubi onu ženetinu tamo... koji širi Ružarij (Krunicu) one prezrive Žene, kao njezine najomiljelije molitve... Kojeg li bijednika... kojeg li magarca... Mene gazi... mene gazi... ohohohohohoh (plačno zavijanje)...!

Popis je strašan. Zaslužuje da se zamislimo. Zaslužuje ispit savjesti za sve. Ali nadasve zaslužuje trajnu molitvu i pokoru. Zaslužuje čvrsto prakticiranje sakramentalne ispovijedi, gdje nas Isusova Krv čisti i daje nam veoma snažan štit kojim pobjeđujemo našeg neprijatelja. Knjiga Otkrivenja nam kaže da su pobjednici oni ''oni koji su oprali svoje duše u Krvi Janjetovoj... Oni su pobijedili Zmaja u Krvi Janjetovoj''.

NASTAVAK 'SOTONSKE KATEHEZE' (II)

Što se Đavlu sviđa
(iz nekih egzorcizama)

1) Političari koji se nazivaju kršćanima: ali koji to nisu, jer su moji i u mojoj su službi… Predstavljajući se pak kao kršćani zavaravaju mnoge osobe koje ih slijede kamo ih ja lukavo vodim. Dolaze sa mnom i radosno kradu novac naroda, novac koji je narod stajao tolikog znoja i suza, napornog rada; novac ukraden siromašnim obiteljima po nepravednim porezima, nametnutim od tih političara koji se tove, razbacuju novac, troše ga bez ograničenja…

Ipak činim da oni daju (divne) izjave o kršćanskoj pravednosti, dobroti, poštovanju, ispravnosti i iskrenosti, tako da padaju (na lijepak) i svećenici i biskupi s njima… Novac je moje najjače oružje: svećenici i biskupi zatvaraju oči nad tim političarima, mojim vjernim slugama i robovima… Dostatno je da oni nađu novaca za izgradnju ili obnavljanje crkava, ubožišta (azila), župskih stanova, lijepih i udobnih, patronata… To su moji najvjerniji sakristani, po kojima mogu ući u domove klera, koji je podložan mojim novcima… Uostalom nisu li ti političari potpisali zakon o preljubu, rastavi i pobačaju?
Ali kler im čini propagandu, što ja i želim… (smijeh…!).

2) Političari koji se nazivaju 'laičkima': to su prethodnica (…prvi borbeni red) mojega kraljevstva… Laži umješno proučene, prijevare marljivo ostvarene, lopovštine ostvarene na način mafije, prijevare ostvarene diplomatski, nemoral kapilarno širen sa svim sredstvima tiska i sredstvima društvenog priopćivanja, ubojstva ljudi, organizirane otmice oružanom silom, raspačavanje raznih droga po najstrožoj šutnji zavjere politički organizirane, i mnogi drugi zločini i socijalni neredi… Sve su to djela koja ja ostvarujem preko tih političara, svojih sljedbenika i najvjernijih slugu… Dajem im precizne naredbe da upotrijebe sva sredstva i načine, najpaklenskije, da uništavaju društvo, nažalost još uvijek vezano uz onog Raspetoga, kojega sam razapeo na sramotno drvo… da uništavaju, da uništavaju…

            Ti političari su moji učenici i sljedbenici jer su veoma poslušni na svaki moj mig, a da toga niti ne zapažaju. Oni mi organiziraju u svim gradovima i mjestima masonske lože veoma aktivne i podmukle, umješne i uvažene, uvijek darivajući novac, karijeru i seksualna uživanja... Njima dajem svoje precizne naredbe da uđu u Crkvu i da je iznutra unište... Koliko li je klerika palo i nastavljaju padati pred ponudama i primamljivostima novca i karijere... Uništiti Crkvu, moj je prvi i idealno zamišljeni projekt... Oh, kojeg li zadovoljstva... kojeg li zadovoljstva...!

S tim svojim najvjernijim političarima već sam započeo uništavati društvo na svim područjima i na svim razinama i u svim elementima: destabilizirajući poredak javne sigurnosti, ekonomije, diplomacije, socijalnih odnosa...Naravno, uvijek s mojim oružjima ambicije, karijere, novca, sa ženama i užicima... Ah kakvog li zadovoljstva! Kojeg li veselja! Koje li pobjede! (Hahahaha... raspušteni smijeh...).

3) Suci i sudski ili upravni službenici, magistrati. Na posve osobit način mi se sviđaju suci i sudski službenici (magistrati) koji na svojim leđima nose tradicionalnu lozinku 'Pravda za sve jednaka'; doista, osim za njih! Kako su vrijedni ti moji vjerni slugani 'pravednosti'! Konačno uspio sam ispolitizirati i suce! Konačno sam ih uspio organizirati u sindikate! Konačno sam uspio da se prodaju za novac i plave koverte (mito)! Koliko li nevinih osoba uspijevam osuditi na zatvor kroz godine i godine, a činim da budu oslobođeni moji sljedbenici, koje narod smatra ubojicama i zločincima… Činim da takvi izađu iz zatvora jer trebaju nastaviti širiti moje kraljevstvo nereda, ubojstava ljudi, krađi, raspačavanja droge, otmica osoba i djece… Kakva li su divota ti moji ispolitizirani suci, stranački opredjeljeni, prodani suci… Sveo sam ih na to da više ne razlikuju pravedno od nepravednog…! Oni su danas moje specijalne čete napada protiv pravde!Kakve li divote osloboditi iz zatvora velike zločince i članove mafije, a ostaviti da unutra čame više ili manje napušteni siromasi! Kako je lijepo osloboditi 'lažne pokajnike', po kojima djelujem s većom sigurnošću! Kako je lijepo poslati u 'kućni pritvor' one s kojima mogu slobodnije organizirati raspad društva! Izvrsni su… izvanredni… ti prodani suci! I koliki; koliki od njih svaki dan sve više ulaze u moje kraljevstvo, privučeni novcem i karijerom i ohološću, što su moja oružja koja oni ljube i žele… (dugi smijeh…)! A suce koji neće da se usklade sa mnom, činim da nestanu…

I što je ta borba oko njih, koja sve više i više raste među tim sudskim  činovnicima (magistratima), ako li ne plod moje prisutnosti i mojeg trajnog i upornog djelovanja? U čemu je neprestana borba između sudaca i političara i snaga reda (policije), ako li ne plod otrova koje uspijevam injektirati trajno između njih? (smijeh...). I gotovo je... gotovo je s tim lažnim mirom što ga je obećao onaj vaš Bog, kojega sam pobijedio i razapeo... Gotovo je... čitav svijet je sa mnom... Ja sam sada već kralj svijeta... ja sam to...!

4) Sekte, sljedbe. Moja posebna ljubav su veoma brojne SEKTE koje trajno stvaram i kapilarno širim po čitavom svijetu. To su najneposrednija sredstva po kojima rastačem vjeru u onog vašek krivog Boga kojega sam razapeo… Tako stvaram Babilon u vjeri… (dugi smijeh…). Vaš Bijeli pop (= papa) viče i dere se… jer se plaši mene, strah ga je da mu ne oduzmem prijestolje koje se već dobrano klima… Ja sam ga već pobijedio, unio sam Babilon (pometnju) u vjeru, kod jednostavnih i učenih, uključivši svećenike, teologe i biskupe… Moje sekte su uvijek više i više nepobjedive… Moja masonerija plaća, plaća veoma dobro svakog mojeg sljedbenika… Ja ću uvijek biti pobjednik… I babilon (zbrka) u vjeri bit će moja pobjeda…

Samo u vašoj Italiji imam više od 672 sekti i religija, koje vi nazivate 'sotonskima' (- u Hrvatskoj više od 75: opaska p. Ivana -), koje su dupkom ispunjene dušama meni zavjetovanima i posvećenima, i koje se krstiše vlastitom krvlju u moje ime… One mi svakog dana iskazuju kult koji ja zaslužujem kao vrhovni gospodar zemlje, s molitvama, himnima i hvalospjevima i… sa 'crnim misama'. Za vrijeme tih misa ja pobjeđujem, gazeći i uništavajući one Hostije za koje glupavi kršćani vjeruju da je u njima prisutan njihov Razapeti… Ali, ako bi tome tako bilo, zašto dopuštam da Ga ja nekažnjeno uništavam…? (veoma dug i raspušteni smijeh: hahahahaha…).
Te SEKTE kojima ja upravljam zajedno sa svojim sljedbenicima iz Višeg ranga u mojem kraljevstvu, bez prestanka obraćamo kršćane i oni postaju moji vjerni sljedbenici… Ima ih na stotine i stotine koji se svakog časa odriču vaše vjere da prionu uz moje sekte, gdje ih ja primam raširenih ruku i darivam im sve svoje užitke i sve sloboštine da žive što je moguće dalje od vaše Crkve… To je prava sreća… pravo veselje, koje jedino ja mogu vama dati…
Od sjeverne, do srednje i južne Italije i na otocima… svugdje imam svoje sekte koje neumorno rade… S druge strane, već su mnoge crkve i župe bez svećenika… Uspio sam uništiti i presušiti zvanja… i moje sekte nadomještaju svećenika… (Hahaha… dugi smijeh!)… Od Jehovinih svjedoka sve do Centara vremena Vodenjaka, do Steinerovih antropozofa, teozofa, Caroline, do Cenakola 33, do Centara šamanizma, do Rozenkrojcera, do Duge, do Žutih, do Ergomana, do Scijentologa i tolikih drugih mojih sekta i religija, koje svaki dan izmišljam i stvaram. To je prava vojska koja se bori protiv vaše Crkve… I pobijedit ću, pobijedit ću… makar je vaš Razapeti rekao vama da je vrata paklena neće nadvladati (Hahaha… smijeh). I sve to nije bilo dovoljno, nego sam se uvukao u neke bazične grupe koje vi smatrate vašima… a moje su. Već sam ih pridobio ubacujući u pojedince moj histerični paroksizam… Svi postaju umišljeni vizionari Krista i Gospe koji im, kako oni drže, govore… Ja sam pak koji im se objavljujem… (hahahaha!).

5) Moji teolozi, s naukama koje im ja nadahnjujem… Ah, ovi su doista moja 'dijamantna oštrica' u prvim redovima! Kako su inteligentni ti teolozi! Oni su shvatili da su one krute dogme, diktirane od nekih stanovitih budalastih crkvenih poglavara, da su u stvari dječje izmišljotine koje padaju pri jednostavnom suočavanju sa svagdašnjom stvarnošču… Kako li su vrijedni… veoma vrijedni…!

Uostalom, namjestio sam ih da naučavaju moje nauke ne samo u običnim sjemeništima, nego čak na najvišim i najistaknutijim Papinskim sveučilištima…
Naučavanje o 'smrti Boga' ja sam nadahnuo i po njemu sam zadobio milijune znanstvenika koji su postali moji vjerni i uvjereni učenici. Otkad ja vladam, vaš Bog je mrtav, više ne postoji. Gotovo je tako sa svakim obvezujućim zakonom: svi mogu i moraju živjeti slobodno, kako ja naučavam: sloboda ideja, sloboda misli, sloboda djelovanja… Svatko je konačno posve slobodan da djeluje i čini ono što vjeruje i hoće, svugdje i uvijek, i bilo s kim… Više ne postoji nikakav zakon niti pravilo… Svatko je, kao i ja, gospodar svega i svih: vaš Bog je mrtav! I tko bi to mogao nijekati, ako je sam vaš Raspeti izjavio da sam ja 'knez ovoga svijeta'? Nije li On sam rekao da je 'čitav svijet u mojoj neospornoj vlasti i gospodstvu'?... Naposljetku, ovi teolozi, apsolutno najinteligentniji, dali su mi pravo.
Ali, ako je Bog mrtav, onda je jasno da su oborene sve ostale dogme: stvaranje, utjelovljenje, uskrsnuće, Bezgrješno začeće, Uznesenje Marijino, Euharistija i svi sakramenti… Sve su to pričice izmišljene da se drži u zaptu budalaste kršćane… Evo stotine i stotine mojih teologa koji čak imaju hrabrosti pozivati na dvoboj Bijelog popa (= papu) s pismima i potpisima… Neka dokaže protivno, ako ima odvažnosti i ako je sposoban...... Kako li je bijedan! (hahaha…).
I dok su ovi veliki teolozi sa mnom, ima i drugih malih teologa širitelja zaraza koji, u naknadu, niječu moje postojanje, kao priču iz srednjeg vijeka, tumačeći i svodeći sve moje prisutnosti i očitovanja na čisto psihijatrijske i psihičke činjenice. Izvrsni su ti moji teolozi, ti svećenici i… toliki biskupi… Doista izvrsni! To je najbolja usluga koju mi možete učiniti: učiniti da djelujem u tišini, a da se ni najmanje netko ne bori protiv mene, mojih prisutnosti i mojih zavođenja… Izvrsno… Samo tako uvijek postupajte i ja ću nastaviti svoje paklensko djelovanje bez ranjavajućeg udarca!
Moji inteligentni teolozi niječu dogme vaše Crkve, a budalasti teolozi niječu moje postojanje… Kakvog li uspjeha… (hahaha…). A gdje su onda heretici iz nekadašnjih vremena? Nema ih! Nije heretik ni tko niječe dogme, ni tko niječe mene, makar je bilo na popisu dogmi i moje postojanje…! Pobijedio sam vašu Crkvu!

Što se ne sviđa Đavlu
(iz nekih egzorcizama)

1) Strogi kontemplativni redovi: redovnice u klauzuri. Mnoge mi brige zadaju sluškinjice s ovijenom glavom koje napuštaju sve i sva da se zatvore u četiri zida, žrtvujući sve što je lijepo i dobro radi onog Boga kojega sam samo ja uspio pobijediti…

Danju i noću mrtve se bdijenjima i postovima… ne spavaju dovoljno… ne jedu prema potrebama apetita i tijela, koji zahtijevaju potrebnu hranu… ne govore slobodno bilo gdje i bilo kada… šutljive su… namrgođene… pune nečovječne žalosti… mole… pjevaju… i sve te žrtve za koga čine? Radi kojih posebnih razloga… u koju svrhu… s kakvim rezultatima…?
Velika njihova većina na sreću su osobe malo ili nimalo inteligentne… tupoglave… bezvoljne… koje su dopustile da ih povuče neki nezadovoljan svećenik… Jadne ženice…!… Siromašne sluškinjice koje nikada nisu osjetile draži tijela…!… Pa ipak, mnoge sam od njih uspio oboriti… doveo ih do jednog bijednog i neplodnog života, lišenog gorljivosti, bacajući ih u najveću mlakost… Da, moram ih doista uništiti… jer se nadasve bojim tih zatvorenih redovnica… strašno se bojim…! One su moji najstrašniji i najopremljeniji neprijatelji… grabe mi iz ruku mnogo duša obaju spolova, svake klase i položaja… Kakve li strašne neprijateljice… Kada počnu moliti za obraćenje neke duše da mi je istrgnu, više nikako ne popuštaju… nikako… nikako… Uporne su i tvrdoglave! Ako li pri tome nisu dostatne duge i iscrpljujuće molitve njihovom krivom i Raspetom Bogu, čije 'zaručnice' se bez stida nazivaju, tada započinju s iscrpljujućim pokorama svake vrste… Kakvih li neprijateljica… kakvih li vojnika prve jurišne bojne…! Pokušavao sam toliko puta da smanjim zvanja za taj glupi život… ali nažalost do sada nisam uspio. Te ženice su još odviše glupe i tupe, makar su mnogo puta čak doktorirale i diplomirale… Kakvih li neprijateljica…!

2) Egzorcisti, istjerivači duhova. Koji su pak moji pravi najžešći i najuporniji progonitelji? To su oni koje nazivaju 'egzorcistima'… Koja ružna čeljad… kakve li su oni nesreće na svijetu… Na sreću ih još ima malo, veoma malo, jer ja odvraćam biskupe da ih imenuju… I ovi mi vjeruju i slušaju me, makar protiv naredbe njihovog Raspetog Boga koji im je naredio: 'U moje ime izgonite zloduhe'. Kakvo ruglo! Kakve li lakrdije!!! Ti biskupi mnogo, veoma mnogo se boje mene! Ja ih već posjedujem makar na način veoma profinjen da to i ne zapažaju; ali ih posjedujem… i ne dopuštam im niti da imenuju egzorciste… Kakvih li okrutnih neprijatelja…!

Mnogo sam puta uspio osvetiti im se… kazniti ih… ispljuskati katkada i teškim udarcima… Ali nažalost, ne popuštaju… ne uzmiču… I kada se oni približe mojim žrtvama, moram bježati… Prije ili kasnije moram bježati… Kakve li molitve mole… I to uvijek u ime onog njihovog Boga… i u ime one njihove Žene, majke Raspetoga… Ah, kakvih li bolova, kakvog li razdiranja za mene…!

Evo nekih izvadaka prepisanih s magnetofonske vrpce na pouku svima nama, da se udaljimo od zla i da živimo od prave LJUBAVI, od Isusa Krista, koji je za nas dao Svoju predragocjenu KRV, koja nam je život i spasenje.

OSVRT NA ĐAVOLSKU KATEHEZU (III)
...
Iznesimo neka razmišljanja.

Ponajprije, đavolska kateheza je dvostruka: jedna pozitivna za đavla, a za nas negativna, i druga obratno, negativna za đavla a za nas pozitivna. Što se sviđa Luciferu, jasno je da je nama na štetu i to svakako trebamo izbjegavati. Što se pak njemu ne sviđa, za nas je dobro i svakako to trebamo nastojati svim silama vršiti, ne dopuštajući da nas zavara onaj kojemu se to ne sviđa.
...
U našem slučaju Sotona je zadovoljan zbog stvari, iznesenih u deset točaka, kao jedan dekalog.

1) profanacija svetih euharistijskih prilika;
2) svećenici i redovnici obučeni kao 'gradski čistači' i maskirani;
3) klerici upisani u masoneriju i u sekte;
4) minisuknje, nemoral u ženskoj nošnji;
5) televizija kao sredstvo cijepanja obitelji i kao propaganda nemorala;
6) diskoteke (noćni klubovi) kao mjesto kvarenja mladeži;
7) dijeljenje i rastava supruga, da se uništi obitelj i društvo i da gospodari samo seks;
8) pobačaj, kao ubijanje nevinih, uništavajući čovječanstvo;
9) droga, da mladi izgube pamet i postanu strašila (utvare);
10) nadasve određeni klerici koji niječu postojanje đavla, dopuštajući tako đavlu da slobodno djeluje u kršćanskim dušama bez ikakvog ometanja.

 

Čitatelj treba uočiti težinu tih tvrdnji. Diraju čitav život i spasenjsko djelovanje u kršteniku. Hram Presv Trojstva, što je posvećena naša duša, biva ne samo profaniran po Sotoninu djelovanju, nego čak uništen, bilo pojedinačno bilo u obiteljima bilo u društvu. I što se čini najtežim jest to što 'pastiri' stada ne reagiraju, neposredno pozitivno, jer danas, jer su ljudima zasjenjene pameti, misle da postoje samo psihijatrijski bolesnici, te ne vjeruju više u djela 'čovječjeg neprijatelja' i da je 'čitav svijet stavljen u ruke Zloga'.
Naprotiv: koliko li jadnih stvorenja ne zna više kamo i kome se obratiti, pošto su lutali po bolnicama i klinikama uz goleme troškove i čuli kako im se opetuje isti refren: 'Vi nemate ništa…'; ali bolesnik uvijek ostaje takav, dok ga neki sveti egzorcist ne oslobodi od pravog uzroka njegove bolesti od đavla, koji se očituje na paklenski način! Pravi pastoral mora započeti upravo od borbe protiv Sotone. Piše naime sv. Ivan da je 'Krist došao uništiti đavlova djela'.
Kako graditi, ako se prije ne sruši nevaljalo? Kako sijati Riječ Božju u duše, ako ih prije ne iskrčimo i ne otjeramo 'čovječjeg neprijatelja' koji sije kukolj? Mogu to neki nijekati, ali tada su pravi i istinski heretici, jer đavao postoji kao osoba koja mrzi i progoni duše i Boga, što je prava dogma vjere. Nijekati postojanje đavla znači ujedno nijekati i postojanje Krista. Naime, zbog čega se je Isus utjelovio, ako li ne da 'uništi đavlova djela'. S druge strane, sam Sotona nam to potvrđuje drugim dijelom svoje kateheze u šest točaka. Njemu se ne sviđa i muči ga:

1) Sakrament Ispovijedi, po kojemu Krist pere naše duše svojom predragocjenom Krvlju;
2) Euharistija, koja nas izravno hrani Isusovim Tijelom i Krvlju, Njegovom Dušom i Božanstvom;
3) euharistijsko klanjanje, gdje nastavljamo svoje zajedništvo s Isusom;
4) sveta krunica, u kojoj razmatramo otajstva sv. vjere zajedno s Marijom;
5) ukazanja Gospe, koja nam dozivlju Isusa i k Njemu nas vode;
6) vjerna poslušnost papi, Isusovu namjesniku.

 

Kad đavao ne bi postojao, dakle, zašto bi se trebao plašiti tih stvarnosti koje nam daju Božji život i usmjeruju nas prema vječnom životu?
Budimo dakle oprezni prema površnom i ludom vladanju onih koji vjeruju, ili misle da vjeruju, da postojanje đavla, s odgovarajućim očitovanjima, spada u 'stvari srednjega vijeka'. U stvari, tko niječe Sotonu ili se njega plaši, možda je (više puta) već uhvaćen u njegove paklenske verige.