Župa Sveti Matej - Viškovo

---

Mučenik Fra Marijan Blažić

---

DOKUMENTI

O zločinu

K. br. 191-A
19. IV. 1948.
Spisak streljanih narodnih neprijatelja

488. (26.) BLAŽIĆ fra MARIJAN Josipov i majke Josipe rođene Šitljaš, rođen 25. III. 1897. god. u Kastvu, Hrvat, državljanin FNRJ, svećenik, neoženjen. Kao ustaša likvidiran je brzim postupkom 26. X. 1944. god.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!

za Opunomoćenika:
M. P.
(Cvitanić Frane) Ovaj spisak zaključuje se sa rednim brojem 2, stranica 1 (prva).

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!

za Opunomoćenika:
M. P.
(Cvitanić Frane)

ANTE JURJEVIĆ - BAJA
O POKOLJU DUBROVČANA U JESEN 1944.

Priredio: Tomislav JONJIĆ
(izvatci)

Partizani su u Dubrovnik ušli prije pedeset devet godina, 18. listopada 1944. Kako «osloboditelji» zamišljaju «oslobođenje», postalo je odmah jasno. Već sutradan je na Orsuli, na tadašnjem istočnom izlazu iz grada, ubijeno najmanje jedanaest mladića (...).

Daksa nije jedino stratište

Otočić Daksa pred Dubrovnikom

Krvavi kotač se time nije zaustavio. Na otočiću Daksi pred Rijekom Dubrovačkom nekoliko dana kasnije, 25. i 26. listopada 1944., noću je smaknuto nekoliko desetaka Dubrovčana, skoro bez iznimke Hrvata, uglavnom uglednih intelektualaca i svećenika. Smaknuti su bez suda, a javnost je o tome obaviještena plakatima kojima se htjelo kazati kako su pogubljeni kao «ustaše», «ustaški suradnici», «suradnici okupatora» i slično. Ubijanja su se nastavila idućih dana i tjedana. Zapravo nikakva dokaza za partizanske optužbe nije bilo. Znatan broj hrvatskih žrtava nije uopće pripadao ustaškom pokretu. Većinom su to bili pristaše HSS-a koji su i nakon uspostave NDH nastavili obnašati svoje dotadašnje dužnosti, budući da tadašnje državne vlasti, unatoč spora s projugoslavenskim vodstvom stranke oko dr. Vladka Mačeka, u pokrajini nije poduzimalo mjere protiv članova HSSa, nego ih je, poglavito u anektiranim područjima ili u krajevima izloženima talijanskom presizanju, otvoreno pomagalo. Štoviše, ostalo je upamćeno kako su neki od ubijenih pomagali i partizane (pribavljajući im lijekove, poput fra Marijana Blažića) ili su simpatizirali s komunistima, ako su ovi za hrvatsku državu (ravnatelj dubrovačke gimnazije Maks Milošević). No, za ubilački stroj Jugoslavenske armije takve su razlike bile neznatne: XXIX. Hercegovačka divizija i njezine X. i XII. brigada, u savezu s II. Dalmatinskom brigadom nastavile su «čistiti» Dubrovnik i okolicu.

Staza prema stratištu na Daksi

Daksa je samo jedno, danas svakako najpoznatije stratište. Na tom je otočiću ubijeno najmanje 79 Dubrovčana od ukupno njih više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad. Među ubijenima je jedanaest svećenika, ali mjesto na kojem se nalazi spomenobilježje nije jedino ubijalište na Daksi. Ne samo svjedoci tih događanja, nego i neki objavljeni izvori govore o tome kako su se ubijanja protegla duboko u studeni 1944., i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta. (...)

Doprinos hrvatskih «antifašista»
Prema tomu, mjesto današnjih hodočašća  na koja vlast, dakako, ne gleda s odobravanjem, otočić Daksa, samo je simbol stradanja dubrovačkih Hrvata. To, pak, stradanje, nije ni po čemu izuzetak: ono je dio sustavnog progona hrvatstva, ono je uvod u stotine sličnih pokolja koji će kulminirati u svibnju 1945. u Bleiburgu i na križnim putovima. Hvala ideologiji tzv. pomirbe, u Hrvatskoj se posljednjih petnaestak godina (otkad se o tim stvarima uopće smije govoriti) ti zločini općenito pripisuju Srbima, odnosno četnicima koji su pred kraj rata prebjegli u partizane. No, iako bi brojnim «antifašistima» danas bilo lakše da je doista tako, tako nije.

Istina jest, da je nakon sukoba kod Bileće u sastav X. i XII. Hercegovačke brigade primljen veći broj četnika, koji su tako, s crvenom zastavom i petokrakom zvijezdom, sudjelovali u okupaciji Dubrovnika. Također je istina da je Josip Broz zapovjedio da se II. Dalmatinska brigada popuni Crnogorcima, a «komandant i dalje da bude Hercegovac« pa je zapovjednik te brigade doista bio hercegovački Srbin Savo Burić, a naslijedio ga je Obrad Egić. Također je istina da je zapovjednik prve partizanske bojne koja je ušla u Dubrovnik bio Savo Četnik (kasnije je promijenio prezime u «Jovanović», čime očito nije prestao biti četnikom), a njegov zamjenik Stevan Bećarac.

Jedno od stratišta na Daksi

No, zločin ne bi bio moguć, niti bi bio tako sustavan i temeljit, da mu nisu asistirali partizani hrvatskog podrijetla, rečeni «antifašisti». Kao u ostatku Hrvatske, tako i u Dubrovniku, oni su okupaciji davali prividni legitimitet, oni su služili legalizaciji masovnih umorstava. U povijest grada crnim će slovima biti zapisana imena sudionika u ovim zločinima: dužnosnika OZNe Dušana Stipanovića Guzine, političkog sekretara KPH Ante Eterovića zv. Vili, organizacijskog sekretara Marina Cetinića...

Potonji je Milovana Đilasa, kad je ovaj došao u Dubrovnik i upitao «koliko ste neprijatelja ubili», izvijestio da je pobijeno njih svega dvadesetak. ''Malo, malo, presjekao je Đilas: treba sve likvidirati kako bi grad bio «čist od svih reakcionarnih elemenata». U tom se čišćenju isticao doista legendarni Ante Jurjević  Baja. Legendaran koliko po svom primitivizmu i sudjelovanju u ubijanju nedužnih civila pred kraj rata, toliko i po činjenici da je još desetljećima bio strah i trepet Dalmacije.

U prilogu ovoga kratkog prikaza objavljujemo u cijelosti Jurjevićevo pismo, pisano u Dubrovniku 25. listopada 1944., u jeku smaknuća. To je pismo spominjano u više navrata, nekoliko je puta i opširnije citirano, ali koliko nam je poznato, do sada nije u cijelosti objavljeno. U njemu Jurjević izrijekom priznaje da su ljudi pobijeni bez suda i istraga, bez ikakva utvrđivanja relevantnih činjenica, tek na temelju partizanskih  dojava.  On također ocjenjuje postupak prema «narodnim neprijateljima«, osobito svećenicima: «bilo kako bilo  ubit ih se mora». Iz pisma se jasno vidi kako je partizanska armija za koju i danas neki hoće da je oslobađala Hrvatsku, na dubrovačke Hrvate gledala kao na Hrvate, dakle  sumnjivce, čak i onda kad nisu ustaše. Radi toga su se na udaru našli i «nekompromitovani» pristaše Hrvatske seljačke stranke.

Pismo objavljujemo bez ikakvih jezičnih ili pravopisnih intervencija: dirati u Bajin jezik i stil značilo bi krivotvoriti povijest.  A dokumenti poput ovoga pokazuju kakvi su tipovi, do lakata okupani krvlju, desetljećima upravljali sudbinom hrvatskog naroda.

Pismo Ante Jurjevića Baje iz Dubrovnika
25. X. [1944.]

 

Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i nemože ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štiti jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učinit sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni. Narod je prilično na samu situaciju zadovoljan samo neznamo šta će bit nakon ovih streljanja jer se već narod za njih interesuje i pita kad će taj narodni sud djelovat. Reakcija počinje da se osvješćuje i to vidiš kako se ujedinjuje H.S.S. i to sad na bazi protiv tobože srba uglavnom ti ovako reču eno to i to ti je uzima onaj iz Ljubuškog to govore najviše iz razloga da bi ocrnili u očima naroda Hercegovačke jedinice ali sve ovo skupa za sada ne prestavlja ništa jer nikad ne dolaze do izražaja a drugo nastoje da se pokažu kao veliki pristaše N.O.B. i svi bi želili u J.N.O.F. i moć će se izvjesno koristit bio sam na jednom sastanku sa njima skupa sa Pavom Krcom i razgovarali o svemu i svačemu i mogli konstantovat jedno da su oni Dubrovački gospari su dva mozga i misle da će se svojim ulizivanjem svakome podmetnit što im sad ne uspijeva i ako će pokušat da se vjerovatno aktiviraju proti nas ali će mo im kušat na vrijeme noge osić osnovno je za njih i za na narod da nepoznaje ni ono najosnovnije iz Naše borbe. O narodno oslobodilačkom odboru Skoju i partiji mogu reć da nepostoji ništa i treba sve iznova počet (...)

PRESUDA

Svjedočanstvo Fra Dinka Vlašića

Bilo je to pred šezdeset godina, tj. 1944. godine u turobnim i čemernim jesenskim danima, kada su krvavi partizanski odredi ušli u grad Dubrovnik. Kobni i povijesno mutni valovi prelili su se gradom sv. Vlaha. Za nekoliko dana počelo je zloslutno odvođenje ''narodnih neprijatelja'' iz njihovih domova. Tijekom listopadskih dana 25. i 26., na sramnim plakatima po gradu, uz obrazloženje ''pogubljeni zbog suradnje s okupatorom'', uz više desetaka istaknutih i uglednih Dubrovčana, čitalo se ime Marijana Blažića.

Među redovničkom braćom, prijateljima, znancima, među dubrovačkim pukom svih staleža, zavladala je zbunjenost, konsternacija, strah, zebnja i bol u srcima... Da li su, bez suđenja, tom čovjeku, vrhunskom intelektualcu, izvrsnom profesoru, briljantnom propovjedniku i dokazanom humanistu, oduzeli život?

Ubili ga, ali on živi... ''Imao se zašta i roditi.''

Tog čovjeka, Dubrovnik ne može zaboraviti, i to kao svećenika, franjevca i pisca. Njegova djela može se čitati u ondašnjim revijama, u knjigama jeronimskih izdanja o biologiji, nadasve u knjizi ''Evolucija i postanak čovjeka''.

A kakvog pak propovjednika! To znaju tisuće Dubrovčana od kojih još neki žive, koji su dupkom ispunjali, kod njegovih čestih propovijedi, veliku crkvu Male braće, pa i dubrovačku katedralu. Bili su to uzbudljivi trenuci slušanja tako zanosnog govornika da se samo žalilo što sat ili sat i pol tako malo traje. Ali nije samo svojim propovijedima, slavljenjem Božje Riječi s posebnom osjetljivošću za ''znakove vremena'', ispunjao dubrovačke crkve, nego se njegova riječ slušala u uvijek ispunjenim crkvama domovine, ne zaboravljajući crkvu rodnog kraja Kastva, do Herceg Novoga i do Vele Luke na otoku Korčuli.

Sva sjećanja na njega dokazuju da je bio vrstan čovjek, svećenik, franjevac, profesor, patriot, kozmopolit, ekumenski misionar koji je predviđao Drugi Vatikanski Sabor.

Kao profesor, uz prirodne nauke, predavao nam je i psihologiju i filozofiju i sve je uvijek bilo utemeljeno i u skladu s prirodnim znanostima. Tako se njemu i nama otkrivala harmonija između Vjere i Znanosti.

Uzvišena, svjetla, požrtvovna, aktivna, pobožna, nevina i draga osoba, koju je vodila Ljubav: ''L'amor che muove il sole e l'altre stelle'. Ljubav, kako je znao navoditi Dantea, koja pokreće sunce i druge zvijezde.

Okrutni se sustav, ionako možda nešto kasnije nego što je on nagoviještao, srušio, a on živi kao svjetla zvijezda u našem životu.

''Na vik on živi, ki zgine pošteno''. Njegovo je kraljevstvo nebesko.

Potpisani, kao skromni učenik velikog o. Marijana, želio je istaknuti svjetli lik kao naknadu za rugobe, sramote i okrutnosti toliko isticanog ''naprednog'' pokreta.

Fra Dinko Vlašić, Mala braća, Dubrovnik, 15. 09. 2003.

Predsmrtni 'Te Deum' padre Marijana

Govor koji je g. Hrvoje Kačić izgovorio prigodom otvaranja spomen-obilježja na rodnoj kući svećenika fra Marijana Blažića na Marinićima u Viškovu. 


'Volio bih ovdje iznijeti neka osobna sjećanja na Marijana Blažića još iz mojih đačkih dana, kad sam mu bio ministrant i učenik.

Opće je mišljenje da je taj štovani profesor prirodnih znanosti bio vjerojatno najdarovitiji retorik svojega vremena u cijeloj Hrvatskoj. U njegovom javnom djelovanju progovarala je savjest Dubrovnika i za monarhističke Jugotragedije i za Banovine Hrvatske, a i za Nezavisne Države Hrvatske.

Istodobno osjećam tjeskobu, jer mislim da se njegov životni put i mučenička smrt samo s dodatnim nastojanjem može razumjeti na širim prostorima njegova rodnog zavičaja. Razlike se umnožavaju ako se ne uzmu u obzir različite okolnosti, kojima je u vjetrometinama ovoga stoljeća prolazio hrvatski nacionalni korpus u području sjevernog Jadrana u usporedbi s onim na hrvatskom jugu, istoku i sjeveru. Suprotnosti u doživljenim iskustvima, u kojima su mnogi izgubili svoje živote i svoje najmilije, upućuju nas na izmjenu iskustava, saznanja i spoznaja.

Ne smijemo zaboraviti sudbinu Istre u prošlosti, niti podcjenjivati činjenicu da su upravo riječko područje i sam grad Rijeka još 1919. godine bili prvi primjer fašističke ekspanzije u Europi i svijetu. Zbog toga, ali i ne samo zbog toga, razumljivo je da se na tim prostorima opravdano i danas, u našoj državi Hrvatskoj, obilježavaju obljetnice oslobođenja, ali isto tako da se u mnogim drugim krajevima Hrvatske, kojima pripada i Dubrovnik, gdje je padre Marijan proveo najveći dio svojeg stvaralačkog života, dan oslobođenja ne slavi i ne može slaviti bilo kakvim dignitetom. Naime, ulaskom partizana u Dubrovnik započelo je krvavo zlosilje, kojim je više stotina obitelji hrvatskoga juga zavijeno u crno. (Tu, zapravo, započinje hrvatski Bleiburg, koji također ovih dana obilježavamo s nastavkom križnih putova diljem Hrvatske, pa i izvan njezinih granica.)

Život i kalvarija našega padre Marijana upravo je znakovit primjer kakve su žrtve podnijeli pošteni i čestiti ljudi, kojima je jedini grijeh bio što su osjećali i javno ispovijedali svoju vjeru i svoju nacionalnu pripadnost.

Partizani su ušli u Grad 18. listopada 1944. u večernjim satima, a već slijedećega dana padre Marijan je uhapšen i odveden u gradski zatvor Karmen. Iste noći između 19. i 20. Listopada, strijeljana su jedanaestorica mladića iz Konavala na istočnom prilazu Gradu na prostoru Orsule i bačeni niz provaliju na stijene i u more. Tada je taj događaj ostao obavijen velom tajnosti.

Idućih dana hapšenja običnih građana postaju masovna. Samo se govorilo ili šaputalo tko je uhićen, dok su aktivni članovi fronte pokušavali smirivati stanovništvo da je riječ tek o ispitivanjima, te da se nikome ništa neće dogoditi, a da se prethodno ne provede sudski kazneni postupak.

Ipak, u noći izmedju 26. i 27. listopada osvanuo je veliki plakat kojim se obznanjuje tzv. presuda u ime naroda Jugoslavije Vojnog suda Komande južnodalmatinskog područja. Taj sud nikada nije postojao.

U vrlo kratkom obrazloženju, koje ima ukupno devet rečenica za trideset i šest osoba osuđenih na kaznu smrti strijeljanjem, nalazi se i ovo:

"Isto tako postojanje inkriminisanih djela, koja se stavljaju na teret optuženima, utvrđuje se iskazima saslušanih svjedoka u toku istrage i prilikom suočenja istih sa optuženima, koji tvrde da su optuženi poznati narodni neprijatelji, koji su aktivno surađivali sa okupatorom i bili podstrekači mnogih nedjela počinjenih od okupatora."

(Istina je pak da nitko od onih koji su navedeni u toj ozloglašenoj presudi nije bio ni ispitivan niti pozvan na saslušanje). Preživjeli svjedoci koji su proveli u isto doba određeno vrijeme u zatvoru Karmen ili u zatvoru nasuprot Dominikanskom samostanu, svjedoče da nikakvih ispitivanja ni suočavanja, pa ni saslušavanja, nije bilo. U svakoj zatvorskoj ćeliji bilo je od petnaest do dvadeset uhićenika i oni su sve te dane i noći provodili zajedno, u iščekivanjima. Dakle, padre Marijan Blažić proglašen je narodnim neprijateljem i strijeljan na Daksi sedam dana nakon uhićenja, sa još četrdeset i tri (od kojih su na oglasu imena samo trideset i šest žrtava) nevinih patnika, a među njima osmoro duhovnika. Neposredno prije tog masovnog strijeljanja naš mučenik održao ja ganutljiv oproštajni govor, dao odrješenje svojim supatnicima i intonirao pjesmu 'Tebe Boga hvalimo'.

Kada sam već rekao da je padre Marijan uživao ugled "kao savjest Grada", treba istaknuti da je on s propovjedaonice napadao sve negativne pojave i za stare Jugoslavije. Činjenica je da je održao zadušnicu o propasti te prve Jugotragedije, te da je pozdravio uspostavu NDH, ali da je ta potpora bila kratkotrajna, dakle samo nekoliko tjedana, dok Pavelić nije prihvatio sramotne Rimske ugovore, a to je bilo već u svibnju 1941. godine, kojima su predani Talijanima Istra, Rijeka, kvarnerski otoci i gotovo cijela Dalmacija s otocima. Dakle, talijanski fašizam širi svoje iredentističko posezanje ne samo na cijelu Istri i rodni zavičaj padre Marijana, nego i na gotovo sve hrvatske priobalne prostore.

Od tada, a pogotovo kada mnoge druge negativnosti ustaških vlasti dolaze na vidjelo, padre Marijan oštro kritizira tadašnje vlasti, ali ne štedeći nimalo ni talijanske okupatorske postrojbe, jer je i dubrovačko područje pripadalo talijanskoj vojnoj zoni.

Svojim javnim istupima, a i cjelokupnim svojim djelovanjem, padre Marijan u puku stječe izazovni atribut, 'crveni fratar', u čemu nije bilo negativnih konotacija.

Ovom prigodom spomenut ću samo neke pojedinosti na temelju kojih je Marijan dobio taj nadimak.

Poznato je da su iz ljekarne Male braće već od 1942. godine redovito slani lijekovi na područja koja su bila pod partizanskom kontrolom. Glavni ljekarnik bio je padre Cvjetko Jereb, ali autoritet padre Marijana, koji je nepodijeljeno uživao u cijelom Gradu, pa i kod hrvatskih civilnih vlasti, koje su i nakon uspostave NDH bile pretežno haesesovske, bio je nezaobilazna zaštita. Ni danas u domaćoj javnosti nije dovoljno poznato da su, dok je Titov Glavni štab imao sjedište u Jajcu, iz Jajca bili upućivani kuriri u Dubrovnik da bi Vrhovni štab tzv. NOV-a opskrbljivali lijekovima upravo iz ljekarne Male braće. (Ne smije se zaboraviti da je to doba kada je proizvodnja lijekova prilično oskudna, ali povjerenje da lijekovi neće biti otrovani uživaju upravo fratri, na čelu s padre Marijanom Blažićem.)

Ovom prilikom istaknut ću i jedno moje osobno saznanje koje sam stekao, kada sam poslovno u brodarstvu bio angažiran od tadašnjeg direktora slobodne plovidbe splitskog Jadroplova (prilikom kupnje njihovih brodova tzv. seljaka građenih u brodogradilištu Hoboken u Belgiji) i kada me je za vrijeme večere u inozemstvu, sredinom sedamdesetih godina, kap. Prosper Franulović zapitao: ''a što je sad s padre Marijanom Blažićem?''

Ja sam mu protupitanjem odgovorio: "Ili stvarno ne znate što se dogodilo?". On je uzvratio: "Ne znam". Na to mu kazah da su ga ubili na Daksi, a on na to zapita: "Pa tko?" A ja mu kratko i jasno odgovorih: "Partizani". S velikim zaprepaštenjem reagira: "Pa njega ubili partizani", i nastavi, "Ja sam za vrijeme rata pohađao u Dubrovniku Nautiku, i bio sam skojevac", i potresno je dodao: "Mi smo kao skojevci imali zadatak da idemo obvezno slušati njegove propovijedi radi naše političke izgradnje." Nakon prvih višestranačkih izbora 1990., mnogi su bivši skojevci potvrdili istinitost ove izjave koju sam čuo prvi put od sada pok. kap. Franulovića, podrijetlom iz Vela Luke.

Padre Marijan ljeta je 1944., kada više nije bilo nikakvih sumnji u ishod rata, govorio prijateljima: "Važno je da ne stignu četnici (oni su u obližnjoj Slivnici imali uporište), a bit će lako ako stignu partizani: oni su antifašisti, oni su naši."

Nakon što je objavljen oglas s listom strijeljanih, liječnik 29. hercegovačke brigade dr. Korlaet, pročitavši ime Marijana Blažića, osobno je pošao zapovjedniku Vladi Šegrtu i upitao ga: "Zašto ste ubili padre Marijana Blažića, pa on je bio naš?" Dr. Korlaet dobio je odgovor od druga Šegrta: "Jest, on je bio naš, ali je puno znao, pa će brzo prestati biti naš." Res ipsa loquitur.

Krvavi crveni teror na hrvatskom jugu nije bio u funkciji kažnjavanja ili osvete. Svrha mu je bila zauzimanje vlasti i održavanje diktature proletarijata uz velikosrpsku hegemoniju, a glavni cilj zastrašivanje ljudi i zatiranje bilo kakvih nada da je moguće pokušati djelovati u smjeru stjecanja slobode i demokratskoga društvenog sustava.

Ovdje nije potrebno ulaziti u to kako su žrtve izabirane. Jasno je da se biralo po listama tadašnjega oblasnog komiteta KPJ, ali je također poznato da je bila korištena lista koju je partizanima predao četnički namjesnik za Dubrovnik, kojega je imenovao Draža Mihailović još 1942. godine, pristupivši partizanima u rujnu 1944. godine i stigavši preko Mokošice u Požarno, a potom i na Vis.

Ipak, čini mi se potrebnim spomenuti ,da su u identifikaciji cjelokupnoga hrvatskog bića na krajnjem jugu Lijepe naše s ustašama, o čemu bijedno svjedoči i Ante Jurjević Baja, u svom rukopisnom opsežnom izvješću od 25. listopada 1944., pomogli i predstavnici talijanske fašističke vojske. Tako je partizanima predan i dokument pod naslovom Comando VI Corpo D'Armata (pod br. 3444) od 27. travnja 1943., s potpisom zapovjednika generala Sandra Piazzoni o internaciji, dakle uhićenju radi sprovođenja na famoznu Prevlaku, poimence trinaestero mjesnih članova "ustaških organizacija", grupa Domagoj i Križari. U toj ispravi navodi se da domagojci i križari djeluju pod vodstvom poznatog franjevca Tome Tomašića. Poslije je i padre Toma, zajedno s padre Marjianom iz istog franjevačkog samostana s dolaskom partizana, uhapšen i također strijeljan na Daksi.

Talijansku internaciju preživjela su sva trinaestorica. Ali od njih su sedmoricu ubili partizani, trojica su izbjegla u inozemstvo, jedan se nakon dugogodišnjeg robijanja smirio u Dubrovniku, a dvojica su završila medicinu i kao vrsni liječnici specijalisti u Zagrebu doživjeli mirovinu.

Dakle, sva trinaestorica bili su antifašisti, tj. istaknuti protivnici iredentističkoga fašizma, pa je i nas padre Marijan Blažić zaista bio istinski antifašist, značajem, uvjerenjem i djelom. Antifašizam je bio neosporno pozitivan sveeuropski pokret. Neka nam uspomena na našega hrvatskog mučenika, čiju stotu obljetnicu rođenja obilježavamo u njegovu rodnom kraju, bude opomena da ne smijemo između antifašizma i komunizma ili staljinizma staviti znak jednakosti. Zbog toga svi oni koji ističu antifašizam u Hrvatskoj, trebaju naći i mjeru i način za otklon od komunizma i staljinizma (uključujući tu i Josipa Broza). Jer je u našoj zemlji na kraju Drugoga svjetskog rata uspostavljen okrutni komunizam protkan totalitarnom ideologijom proleterskog internacionalizma i staljinizma, indoktriniran mržnjom protiv narodnih ili unutrašnjih neprijatelja, s tim da je predznak mržnje izmijenjen iz fašističke rasne mržnje u komunističku klasnu mržnju. Dopustite mi da dodam i to da na mnogim hrvatskim prostorima između komunizma i boljševizma do Titova razlaza sa Staljinom 1948. godine u totalitarističkom provođenju nasilja nema bitnih razlika.

Konačno, i fašizam i komunizam uvozne su kategorije, koje su na naše prostore prodirale u strahotama Drugoga svjetskog rata, s tim da je komunizam poslije završetka rata nastavio sa svojim zločinima.

Uz dužno poštovanje svim bezbrojnim idealistima, domoljubima i rodoljubima, koji su ginuli za svoju domovinu Hrvatsku, uz otvaranje spomen-obilježja našem mučeniku Marijanu Blažiću na njegovoj rodnoj kući, smatram primjerenim da se natpis na spomen-ploči na mjesnom groblju Kastva koji glasi: "Otišli ste, niste se vratili, dali ste svoje živote za domovinu!" odnosi doista i na hrvatskoga velikana i mučenika, sina ponosne Kastavštine, padre Marijana Blažića.

Očigledan je apsurd raspravljati o bilo kakvoj pomirbi između Broza i Pavelića. Možemo se složiti da se to odnosi i na velik dio njihovih suvremenika, ali zbog bioloških razloga njih se danas može ignorirati kad se raspravlja o političkoj sceni u Hrvatskoj. Ipak, pomirba koja je ozbiljena u Domovinskom ratu između sinova i unuka ustaša i komunista, te partizana i domobrana, dragocjena je stečevina. Naš Marijan Blažić bio je svojim uvjerenjem, a dokazao je to i svojim djelom i životom, iskren protagonist pomirbenoga svjetonazora te iskreni borac za demokraciju i slobodu. Zločinci su prekinuli njegov životni put samo zbog toga što su znali da je pravi vjernik i nepokolebljiv hrvatski domoljub. Njegov uzor i njegova žrtva jest i ostat će zauvijek primjer vjere u samostalnu i demokratsku Hrvatsku.
POTPIS: Hrvoje Kačić

PRIKAZI (samo neki)

25.10.2001 | 00:00 | IKA V - 45220/10
SPOMEN NA ŽRTVE JUGOSLAVENSKO-KOMUNISTIČKOG TERORA NA OTOČIĆU DAKSI

25.10.2006 | 14:02
62. obljetnica pogubljenja Dubrovčana na Daksi

23.10.2008 | 09:34 I IKAV
"Hrvatski martirologij XX. stoljeća" predstavljen u Dubrovniku

26.10.2008 | 14:00 I IKAV
Počast žrtvama pobijenim na otočiću Daksi

22.08.2009 | 20:03 | IKA V - 114788/8
Dubrovnik: Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima

2004-11-07, GLAS KONCILA, Zapazanja
DUBROVNIK - DAKSA
Daksa je uzorak strasnog zla

2004-11-07, GLAS KONCILA
DUBROVNIK - DAKSA
Molitva na stratistu ubijenih bez suda

2004-11-07, GLAS KONCILA
RIJEKA
Spomen mučeništva o. Blažića

Poskok.info: Na otočiću Daksi kod Dubrovnika ekshumirano 48 žrtava komunizma
Subota, 03 Listopad 2009.

21.10.2009 | 16:16 | IKA V - 116283/10
Hrvatski biskupi pohodili otok Daksu pokraj Dubrovnika

Misa u povodu 60. obljetnice stradanja na Daksi

RADIO VATIKAN, 27. 10. 2004.:

Šezdeseta obljetnica stradanja dubrovačkih vjernika i svećenika na otoku Daksi u blizini Dubrovnika obilježena je 25. listopada i večernjim euharistijskim slavljem u dubrovačkoj prvostolnici. Misu je u nazočnosti rodbine i prijatelja stradalnika, te svih onih koji cijene i poštuju njihovu žrtvu, predvodio dubrovački biskup Želimir Puljić. ''U godini smo velikog spomena kršćanskih mučenika. Mučenicima iz prvih stoljeća pridružili su se mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine, kao i iz nedavnog vremena komunizma, među kojima se posebice ističe svijetla osoba kardinala Stepinca. Puno je, naime, pastira i običnih vjernika, muževa i žena koji su krvlju u XX. stoljeću potvrdili svoju vjernost Kristu", kazao je biskup, podsjetivši kako je papa Ivan Pavao II. od mjesnih Crkava zatražio da prikupe potrebnu dokumentaciju o progonima svojih vjernika budući da je ''progonstvo vjernika - svećenika, redovnika i laika - proizvelo veliku sjetvu mučenika na različitim stranama svijeta". Biskup je istaknuo kako je Crkva u Hrvata također Crkva mučenika. Naveo je pri tom brojna stratišta diljem domovine, rekavši kako su brojnim stradalnicima II. svjetskog rata grobovi do danas ostali nepoznati, poput onih s Bleiburga, "jer ta su stradanja kroz 50 godina bila negirana u historiografiji i proskribirana kao opasna tema o kojoj se nije smjelo govoriti". Dvadeset prvo stoljeće, stoga, traži stvaratelje boljeg svijeta, bolje Hrvatske, nove i drugačije Europe, poručio je dubrovački biskup. Nakana obilježavanje obljetnice stradanja na Daksi nije baviti se njihovim progoniteljima ili buditi strasti s osjećajima mržnje, već iskazati "dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti", upozorio je biskup. Među pedeset i dvoje nastradalih s Dakse sedam je svećenika, kao sedam osobitih Božjih darova ovom mjestu, Gradu, Crkvi i biskupiji, rekao je biskup i naveo njihova imena. To su: don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović-Milić, don Đuro Krečak, članovi prezbiterija dubrovačke biskupije, fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić, članovi reda Male braće provincije sv. Jeornima, te o. Petar Perica član Družbe Isusove. Njihova je jedina krivnja bila što su kao navjestitelji Božje Riječi umjeli i htjeli očitovati radost da su po krštenju i ređenju postali odabrana djeca Božja, a po rođenju članovi Hrvata, jednog od najstarijih naroda Europe. Siguran sam kako bi svih tih sedam Kristovih pastira mogli s Pavlom ponavljati: Dobar smo boj bili, trku završili, vjeru sačuvali! Neka im Gospodin za to udijeli vijenac slave koji je pripravljen za sve one koji ga ljube, kazao je biskup. Biskup je poruku stradalnika s Dakse uputio i nosiocima građanske vlasti, promicateljima općeg dobra i prijateljima kulturnog života. "Oni su bili žrtve bezbožne ideologije koja je bila naumila, silom i nasiljem stvarati znanost, tehniku, čovjeka, društvo i kulturu bez Boga i transcendencije. Suvremena globalizacija, nažalost, to isto čini samo na perfidniji i zavodljivi način. Stoga, vrednujte i poštujte tradiciju ovog podneblja koja, uklesana u kamenu, daje jasno usmjerenje za sadašnjost i budućnost. Imajte povjerenja u pobjedu Dobra i odvažite se potpuno prebjeći na Božju stranu kako bi i Bog bio s vama. Ulažite svoje snove i svoje snage u izgradnju svijeta u kojem će vladati mir, ljubav, pravda i sloboda. To je zalog, a i nalog nevino stradalih s Dakse, kao i svih drugih žrtava ovog podneblja, kako bi vam djeca i buduća pokoljenja bili trajno zahvalni, poručio je biskup Puljić.

Propovijed mons. Želimira Puljića na Misi proslave Blagdana Sv. Nikole Tavelića u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu

15. 11. 2004.

'Slavimo Blagdan sv. Nikole Tavelića, prezbitera i mučenika u godini velikog spomena kršćanskih mučenika. Naime, nekoliko naših biskupija obilježava 17 stoljetni jubilej svojih mučenika-zaštitnika. Tako su splitska crkva u svibnju, a koncem listopada i đakovačka veličanstveno proslavili 1700. obljetnicu mučeništva svetog Dujma i svetih srijemskim mučenika koji su bili ubijeni za vladanja cara Dioklecijana (304.). Od mučenika koje je Dioklecijan dao poubijati, veliki je broj ugrađen u temeljima Crkve hrvatskog prostora, te spadaju u početke organiziranog kršćanstva na našim područjima. Ivan Pavao II. dao je novi zamah temi mučeništva. Tijekom 25 godina njegove Papinske službe on je 1.716 ljudi proglasio svetima i blaženima. Od tog impresivnog broja svetih i blaženih uzora njih 1.402 nose aureolu mučenika (80% ili četiri petine)! Papa je pri tom osobitu pozornost posvetio suvremenom 20. stoljeću koje je imalo brojne mučenike osobito zbog nacizma, fašizma i komunizma. U kontekstu Papinih riječi nije patetično tvrditi kako je i Crkva u Hrvata, Crkva mučenika. Dovoljno je prelistati kronike (gdje postoje) iz vremena osmanlijske tiranije i mučenja kršćana kroz puna četiri stoljeća. Ili, sjetiti se nedavne prošlosti: Drugog svjetskog rata i poraća, znanih i neznanih stradalnike čiji su grobovi do danas ostali nepoznati. Posebice onima s Bleiburga i križnih putova, jer ta su stradanja kroz 50 godina bila negirana u historiografiji i proskribirana kao opasna tema o kojoj se nije smjelo govoriti. Proglašenjem blaženim mučenika Stepinca Ivan Pavao II. je javno pred očima cijeloga svijeta ispravio nepravdu namještenog komunističkog sudskog procesa, te vratio dostojanstvo i drugim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su poput njega bili nepravedno osuđivani na teške zatvorske kazne s prisilnim radom. Stara Gradiška na primjer, u kojoj je 1955. godine bilo u uzništvu 211 svećenika i redovnika, postala je nenadmašeno mjesto svećeničkog progona, patnje i stradanja pred kojom se ne može ostati ravnodušnim. A tom broju valjalo bi dodati i popis bezbrojnih vjernika laika koji su za vjeru podnijeli mučeništvo. Zato su hrvatski biskupi odlučili dvije stvari: - Prvo: svima znanim i neznanim mučenicima vjere od prvih početaka kršćanstva u našem narodu postaviti spomen izgradnjom crkve Hrvatskih mučenika na Udbini. - I drugo: izgradnjom crkve u starogradiškom zatvoru, koju su svećenici bili prisiljeni svojim rukama rušiti, vratiti dug svećenicima, vjernicima i rodoljubima koji su nevino osuđeni godinama tamnovali. (U tom vidu biskupi su pozvali posebice svećenike «neka svojim osobnim darom izgrade crkvu i postave trajan molitveni spomen njima u čast kako bi «općinstvo svetih progovorilo glasnije od tvoraca podjele i zla». Usp. Nadolaskom trećega tisućljeća, 37). Papa je za vrijeme Velikog Jubileja pozvao mjesne Crkve neka «učine sve da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu» i potakao neka se prikuplja potrebna dokumentacija». Dobro je, stoga, što se ta tužna tragedija danas pretvara u svehrvatsku nacionalnu brigu, kako ne bi iščezla iz pamćenja ljudi. A pamćenje i spomen na žrtve nema ništa s vraćanjem u prošlost. I nema nakanu baviti se njihovim progoniteljima, ili, ne daj Bože, buditi strasti s osjećajima mržnje. Spominjanjem nastradalih nastoji se iskazati dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti. U Dubrovniku smo prije dva tjedna obilježili 60-tu obljetnicu žrtva s Dakse. Među pedeset i dvoje nastradalih s Dakse sedam je svećenika, kao sedam osobitih Božjih darova Crkvi i biskupiji (don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović-Milić, don Đuro Krečak, članovi dubrovačke biskupije, fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić, članovi provincije sv. Jeornima, te pater Petar Perica član Družbe Isusove). Njihova je jedina krivnja bila što su kao navjestitelji Božje Riječi umjeli i htjeli očitovati i ponavljati radosno zavjetnu pjesmu: «Isukrste, Srcu Tvom, s nama naš se kune dom. Dušom tijelom vijek sam tvoj, za krst časni bijuć boj!» I poginuli su one kobne, mračne noći na otočiću Daksi. No, siguran sam kako bi njih svih sedam Kristovih pastira mogli s Pavlom ponavljati: Dobar smo boj bili, trku završili, vjeru sačuvali! Sjećajući se njihovog nevinog stradanja, molili smo neka im Gospodin udijeli vijenac slave, koji je pripravljen za sve koji njega ljube. U ovoj prigodi, dok slavimo blagdan sv. Nikole Tavelića, mučenika, pitamo se: Zašto nas Sveti Otac poziva štovati mučenike i potiče ne zaboravljati spomen onih koji su nevino nastradali?! Koja je svrha ovih godišnjica, proslava i okupljanja? Što sv. Nikola i drugi naši mučenici i stradalnici poručuju nama koji smo se okupili moliti večeras u ovoj našoj nacionalnoj crkvi u Rimu? Čini mi se kako neke odgovore na ta pitanja nalazimo u liturgijskim čitanjima koje smo večeras slušali. U evanđelju čusmo Isusov radikalan i jasan govor: «Tko izgubi život poradi mene, taj će se spasiti» (Lk 9, 24). A na drugom mjestu on tješi i hrabri kako se «ne treba bojati onih koji tijelo ubijaju», te kako se valja priznati Isusovim pred ljudima, da bi se i on priznao njihovim pred Ocem koji je na nebesima» (usp. Mt 10, 28-33). Nema, uistinu, drugog imena dana ljudima pod kapom nebeskom u kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista. Ali, Bog nas ne može bez nas spasiti. Bez tebe sam te stvorio, ali te bez tebe neću spasiti. Tvoja vječna sreća, dakle, u tvojim je rukama! Stoga, tebi mladiću i djevojko, koji u zanosu svoje mladenačke dobi osjećaš kako je puno toga u životu nesigurno, klimavo i prolazno, pa tražiš uporište i snagu, psalmista večeras potiče i poziva ne zaboravljati djela Božja te klicati i ponavljati: «Pomoć je naša u imenu Gospodnjem! (Ps 124, 8). Neka se stoga svakog dana vine iz tvog srca molitva: «Ti si Gospodine tvrđava moja, zakloni me štitom lica svoga od zavjera ljudskih i budi mi tvrđava spasenja!» Nama svećenicima, redovnicama i redovnicima sv. Nikola i drugi hrvatski mučenici, a posebice naša nastradala braća po svetom Redu, žele da budemo na visini zadatka koje nam Crkva povjerava u ovom vremenu. Stoga je naša dužnost misliti, moliti i «sjećati se biskupa, svećenika, redovnika i redovnica nedužno ubijenih ili osuđivanih na dugogodišnje zatvorske kazne, koje su izdržavali u neljudskim uvjetima te bili patnici i prognanici samo zato što su vjerno vršili svoje svećeničko ili redovničko poslanje u Isusovoj Crkvi i voljeli svoj narod i domovinu. Njihovo se svjedočanstvo ne smije zaboraviti. Oni su naš ponos, uzor i nadahnuće. U njihovoj žrtvi krije se snaga iz koje nam valja hraniti svoj pastirski žar i zanos u služenju Kristovu spasenjskom djelu i dobru svakog čovjeka» (Pismo biskupa svećenicima). Povezani tijesnim bratstvom uzajamne potpore, zajedništva, rada i reda propovijedajmo, odgajajmo i posvećujmo povjereni puk, bilo to zgodno ili nezgodno. I živimo kako se pristoji svetima pružajući svima odgovore koji nas zapitaju za razloge nade koja je u nama. I neka nam ne dojadi činiti dobro. Svima koji su odgovorni za red i opće dobro, sv. Nikola mučenik i svi drugi hrvatski mučenici i stradalnici poručuju: Ne predajite se i ne prodajite se! Oni su iskusili nasilje i bili žrtva ideologija koje su bile naumile silom stvarati znanost, tehniku, čovjeka, društvo i kulturu bez Boga i transcedencije. Suvremena globalizacija, nažalost, to isto čini samo na perfidniji i zavodljivi način. Stoga, valja vrednovati i poštivati tradiciju narodnog podneblja koja, uklesana u kamenu, daje jasno usmjerenje za sadašnjost i budućnost. Kako u svezi sa slobodom «koju se ne prodaje ni za kakvo blago», tako i u svezi s promicanjem javnog dobra bez osobnih probitaka i interesa. («Obliti privatorum, publica curate» - na dubrovačkoj Vijećnici). Tebe, oče i majko, koji ste često «pritisnuti, ali ne pritiješnjeni, progonjeni, ali ne napušteni, obarani, ali ne oboreni», koje tuku nevere i kiše i koji ste zgrbljeni svakim danom više, vas koji usprkos svega toga stojite «driti ko kolone», Isus tješi i osmišljava vašu patnju kad veli ne bojte se. I vlasi su vam na glavi izbrojene. I sveti Pavao večeras piše: «Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?!» (Rim 8, 31). Svima nama, braćo i sestre, koji se u životu susrećemo s problemima, pitanjima, teškoćama i sumnjama sv. Nikola poručuje: Slušajte Božju Riječ. Držite se stoljećima prokušanog nauka Crkve. Imajte povjerenja u pobjedu Dobra i odvažite se potpuno prebjeći na Božju stranu kako bi i Bog bio s vama. Ulažite svoje snove i svoje snage u izgradnju svijeta u kojem će vladati mir, ljubav, pravda i sloboda kako bi vam djeca i buduća pokoljenja bili trajno zahvalni. Naše večerašnje zborovanje i sjećanje na mučeničku žrtvu sv. Nikole pokazuje kako smo i u ovom izazovnom vremenu voljni svjedočiti za njegove ideale. A, to nije lako. Pokazuje to i primjer talijanskog katoličkog filozofa i političara Buttiglionea. On je ovih dana bio predložen preuzeti resor pravosuđa i unutarnje politike u Strassbourghu. Ali, kako je ustao u obranu svetosti obitelji, a homoseksualnost nazvao nastranošću, socijalde-mokrati, liberali i zeleni digli su pravu hajku protiv njega. No, on je jasno dao do znanja bude li morao birati između «Strassbourgha i svojih vjerskih i moralnih uvjerenja, birat će ovo drugo!» Bravo Buttiglione. Zahvalni smo Bogu za sve naše «povijesne Buttiglione», koji su brojnim kušnjama, pritiscima i zavođenjima usprkos, stajali «driti ko kolone». Posebice pak zahvalni smo za naše očeve i majke koji su bili postojani i vjerni svojim duhovnim, vjerničkim i obiteljskim korijenima i svojoj povijesti koja je bila obilježena teškoćama i križevima. Obraćamo se večeras svetom Nikoli koji je osjetio dramu borbe dobra i zla, neka bdije nad nama svojim nebeskim zagovorom i štiti nas! Molimo i našu Gospu koja je «nada naša i svijetla zora spasenja», neka po njezinu zagovoru našem narodu i našoj Domovini svane vrijeme blagoslovljenog i trajnog mira u istini i ljubavi. Sveti mučeniče, Nikola Taveliću, moli za nas'.

BIBLIOGRAFSKI ZAPISI, KNJIGE, ZBORNICI, ČASOPISI...

Fra Marijan Blažić - mučenik s Dakse / [glavni i odgovorni urednik Goran Crnković]
Volosko : Hrvatsko katoličko bratstvo "Branimir", 1998. (Viškovo : Tiskara Šuljić)

Biblioteka: Zaboravljeni velikani ; sv. 1
Nakl. 700 primj. - Zastupljeni autori: Goran Petrc, Jozo Sopta, Hrvoje Kačić, Ivo Peran, Juraj Kolarić, Mile Bogović, Edo Prpić.

Balabanić, Josip
Fra Marijan Blažić (1897.-1944.) i evolucija / Josip Balabanić

Znanstveni skup Hrvatski prirodoslovci 10, Dubrovnik, 25.-26.10.2001. .
Prirodoslovlje: časopis Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske / glavni urednik, editor-in-chief Nenad Trinajstić. - 1 (2001[i.e. 2002]), 1 ; str. 77-96

Sopta, Jozo
Mučenik s Dakse : fra Marijan Blažić / Jozo Sopta

Bibliografske bilješke uz tekst.
Hrvatska obzorja : časopis Ogranka Matice hrvatske Split / [Vlado Nuić, glavni urednik]. - 2 (1994), 4 ; str. 901-910

Kačić, Hrvoje
Sin ponosne kastavštine / Hrvoje Kačić
O fra Marijanu Blažiću.
Dometi : znanstveno-kulturna smotra Matice hrvatske, Ogranka u Rijeci / [glavni urednik Darko Deković]. - 8 (1998), 1/6 ; str. 113-118

FRA MARIJAN BLAŽIĆ: MUČENIK S DAKSE

AUTORI: GORAN CRNKOVIĆ GORAN PETRC JOZO SOPTA HRVOJE KAČIĆ IVO PERAN
JURAJ KOLARIĆ MILE BOGOVIĆ EDO PRPIĆ

RIJEČKI TEOLOŠKI ČASOPIS:
6 (1998.), br. 2:
(Mile Bogović) Marijan Blažić: mučenik s Dakse (Mile Bogović)

DUBROVAČKI CRVENI LISTOPAD

Izišao zbornik »Crveni teror u Dubrovniku, listopad 1944.« / Urednik Vlaho Benković / Naklada Matica hrvatska, Dubrovnik

Zbornik »Crveni teror u Dubrovnik, listopad 1944.« sumira izlaganja sudionika znanstvenog kolokvija koji je Matica hrvatske Dubrovnik organizirala godine 1994. u povodu obilježavanja 50. godišnjice stradanja hrvatskih domoljuba na Daksi. Nekoliko godina kasnije, s potpisom istog izdavača, pojavljuje se zbornik koji sadržajem daje nove prinose osvjetljavanju i utvrđivanju istine o počinjenom jugokoumunističkim zločinima u Dubrovniku, kada su bez suda pogubljeni domoljubi. Radi se zapravo o povezanim znanstvenim radovima i svjedočenjima, usprkos tek dijelom dostupnih i poznatih izvora, o političkim i ratnim zbivanjima u Dubrovniku krajem 1944. te o razmjerima komunističkog terora i počinjenim zločinima na širem dubrovačkom području u tom razdoblju.
»Listopadske prijelomnice i povijesno istraživanje« Trpimira Macana, »Uzroci i posljedice jugokomunističkog terora u Dubrovniku« Hrvoja Kačića, »Dubrovačke ratne slike i prilike 1941. - 1944. u svjetlu povijesnih izvora« Frana Glavine, »Listopad 1944.« Joška Radice, »Stradanje franjevaca Provincije sv. Jeronima na Daksi i drugim gubilištima u listopadu 1944.« Josipa Sopte, »Kratak pregled života oca Petra Perice (1881. - 1944.)« Josipa Antolovića i »Don Đuro Krečak« (1883. - 1944). Luka Bradarića - sadržaj je zbornika s predgovorom urednika Vlaha Benkovića koji među inim ističe: »Bio je to brutalan i nemilosrdan proračunati obračun sa svima koji su na bilo koji način, po partijskom iskrivljenom mnijenju, mogli ugroziti uspostavu novog, totalitarnog jugokomunističkog poretka - a na tom putu najviše su im smetali upravo nositelji katoličke vjere i zagovornici hrvatske nacionalne misli.«
U Zborniku, osim općeg pogleda na sve žrtve, posebno su prikazani životopisi nekoliko svećenika, svjetovnih i redovnika: fra Marijana Blažića, fra Tome Tomašića, o. Petra Perice, don Đura Krečka i drugih. Davor Mojaš

VJESNIK d.d., • HRVATSKI POLITIČKI DNEVNIK • 10 000 Zagreb, Slavonska avenija 4